Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3719/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja ET /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Franjo Šebijan, odvjetnik u zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina iz Varaždina, protiv tuženice PT /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Ninoslav Jagar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jagar i Grebenar iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5699/2024-23 od 30. travnja 2025., u sjednici održanoj 11. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5699/2024-23 od 30. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.346,82 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 86,03 eura od 1. siječnja 2017.; 258,30 eura od 1. siječnja 2018.; 260,71 eura od 1. siječnja 2019.; 264,29 eura od 1. siječnja 2020.; 384,21 eura od 1. siječnja 2021.; 93,29 eura od 26. kolovoza 2021., sve do isplate, zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama (stavak I. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura (stavak II. izreke).
2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP- a[1] . Predlaže preinaku pobijane presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev za isplatu 1.346,82 eura (10.147,64 kuna) na ime ½ režijski troškova za jednosoban stan sa nusprostorijama u [adresa] od 2016. do 2021. godine sa zateznim kamatama i troškovima predmetnog postupka sa zateznim kamatama.
6. Polazeći od činjenice da tužitelj nije dostavio dokaze da bi on platio predmetni iznos na ime režijski troškova za predmetno razdoblje, vezano za jednosoban stan u [adresa], u posjedu kojeg je nesporno tuženica (tužitelj nikada nije bio u posjedu stana), odnosno da nije dokazao da bi njegova imovina bila umanjena za traženi iznos, a imovina tuženice povećana, prvostupanjski je odbio tužbeni zahtjev, apostrofirajući da se iz dokumentacije koju je dostavio tužitelj (knjigovodstvenog stanja obveznika od 2013. – 2021. prema arhivi GSKG /list 8. - 43./) ne može zaključiti da je tužitelj osobno podmirio račune režijskih troškova za predmetnu nekretninu, da tužitelj nije dostavio račune, niti potvrde o izvršenom plaćanju kao dokaz da je on uplate i izvršio, iako je u iskazu tvrdio da je plaćanje vršio uplatama gotovine u poštanskom uredu, da se izvođenje dokaza vještačenjem u takvim okolnostima ukazuje izlišnim obzirom da ne postoji odgovarajuća dokumentacija na temelju koje bi mogao izvesti taj dokaz, i da tužitelj nije dokazao da bi tuženicu pozivao na plaćanje režijskih troškova, niti joj dostavljao račune, za koje u predmetnom postupku tvrdi da ih je podmirio.
7. Tužitelj smatra da je odredba članka 221. a ZPP-a pogrešno primijenjena jer da je "sasvim neodlučno za odluku u ovom postupku je li upravo tužitelj osobno podmirio takve troškove" i da je prvostupanjski sud mogao i trebao "a contrario" na temelju same činjenice da je prema knjigovodstvenom stanju evidentiran kao jedini obveznik, a s obzirom da tuženica na kojoj je bio teret dokazivanja nije dokazala da je netko drugi umjesto nje platio režijske troškove za predmetno razdoblje, prihvatiti tužbeni zahtjev.
8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).
9. Nije utvrđena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 221. a ZPP-a na koju se poziva tužitelj. Naprotiv, presumpcije o neosnovanosti tužbenog zahtjeva je zakonito izvedena iz pravila o slobodnoj ocjeni dokaza (članak 221. a ZPP-a).
1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)
10. Prema odredbi članka 1119. ZOO-a[2] (jedan od oblika stjecanja bez osnove), na kojoj tužitelj temelji svoje ovlaštenje, onaj tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Dovodeći u vezu tu odredbu sa pretpostavkama općeg pravila sadržanog u odredbi članka 1111. ZOO-a (povećanje imovine /obogaćenog/ na jednoj strani, smanjenje imovine /osiromašenog/ na drugoj strani, postojanje uzročne veze između povećanja odnosno smanjenja imovine, stjecanje bez osnove ili osnove koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala), za zaključiti je da ovlaštenik (aktivno legitimiran) prema tim odredbama o izvan ugovornom obvezno pravnom odnosu može biti samo ona osoba koja je učinila izdatak ili što drugo za drugu osobu što je ta osoba po zakonu bio dužan učiniti (u određenim slučajevima i njezin pravni slijednik, što nije relevantno u predmetnom postupku).
11. Tužitelj, koji ovlaštenje po predmetnom traženju ističe kao postojeće, iako dužan nije dokazao činjenice za nastanak tog prava određene navedenim zakonskim odredbama.
11.1. Naime, nije logično niti životno da tužitelj koji je u iskazu naveo da je račune za režijske troškove plaćao u pošti gotovinom (list 98. – 99.) ne raspolaže niti jednom potvrdom o plaćanju iz kojeg bi proizlazilo da je on vršio uplate režijskih troškova koje potražuje u ovom postupku, a niti ista činjenica proizlazi iz knjigovodstvenog stanja obveznika za razdoblje od 2013. do 2021. (list 8. – 43.), prema kojem je osim redovnog bilo zaduženja i po drugim osnovama (kamate, odvjetnički troškovi, troškovi dostave i pribavljanja isprava, javnobilježnički troškovi, troškovi ovrhe).
11.2. Osim toga, tužitelj nije nikada tražio od tuženice, koja je nesporno u posjedu stana neprekidno više od trideset godine (tužitelj nikada nije stupio u posjed stana, što nije sporno) da položi račune vezano za režijske troškove (članak 38. stavak 3. ZVDSP-a[3] ), dostavljao tuženici račune koji su eventualno izdavani na njegovo ime samo zato što se samoinicijativno i neosnovano prijavio isporučiteljima usluga kao jedini obveznik / korisnik usluga, što u stvarnosti nikada nije bio, poglavito ako se ima u vidu da su i kroz predmetno razdoblje bile u tijeku parnice, stranka kojih je bio tužitelj, između ostalog i vezano za vlasništvo predmetnog stana, ishod kojih su nesporno pravomoćne sudske odluke da tužitelj nije vlasnik / suvlasnik predmetnog stana.
12. Prema tome, nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je "sasvim neodlučno za odluku u ovom postupku je li upravo tužitelj osobno podmirio takve troškove", da je prvostupanjski sud mogao i trebao "a contrario" na temelju same činjenice da je prema knjigovodstvenom stanju evidentiran kao jedini obveznik, a s obzirom da tuženica na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala da je netko drugi umjesto njega platio režijske troškove za predmetno razdoblje, zaključiti da je on plaćao režijske troškove i prihvatiti tužbeni zahtjev.
2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)
3 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 81/2015. - pročišćeni tekst, 94/2017. - ispravak)
13. Dakle, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski je sud na temelju slobodne ocjene dokaza (na što se svode pravila o teretu dokazivanja) pravilno zaključio da tvrdnje tužitelja o relevantnim činjenicama nisu istinite, odnosno presumpciju o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zakonito izveo iz pravila o teretu dokazivanja (članak 221. a ZPP-a), bez potrebe opravdavanje svoje odluke pod stavkom I. izreke pravnim razlozima.
14. Kako tužitelj nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima prvostupanjskog postupka, već se samo pozvao na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to prvostupanjska odluka o troškovima ostaje neizmijenjena.
15. Zahtijevani trošak predmetne žalbe pada na teret tužitelja jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).
16. Stoga je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5699/2024-23 od 30. travnja 2025., odnosno odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).
U Zagrebu 11. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Nika Grospić Ivasović
