Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4040/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Miji Jeliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jeličić & Partneri d.o.o. Split, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl.br. P- 4711/2022-22 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-4711/2022-22 od 27. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. i IV. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-4711/2022-22 od 27. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč II. i III. izreke i odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 4.330,87 EUR sa zakonskom kamatom do 31.12.2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008.godine do 31.07.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na pojedini iznos od:
- 3,89 EUR od dana 16. kolovoza 2005.;
- 6,84 EUR od dana 16. kolovoza 2005.;
- 5,30 EUR od dana 16. rujna 2005.;
- 5,71 EUR od dana 18. listopada 2005.;
- 6,40 EUR od dana 17. studenog 2005.;
- 5,36 EUR od dana 16. prosinca 2005.;
- 3,35 EUR od dana 18. siječnja 2006.;
- 1,23 EUR od dana 17. veljače 2006.;
- 0,53 EUR od dana 17. ožujka 2006.;
- 1,67 EUR od dana 19. travnja 2006.;
- 1,10 EUR od dana 18. svibnja 2006.;
- 0,22 EUR od dana 19. lipnja 2006.g.;
- 1,26 EUR od dana 18. kolovoza 2006.;
- 0,98 EUR od dana 18. rujna 2006.;
- 0,23 EUR od dana 22.veljače 2008.;
- 3,28 EUR od dana 26.rujna 2008.;
- 5,63 EUR od dana 24.listopada .2008.;
- 11,33 EUR od dana 29.prosinca 2008.;
- 14,75 EUR od dana 28.siječnja .2009.;
- 16,31 EUR od dana 17. ožujka 2009.;
- 10,15 EUR od dana 16. travnja 2009.;
- 11,92 EUR od dana 02. lipnja 2009..
- 8,54 EUR od dana 18. lipnja 2009.
- 9,68 EUR od dana 17. srpnja 2009.;
- 7,26 EUR od dana 17. kolovoza 2009.;
- 9,60 EUR od dana 18. rujna 2009.;
- 7,13 EUR od dana 20. listopada 2009.
- 9,04 EUR od dana 20. studenog 2009.;
- 9,05 EUR od dana 19. prosinca 2009.;
- 13,47 EUR od dana 20. siječnja 2010.;
- 15,38EUR od dana 19. veljače 2010.;
- 14,69 EUR od dana 19. ožujka 2010.;
- 17,72 EUR od dana 20. travnja 2010.;
- 21,54 EUR od dana 19. svibnja 2010.;
- 23,73 EUR od dana 17. lipnja 2010.;
- 30,29 EUR od dana 19. srpnja 2010.;
- 26,69 EUR od dana 20. kolovoza 2010.;
- 38,99 EUR od dana 20. rujna 2010.;
- 33,01 EUR od dana 28. listopada 2010.;
- 36,19 EUR od dana 06. prosinca 2010.;
- 41,85 EUR od dana 10. prosinca 2010;
- 50,32 EUR od dana 19. siječnja 2011.;
- 40,08 EUR od dana 17. ožujka 2011.;
- 44,16 EUR od dana 30. ožujka 2011.;
- 39,12 EUR od dana 05. svibnja 2011.;
- 47,15 EUR od dana 27. svibnja 2011.;
- 57,07 EUR od dana 30. lipnja 2011.;
- 65,97 EUR od dana 18. srpnja 2011.;
- 95,02 EUR od dana 31. kolovoza 2011.;
- 62,77 EUR od dana 29. rujna 2011.;
- 56,03 EUR od dana 31. listopada 2011.
- 56,05 EUR od dana 21. studenog 2011.;
- 58,91 EUR od dana 29. prosinca 2011.;
- 61,94 EUR od dana 30. siječnja 2012.;
- 64,18 EUR od dana 29. veljače 2012.;
- 66,59 EUR od dana 29. ožujka 2012.;
- 63,67 EUR od dana 19. travnja 2012.;
- 65,57 EUR od dana 23. svibnja 2012.;
- 67,32 EUR od dana 21. lipnja 2012.;
- 65,46 EUR od dana 26. srpnja 2012.;
- 65,57 EUR od dana 29. kolovoza 2012.;
- 62,15 EUR od dana 27. rujna 2012.;
- 63,87 EUR od dana 29. listopada 2012.;
- 65,74 EUR od dana 30. studenog 2012.;
- 64,40 EUR od dana 31. prosinca 2012.;
- 64,86 EUR od dana 30. siječnja 2013.;
- 62,56 EUR od dana 28. veljače 2013.;
- 61,56 EUR od dana 29. ožujka 2013.;
- 65,52 EUR od dana 26. travnja 2013.;
- 59,84 EUR od dana 29. svibnja 2013.;
- 59,82 EUR od dana 27. lipnja 2013.;
- 58,93 EUR od dana 30. srpnja 2013.;
- 59,62 EUR od dana 31. kolovoza 2013.;
- 60,92 EUR od dana 30. rujna 2013.;
- 62,97 EUR od dana 30. listopada 2013.;
- 63,35 EUR od dana 28. studenog 2013.;
- 65,97 EUR od dana 30. prosinca 2013.;
- 64,01 EUR od dana 24. siječnja 2014.;
- 66,13 EUR od dana 28. veljače 2014.;
- 67,56 EUR od dana 31. ožujka 2014.
- 67,12 EUR od dana 24. travnja 2014.;
- 65,27 EUR od dana 27. svibnja 2014.;
- 65,06 EUR od dana 17. lipnja 2014.;
- 66,83 EUR od dana 11. srpnja 2014.;
- 68,28 EUR od dana 12. kolovoza 201.;
- 68,22 EUR od dana 15. rujna 2014.;
- 70,57 EUR od dana 07. studenog 2014.;
- 71,58 EUR od dana 26. studenog 2014.;
- 71,14 EUR od dana 29. prosinca 2014.;
- 64,06 EUR od dana 30. siječnja 2015.;
- 64,06 EUR od dana 26. veljače 2015.;
- 64,06 EUR od dana 27. ožujka 2015.
- 64,06 EUR od dana 29. travnja 2015.;
- 64,06 EUR od dana 29. svibnja 2015.g.;
- 64,06 EUR od dana 29. lipnja 2015.g.;
- 64,06 EUR od dana 28. srpnja 2015.g.;
- 64,06 EUR od dana 31. kolovoza 2015.;
- 64,06 EUR od dana 30. rujna 2015.;
- 64,06 EUR od dana 29. listopada 2015.
- 64,06 EUR od dana 30. studenog 2015.;
- 64,06 EUR od dana 29. prosinca 2015.;
- 64,06 EUR od dana 28. siječnja 2016., pa sve do konačne isplate; dok se za više zatraženi iznos od 1.017,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvore ovu glavnicu do isplate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 2.210,18 EUR sa zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od 26. siječnja 2016. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-4711/2022-22 od 27. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.
II. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-4711/2022-22 od 27. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke i odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji glasi:
„II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.650,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da su nepoštene, ništetne i bez pravne važnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu broj 310765 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 27. lipnja 2005. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Vedranom Bilan u Splitu dana 04. srpnja 2005. pod brojem OU-316/05-1 i Aneksu br. 1 od 26. siječnja 2016. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Vedranom Bilan u Splitu dana 28. siječnja 2016. pod brojem Ov-438/16, koji je zaključen između tužene s jedne strane kao banke i tužiteljice s druge strane kao korisnika kredita.
Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.330,87 Eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, pobliže naveden u toč. II. izreke.
Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.210,18 EUR sa zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od 26. siječnja 2016. godine do isplate.
Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 730,45 EUR sa zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od 12. srpnja 2005. do isplate.
Rješenjem istog suda, pod toč. I. izreke odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
Točkom II. izreke rješenja naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.650,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
2. Presudu, u dijelu pod toč. II. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za iznos od 1.017,37 Eur pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik pobija presudu i rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Žalba tužiteljice je neosnovna.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.
7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22. i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žaliteljica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.
8. U postupku je utvrđeno da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] dana 27. lipnja 2005. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Vedranom Bilan u Splitu dana 04. srpnja 2005. pod brojem OU-316/05-1, kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 17 godina; da je kamata iznosila 4,80% godišnje; da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama koja se obračunava u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja prema otplatnom planu; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečna anuiteta, a podmiruje u kunama obračunatim prema srednjem tečaju prednika tuženika za devize na dan plaćanja.
Nije sporno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta rasla i da je istovremeno rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da razlika između stvarno plaćenih anuiteta tijekom otplate kredita i anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 1.017,37 Eur, a razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita iznosi 4.330,87 Eur, odnosno ukupno 5.348,24 Eur.
9. U ocjeni osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na ništetnost odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud se je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.
10. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
11. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
12. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
13. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.
14. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje svjedoka, djelatnika banke. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik budući da je moguće ocijeniti, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice, kako se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice.
15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
16. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
17. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21.- dalje u tekstu: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
18. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
19. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, ovaj dio Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
20. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
21. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.
22. Tužiteljica kao korisnik kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.
23.1 Konačno, ovaj sud drugog stupnja prihvaća razloge suda prvog stupnja o ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,00% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ugovorena ulazna naknada ništetna ugovorna odredba.
23.2. Iz nalaza vještaka za financije Ines Lozić, proizlazi da je ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio 39.000,00 CHF, a iznos administrativne naknade od 3,00% iznosi 1.170,00 CHF a što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u Eur daje iznos od 730,45 Eur. S tim u vezi, pravilno je naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 730,45 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. srpnja 2005., kada je tuženik naplatio spornu naknadu, do isplate (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).
24. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks Ugovora kreditu br. [broj kredita] od 21. siječnja 2016. (dalje Aneks) na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Eur, postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
25. Slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. i IV. izreke.
26. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod točkom II. i III. izreke tužiteljici sudi iznos od 4.330,87 Eur koji iznos predstavlja preplatu zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznos od 2.210,18 Eur koji iznos predstavlja razliku u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja.
27. Donoseći ovaj dio odluke u odnosu na nesporno sklopljeni Aneks, prvostupanjski sud navodi kako su efekti konverzije postignuti za razdoblje nakon konverzije, odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, te da je tužiteljici priznat više plaćeni iznos, no to priznanje izračuna konverzije tuženika bilo je vezano za simulaciju kredita u Eur, sa parametrom veće kamatne stope od početne, a obeštećenje se odnosi na preplatu po ratama vezano za početni tečaj CHF.
Iz navedenog proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da utvrđeni iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sam za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.
28. Između stranaka nije sporno da su 26. siječnja 2016. sklopili Aneks na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
29. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
30. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.
31. Odredbom Aneksa je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u Euro te izričito utvrđuju kako se ne radi o obnovi ugovora kao niti bilo kojem drugom načinu prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu.
32. Odredbom čl. 2 Aneksa, ugovorne strane su utvrdile nespornim da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovor primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, sukladno odredbama Zakona, manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u Eur na dan 30. rujna 2015., te suglasnost da je na temelju izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbi čl. 19.c ZPK tužiteljica prihvatila početno odobrenu glavnicu kredita, ukupno utvrđenu svotu anuiteta, uplaćeni iznos u valutnoj klauzuli u Euro, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015.
33. Potom je utvrđena i razlika između preostale neotplaćene glavnice te su stranke izrazile suglasnost nakon provedbe konverzije o visini dijela glavnice kredita koja prestaje te dug tužitelja na dan 30. rujna 2015. kao i utvrđenje redovne kamate te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku tužiteljica potpisom Dodatka potvrdila kako je prije njezina potpisa tuženik pružio odgovarajuće objašnjenje te pravovremeno pojasnio sve informacije sukladno odredbama ZPK, dodatno upozorio na rizik promjene tečaja koji može nastati iako se radi o Eur a tužitelj je potvrdio izračun konverzije sačinjen na dan 30. rujna 2015.
34. Kraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu (dalje: Sporazum), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva (na temelju ništetnost promjenjive kamatne stope, devizne klauzule), nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.
35. Primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
36. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli Eur utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u Eur a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u Eur.
37. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule te svote priznate konverzijom, a koja su proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.
38. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.
39. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih vršio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje s tog osnova potražuje tužbom.
40. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK stavka 1. uključuje i te uplate.
41. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.
42. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
43. Kada su dakle, svote koje je tužiteljica platila više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.
44. Budući da je tužitelji kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Aneksa sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate kao i suglasno utvrđenu glavnicu nakon provedene konverzije.
Jednako tako, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.210,18 Eur s osnova razlike nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana obzirom da taj iznos ne predstavlja iznos koji je tužiteljica preplatila s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, nego je taj iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kojim je izvršena konverzija na način da je sukladno odredbama ZID ZPK utvrđena neotplaćena (nedospjela) glavnica u EUR, kamatna stopa i način otplate kredita.
45. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom II. i III. izreke, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZID ZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.
46. Tuženik u svojoj žalbi samo deklaratorno navodi kako pobija rješenje o mjesnoj nadležnosti, ne dajući nikakve obrazložene razloge za to pobijanje, to ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, odbija žalbu tuženika u tom dijelu i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP potvrđuje rješenje u dijelu pod toč. I. izreke.
47. Kako je pobijana odluka preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.
48. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužiteljice ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
49. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
U Zagrebu, 11. studenog 2025.
Predsjednik vijeća:
Andrina Raspor Flis
