Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1905/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Saša Pufler, odvjetnica u Osijeku, Šetalište kardinala Franje Šepera 8 d, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Škorpikova 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, D.T.Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10904/2023-28 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10904/2023-28 od 28. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 02405 sklopljenog 12. lipnja 2008. između tužitelja ČE i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se plaća prilikom sklapanja ugovora i naknada koja se plaća u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, tu u dijelu pod točkama III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 02405 sklopljenog 12. lipnja 2008. između tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Škorpikova 21, OIB: 36514183925, potvrđenog 13. lipnja 2008. pod poslovnim brojem OV-10186/2008 kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, promjenjiva kamatna stopa, te jednokratna naknada za sklapanje ugovora i za prijevremeni raskid ugovora (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog tečajne razlike iznos od 4.750,27 eur sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove jednokratne naknade za zaključenje ugovora i prijevremeni raskid ugovora iznos od 727,31 eur sa zateznom kamatom od dana plaćanja naknade (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.995,07 eur sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2025. do isplate (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija točku I. izreku dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba koja se odnosi na plaćanje jednokratne ulazne i izlazne naknade, te u dijelu pod točkama III. i IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti predmet u pobijanom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koju određeno upire tuženik u žalbi.

6. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

8. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet spora u žalbenom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 12. lipnja 2008. kojima je ugovorena jednokratna naknada prilikom sklapanja ugovora i naknada za prijevremeni prestanak ugovora, te posljedično tome isplata iznosa od 572,73 eur na ime ulazne naknade i iznosa od 154,28 eur na ime izlazne naknade.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 12. lipnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 02405 kojim Ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 30.140,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno je plaćanje jednokratne ulazne naknade kod zaključenja ugovora i izlazne naknade u slučaju prijevremenog prestanka ugovora.

11. Ocjenom iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanim odredbama Ugovora o kreditu prije zaključenja Ugovora o kreditu, da nije postojala mogućnost pregovora oko predmetnih odredbe, da je tužitelj potpisao unaprijed sastavljeni ugovor od strane tuženika. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj kredit koristio za kupnju osobnog vozila koje koristi za osobne potrebe.

12. Pravilno prvostupanjski zaključuje da su odredbe o naknadi koja se plaća prilikom zaključenja ugovora i u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, ugovorena suprotno ugovoru i u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega su ništetne.

13. Odredbom članka 96. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 102. st. 1. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogla utjecati, pa tako niti na sporne odredbe (kojima se tužitelji, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti ulaznu i izlaznu naknadu), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetnih naknada (u čemu bi se sastojali troškovi naknade i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

15. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 96. i 102. ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo."

16. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07.

17. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

18. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

20. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje ulazne i izlazne naknade, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos tzv. ulazne naknade od 572,73 eur i izlazne naknade od 154,58 eur, koja visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

22. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

23. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

26. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP). Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak sastava podneska od 12. ožujka 2024., jer se i po ocjeni ovoga suda radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za vođenje ovog postupka.

27. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP-u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

29.Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić