Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1590/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2077/2023-10 od 8. siječnja 2025. i dopunskog rješenja o troškovima postupka poslovni broj P-2077/2023-12 od 17. siječnja 2025., na sjednici vijeća 11. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2077/2023-10 od 8. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2077/2023-10 od 8. siječnja 2025. u pobijanom dijelu u kojem nije priznat zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 406,25 eura.
II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se dopunsko rješenje o troškovima postupka poslovni broj P-2077/2023-12 od 17. siječnja 2025. III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:
„I Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 3.795,09 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od
1,96 EUR
10.09.2007. isplate
1,10 EUR
01.12.2007. isplate
0,20 EUR
31.12.2007. isplate
3,36 EUR
30.01.2008. isplate
5,09 EUR
03.03.2008. isplate
8,07 EUR
05.04.2008. isplate
3,60 EUR
07.05.2008. isplate
1,85 EUR
04.06.2008. isplate
4,06 EUR
03.07.2008. isplate
0,82 EUR
07.08.2008. isplate
0,98 EUR
05.09.2008. isplate
2,90 EUR
06.10.2008. isplate
17,46 EUR
07.11.2008. isplate
7,71 EUR
09.12.2008. isplate
20,10 EUR
08.01.2009. isplate
22,01 EUR
03.02.2009. isplate
22,87 EUR
05.03.2009. isplate
20,89 EUR
06.04.2009. isplate
21,36 EUR
06.05.2009. isplate
17,66 EUR
04.06.2009. isplate
14,93 EUR
07.07.2009. isplate
15,66 EUR
07.08.2009. isplate
17,09 EUR
07.09.2009. isplate
16,97 EUR
07.10.2009. isplate
15,52 EUR
07.11.2009. isplate
18,24 EUR
07.12.2009. isplate
20,42 EUR
12.01.2010. isplate
23,53 EUR
08.02.2010. isplate
22,82 EUR
04.03.2010. isplate
27,03 EUR
09.04.2010. isplate
26,23 EUR
11.05.2010. isplate
27,79 EUR
09.06.2010. isplate
41,28 EUR
08.07.2010. isplate
38,51 EUR
10.08.2010. isplate
46,99 EUR
09.09.2010. isplate
44,06 EUR
11.10.2010. isplate
39,34 EUR
09.11.2010. isplate
49,29 EUR
13.12.2010. isplate
61,95 EUR
12.01.2011. isplate
52,99 EUR
08.02.2011. isplate
56,13 EUR
08.03.2011. isplate
52,13 EUR
07.04.2011. isplate
52,85 EUR
13.05.2011. isplate
69,82 EUR
09.06.2011. isplate
71,47 EUR
14.07.2011. isplate
85,32 EUR
09.08.2011. isplate
78,07 EUR
13.09.2011. isplate
70,13 EUR
10.10.2011. isplate
68,55 EUR
15.11.2011. isplate
67,95 EUR
08.12.2011. isplate
71,69 EUR
13.01.2012. isplate
74,96 EUR
14.02.2012. isplate
75,40 EUR
09.03.2012. isplate
73,14 EUR
11.04.2012. isplate
74,67 EUR
14.05.2012. isplate
75,71 EUR
15.06.2012. isplate
73,95 EUR
16.07.2012. isplate
74,42 EUR
06.08.2012. isplate
73,10 EUR
07.09.2012. isplate
70,25 EUR
10.10.2012. isplate
73,29 EUR
14.11.2012. isplate
74,74 EUR
11.12.2012. isplate
73,72 EUR
09.01.2013. isplate
68,00 EUR
11.02.2013. isplate
72,86 EUR
11.03.2013. isplate
73,28 EUR
10.04.2013. isplate
71,38 EUR
09.05.2013. isplate
65,45 EUR
10.06.2013. isplate
65,30 EUR
12.07.2013. isplate
66,76 EUR
14.08.2013. isplate
69,09 EUR
13.09.2013. isplate
72,32 EUR
07.10.2013. isplate
70,65 EUR
16.11.2013. isplate
71,84 EUR
16.12.2013. isplate
73,18 EUR
15.01.2014. isplate
74,01 EUR
07.02.2014. isplate
75,77 EUR
12.03.2014. isplate
75,19 EUR
14.04.2014. isplate
73,24 EUR
08.05.2014. isplate
72,62 EUR
10.06.2014. isplate
72,90 EUR
10.07.2014. isplate
75,11 EUR
08.08.2014. isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“,
a dopunskim rješenjem je riješeno:
„Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici pored dosuđenog troška i daljnji trošak u iznosu od 125,00 EUR, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Protiv pobijane presude te dopunskog rješenja o trošku, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu i rješenje sukladno žalbenim navodima, a iste podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.
2.1. Protiv pobijane presude, u dijelu u kojem nije priznat njezin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 406,25 eura, žali se tužiteljica zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a. Predlaže preinačiti odluku o troškovima postupka te traži trošak sastava žalbe.
3. Žalba tuženika nije osnovana.
3.1. Žalba tužiteljice nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu od 26. lipnja 2007. kojeg je sklopio prednik tužiteljice kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, a u istome je Ugovoru tužiteljica sudjelovala u svojstvu sudužnika.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
6. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. stavak 4. ZPP-a koju ističe tuženik, jer je navedena odredba pravilno primijenjena, odnosno obrazloženje presude sadrži sve što prema odredbama ZPP-a mora sadržavati te se sadržajno radi o prethodno otklonjenom žalbenom navodu.
7. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003, dalje, ZZP/03) koji je u odredbi čl. 81. st. 1., propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
8. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, s time da u žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a iste se svode na ocjenu dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
9. Naime, tijekom postupka je utvrđeno:
- da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao banka te ovdje tužiteljica kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu dana 26. lipnja 2007. (list 114.), na temelju kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.977,86 prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,
- da je u čl. 6. Ugovora o kreditu predviđena namjena kredita – kupnja rabljenog automobila,
- da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,
- da je tužitelj naveo izračun razlike u preplaćenim anuitetima od 3.795,09 EUR s iznosima i datumima dospijeća, koji su iznos stranke učinile nespornim,
- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne.
10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013., u smislu čl. 502.c ZPP te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedenih presuda. Dakle, iz navedenih presuda proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao u izreci pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.
11. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužiteljici vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
13. Tuženik u žalbi navodi da je sud propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli. Međutim, u odnosu na navedeno, tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke ili kojeg drugog svjedoka, a niti je predložio koji drugi dokaz vezano za ove tvrdnje pa stoga, a s obzirom na pravilo o teretu dokaza, ovaj žalbeni navod nije osnovan.
14. Nadalje, svojstvo potrošača proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jer je ugovor sklopljen između fizičke osobe kao korisnika kredita te tužiteljice, fizičke osobe kao sudužnika te tuženika kao kreditora, a radi kupnje rabljenog vozila. Dakle, iz Ugovora ne proizlazi da bi Ugovor bio sklopljen između trgovca, odnosno da bi se ugovor sklopio u svrhu namijenjenu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti korisnika kredita, pa se stoga radi o potrošaču u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP-a, pri čemu valja reći da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev.18/2018 od 26. svibnja 2020.). Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a, na koji se te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.
15. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na konkretan Ugovor o kreditu.
17. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.
18. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.
19. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
20. Nadalje, valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
21. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.
22. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.
23. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
24. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i ovdje tuženik, utvrđeno je da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta. Slijedom toga, s obzirom na to da je nepoštenost, a time i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu, pri tome ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.).
25. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i da tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane odluke.
26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu, ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 24. ožujka 2023. slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.
27. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO-a.
28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.
29. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao u izreci pobijane odluke.
30. Odluku o troškovima postupka, sadržanu pod točkom II. izreke presude, tužiteljica pobija u dijelu u kojem joj nije priznat zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 6. lipnja 2024. te troška pristupa na ročište za objavu presude.
30.1. Tuženik odluku o trošku pobija u dijelu u kojem je dopunskim rješenjem tužiteljici priznat zahtjev za naknadu troška za pristup ročištu za objavu presude.
31. Tužiteljica je pravodobno zatražila da joj se prizna trošak u iznosu od 125,00 EUR koji se odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude uvećano za PDV, a o kojem trošku je sud u tom iznosu propustio odlučiti u presudi te je o tome odlučio dopunskim rješenjem poslovni broj P-2077/2023-12 od 17. siječnja 2025. Navedeni trošak osnovano je priznat tužiteljici s obzirom na to da je u zapisniku o održanom ročištu navedeno da je istome pristupila zamjenica punomoćnika tužiteljice te je, dakle, predmetni trošak za tužiteljicu zaista i nastao. Sukladno tome, pravilno je sud, primjenom Tbr. 9/3 Tarife, priznao taj trošak u visini od 50 bodova (50% nagrade iz Tbr. 7/1 Tarife), uvećano za PDV, dakle u dosuđenom iznosu od 125,00 EUR, kako je odlučeno dopunskim rješenjem poslovni broj P-2077/2023-12 od 17. siječnja 2025.
32. Trošak sastava podneska tužiteljice od 6. lipnja 2024. (str. 317. spisa) sud prvog stupnja nije priznao kao osnovan, a takav zaključak prihvaća i ovaj sud. Naime, navedenim podneskom tužiteljica predlaže da se preotvori glavna rasprava i da se nju sasluša, a navedeno je mogla istaknuti i ranije na ročištu od istoga dana (str. 314. spisa), slijedom čega trošak tog podneska nije bio potreban, u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.
33. Dakle, kako je odluka o troškovima postupka, sadržana i u pobijanoj presudi i rješenju, zakonita po osnovi (čl. 155. ZPP-a) i po visini (čl. 154. ZPP-a), odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika te je istu valjalo potvrditi.
34. Slijedom svega navedenog, žalbe tuženika i tužiteljice odbijaju se kao neosnovane i potvrđuju se pobijana presuda i rješenje te je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. stavak 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude te u dijelu pod točkama I i II izreke rješenja.
35. Kako su žalbe tužiteljice i tuženika neosnovane, ne priznaju se troškovi sastava žalbi te je, primjenom članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkama III i IV izreke rješenja.
U Zagrebu 11. studenog 2025.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
