Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2641/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Silviji Pejak Kolarić, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po pun. Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-58/2025-13 od 19. svibnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-58/2025-13 od 19. svibnja 2025. godine i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja ŽC za isplatu iznosa od 6.353,22 eura kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.085,35 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove.
III. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.353,22 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki I. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 3.085,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19. svibnja 2025. do isplate.
2. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 600,00 eura.
3. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.
4. Žalba je osnovana.
5. Osnovani su žalbeni navodi jer je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
6. U ovom postupku je pravomoćno odlučeno glede utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odluke o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, te je sud prvog stupnja, a s obzirom na zaključeni Aneks uz ugovor o [broj kredita], trebao utvrditi jesu li prilikom uračunavanja izvršenih uplata uzete u obzir sve uplate, te je li preplaćena razlika potpisivanjem Aneksa uz ugovor o kreditu uračunata prilikom konverzije CHF u eure, ili ta razlika nije uračunata.
7. Nesporno je da je između stranaka zaključen predmetni Aneks uz ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 1. veljače 2016. godine, kojim se regulira konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su određeni metodologija promjene kamatne stope i reguliran način i rokovi otplate kredita, navedeni u novoj otplatnoj tablici kao sastavni dio Aneksa.
8. Taj Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 dalje – ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocjenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što se s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
9. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu GOS-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
10. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Aneks uz ugovor o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kongentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja aneksa bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
11. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Aneksom uz ugovor o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
12. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
13. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaju koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate.
14. To proizlazi iz Drugog očitovanja vještaka na financijsko knjigovodstveno vještačenje od 11. travnja 2025. godine, u kojem je vještak navela da je detaljno iskontrolirala popis uplata za namirenje obveze po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. godine i da li su sve uplate uračunate u izračun konverzije, te je uvidom u navedene dokumente utvrdila da su u popisu uplata za namirenje obveze po kreditu do konverzije prikazani svi uplaćeni kunski iznosi i njihova protuvrijednost u eur na dan plaćanja istih, a koja je tužitelj uplatio na ime otplate predmetnog kredita, odnosno da su sve uplate tužitelja uračunate u izračun konverzije, a to znači da su i preplaćene razlike potpisivanjem Aneksa uz ugovor o kreditu uračunate prilikom izračuna konverzije CHF u EUR, a takvom očitovanju vještaka tužitelj nije prigovorio.
15. Stoga je očito da razlika koju tužitelj zahtjeva tužbom, nakon zaključenja aneksa nije više u imovini tuženika bez pravne osnove.
16. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane odredbom čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
17. Stoga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj oštećen, te da mu pripada pravo na povrat onoga što je na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu tuženik primio na temelju odredbe čl. 1111. ZOO, budući da je to u suprotnosti s očitovanjem vještaka, a sud nema potrebno stručno znanje kako bi mogao tvrditi suprotno.
18. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, jer je bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, što je izričito potvrdio i potpisao predmetni Aneks.
19. Sklapanjem tog Aneksa uz ugovor o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije i na koje je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
20. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa uz ugovor o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.
21. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja je, prihvaćajući tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, postupio suprotno dokazima u spisu, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time i kao slabija ugovorna strana protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Ž i Z od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljenosti sudske prakse o spornom pitanju, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njego zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očiglednog nerazuman.
23. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.
24. Tuženiku, iako je uspio sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz gore navedenih razloga koji se odnose na odluku o trošku.
U Zagrebu 11. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Željka Rožić Kaleb
