Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2839/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog sudu u Zadru poslovni broj P-568/2021-27 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-568/2021-27 od 27. svibnja 2025. pod točkom I. II., III. i IV.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-568/2021-27 od 27. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 6.148,10 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci, u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, [broj] s nadnevkom: 29. svibnja 2007. ništetan u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre. Pod točkom III. izreke utvrđuje se da je Ugovor o [broj kredita] s nadnevkom: 29. svibnja 2007. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kredita.

Pod točkom IV. nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 653,38 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 5. lipnja 2007. do isplate, u roku od 15 dana.

Pod točkom V. izreke odbija se kao neosnovan dio glavnog tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.108,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Pod točkom VI. izreke odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.684,62 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, a pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.565,37 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP), predlažući da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika podnesena protiv presude i rješenja je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjevi za isplatu.

5. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-nije sporno među strankama ovog postupka da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o [broj kredita] dana 29. svibnja 2007., kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.702,34 CHF, radi kupnje novog osobnog vozila marke VW, tip Golf, uz rok otplate od 84 mjeseca, koji se isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan dospjeća, te da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, te koja promjena se vrši sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, kao i da se tužitelju ima naplatiti jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% iznosa kredita,

-da je tužitelj saslušan kao stranka ovog postupka iskazao da je u 2007., obzirom da je želio kupiti osobni automobil za potrebe svoje obitelji, bio savjetovan od Auto Hrvatske, firme u kojoj je planirao kupiti automobil, da ode u Raiffeisen banku, obzirom da su oni s njima radili, a kako bi podigao kredit i kupio osobno vozilo, da mu djelatnik banke rekao da je najbolje da zaključi Ugovor o kreditu u CHF jer je to tada bila najstabilnija valuta, da je tražio da mu se odobri kredit u dolarima, jer je bio zaposlenik u stranoj firmi kao pomorac, a i danas je jer mu je plaća bila u dolarima, a ugovor u CHF mu je bio kao takav ponuđen, te ga je mogao ili uzeti ili ostaviti, tom prilikom je pročitao Ugovor i potpisao ga, no kako je isti bio sastavljen od strane banke u cijelosti, nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi Ugovora, već je isti samo potpisao kakav je bio, rečeno mu je da je potrebno naplatiti naknadu za obradu kredita, a to je i vidio u Ugovoru, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa te nije ni o njoj ništa mogao pregovarati, a zaista se zbog proteka vremena ne sjeća da li su ga obavijestili o ikakvim promjenama, da kada je zaključio kredit, da je morao biti zadovoljan ugovorenim uvjetima jer je to bio jedini način da kupi automobil koji mu je trebao, da je razumio da će mu se iznosi rate koje je dužan plaćati mijenjati ovisno o tečaju, ali da po razgovoru sa djelatnikom banke, obzirom mu je bilo rečeno da mjesečni anuitet može narasti za maximalno 20,30 kuna, na to i računao, a ne da će rasti za više od duplo, da u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu nije imao registrirani obrt niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, te da automobil koji je financiran predmetnim Ugovorom nije unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno da nije koristio nikakva prava u kontekstu poreznih propisa,

-da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi,

-da jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom Ugovoru o kreditu navedeno, da se kredit odobrava za kupovinu novog osobnog vozila marke VW, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, u kojem iskazu tužitelj pojašnjava kako je čitav iznos odobrenog kredita odmah uplaćen od strane banke na račun auto kuće u kojoj je i kupio osobno vozilo, po preporuci istih da je podigao kredit kod tuženika, koja mu nije ponudila kredit u nijednoj drugoj valuti, koji ugovor je bio pripremljen ugovor, bez pregovora o ijednoj odredbi ugovora, kao i da u trenutku sklapanja tužitelj nije imao registriran obrt niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, te da automobil koji je financiran predmetnim Ugovorom nije unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno da nije koristio nikakve porezne olakšice na isti prava u kontekstu poreznih propisa, te da u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, zbog čega je prigovor tuženika vezano za osporavanje statusa potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim,

-da obzirom na navedeno, poglavito utvrđenje da je i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je zaključila u određenom razdoblju, nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostrukom odlukom tužene, su odredbe čl. 1. i 2. (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, sukladno odredbi čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., dalje:ZZP/03),

-da prema ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope,

-da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti,

-da na iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice, koji je neizvjestan, i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika,

-da zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja,

-da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određena naplata jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio odobravanjem kredita tužitelju, niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova naknade iz čl. 3. predmetnog ugovora,

-da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora koji se odnose na plaćanje naknade nije pojedinačno,

-da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetne,

-da je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, a temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Majdi Korljan, koji nalaz i mišljenje ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, utvrđeno da je tužitelj uslijed promjene tečaja za CHF od početka do kraja otplate kredita preplatio ukupan iznos od 6.148,10 eura, da je uslijed promjene redovne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2008. do konačne isplate kredita, a da je kamata obračunavana prema stopi iz čl. 26. st. 3. ZOO preplatio iznos od 3.108,77 eura, da je uslijed promjene redovne kamate za razdoblje od početka do kraja otplate kredita, a da je kamata obračunavana prema početno ugovorenoj stopi, preplatio iznos od 1.684,62 eura, te da je ugovorena jednokratna naknada naplaćena tužitelju na dan isplate kredita dana 5. lipnja 2007. u iznosu od 1.112,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od

4.922,89 kn, odnosno 653,38 eura,

-da je osnovan prigovor zastare u odnosu na zatraženu isplatu s osnova preplate uslijed promjene ugovorene stope kamata, dok je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova više plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), kao i s osnova naknade zbog obrade kredita, prigovor zastare neosnovan,

-da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate, kao i na povrat iznosa plaćenog s osnova tzv. naknade za obradu kredita,

-da je tužitelju dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, odnosno isplate naknade,

-da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, budući je predmetni ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinila tužena kao trgovac, te se u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni na odredbu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle suda u [adresa], a koju odredbu je tužeik kao jača ugovorna strana očigledno sastavila u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru,

-da imajući u vidu i da je prebivalište tužitelja u [adresa], a koji je udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužitelja nastali znatni troškovi dolaska na sud da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se ne radi o valjanom sporazumu o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. st. 1. ZPP.

6. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o (djelomičnoj) osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, u vezi čl. 87. st. 1. istog Zakona, u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke dakle u [adresa], prihvatio svoju nadležnost. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

7.1. Na žalbene navode tuženika o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja, valja odgovoriti kako prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Prema tumačenju Suda Europske unije, u interpretativnoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga se ex officio ispituje nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula). Slijedom navedenog, a budući da tuženik uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u ugovoru o kreditu, koji je predmet ovog postupka, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Članak 87. st. 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP. Slijedom izloženih razloga, prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan, a imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju dao jasne i argumentirane razloge o prigovoru mjesne nenadležnosti, koje prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP na koju određeno ukazuje tuženik.

8. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi pravnog interesa tužitelja u smislu odredbe čl. 187. ZPP jer tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima kao zainteresirana osoba pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i bez restitucijskog zahtjeva sukladno odredbi čl. 327. ZOO.

9. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (čl. 355. ZPP).

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

11. Tužitelj se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 29. svibnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

13. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

14. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.

15. Pri tome je prvostupanjski sud je omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka.

16. Neosnovani su i navodi žalbe da je, imajući u vidu prigovor da tužitelj nema status potrošača, prvostupanjska presuda donesena u suprotnosti s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Ovaj sud podržava zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača prvenstveno vlastitim iskazom, kome je sud očito pridao vjeru neposredno ga ocjenjujući. Takav zaključak dodatno potkrepljuje i činjenica da ni u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u kakve poslovne svrhe, predmet ugovora je bilo osobno vozilo, tužitelj je sudjelovao u sklapanju ugovora kao fizička osoba. U odnosu na status potrošača tužitelja prvostupanjski sud nije imao potrebe pribavljati podatak o tome da li je tužitelj kupljeno vozilo unio u imovinu obrta/društva odnosno, koristio kakva prava u svezi poreznih propisa s obzirom da je uvidom u ugovor i saslušanjem tužitelja, na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi (list 223 spisa), jasno utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, čime je pravilno utvrđen i njegov status potrošača. Naime, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što je ovdje bio slučaj. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare s osnova valutne kluzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018 to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (24. ožujka 202.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

18. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

19. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznose s osnove preplaćene razlike tečaja sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

20. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se i o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

21. Pri tom treba nadodati da iz navedene spornih odredbi ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

22. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe 99. ZZP/07 (čl. 84. ZZP/03), već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1., Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

24. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

25. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

26. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. l. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe Zakona o zaštiti potrošača treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

27. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

28. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovarao, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

29. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

30. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

31. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

32. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

33. Dakle, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, utvrđeno je da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

34. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi, dakle u konkretnom slučaju ništetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare navedene tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

35. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi o ugovaranju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

36. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

37. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužitelju pravo na trošak vještačenja u cijelosti jer je isti trošak bio potreban za vođenje ovog spora s obzirom da je utvrđena osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu s osnova preplaćenih razlika zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 155. ZPP).

38. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika.

39. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj