Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2377/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4492/2021-37 od 22. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4492/2021-37 od 22. veljače 2024. potvrđuje.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici iznos od 1.959,04 EUR (slovima: tisuću devetsto pedeset devet eura i četiri centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 1,48 EUR od 15. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 0,92 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 11,45 EUR od 3. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,62 EUR od 30. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,80 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 11,78 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,29 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,89 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,50 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 8,60 EUR od 3. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,38 EUR od 3. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,67 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 11,50 EUR od 3. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,12 EUR od 3. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 13,52 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 17,06 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,39 EUR od 4. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,70 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,04 EUR od 3. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,63 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,84 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 31,38 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 27,41 EUR od 30. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 46,42 EUR od 4. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 38,89 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 41,79 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 38,42 EUR od 2. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 37,52 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,27 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 54,66 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 66,56 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 60,45 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 53,76 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 53,04 EUR od 3. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 52,52 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 55,72 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,50 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 58,87 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 56,95 EUR od 3. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,25 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 59,13 EUR od 2. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 57,63 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,03 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 56,91 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 54,52 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 57,10 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 58,34 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 57,44 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 52,57 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 56,71 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 57,07 EUR od 3. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 55,40 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 2. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 2. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te po stopi koja se za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.252,17 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto pedeset dva eura i sedamnaest centi) sa zateznim kamatama od 22. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa neosnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužiteljica je 27. svibnja 2021. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 7. travnja 2008. sklopila ugovor o kreditu broj [broj kredita]. Navodi da je tuženik (kreditor) tužiteljici (korisniku kredita) odobrio kredit u iznosu od 12.940,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Ističe da je predmetnim ugovorom ugovorena valutna klauzula koja je vezana za CHF, i to bez mogućnosti tužiteljice da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi i bez upozorenja o specifičnostima naprijed spomenute valute, odnosno o tome da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj eura, to jest da se radi o valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskim periodima. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Tužiteljica navodi da učinak ništetnosti navedenih odredaba pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku tužiteljica bila dužna platiti da se primjenjivala otplata bez valutne klauzule sa zateznim kamatama na te iznose od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, s obzirom da je tuženik nepošteni stjecatelj. Tužiteljica konačno uređenim tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 1.959,04 eura sa zateznim kamatama od idućeg dana od datuma plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku pa do isplate, i to po osnovi rasta tečaja. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da tužiteljica nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom da je s aneksom tog ugovora izmijenjena odredba ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama. Navodi da u ovom postupku sud nije vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora na koje se poziva tužitelj. Tuženik navodi da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora o kreditu te da je tužiteljica mogla birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, odnosno između opcije kunskog kredita, kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR ili CHF. Nadalje, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne, lako uočljive i razumljive, a da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije o uvjetima pružanja usluga. Tuženik navodi da je pri sklapanju ugovora o kreditu javni bilježnik tužiteljici objasnio smisao sklapanja ugovora o kreditu, da se uvjerio u sposobnost iste za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, upućuje na to da je za ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu, a da porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF-a te osporava tijek zateznih kamata. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, to jest navodi da bi se pri utvrđenju visine preplate po predmetnom kreditu trebali uzeti u obzir i iznosi koje je tužiteljica platila manje i to zbog pada tečaja u razdoblju otplate kredita. Predlaže odbiti tužbu uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

8. Iz ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 15. travnja 2008. između tužiteljice kao fizičke osobe i tuženika proizlazi da je istim odobren i stavljen tužiteljici na raspolaganje potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.940,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora o kreditu) te da je ugovorena otplata u 60 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 253,19 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća uz rok otplate od 5 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 4. ugovora o kreditu).

Tuženik nije dokazao da su se nakon sklapanja ugovora o kreditu pojedine odredbe predmetnog ugovora izmijenile.

9. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je pod točkom 5. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 5. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 1. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.

9.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.2. Navodi tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, neosnovani si jer sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Tuženiku jest dopušteno dokazivati suprotno od onoga što je utvrđeno u presudi iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, ali na način da dokazuje da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je s tužiteljicom pregovarao o pojedinim odredbama ugovora o kreditu te da ju je upozorio na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF. Na spomenute okolnosti tuženik je predložio saslušanje djelatnika tuženika, i to svjedokinje BH i svjedokinje RH te svjedoka ZH, ali je od navedenih prijedloga za saslušanje svjedoka tuženik u daljnjem tijeku postupka odustao.

S druge strane iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije ni na kakav način sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, da je namjena kredita bila kupovina automobila za privatne svrhe te da joj prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjen pojam "valuta utočišta", a niti da ju je itko upozorio na to da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što bi to činila u odnosu na druge valute. Također, tužiteljica je iskazala da joj nije ponuđena mogućnost sklapanja ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti.

9.3. S obzirom na navedeno, za zaključiti je da tužiteljica nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora o kreditu s tuženikom, niti ju je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odlukI utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba za kupnju osibnog vozila te je tužiteljica dokazala svoje svojstvo potrošača, s tim da iz iskaza tužiteljice proizlazi da osobno vozilo koristi u privatne svrhe.

S druge szrane tuženik nešto drugo nije doklazao paa treba zaključiti da je tužiteljica dokazala status potrošača.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila nuđena opcija sklapanja ugovora o kreditu s drugom opcijom u pogledu valute, a sama činjenica da je tužiteljica eventualno i imala mogućnost sklopiti ugovor s tuženikom u drugoj valuti ili bez valutne klauzul ne utječe na odluku o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koji je tuženik u konačnici sklopio s tužiteljicom.

12. Je li tužiteljici javni bilježnik pojasnio ugovor prilikom solemnizacije pravno je nevažno jer on nema niti dužnost niti znanje potrebno da se tužiteljicu informira o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanjau ugovora o kreditu pa sudjelovanje javnog bilježnika nijemoglo ukloniti neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog navedenoga pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice Željke Horvat Pernar u Zagrebu jer takvim dokaznim prijedlogom ne bi bile utvrđene činjenice koje su odlučne za donošenje odluke u ovom postupku.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je ista platila na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. svibnja 2021., a preinačena podneskom od 17. lipnja 2022. Navedenom preinakom tužbe, koju je sud prvog stupnja pravilno dopustio rješenjem od 17. siječnja 2024., tužiteljica je povečala tužbeni zahtjev i to prije nego što je nastupila zastara. Stoga, s obzirom da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao, istaknuti prigovor zastare nije osnovan, kako u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, tako niti u odnosu na preinačeni dio, s tim da ovaj drugostupanjski sud smatra da zastara ne bi nastupila čak niti da je do preinake tužbe protekao petogoddišnji zastrani rok s obzirom da je riječ o povečanom iznosu koji tužiteljica potražuje temeljem iste činjenične i pravne osnove pa se zastara razmatra u odnosu na dan podnošenja tužbe.

15. Iz vještačenja po vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire proizlazi da je tužiteljica u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja ukupno preplatila 14.760,41 kn (1.959,04 EUR) kako je prikazano u stupcu "razlika u kn" koja se nalazi u sklopu točke 1. zaključka nalaza i mišljenja, dok su datumi plaćanja pojedinog anuiteta vidljivi iz specifikacija uplata. Tužiteljica je zbog rasta tečaja preplatila 14. listopada 2008. iznos od 11,14 kn (1,48 EUR), 1. prosinca 2008. iznos od 6,93 kn (0,92 EUR), 2. siječnja 2009. iznos od 86,26 kn (11,45 EUR), 29. siječnja 2009. iznos od 80,01 kn (10,62 EUR), 2. ožujka 2009. iznos od 103,95 kn (13,80 EUR), 31. ožujka 2009. iznos od 88,77 kn (11,78 EUR), 30. travnja 2009. iznos od 92,58 kn (12,29 EUR), 1. lipnja 2009. iznos od 69,15 kn (9,18 EUR), 30. lipnja 2009. iznos od 51,90 kn (6,89 EUR), 3. kolovoza 2009. iznos od 56,48 kn (7,50 EUR), 1. rujna 2009. iznos od 65,57 kn (8,70 EUR), 2. listopada 2009. iznos od 64,79 kn (8,60 EUR), 2. studenog 2009. iznos od 55,59 kn (7,38 EUR), 1. prosinca 2009. iznos od 72,84 kn (9,67 EUR), 2. siječnja 2010. iznos od 86,68 kn (11,50 EUR), 2. veljače 2010. iznos od 106,36 kn (14,12 EUR), 1. ožujka 2010. iznos od 101,84 kn (13,52 EUR), 31. ožujka 2010. iznos od 128,56 kn (17,06 EUR), 3. svibnja 2010. iznos od 123,49 kn (16,39 EUR), 31. svibnja 2010. iznos od 133,36 kn (17,70 EUR), 2. srpnja 2010. iznos od 218,83 kn (29,04 EUR), 30. srpnja 2010. iznos od 185,55 kn (24,63 EUR), 31. kolovoza 2010. iznos od 254,99 kn (33,84 EUR), 30. rujna 2010. iznos od 236,42 kn (31,38 EUR), 29. listopada 2010. iznos od 206,54 kn (27,41 EUR), 30. studenog 2010. iznos od 269,57 kn (35,78 EUR), 3. siječnja 2011. iznos od 349,76 kn (46,42 EUR), 31. siječnja 2011. iznos od 292,98 kn (38,89 EUR), 2. ožujka 2011. iznos od 314,83 kn (41,79 EUR), 1. travnja 2011. iznos od 289,47 kn (38,42 EUR), 29. travnja 2011. iznos od 282,66 kn (37,52 EUR), 31. svibnja 2011. iznos od 401,39 kn (53,27 EUR), 31. kolovoza 2011. iznos od 411,85 kn (54,66 EUR), 1. kolovoza 2011. 501,50 kn (66,56 EUR), 31. kolovoza 2011. iznos od 455,45 kn (60,45 EUR), 30. rujna 2011. iznos od 405,03 kn (53,76 EUR), 2. studenog 2011. iznos od 399,63 kn (53,04 EUR), 30. studenog 2011. iznos od 395,74 kn (52,52 EUR), 31. prosinca 2011. iznos od 419,79 kn (55,72 EUR), 31. siječnja 2012. iznos od 440,75 kn (58,50 EUR), 29. veljače 2012. iznos od 443,56 kn (58,87 EUR), 3. travnja 2012. iznos od 429,06 kn (56,95 EUR), 30. travnja 2012. iznos od 438,85 kn (58,25 EUR), 1. lipnja 2012. iznos od 445,55 kn (59,13 EUR), 29. lipnja 2012. iznos od 434,19 kn (57,63 EUR), 31. srpnja 2012. iznos od 437,24 kn (58,03 EUR), 31. kolovoza 2012. iznos od 428,79 kn (56,91 EUR), 1. listopada 2012. iznos od 410,79 kn (54,52 EUR), 31. listopada 2012. iznos od 430,25 kn (57,10 EUR), 30. studenog 2012. iznos od 439,60 kn (58,34 EUR), 31. prosinca 2012. iznos od 432,79 kn (57,44 EUR), 31. siječnja 2013. iznos od 396,07 kn (52,57 EUR), 28. veljače 2013. iznos od 427,27 kn (56,71 EUR), 2. travnja 2013. iznos od 429,99 kn (57,07 EUR) i 30. travnja 2013. iznos od 417,43 kn (55,40 EUR).

Nadalje, vještak je utvrdio da je tužiteljica je zbog nižeg tečaja tijekom razdoblja otplate kredita tuženiku manje platila iznos od ukupno 18,94 EUR.

Sveukupni iznos koji je tužiteljica više platila kad se u obzir uzmu i iznosi koje je manje platila zbog pada tečaja iznosi 14.617,70 kn (1.940,10 EUR).

Tužiteljica nije imala prigovore na izrađeni nalaz i mišljenje, dok je tuženik naveo da vještak nije obrazložio način izračuna u nalazu i mišljenju, da je pri izračunu trebao uzeti u obzir promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite te da je bilo potrebno utvrditi i tzv. "negativnu" razliku u preplati.

16. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor tuženikda da je vještak trebao koristiti promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite jer tužiteljica traži isplatu više plaćenog po osnovi promjene valute, dok promjena kamatne stope u razdoblju otplate kredita nije od utjecaja na izračun vještaka u ovom postupku.

17. Pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir i iznose pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužiteljici (tzv. negativne razlike), jer prema čl. 323. ZOO-a svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora. Tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužiteljica manje platila zbog pada tečaja pa sud ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužiteljice budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

18. Stoga je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u ukupnom iznosu od 1.959,04 EUR s osnove rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a.

19. Člankom 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate.

20. I odluka o trošku pravilno je donesena temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23). Pri tome sud prvog stupnja pravilno je primjenom Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odluku temeljio na toj Tarifi koje je bila na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke.

21. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

22. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević