REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-28/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća, te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. PLANTOURS d.o.o., Varaždin, zbog prekršaja iz članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 152/22.), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske broj ZPP-DO-68/2025, od 20. listopada 2025., podignutim protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Virovitici - Prekršajni odjel broj Pp-1878/2024-8 od 9. lipnja 2025., u sjednici održanoj dana 11. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Virovitici - Prekršajni odjel Pp-1878/2024-8 od 9. lipnja 2025., pravna osoba PLANTOURS d.o.o. Varaždin proglašena je krivom za prekršaj iz članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu te joj je temeljem citiranog zakonskog propisa i članka 37. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22. - dalje: PZ) izrečena novčana kazna u iznosu od 40,00 eura.
2. Protiv te presude Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti broj ZPP-DO-68/2025 od 20. listopada 2025. uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je zahtjev osnovan te da je navedenom presudom povrijeđena odredba materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. stavak 1. PZ-a na štetu PLANTOURS d.o.o., pa da se na temelju članka 315. stavak. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP) navedena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje Općinskom sudu u Virovitici - Prekršajnom odjelu.
3. Zahtjev nije osnovan.
4. Nije u pravu podnositelj kada tvrdi da je osporenom presudom počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. stavak 1. PZ-a jer da djelo za koje se protiv okrivljenika vodio prekršajni postupak, na način kako je činjenično opisano u presudi, nije prekršaj.
4.1. Podnositelj pravno citira odredbu članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu kojom je propisano:
„Novčanom kaznom u iznosu od 260,00 do 600,00 eura kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako naredi, dopusti ili omogući da vozač koristi dnevno razdoblje odmora kraće od jednog do najviše 2 sata i 30 minuta, ako skraćeno dnevno razdoblje odmora nije dopušteno (članak 8. stavak 2. Uredbe (EZ) broj 561/2006. ili članak 8. stavak 2. AETR-a)“, pri čemu kratica „AETR“ označava Europski sporazum o radu posada na vozilima koja obavljaju međunarodni cestovni prijevoz.
4.2. Podnositelj pravilno primjećuje da se u slučaju prekršaja iz tzv. blanketne norme prekršajna odgovornost veže uz povredu druge norme na koju upućuje blanketna norma pri čemu bi u takvoj situaciji bilo nužno da u činjeničnom opisu prekršaja bude navedena konkretna radnja izvršenja prekršaja i konkretni blanketni propis na koji upućuje blanketna norma. Međutim, podnositelj pogrešno smatra da bi u konkretnom slučaju blanketna norma bio članak 8. stavak 2. Uredbe EZ-a broj 561/2006 ili članak 8. stavak 2. Europskog sporazuma o radu posada na vozilima koja obavljaju međunarodni cestovni prijevoz (AETR) jer je blanketna norma ona koja upućuje na drugu normu, što znači da bi blanketnom normom u ovom slučaju mogla biti odredba članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu.
5. Pa iako odredba članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu nije posve gramatički i stilski besprijekorno uređena, iz izreke pobijane odluke sasvim jasno i nedvojbeno proizlazi da je okrivljena pravna osoba proglašena krivom što je dana 16. svibnja 2024. godine u 02,43 sati, u mjestu Orahovica, dozvolila vozaču HŠ da dnevni odmor od 9,00 sati skrati za 1 sat i 57 minuta, koje biće prekršaja je propisano odredbom članka 46.a stavak 1. točka 5. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu.
6. Ono na što upućuje odredba članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu je članka 8. stavak 2. Uredbe EZ-a 561/2006. odnosno članka 8. stavak 2. Europskog sporazuma o radu posada na vozilima koja obavljaju međunarodni cestovni prijevoz, koje odredbe uređuju razdoblja dnevnog i tjednog odmora vozača. Prema odredbi članka 8. stavak 2. AETR-a „...ako je dio dnevnog razdoblja odmora koje pada unutar 24-satnog razdoblja dug najmanje devet sati, a najviše 11 sati, dotično dnevno razdoblje odmora smatra se skraćenim dnevnim razdobljem odmora...“.
6.1. S obzirom da odredba članka 8. stavak 2. AETR-a definira koje razdoblje se smatra skraćenim razdobljem dnevnog odmora vozača to ista nije podobna biti normom na koju upućuje blanketna norma i koja bi upotpunila prazninu koji tobože sadrži blanketna norma te stoga nije nužno da definicija skraćenog dnevnog odbora bude sadržana u izreci osuđujuće presude, kao što to pogrešno smatra podnositelj, već je dostatno da u obrazloženju bude navedeno zašto skraćivanje dnevnog odmora u konkretnom slučaju nije dopušteno, jer odgovor na to pitanje nije sadržan niti u odredbi članka 8. stavak 2. Uredbe EZ-a 561/2006. niti u odredbi članka 8. stavak 2. Europskog sporazuma o radu posada na vozilima koja obavljaju međunarodni cestovni prijevoz, a s druge strane odredba članka 46.a stavak 1. točka 6. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu kojom je propisan predmetni prekršaj je potpuna sa aspekta propisivanja zakonskog bića prekršaja.
7. Valja napomenuti da prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti ovaj Sud nije ovlašten baviti se obrazloženjem pobijane odluke niti je ovlašten utvrđivati je li mogućnost skraćivanja dnevnog odmora u konkretnom slučaju propisano odgovarajućem pravnim aktom.
8. Da li je u konkretnom slučaju razdoblje dnevnog odmora dopušteno ili nije dopušteno skraćivati u suštini je pitanje koje u konkretnom slučaju mora biti sadržano u obrazloženju odluke kojom se okrivljenika proglašava krivim, a nikako u izreci presude kao što to pogrešno smatra podnositelj.
9. Pri tome je nužno primijetiti da iz činjeničnog opisa predmetnog prekršajnog djela nije vidljivo kako je to optužena pravna osoba dopustila vozaču vozila i da li je uopće znala da vozač skraćuje propisani dnevni odmor koji se ne može skratiti, međutim, to nije bio predmetnom osporavanja.
10. Slijedom izloženog, na temelju odredbe članka 512. ZKP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 11. studenog 2025.
Predsjednik Vijeća:
Damir Kos
