Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3033/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije SBERBANK d.d.), Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-368/2024-6 od 8. svibnja 2025., na sjednici vijeća 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-368/2024-6 od 8. svibnja 2025.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-368/2024-6 od 8. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 11.236,97 EUR / 84.664,96 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

8,06 € / 60,71 kn od 01.10.2008 do isplate

8,30 € / 62,57 kn od 01.11.2008 do isplate

21,58 € / 162,57 kn od 01.12.2008 do isplate

13,61 € / 102,57 kn od 01.01.2009 do isplate

25,82 € / 194,57 kn od 01.02.2009 do isplate

26,84 € / 202,22 kn od 01.03.2009 do isplate

27,81 € / 209,57 kn od 01.04.2009 do isplate

23,65 € / 178,20 kn od 01.05.2009 do isplate

24,65 € / 185,71 kn od 01.06.2009 do isplate

22,38 € / 168,64 kn od 01.07.2009 do isplate

19,28 € / 145,30 kn od 01.08.2009 do isplate

20,41 € / 153,75 kn od 01.09.2009 do isplate

21,86 € / 164,70 kn od 01.10.2009 do isplate

19,58 € / 147,54 kn od 01.11.2009 do isplate

19,83 € / 149,39 kn od 01.12.2009 do isplate

22,16 € / 166,99 kn od 01.01.2010 do isplate

24,14 € / 181,88 kn od 01.02.2010 do isplate

26,31 € / 198,25 kn od 01.03.2010 do isplate

26,42 € / 199,04 kn od 01.04.2010 do isplate

32,77 € / 246,93 kn od 01.05.2010 do isplate

30,51 € / 229,86 kn od 01.06.2010 do isplate

33,12 € / 249,52 kn od 01.07.2010 do isplate

42,86 € / 322,92 kn od 01.08.2010 do isplate

42,23 € / 318,18 kn od 01.09.2010 do isplate

53,04 € / 399,64 kn od 01.10.2010 do isplate

46,03 € / 346,73 kn od 01.11.2010 do isplate

41,95 € / 316,06 kn od 01.12.2010 do isplate

53,73 € / 404,85 kn od 01.01.2011 do isplate

65,25 € / 491,64 kn od 01.02.2011 do isplate

56,66 € / 426,93 kn od 01.03.2011 do isplate

56,20 € / 423,42 kn od 01.04.2011 do isplate

53,48 € / 402,91 kn od 01.05.2011 do isplate

10.226,45 € / 77.051,20 kn od 06.05.2011 do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 1. listopada 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.032,38 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv prvostupanjske presude, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14

- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu odluku, a istu podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.

2.1. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 250,00 eura, žali se tužiteljica, sadržajno pobijajući odluku o trošku zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu odluku te traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

3.1. Žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa od 11.236,97 EUR zbog ništetnosti odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] kojeg je tužiteljica 25. kolovoza 2008. sklopila s tuženikom, a koja se odredba odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Isto tako, nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik, a koja se sadržajno odnosi na žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Tuženik žalbom osporava presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. st. 1. ZPP-a, međutim, cijeneći sve iznesene žalbene razloge, ovaj sud prvenstveno ističe da je žalba u cijelosti proturječna pobijanoj presudi te svim ispravama u predmetnom spisu.

6.1. Naime, tuženik cijelu žalbu temelji na navodima da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenice te primijenio materijalno pravo jer je, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/2009., 52/2016.; dalje: ZPK) provedena konverzija sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu, da je presudom u potpunosti zanemaren učinak koji je provedba konverzija imala na odnos tužitelja i tuženika te da je konverzija bila u cijelosti osnovana na zakonu.

6.2. Uvidom u spis predmeta, sve priložene isprave i provedene dokaze, kao i pobijanu odluku, ovaj sud zaključuje, a što i proizlazi iz presude, da je predmet spora zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu, a radi se o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, ovaj sud ističe da nakon Ugovora o kreditu nije bilo ikakvih dodataka istome, a osobito se ističe da predmetni kredit nije bio „konvertiran“ odnosno da stranke Ugovora u kreditu tj. stranke u ovom postupku, nisu sklapale dodatak Ugovoru o kreditu sukladno odredbama o konverziji kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, sadržanima u Zakonu o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15).

6.3. Kako dakle, s obzirom na to da je predmet ovog spora zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, a ne radi se o tzv. konverziji kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, žalbeni navodi u cijelosti su neosnovani.

7. Slijedom navedenog, ovaj sud je nadalje cijenio pobijanu presudu sukladno bitnim povredama na koje pazi po službenoj dužnosti te pazeći pri tom na primjenu materijalnog prava.

8. Imajući u vidu predmet spora, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007), a koji je u čl. 96. st. 1., na jednak način kao i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003, dalje, ZZP/03) u čl. 81. st. 1., propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9. Sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće:

- da su tužiteljica, tada prezimena Đ, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 25. kolovoza 2008. zaključili Ugovor o kreditu,

- da je Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren kredit za adaptaciju kuće u [adresa], u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.000,00 CHF, po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, sa rokom otplate 30 godina i to 360 mjesečnih anuiteta u CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća,

- da je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF,

- da je Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da tužiteljica i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali,

- da (prednik) tuženika kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je tužiteljica tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila 11.236,97 EUR (84.664,96 kuna), a koja je razlika iskazana i u pojedinačnim mjesečnim iznosima navedenima u zaključku iz nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec.,

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4.7.2013., u smislu čl. 502.c ZPP te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedenih presuda. Dakle, iz navedenih presuda proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao u izreci pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

11. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužiteljici vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužiteljici morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Svojstvo potrošača nije bilo sporno tijekom postupka, a isto proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jer je ugovor sklopljen između fizičke osobe kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a radi adaptacije kuće te iz Ugovora ne proizlazi da bi bio sklopljen između trgovca, odnosno da bi se ugovor sklopio u svrhu namijenjenu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti korisnika kredita. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je kazala da je Ugovor o kreditu sklopljen radi adaptacije kuće u [adresa] pa se stoga radi o potrošaču u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP-a, pri čemu valja reći da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26. svibnja 2020.). Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a, na koji se te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise.

14. Nadalje, valja reći da odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na konkretan Ugovor o kreditu.

16. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

18. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

21. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

22. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

23. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i ovdje tuženik, utvrđeno je da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta. Slijedom toga, s obzirom na to da je nepoštenost, a time i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu, pri tome ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu (tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.).

24. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i da tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane odluke.

25. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 4. siječnja 2021. slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

27. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO-a.

28. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.

29. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao u izreci pobijane odluke.

30. Nadalje, tužiteljica osporava pravilnost odluke o trošku ističući da joj je trebalo priznati daljnji trošak, i to trošak sastava podneska od 22. studenog 2023. u zahtijevanom iznosu od 200,00 eura, uvećano za PDV 25%, dakle u iznosu od 250,00 eura. Tim podneskom je tužiteljica obavijestila sud o statusnoj promjeni tuženika.

31. Međutim, trošak navedenog podneska pravilno sud nije priznao kao potreban za vođenje postupka. Prema članku 10. ZPP-a, sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. U smislu navedene odredbe, a s obzirom na to da je tužiteljica o statusnoj promjeni mogla obavijestiti i podneskom od dana ranije, 21. studenog 2023. kojim je podneskom uredila tužbeni zahtjev, a trošak sastava kojeg joj je priznat, podnesak od 22. studenog 2023. nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, pa trošak istog nije trebalo priznati te je stoga ovaj žalbeni navod neosnovan.

32. Slijedom navedenog, primjenom članaka 368. ZPP-a i članka 380. stavka 2. ZPP- a odlučeno je kao pod točkama I i II izreke.

33. Kako se žalbe tuženika i tužiteljice u cijelosti odbijaju, odbijaju se i njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka.

34. Slijedom navedenog, temeljem članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkama IV. i V. izreke.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić