Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1113/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], otok [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Žaja, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1393/2025 od 28. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d., kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1393/2025 od 28. srpnja 2025. u dijelu stavka I. izreke kojim je utvrđen ništetnim članak 4. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (pravilno: pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), u dijelu kojim je otplata mjesečnih anuiteta kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja, te u cijelosti pod stavkom II. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu koji glasi: Iznos, namjena i korištenje kredita" Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF (slovima: stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, te u djelu kojim se utvrđuje ništetnim dio članka 4. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu koji glasi: ,,Otplata kredita“ Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100), kao i pod stavkom III. izreke i za navedeno sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela članka 2. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. ožujka 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu koji glasi: "Iznos, namjena i korištenje kredita" Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF (slovima: stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela članka 4. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu koji glasi: ,,Otplata kredita“ Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100).

3. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju BR troškove parničnog postupka u iznosu od 9.135,76 eura u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja BR za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-133/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09. ožujka 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi: Iznos, namjena i korištenje kredita" Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF ( slovima: stotridesetpettisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.... ,,

Otplata kredita“ Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 788,41 (sedamstoosamdesetosam švicarska franka i 41/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." II Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. II te se sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 26.186,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. god. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, te od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 99,56 EUR od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,84 EUR od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,00 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,46 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,22 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,74 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,38 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,78 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,97 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,27 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,24 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,98 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,57 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,82 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,55 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,45 EUR od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,28 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,08 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,46 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,90 EUR od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- pa iznos od 150,41 EUR od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,58 EUR od 31.03.2013. godine pa do isplate, dok se za više zatražene kamate za razdoblje od 31.03.2012.g. do zaključno s 30.03.2013.g. tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

- na iznos od 146,79 EUR od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 22.838,83 EUR od 15.05.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u stavku III. izreke žali se tužitelj ne navodeći zakonom određene razloge za žalbu, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja je osnovana u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

6. Ispitujući pobijanu presudu kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati, kao što nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao davatelj kredita zaključili 9. ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj 216-133/2006 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 135.000,00 CHF s rokom otplate na 25 godina, u 300 mjesečnih anuiteta od po 788,41 CHF, po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i da je tužitelj predmetni kredit otplatio 15. svibnja 2015.

8. Kako se tužitelj u tužbi pozvao na pravni doseg presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zaključujući da je citiranim presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su banke (pa i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d.) u određeno navedenim razdobljima koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, čime da je (i) prednik tuženika postupao suprotno odredbama (čl.81., čl. 82. i čl.90.) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – ''Narodne novine'' broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP/07 (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 odnosno ZOO/05 - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15).

9. Analizirajući sadržaj izvedenih dokaza i to priloženog ugovora o kreditu, iskaza svjedoka GR i iskaza tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na standardnom obrascu, da prednik tuženika tužitelju kao potrošaču nije dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF niti mu je na valjan i razumljiv način objasnio rizik promjene tečaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže među strankama na štetu tužitelja obzirom da je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze zbog čega je odnosne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrdio ništetnima.

10. Imajući u vidu prednje izneseno, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) primjenjuju i u konkretnom postupku i na tuženika.

11. Zaključivši o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, prvostupanjski sud je prihvativši utvrđenja financijskog vještaka Ante Blaževića, da je tužitelj po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli) preplatio ukupan iznos od 26.186,85 €, pa je obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dana plaćanja sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) i odredbi čl.1115. istog Zakona, odredivši tuženika nesavjesnim stjecateljem.

12. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neutemeljenim pozivajući se pri tom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud obrazložio kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interese potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno u odnosu na zahtjev tužitelja od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pa imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 18. veljače 2020. to da zastara nije nastupila obzirom da petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO/05 nije protekao.

13. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i ovdje tuženika, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

15. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. ZOO.

16. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

17. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

18. Na žalbeni prigovor tuženika da je vještak pogrešno utvrdio iznos preplaćenih anuiteta jer nije proveo usporedbu kao da se radi o kreditu u kunama bez valutne klauzule, valja odgovoriti da je takav prigovor neosnovan. Predmet spora nije utvrđivanje visine anuiteta u kunskom kreditu, već povrat iznosa koje je tužitelj uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je ta odredba ništetna, tuženik je primio određene uplate bez pravne osnove, pa se radi o restitucijskom zahtjevu iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Ne postoji pravna osnova za usporedbu s izračunima temeljenima na kunskom kreditu, jer bi to značilo uspostavu novog ugovora između stranaka, što nije svrha restitucije. Svrha restitucije jest vraćanje tužitelja u položaj u kojem bi bio da ništetne odredbe nije bilo, a ne utvrđivanje hipotetskih uvjeta drugačijeg ugovora. Stoga je vještak pravilno primijenio metodu kojom je utvrdio stvarni višak uplata tužitelja proizašao iz ništetnih odredaba o otplati kredita u CHF.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 18. veljače 2020. - dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

20. Osporavanje stajališta prvostupanjskog suda vezanog uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO u odnosu na početak tijeka kamate također nije osnovano (tuženik smatra da tužitelju mogu pripadati zatezne kamate tek od podnošenja predmetne tužbe). Naime, sama činjenica da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženika zbog čega je primjenom čl. 1115. ZOO kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je žalbu tuženika ocijenio djelomično osnovanom obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i na dio ugovorne odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu koji cjelovito glasi: ” Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima".

22. Naime, valja navesti da sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan sporazum stranaka sadržan u čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom da cit. odlukom u kolektivnom sporu ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu, presude donesene u kolektivnom sporu nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika (kao trgovca) na isplatu kredita, a ne obveza potrošača i da se ne radi o obvezi koja stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača već se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) to ista ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je pozivom na odredbu čl. 373. toč .3. ZPP zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe odbijen i preinačena toč. I. izreke prvostupanjske presude.

23. I utvrđenje ništetnom dijela čl. 4. kojim je određena visina mjesečnog otplatnog anuiteta – u kunskoj protuvrijednosti 788,41 CHF i ugovoreni rok otplate od 300 mjesečna anuiteta ne slijede pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, već se radi o jasnim i transparentnim ugovornim odredbama kojom je nominalno određena visina obveze mjesečne otplate primljenog kredita, o početnoj stopi ugovorne kamate i broju otplatnih anuiteta te se ne radi o obvezi koja stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Naime, učinkom pravomoćnih presuda obuhvaćen je ugovoreni otplatni tečaj CHF/kn na dan plaćanja svakog iznosa anuiteta, no ne i sam nominalno utvrđeni iznos mjesečne obveze niti broj otplatnih anuiteta pa je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika i taj dio toč. I. izreke prvostupanjske presude valjalo pozivom na odredbu čl. 373. toč.3. ZPP preinačiti i odbiti tužitelja sa zatraženim utvrđenjem da su opisani dijelovi navedenih ugovornih odredbi ništetni.

24. U preostalom dijelu je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP potvrditi stavak I. izreke prvostupanjske presude u dijelu utvrđenja da je ništetan dio ugovorne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog 9. ožujka 2006. između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojim je otplata mjesečnih rata kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, kao i stavak II. izreke.

25. Ispitujući odluku o troškovima postupka sadržanu u stavku III. izreke utvrđeno je da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi sadržano ukazuje tužitelj jer je izreka u tom dijelu nerazumljiva.

26. Međutim, takav nedostatak moguće je otkloniti primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, o čemu će biti govora u nastavku ove drugostupanjske odluke.

27. Naime, iz obrazloženja proizlazi da prvostupanjski sud usvaja zahtjev tužitelja za naknadu troškova te primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP tužitelju zatraženi trošak dosuđuje u cijelosti, no u izreci nije naveden iznos dosuđenog troška, što odluku u tom dijelu čini nerazumljivom.

28. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Uzimajući u obzir troškove koje je prvostupanjski sud priznao tužitelju, a koje tuženik nije određeno osporio, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da tužitelju pripada trošak sastava tužbe 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa), za sastav podnesaka od 23. veljače 22., 03. travnja 23.,14. ožujka 24. i 06. svibnja 25. po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za sastav podnesaka od 12. siječnja 23. i 2. veljače 2023. po 125 bodova (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), za zastupanje na ročištima od 05. prosinca 22., 6. veljače 23., 26. travnja 23., 12. lipnja 25. i 16. lipnja 25. po 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), te za pristup na ročište od 13. veljače 24. 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. Tarife).

29. Osnovano tužitelj u žalbi ističe da mu je sud pogrešno na zastupanje na ročištima od 4. prosinca 2023. i 27.ožujka 2024. odredio nagradu u visini od 125 bodova. Vezano uz navedeno valja istaći da kada je u zapisniku s održanog ročišta navedeno da tužitelj ostaje kod tužbe, a tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, tada se smatra da se radi o ročištu na kojem se raspravlja o glavnoj stvari pa punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a ne primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1121/2022 od 12. rujna 2023), slijedom čega punomoćniku tužitelju za zastupanje na tim ročištima pripada nagrada u visini od po 250 bodova, a ne po 125 bodova kako je to odredio prvostupanjski sud.

30. U odnosu na žalbene navode tužitelja da mu za sastav podnesaka od 12. siječnja 23. i 2. veljače 2023. propada nagrada od 250 bodova, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio nagradu od po 125 bodova jer se radi o podnescima izvan Tbr. 8. toč. 1. pa odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova.

31. Prema tome, tužitelju pripada pravo na nagradu u visini od 3300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uz uvećanje od 25 % na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 8.250,00 eura.

32. Osnovano tužitelj ističe da mu pripada pravo i na naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu koju je u iznosu od 358,75 eura platio 21. veljače 2020., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) koje sadrže odredbu o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi potrošača kao stečajnih dužnika i tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje tužitelj.

33. Tužitelju pripada i naknada troškova plaćenih na ime financijskog vještačenja u iznosu od 527,01 euro, tako da ukupni troškovi priznati tužitelju iznose 9.135,76 eura.

34. Slijedom navedenog u skladu s odredbom iz čl. 373.a ZPP odlučeno je kao u pod stavkom II. toč. 3. izreke.

35. Tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa svojom žalbom uspio samo u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, dok u preostalom dijelu presuda nije bila pobijana. S obzirom na to da se radi o uspjehu o sporednom zahtjevu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi žalbenog postupka, tužitelju trošak žalbe nije dosuđen (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

36. Tuženiku također ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu, dok je u bitnom dijelu žalba odbijena kao neosnovana. Budući da zbog tog neznatnog uspjeha nisu nastali posebni troškovi, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

U Velikoj Gorici 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina