1              Poslovni broj: 12 Gž-1498/2022-2

Poslovni broj: 12 Gž-1498/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P., OIB:... iz Z., zastupanog po punomoćniku J. H., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z., protiv tuženika A. B. d.d., OIB:..., iz Z., zastupanog po punomoćnici M. R., odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. u Z., radi ništetnosti, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 71 P-7300/2019-31 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

                                           

I. Usvaja se žalba tuženika i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7300/19-31 od 14. srpnja 2022.,

- preinačuje se u toč. I. i II. izreke kojim se tuženiku nalaže isplata tužitelju iznosa od 84.821,99 kn, kao i isplata iznosa od 93.224,22 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne suđene iznose, tako da se tužbeni zahtjev odbija

- preinačuje se u toč. III. izreke i nalaže tužitelju da tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu 2.783,79 EUR/20.974,21 kn[1].

 

 

Obrazloženje

             

1. Pobijanom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 84.821,99 kn na ime preplaćenih kamata, toč. II izreke tuženiku je naloženo da tužitelju  isplati iznos od 93.224,22 kn na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorne valutne klauzule u CHF zajedno sa zateznom kamatom detaljno opisanom u tim toč. izreke, sve u roku od 15 dana, toč. III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.280,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22,114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže istoga na naknadu troška tuženiku ili podredno da se žalba usvoji, prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 84.821,99 kn s osnova vraćanja navedenog iznosa stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni prvotno ugovorene kamatne stope te iznosa od 93.224,22 kn s osnova vezanosti vraćanja ugovorenog iznosa kredita uz ništetnu valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu broj 016-1461/2006 zaključenog između prednice tuženika H. A.-A. B. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita od 12. lipnja 2006., iz razloga što je ugovorena valuta kredita u CHF kao i promjenjiva kamatna stopa bez jasnih parametara temeljem kojih bi tužitelj bio obavješten i imao saznanja o konkretnim promjenama kamatnih stopa i promjenama tečaja CHF.

 

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 12. lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-1461/2006 kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 175.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF H. A.-A. B. važećem na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 3,88 % dekurzivno godišnje, na rok od 25 godiona od dana stavljanja kredita u otplatu,

- da se kamatna stopa tijekom Ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke kao što se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na početni tečaj

- da je predmetni Ugovor konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15) zaključenjem dodatka Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016., koja konverzija je provedena sa danom 1. veljače 2016,

- da prije i u vrijeme zaključenja ugovora od 12. lipnja 2006. djelatnici tuženika nisu tužitelja informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da se na temelju čl. 502.c ZPP tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., a ova presudom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF kao ništetne, a u pogledu ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13, a ova potvrđena presudom  Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 8. travnja 2015 i na presudu Ustavnog suda RH U-III-252/15 od 13. prosinca 2016.,

-da Ugovor zaključen između parničnih stranaka na sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je ista ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke te je tuženik mogao postupiti kako je htio tj. savjesno ili nesavjesno,

-da iz samog Ugovora proizlazi da se zapravo radi o kunskom kreditu koji je od strane tuženika samo knjigovodstveno iskazan kao kredit u CHF jer tuženik niti je imao niti je tužitelju plasirao kredit u CHF već mu je plasirao kune i istovremeno povrat od strane tužitelja valutnom klauzulom vezao uz kretanje tečaja u CHF na svjetskim monetarnim tržištima a istovremeno tuženika nije izvijestio niti upozorio da sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu,

- da je jednostrano i samovoljno povećanje kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja CHF i nepoštene odredbe o anuitetnoj otplati, dovelo do dvostrukog povećanja kamate s dva osnova a kakav ugovorni mehanizam je sukladno čl. 81.st. 1. i 87.st.1 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) i čl. 96.st. 1 i čl.102.st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) ništetan, a ništetan je i prema odredbama čl. 322., 295 i 296 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 dalje ZOO),

-da je neosnovan prigovor zastare što je utvrđeno i presudom VSRH br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.,

- da saslušanje stranaka što je predlagao tuženik nije provedeno obzirom da tužba u kolektivnom sporu obvezuje sudove i ima direktan učinak u parnicama koje pokreće potrošač

- da zaključenjem i provedbom između stranaka Dodatka ugovoru o kreditu od 1. veljače 2016., tužitelj i dalje ima pravni interes za vođenje postupka jer cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti potrošače niti je istim propisano da banke trebaju vratiti korisnicima kredita u CHF preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredaba na način da potrošača vrati u početni položaj već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u CHF s korisnicima kredita u valuti EUR tako da su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom tuženika a nakon 30. rujna 2015. otplata kredita nastavlja se uz valutnu klauzulu u valuti EUR i sa novom definiranom kamatnom stopom na način da je ona ponovno promjenjiva u skladu s općim uvjetima banke,

- da je aneksima/sporazumima/dodacima kojima je konverzija provedena reguliran samo  ugovorni odnos nakon konverzije čime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije,

-da se tužitelj zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti sudske zaštite jer nikakvo odricanje nije bilo propisano Zakonom.

 

Temeljem prethodnih utvrđenja sud zaključuje da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope niti temeljem valutne klauzule u CHF prilikom konverzije, stoga i ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa kako je tražio tužbom. Vještačenjem po knjigovodstveno financijskom vještaku utvrđeno je koliko je tužitelj preplatio temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 3,88% i koliko je platio zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, te je temeljem nalaza vještaka tužitelj uskladio tužbeni zahtjev o kojem je sud i odlučivao, istog usvojivši, sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno navedeni iznos od dana plaćanja do isplate, obzirom da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime prema čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pri tome utvrđujući da protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano pozivajući se na zaključak  VSRH od 26. studenog 2021. Su-IV-162/21, kao i na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-4474/19 od 29. ožujka 2022.

 

7. Tuženik u opširnoj žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer sud prvog stupnja nije utvrdio način na koji se provodila konverzija Ugovora o kreditu čime je ujedno pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na kojem su utemeljeni pogrešni „na ničemu“ utemeljeni zaključci suda o provođenju konverzije i njenim učincima, što da potvrđuje i sudska praksa (odluke VSRH Rev-1014/18 od 20. listopada 2021, Županijskog suda u Splitu br. Gž- 1520/19 od 9. srpnja 2020 i Gž-385/17 od 6. veljače 2019, Gž-2427/18) Citira dijelove odluke VSRH iz rješenja Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. u kojoj taj sud utvrđuje da sporazum o konverziji zaključen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer isti predstavlja novu pravnu osnovu koji svoju osnovu ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim s Ustavom RH. Ističe da Direktiva  93/13 nije primjenjiva u ovom postupku obzirom da je sporni Ugovor o kreditu zaključen prije stupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Obrazlaže način kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 12. lipnja 2006. –u svemu sukladno odredbama ZID ZPK/15. Citira dijelove odluke VSRH Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. (kojom je odlučivano isključivo o troškovima postupka nakon povlačenja tužbe). Poziva se na više odluka Županijskog suda u Splitu i Varaždinu u kojima su odbijeni zahtjevi tužitelja za isplatom nakon provedene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15. Navodi da su u postupku provođenja konverzije Ugovora o kreditu od 12. lipnja 2006. zaključenog između stranaka sve uplate tužitelja po osnovi kamata i tečaja CHF iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu u EUR. Osporava zaključak suda o neosnovanosti prigovora tuženika o zastari tražbine tužitelja, kao i o dosudi zakonske zatezne kamate na svaki dosuđeni iznos tužitelju od dana uplate.

 

8. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu između stranaka dana 12. lipnja 2006. kao posebni zakon, propisuje u čl. 87.st. 1. da su nepoštene odredbe ništave, no ne propisuje pravne posljedice ništavosti tih odredbi već se o posljedicama nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO), a na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 12. lipnja 2006. valja primijeniti i ZID ZPK/2015 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. obzirom su stranke sukladno istom zaključile dodatak Ugovoru od 12. lipnja 2006. dana 29. siječnja 2016. Pravne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, koja je proglašena nepoštenom smatra se kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, što proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući u vidu da ništetnost djeluje ex tunc.

 

9. Sukladno čl. 326. st. 1 ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, već su učinci utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba ništetna, takvi da se smatra kako ništetna odredba nije bila niti ugovorena, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Ništetne odredbe utvrđene takvima po prvostupanjskom sudu u Ugovoru zaključenom između stranaka 12. lipnja 2006. izmijenjene su na način kao da je od prvog dana zaključenja Ugovora o kreditu između parničnih stranaka bio zaključen umjesto Ugovora o kreditu denomiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno zakonskim odredbama iz glave „IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“. ZID ZPK/2015 u čl. 19. b. propisuje da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Osim navedenog, u trenutku zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. zaključenog između stranaka 12. lipnja 2006. bila je na snazi odredba  čl. 11.a ZID ZPK/2015 koja je propisivala i obvezu Banke da za sve postojeće kredite u kojima nisu bili definirani parametri za koje može biti vezana promjena kamatne stope iste definira u skladu sa tom odredbom, što tužitelj ne tvrdi da prilikom zaključenja ugovora o konverziji nije učinjeno.

 

10. Točno je utvrđenje suda da je tuženik provedenom konverzijom napravio projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, te obračunao promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivao na kredite u eurima, a da se nastala preplata nije vraćala potrošaču već se koristila za buduće obveze po konvertiranom kreditu jer je cilj konverzije bio izjednačiti ih sa potrošačima koji su imali kredite denominirane u EUR, no tvrdnja suda da su u "konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranim odlukama banke kao i u kreditima u CHF, te se otplata kredita i dalje nastavlja uz primjenu valutne klauzule samo sada u EUR na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke" ne može se prihvatiti, jer iznos pretplate koji je dobiven nakon provedene konverzije iskorišten je na način kako i propisuje ZID ZPK/15 u glavi IV čl. 19.c toč. 5.

 

11. Iako sud ne spori da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, a isto ne osporava niti jedna stranka, pa je prethodno navedeni zaključak suda da su "u konverziji primijenjene iste nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli samo sada u EUR " potpuno pogrešan, bez uporišta u bilo kojem materijalnom propisu. ZID ZPK/2015 prisilni je zakonski propis, isti nije utvrđen protuustavnim, (Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske), ni jedna stranka ne pobija da je konverzija kredita provedena sukladno istom, mogućnost ugovaranja valutne klauzule izričito je dopušteno odredbom čl. 22 ZOO-a ( st. 1. čl. 22 ZOO propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske), time da su banke bile dužne sukladno 11.a ZID ZPK/15 za sve postojeće kredite u kojima nisu bili definirani parametri za koje može biti vezana promjena kamatne stope definirati u skladu sa tom odredbom, što tužitelj također ne tvrdi da prilikom zaključenja ugovora o konverziji nije učinjeno. Osim toga u trenutku zaključenja dodatka Ugovoru o kreditu - kojim je provedena konverzija, tužitelj je znao odnosno morao znati kamatne stope i promjene tečaja EUR koje su egzistirale od dana zaključenja Ugovora o kreditu 12. lipnja 2006. pa do dana konverzije, dok su nakon konverzije kamatne stope bile, kako je prethodno navedeno, definirane i vezane za zakonom određene parametre.

 

12. Kraj prethodno navedenog pogrešna je uputa suda vještaku kao i nalaz financijsko knjigovodstvenog vještaka kojim se utvrđivala razlika uplaćenih iznosa na ime otplate kredita prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i svakoj naknadno povećanoj stopi kamate kao i iznos tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita u odnosu na tečaj CHF kod svake isplate obroka kredita, obzirom da takvih odredbi više nema i to od dana zaključenja Ugovora 12. lipnja 2006., kao i zaključak da je konverzijom reguliran ugovorni odnos samo za period nakon konverzije, obzirom je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je zaključio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR od prvog dana zaključenja Ugovora 12. lipnja 2006., to tim više što je nesporno da je izračun konverzije ispravan, sukladan prisilnom zakonskom propisu, po kojem je tuženik bio obvezan postupiti po zahtjevu potrošača, dok je u odnosu na tužitelja isto bilo neobavezno, prema njegovoj volji.

 

13. VSRH u presudi Rev-2221/18 navodi između ostalog „da pravni interes za utvrđivanje ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, postoji i nadalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time je i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje postupka.“ Kako je tužitelj u ovom postupku prihvatio konverziju kredita i ne osporava da ista ne bi bila provedena sukladno prisilnim zakonskim odredbama, pa iako tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti odredaba iz Ugovora zaključenog između stranaka od 12. lipnja 2006.g, već svoj tužbeni zahtjev za isplatom utemeljuje isključivo na tvrdnji, kao prethodnom pitanju, da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u tom Ugovoru ništetne, no koje ugovorne odredbe više u tom dijelu ne egzistiraju to se i smatra da ove ništetne odredbe nisu nikad ni postojale. Stranke su aneksom uz ugovor o kreditu br.016-1461/2006 s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/2015 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 12. lipnja 2006., (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja), iskorišteni u korist tužitelja i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom uz ugovor o kreditu, tako da su u obračun konverzije uzeti svi iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i promjene tečaja valutne klauzule u CHF koje su u sporu kolektivne zaštite utvrđene nepoštenim.

 

14. Iz navedenog, u situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka/aneksa tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom aneksu, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da aneks uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZKP/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju već da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovoru o kreditu.

 

15. U oglednom postupku u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, navodi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, a sud prvog stupnja suprotno navedenom, presudom u ovom sporu utvrđuje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke i odredbe o vezanosti iznosa kredita na EUR u dodatku Ugovoru koji su stranke sklopile 29. siječnja 2016. i kojim je provedena konverzija kredita, time da ovaj svoj stav ničim ne obrazlaže.

 

16. Aneks/Dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZKP/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su iste u skladu sa prisilnim zakonskim odredbama ZID ZKP/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača (NN br. 41/2014. i 110/2015.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Naime u čl.49.st.5 ZID ZZP kojim se definira pojam nepoštene odredbe navedeno je da se odredbe te glave Zakona ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

 

17. Pored činjenice da je tuženik na temelju prisilnih zakonskih odredbi članka 19.c ZID ZPK/2015 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog aneksa ugovoru nije više u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka/aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koji su na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu u utuženom razdoblju od 12. lipnja 2006. do sklapanja Aneksa 29. siječnja 2016., no koji su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim aneksom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

 

18. Zbog navedenog valjalo je usvojiti žalbu tuženika, preinačiti presudu suda prvog stupnja osnovom čl. 373. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

19. Ujedno je a s obzirom na usvajanje žalbe tuženika i odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja, valjalo odlučiti i o troškovima postupka. Tuženik potražuje trošak za sastav odgovora na tužbu, sastav osam podnesaka., zastupanje na 4 održana ročišta i to za svaku navedenu radnju u iznosu od 2.500,00 kn (250 bodova) zajedno sa pripadajućim PDV-om, što je sveukupni trošak od 40.625,00 kn. Pored navedenog troška tuženik potražuje i trošak  žalbe te sudsku pristojbu na žalbu u ukupno iznosu od 6.036,71 kn.

 

20. Vrijednost predmeta spora u tužbi je naznačena sa 10.001,00 kn, da bi nakon provedenog vještačenja tužbenim zahtjevom od 6. listopada 2020. tužitelj zatražio iznos od ukupno 188.046,21 kn, to trošak tuženiku valja dosuditi prema VPS u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, dalje: Tarifa).

 

21. Tuženiku za sastav odgovora na tužbu prema Tbr. 8. t. 1 Tarife pripada trošak od 1.000,00 kn (100 bodova po vrijednosti boda od 10,00 kn), a isti iznos i za zastupanje tuženika po punomoćniku odvjetniku na ročištima 4. veljače 2020. i 1. lipnja 2020. (Tbr. 9. t.1. Tarife), kao i za sastav podneska od  19. svibnja 2020. (Tbr. 8. t. 1 ), dok mu se zatraženi troškovi sastava podnesaka od 17. srpnja 2020. kojim predlaže provođenje vještačenja suprotno nalogu koji je sud odredio i sastava podneska od 9. listopada 2020. kojim traži produljenje roka za očitovanje na nalaz vještaka ne priznaju kao opravdani troškovi.

 

22. Nakon što je tužitelj sukladno nalazu vještaka  tužbenim zahtjevom zatražio  iznos od 188.046,21 kn, osnovan je zatraženi trošak tuženika za sastav podneska od 9. studenog 2020. kojim se očituje na nalaz vještaka i na podnesak tužitelja kojim specificira tužbeni zahtjev i to u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn, kao i isti iznos za zastupanje tuženika na ročištu od 19. travnja 2021. i 3. svibnja 2022. i to za svaku ovu radnju u iznosu od 2.500,00 kn, te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9 . t. 3 Tarife). Ostali zatraženi trošak tuženika istome se ne priznaje jer nije bio potreban za  odlučivanje o tužbenom zahtjevu (podnesak kojim se traži dopuna nalaza vještaka, podnesak kojim se predlaže prekid postupka do odluke suda EU, podnesak kojim se očituje na zatraženu dopunu vještačkog nalaza).

 

Na prethodno navedeni način  kao osnovan i opravdan trošak tuženika istome se dosuđuje 11.950,00 kn i na ovaj iznos pripadajući PDV od 2.987,50 kn, (Tbr. 42. Tarife) što je ukupno 14.937,50 kn, dok se sa ostatkom do zatraženih 40.625,00 kn tuženik odbija.

 

Osim navedenog troška tuženik osnovano potražuje i trošak sastava žalbe sa pripadajućim PDV-om kao i trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 6.036,71 kn. Prema navedenom osnovan je trošak tuženika u ukupnom iznosu od 20.974,21 kn/ 2.783,79 EUR.

 

U Varaždinu, 4. listopada 2023.

                                                                                    Predsjednica vijeća             

                                                                                                  Tanja Novak-Premec v.r.