REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1116/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vps: 1.825,29 eur, nakon glavne i javne rasprave zaključene 01. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s objavom 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu, broj: 9012733805 od dana 05. srpnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora i ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obrade kreditnog zahtjeva isplati iznos od 498,06 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. srpnja 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 24. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008 propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka  za  varijabilnu  stopu  za  posljednje  glavne  operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar  pri  Trgovačkom  sudu  u  Zagrebu,  MBS:  081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.382,72 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na  svoje posljednje glavne  operacije refinanciranja  ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 187,50 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi kako su LE s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik su 05. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj ugovora: 9012733805 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 85.571,20 CHF (slovima: osamdeset pet tisuća petsto sedamdeset jedan CHF i dvadeset centima) obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci.

U članku 12.3. Ugovora o kreditu pod nazivom „ Završne odredbe ” propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 23. srpnja 2007. godine naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 498,06 EUR / 3.752,60 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno gore navedenoj odredbi članka 12. Ugovora o kreditu.

Nadalje navodi kako je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Ugovor o kreditu u članku 12.3. sadrži odredbu s nazivom „ZAVRŠNE ODREDBE”, a prema kojoj se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje u visini od 1.00 % (jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna te se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno.

Tužitelj smatra da takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu u visini od 498,06 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 498,06 EUR od iznosa kredita.

Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je sklopila navedeni ugovor u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u svrhu kupnje stambenog objekta, kao što to nedvojbeno i proizlazi iz čl. 2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

Nadalje, ističe kako prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03, ništetna.

Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 23. srpnja 2007. godine u iznosu od 498,06 EUR / 3.752,60 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87 st. 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže.

Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu sa jedinim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te kako je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik ističe kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), te stupanjem na snagu navedenog Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite ne radi se o uvođenju novog pravila koje bi ovdje tuženiku, odnosno Banci, dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, već je stupanjem na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada. S navedenim u vezi, tuženik apostrofira kako je kreditnim institucijama tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17, dalje u tekstu: ZSPK) zabranjeno potrošačima naplaćivati (isključivo!) naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita. Sukladno ZSPK, sve druge naknade koje kreditna institucija naplaćuje u vezi s ugovorom o stambenom potrošačkom kreditu su dopuštene pod uvjetom da nisu veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji, a radi kojeg se ta naknada naplaćuje.

U slučaju eventualnog postupanja tuženika suprotno zabrani propisanoj ZSPK, odgovarajuća posljedica za tuženika bit će njegova prekršajna odgovornost pa se nipošto ne može zaključiti kako je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena te posljedično tome i ništetna. U skladu s istim Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite, sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom na to da je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Tuženik smatra kako ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva je nesporno imao pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu.

Slijedom svega navedenog, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom pozitivnim propisima dopušteno, smatra kako ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja te samim time ne može niti biti riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

Ističe da ne postoji rizik ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, što proizlazi iz činjenice da sporna naknada ne predstavlja bitnu činidbu ugovora o kreditu, a što je potvrdio je Sud EU te je u presudama C-259/19 i C-224/19 u kojima je iznio sljedeći stav: „Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba.“ Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 498,06 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 23. srpnja 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 17. svibnja 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok.

Ujedno, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu sa propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

3.Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl.12.3. Ugovora o kreditu broj 9012754595 od 05.07.2007. te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, LE, temeljem navedene odredbe.

5.Među strankama nije sporno da je LE prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača te visina tužbenog zahtjeva.

6.Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

7.Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012754595 (list 47. do 51. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita LE i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 85.571,20CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, sa namjenom kupnje stambenog objekta (čl. 1. i čl. 2. Ugovora). U članku 12.3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

8.Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 16. do 19. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita LE, kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012733805 od 5. srpnja 2007. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 14. lipnja 2023. primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 53. spisa).

9.Između stranaka nije sporno da iznos od 498,06 EUR/3.752,60 kn predstavlja s osnove čl. 12.3. Ugovora o kreditu naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te da je navedeni iznos plaćen od strane LE tuženiku (što i proizlazi iz dokumentacije sadržane u spisu odnosno iz potvrde tuženika o uplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 29.02.2024. - list 26. spisa i 26.04.2024. -list 23. spisa, kao i knjigovodstvene kartice od 27.02.2024. - list 27. do 43. spisa).

10.Stoga je sud zaključio da je korisnik kredita na temelju odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj Narodne novine broj 35/05,41/08,125/11,78/25,29/18,29/18,126,21,114/22,156/22,155/23 dalje ZOO) prenio na tužitelja svoju tražbinu s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Radi se o odredivoj novčanoj tražbini koja nije strogo osobna i čija se narav ne protivi ustupu. Također, nije riječ o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a ).

11.Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a).

13.Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a).

14.Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15.Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

16.Iz iskaza svjedoka LE, proizlazi kako je sklopio Ugovor o kreditu 2007. sa tuženikom te da se radilo o stambenom kreditu. Navodi kako mu nisu bile objašnjene pojedine odredbe Ugovora, pojašnjava da se radilo o situaciji „ uzmi ili ostavi“ odnosno da nije mogao utjecati niti pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora. Bio je upoznat sa činjenicom da će mu biti naplaćena ulazna naknada , ali nije razumio značenje iste odnosno što ona predstavlja te ističe kako mu bankarski službenik nije objasnio o čemu je riječ.

17.Sud je povjerovao iskazu svjedoka u cijelosti budući da je isti iskazivao uvjerljivo, iskreno i životno logično i obzirom na to da nije u suprotnosti sa dokumentacijom sadržanom u spisu.

18.Valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

19.Sud smatra da kako iz iskaza svjedoka kao i sadržaju Ugovora o kreditu proizlazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja s obzirom na to da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, što znači da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade, jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

20.Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava .

21.Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

22.Slijedom navedenog, utvrđeno je da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

23.Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 10. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 498,06 EUR / 3.752,60 kn.

24.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći, jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

25.U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose, pripada od 24. srpnja 2007. (ranije utvrđeno kako je naknada korisniku kredita naplaćena 23. srpnja 2007.)

26.Slijedom navedenog, sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

27.U odnosu na istaknuti prigovor vrijednosti predmeta spora treba navesti da isti nije osnovan. Naime, tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.825,29 eura. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev iz točke I. odnosi na nenovčanu tražbinu, za taj je dio zahtjeva vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.327,22 EUR sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i čl. 40. st. 2. ZPP-a, dok je vrijednost predmeta spora za točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 498,07 eura (čl. 35. st. 1. ZPP). Prema tome, tužitelj je vrijednost predmeta spora ispravno naveo u tužbi (zbroj vrijednosti nenovčanog i novčanog tužbenog zahtjeva).

28.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.825,29 eura (1.327,22 EUR za točku I. tužbenog zahtjeva – čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, "Narodne novine" broj 118/18., 51/23. i 763,39 EUR za točku II. tužbenog zahtjeva – čl. 35. st. 1. ZPP).

29.Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), sastava podneska od 23. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, kao i podneska od 12.02.2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškovi zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025. i 1. listopada 2025. u iznosima od po 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife što uvećano za PDV od 25% iznosi 1.250,00 eura . Tužitelju su priznati i trošak sudskih pristojbi za tužbu i za presudu u iznosu od 132,72 eura ukupno iznosi 1.382,72 eura, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30.Tužitelju nije priznat iznos od 100,00 eura za trošak ročišta za objavu, jer taj trošak nije potreban za vođenje konkretne parnice, s obzirom da se u slučaju nedolaska uredno pozvane stranke na navedeno ročište, presuda objavljuje na e- oglasnoj ploči suda tako da stranka ima mogućnost biti upoznata sa sadržajem presude od prvog dana od kada joj teče rok za eventualno podnošenje žalbe protiv objavljene presude te mu također nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visine naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura što, jer nije dokazao da mu je isti nastao, što sveukupno sa PDV-om od 25% iznosi 187,50 eura te je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 11. studenog 2025.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u 2 primjerka za Sud i po jedan za svaku protivnu stranku, u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz čl.354. st.2. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog koji se ona ne može podnijeti bit će odbačena, kao nedopuštena (čl.467. st.1.,3.,4. i 5. ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za

sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Spis u kalendar 60 dana – parnična pisarnica