- 1 -              Rev 575/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 575/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. V. d.o.o. V., OIB … , zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. i B. u V., protiv tuženika V. P. iz V., OIB … , zastupan po punomoćniku M. C., odvjetniku u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1246/2021-2 od 18. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Povrv-159/20-13 od 7. srpnja 2021., u sjednici održanoj 4. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja i slijedom toga ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1246/2021-2 od 18. listopada 2021. i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Povrv-159/20-13 od 7. srpnja 2021. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

              II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom na isplatu 3.286,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine obroke, počev od 16. kolovoza 2019. do 16. srpnja 2020. kao u izreci te presude.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 476/2022-2 od 21. prosinca 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

„Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja dužni sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije kako je to propisano navedenim zakonom ili oni to nisu dužni plaćati?“.

 

3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju s navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se prihvati njegov zahtjev.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatit utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama, a sve s osnove nepodmirenih dospjelih iznosa naknade za tzv. fiksne troškove toplinske energije - i nakon što se tuženik prije utuženog razdoblja izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava zgrade te ne koristi uslugu tužitelja glede isporuke toplinske energije.

 

7. Revizijski sud u ovome, takvom predmetu, ocjenjuje u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu (odnosno u odgovoru na njega) postoji nesigurna i neujednačena sudska praksa - i ovu je potrebno ujednačiti.

 

8. U stvaranju odgovora na spomenuto pitanje valja poći, prije svega, od shvaćanja prihvaćenog za sličnu situaciju po Sudu Europske unije (četvrtom vijeću) u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, „EVN Bulgaria Toplofikacia“ EAD protiv Nikoline Stefanove Dimitrove (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Rajonen sad Asenovgrad, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i „Toplofikacia Sofia“ EAD protiv Mitka Simeonova Dimitrova, uz sudjelovanje „Termokomplekt“ OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sad, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), u vezi s odbijanjem tih pojedinaca da podmire svoje račune za grijanje. Oni su osporavali primljene račune tvrdeći da, iako se njihova zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže, „nisu pristali primati grijanje i ne koriste ga u svojim stanovima“: sporili su (uz ostalo, a za ovaj postupak relevantno) je li u njihovoj situaciji plaćanje isporuke nenaručenog centraliziranog grijanja protivno čl. 27. Direktive 2011/83. (koji, naslovljen „Prodaja po inerciji“, određuje: „Potrošač je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koja se zabranjuju čl. 5. st. 5. i toč. 29. Priloga I. /Direktivi 2005/29/EZ(55)/. U takvim slučajevima izostanak reakcije kupca nakon takve isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra se pristankom.“). To obzirom da bugarski propisi predviđaju da su suvlasnici zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dužni doprinositi troškovima grijanja iako ga ne koriste u svojem stanu.

 

8.1. Odluke u tim predmetima (prema razlozima kojima su obrazložene) donesene su obzirom da pojedinac, potrošač, korisnik u tome sporu prijepornog stana, nije plaćao račune koji su se odnosili na potrošnju energije koju otpuštaju unutarnje instalacije zgrade, odnosno svi vodovi i instalacije za distribuciju i isporuku toplinske energije unutar zgrade (pa i za potrebe grijanja zajedničkih prostora ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima), uključujući vertikalne cijevi za grijanje koje prolaze kroz svaki stan - račune sačinjene prema obračunu potrošnje utvrđene razmjerno grijanom obujmu stana u skladu s građevinskim projektom zgrade, a da pritom (u sačinjenju tog obračuna) nije u obzir uzeta količina stvarno otpuštene topline u tom stanu.

 

8.2. Odgovarajući na pitanja (u uvjetima kada je u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, propisom omogućeno prekinuti opskrbu toplom vodom i zabrtviti radijatore u danom stanu):

- ostvaruje li potrošač na temelju čl. 27. Direktive 2011/83 pravo da ne plaća troškove koji se odnose na isporučenu toplinsku energiju koju nije zatražio?,

 

- dopušta li se čl. 13. st. 2. /Direktive 2006/32/ da poduzeće za područno grijanje zahtijeva troškove potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu u zgradama u suvlasništvu, razmjerno grijanom obujmu stanova u skladu s građevinskim projektom, a da pri tome ne uzima u obzir količinu stvarno otpuštene topline u stanu?,

 

- dopušta li se čl. 27. Direktive [2011/83] da nacionalni propis potrošače, vlasnike stanova u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, obvezuje na plaćanje troškova potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu, koju oni nisu naručili, ali koja je isporučena, ako su prestali koristiti toplinsku energiju na način da su uklonili toplinske uređaje iz svojeg stana ili da su na njihov zahtjev zaposlenici poduzeća za područno grijanje tehnički onemogućili toplinski uređaj da otpušta toplinu?,

 

- dovodi li takav nacionalni propis do nepoštene poslovne prakse u smislu /Direktive 2005/29/?,

 

Sud Europske unije je pošao od utvrđenja da u zgradama u suvlasništvu, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, „teško je zamisliti da se računi koji se odnose na grijanje, osobito oni koji se odnose na grijanje unutarnjih instalacija i zajedničkih dijelova, mogu u potpunosti individualizirati“ („kako bi se moglo razlikovati troškove koji proizlaze iz potrošnje tople vode za potrebe kućanstva, topline koju ispuštaju instalacije u zgradi i one koji proizlaze iz potrebe grijanja zajedničkih prostora i potrebe grijanja stanova“): „što se tiče osobito unutarnjih instalacija.(...).proizlazi da se može pokazati teškim, čak i nemogućim, kao što to tvrdi društvo EVN, precizno odrediti količinu topline koju te instalacije otpuštaju u svakom stanu. Naime, ta količina ne obuhvaća samo toplinu koju unutar dotičnog stana otpuštaju materijalni elementi unutarnjih instalacija, poput vodova i cijevi koji prolaze kroz taj stan, nego i izmjenu topline između grijanih prostora i prostora koji se ne griju“ (stanovi u zgradi u suvlasništvu nisu međusobno toplinski neovisni jer se toplina izmjenjuje između grijanih prostora, manje grijanih prostora ili prostora koji se ne griju),

 

te odlučio, postupajući u granicama svoje ovlasti:

 

- da čl. 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s čl. 5. st. 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

 

- da čl. 13. st. 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i čl. 10. st. 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

 

9. U Republici Hrvatskoj pitanje plaćanja naknade za toplinsku energiju u slučaju kakav je ovdje, kod izdvajanja krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava, u ovdje spornom razdoblju bilo je uređeno:

 

9.1. Zakonom o tržištu toplinske energije („Narodne novine“, broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15 - dalje: ZTTE-om), i to odredbama čl. 45., prema kojima:

 

- stavak 1., „Iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava...“,

 

- stavak 9., „Krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu“,

 

u svezi sa odredbama čl. 3., kojima su dana značenja izrazima koji se koriste tim Zakonom, pa i značenje: izrazu: (27.) „priključne snage“ koja je „najveća dopuštena snaga koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću“; izrazu (32.) „toplinske energije“, koja je „proizvedena energija nastala u proizvodnom postrojenju za transformaciju, sa svrhom zagrijavanja prostora i zagrijavanja potrošne tople vode ili energija korištena u tehnološke svrhe (vrela voda, topla voda ili para) ili za hlađenje prostora“; izrazu (35.) „toplinskog sustava“, koji je „tehnički sustav koji se sastoji od uređaja i opreme za proizvodnju toplinske energije, unutarnjih i vanjskih instalacija ili distribucijske mreže te omogućuje opskrbu toplinskom energijom, a može biti samostalni, zatvoreni ili centralni toplinski sastav“.

 

9.2. Odredbom čl. 2. st. 2. toč. 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“, broj 99/14, 27/15 i 124/15), kojom je dano značenje izrazu „ukupni troškovi toplinske energije„ i rečeno da se ovi „sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije“.

 

10. U odredbama iz prethodnog st. 9., i to prvenstveno u odredbi čl. 45. st. 9. ZTTE-a, koja je jasna - pa je u svezi sa ostalim navedenim odredbama (glede značenja pojedinih izraza) za primjenu ne treba posebno još i tumačiti, sadržan je jasan odgovor na u reviziji revidenta postavljeno pitanje:

 

Krajnji kupci dužni su nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 9. ZTTE- a, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije - koju energiju (uostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.

 

11. Konkretno, dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode) - ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže - koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja - a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija): to stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

 

12. Takav se odgovor temelji:

 

- na shvaćanju Suda Europske unije, jasno izraženom u navedenim odlukama iz st. 8., iz smisla kojeg je nedvosmislenim za zaključiti da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine), zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se, kao ovdje tuženik, izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade - iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

 

- na propisima navedenim u st. 9., koji se po svome jasnom (pa i pisanom) sadržaju i svojoj intenciji iscrpljuju upravo u smislu prethodno navedenog shvaćanja Suda Europske unije - i odgovaraju tome shvaćanju, a kojima je isto tako nedvosmisleno uređeno (propisano) da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi - za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

 

13. Valja pritom primijetiti da tuženik ne može sa uspjehom tvrditi da od plaćanja opisane fiksne naknade koja se odnosi na troškove snage - u onome što čini njezin navedeni sadržaj, te od onog čemu bi ta naknada trebala služiti, odnosno od grijanja zajedničkih dijelova zgrade ili unutarnjih i vanjskih instalacija zgrade, nema nikakve koristi: u svakome slučaju grijanjem tih zajedničkih dijelova (primjerice: stubišta, kotlovnice, podrumskih ili tavanskih prostora) ili instalacija zgrade (onih ugrađenih u zidove ili podove) topliji je i njegov stan (kao što je topliji i grijanjem drugih stanova u zgradi, ne nužno samo onih sa kojima graniči zajedničkim zidovima) - s time da valja imati na umu da se grijanjem drugih dijelova zgrade ili drugih stanova kao i održavanjem cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, pridonosi (što se ne može relativizirati ili u vrijednosti umanjivati u onome što i tuženik dobiva) očuvanju i zgrade kao cjeline - a time i stana sa njegovom vrijednošću u vlasništvu (pa i kao stana koji bi imao ili sačuvao bar mogućnost ponovno pristupiti grijanju - ako se postrojenje za grijanje sačuva, makar se izdvojio iz toplinskog sustava), pa je time i razumnim (logičnim) odlučiti da taj izdvojeni vlasnik mora (pa i u postizanju načela jednake vrijednosti davanja u ugovornom, dvostranom odnosu) sudjelovati i u pokrivanju s time u svezi (zbog stjecanja, očuvanja ili zaštite i njegove koristi ili vrijednosti) prouzrokovanih troškova.

 

14. Stoga, dakle - kako shvaćanje nižestupanjskih sudova iz presuda koje su donijeli nije u skladu s navedenim shvaćanjem ovoga suda, a zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) ti sudovi (obzirom da su se ograničili pogrešnim pravnim shvaćanjem) nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora (pa i glede visine potraživanja, pravilnosti obračuna prijepornih tzv. fiksnih troškova) i (time) za nastavak postupka - tako da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je ukinuti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

15. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu revidenta, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, sa dostatnim i određenim razlozima kako su ocjenjeni pojedini dokazi i činjenični navodi na koje se revident poziva i u reviziji.

 

16. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

17. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. listopada 2023.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina, v.r.