Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Biogradu na Moru
Trg kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru
Poslovni broj: P-962/2023-11
U I M E R E P U B L I K E H R VAT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Vinka Pavića, u pravnoj stvari tužitelja AO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Šimi Lukačiću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po Krunu Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 11. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju AO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.019,54 EUR (tisućudevetnaest eura i pedesetičetiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od:
− 0,52 EUR-a teče od 1. lipnja 2006. do isplate,
− 0,14 EUR-a teče od 1. srpnja 2006. do isplate,
− 0,07 EUR-a teče od 1. listopada 2006. do isplate,
− 0,43 EUR-a teče od 1. studenog 2006. do isplate,
− 2,31 EUR-a teče od 1. prosinca 2008. do isplate,
− 6,50 EUR-a teče od 1. veljače 2009. do isplate,
− 8,71 EUR-a teče od 1. ožujka 2009. do isplate,
− 10,10 EUR-a teče od 1. travnja 2009. do isplate,
− 5,92 EUR-a teče od 1. svibnja 2009. do isplate,
− 5,87 EUR-a teče od 1. lipnja 2009. do isplate,
− 4,82 EUR-a teče od 1. srpnja 2009. do isplate,
− 5,49 EUR-a teče od 1. kolovoza 2009. do isplate,
− 3,35 EUR-a teče od 1. rujna 2009. do isplate,
− 5,53 EUR-a teče od 1. listopada 2009. do isplate,
− 4,33 EUR-a teče od 1. studenog 2009. do isplate,
− 4,57 EUR-a teče od 1. prosinca 2009. do isplate,
− 4,47 EUR-a teče od 1. siječnja 2010. do isplate,
− 7,88 EUR-a teče od 1. veljače 2010. do isplate,
− 9,50 EUR-a teče od 1. ožujka 2010. do isplate,
− 9,09 EUR-a teče od 1. travnja 2010. do isplate,
− 11,51 EUR-a teče od 1. lipnja 2010. do isplate,
− 13,88 EUR-a teče od 1. svibnja 2010. do isplate,
− 15,70 EUR-a teče od 1. srpnja 2010. do isplate,
− 19,66 EUR-a teče od 1. kolovoz 2010. do isplate,
− 16,04 EUR-a teče od 1. rujna 2010. do isplate,
− 25,53 EUR-a teče od 1. listopada 2010. do isplate,
− 22,07 EUR-a teče od 1. studenog 2010. do isplate,
− 23,55 EUR-a teče od 1. prosinca 2010. do isplate,
− 28,36 EUR-a teče od 1. siječnja 2011. do isplate,
− 30,88 EUR-a teče od 1. veljače 2011. do isplate,
− 712,75 EUR-a teče od 1. veljače 2011. do isplate.
i to do 31. prosinca 2007. sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak postupka u iznosu od 1.256,18 EUR (tisućudvjestopedesetišest eura i osamnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025., kao dana donošenja ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 26. travnja 2023. u bitnome navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao banka zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: 3206416283/06, broj kreditne partije 7103084005 solemniziran dana 4. travnja 2006. po javnoj bilježnici Alkici Kolegi- Zubčić pod brojem OU- 313/06-1 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 14.203,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita uz rok otplate od 84 mjeseci. Tužitelj je otplaćivao kredit u mjesečnim anuitetima te ga je u cijelosti otplatio. Prema otplatnom planu koji je tužitelju i uručen u vrijeme podizanja kredita on je trebao otplaćivati mjesečne rate u iznosu od 193,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tadašnjem tečaju za CHF, međutim, kako je banka za vrijeme trajanja kredita jednostranim odlukama nekoliko puta mijenjala kamatnu stopu te kako je pritom tečaj CHF-a znatno i nepredvidivo porastao, tužitelj da je otplatio znatno veći iznos nego što je to bilo predviđeno što je za tužitelja predstavljalo itekako tešku obvezu. Tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti niti ga je upozorio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a što je bio dužan učiniti. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od dana 03. rujna 2019., utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Zaključno ističe da je tuženik je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj kaluzuli, bez osnove obračunavao tužitelju veće iznose anuiteta, te na taj način bez osnove utužene novčane iznose. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 28. ožujka 2024. prigovorio mjesnoj nadležnosti suda budući da Ugovorom o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206416283/06 od 4. travnja 2006. godine nije sadržana odredba o mjesnoj nadležnost suda. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su 30. ožujka 2006. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206416283/06 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 14.203,71 CHF. Ističe se kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Kako je predmetna tužba podnesena dana 26. travnja 2023.godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 26. travnja 2018. godine nastupila zastara. Smatra da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SCBanca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, dakle zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 kojima je utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti)odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to naviše različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, da su tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Ističe da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a što je potvrđeno u odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 94,82 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Podneskom od 20. ožujka 2025. tuženik smatra da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojemu negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 84,49 EUR. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Poziva se na odluke Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine. Da osnovanost gore izloženog stava tuženika potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske, i to svojom odlukom posl. br. Revd 4393/2021-2 od dana 13. listopada 2021. godine te u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 u kojemu govori da prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i/ili promjenjive kamatne stope i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. Kako je tijekom postupka došlo do izmjene sudskog savjetnika, sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. listopada 2025., uz suglasnost stranaka, dokazni postupak obnovio čitanjem spisa i priležeće dokumentacije, a u smislu odredbe čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP).
4. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206416283/06 od 30. ožujka 2006. (list spisa 16-19), Potvrdu o soleminizaciji privatne isprave broj OU-313/06-1 od 4. travnja 2006. (list spisa 20), Ponudu br. 019/2006 od 27. ožujka 2006. (list spisa 23), Iskazanu efektivnu kamatnu stopu broj kreditne partije 7103084005 (list spisa 24-27), promet po kreditu-specifikacija uplate (list spisa 28-33), Izračun preplaćenih kamata stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing SO, dipl. oec. (list spisa 34-44), Nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije, bankarstvo i računovodstvo Martine Mate (list spis 51-56), saslušao tužitelja kao stranku (list spisa 73-74).
5. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 4. travnja 2025. (list spisa 70-71) po provedenom financijskom vještačenju na način da isti glasi kao u izreci presude odnosno da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.019,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženiku radi isplate iznosa od 1.019,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
8. Između stranaka nije sporno da su stranke 30. ožujka 2006. zaključile predmetni ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 14.203,71 CHF ( u kunskoj protuvrijednosti), uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99%, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s rokom otplate 84 mjeseca.
9. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, jesu li ništetne ugovorne odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva te konačno je li osnovano pozivanje tužitelja na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. S obzirom da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, to se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u nastavku teksta: ZOO), prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
11. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganja određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
12. Odredbom članka 1022. stavka 1. ZOO-a, ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.
13. Odredbom članka 3. Ugovora o kreditu, određeno je kako se kredit otplaćuje u 84 mjeseca, dok je člankom 6. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 193,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja.
14. U svom iskazu tužitelj navodi da mu je u to vrijeme nužno bio potreban automobil te s se uputio u auto kuću kako bi s prodavateljem dogovorio kupnju automobila preko kredita. Ugovor je pročitao i nije imao nedoumica. U to vrijeme da je jedini način da se podigne kredit bio pristao je na podizanje kredita. Mjesečna rata da je bila oko 700 kuna, a nakon nekog vremena je prelazila tisuću kuna. Ne sjeća se da je razgovarao oko kreditne klauzule i kamatne stope te se ne sjeća da je to netko spominjao. Ne sjeća je li ugovor o kreditu potpisao u banci ili auto salonu. Također se ne sjeća da bi mu banka slala obavijest o promjeni kamatnih stopa, ali da je ratu kredita osobno uplaćivao u poslovnici banke. Da je znao za rizike oko kamatne stope da ne bi nikad podizao kredit. Kupljeni automobil je koristio za osobne potrebe te u to vrijeme nije imao otvoren obrt ili OPG.
15. Analizirajući sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužitelja koji je sud cijenio objektivnim i uvjerljivim, a imajući u vidu rezultate cjelokupnog postupka, ovaj sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je tužitelju dao informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, iako mu je bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak i rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz ovu valutu, slijedom čega se radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
15.1. Dakle, nije sporno da su tužitelju ugovorne odredbe bile jasne i razumljive u jezičnom i formalnom smislu, ali zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na navedeno već i na razumljive i precizne informacije temeljem koji može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja Ugovora.
16. Naime, da tužitelj ima status potrošača proizlazi iz činjenice što je Ugovor o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe sklopio kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je time dokazao svojstvo potrošača prema definiciji iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je "potrošač" je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio.
17. Presudom Trgovačkog sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik, kao jedna od tuženih banaka iz tog postupka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (i to člancima 96. i 97.) te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima .
18. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i to u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, osim u odnosu na tuženika iz ovog postupka (u tom postupku 8. tuženika), u odnosu na kojeg je preinačena prvostupanjska odluka i odbijen tužbeni zahtjev, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije stranaka protiv te presude.
19. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, kao i odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na ovdje tuženika u cijelosti.
20. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđen dio navedene presude Visokog trgovačkog suda kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, kao i kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na ovdje tuženika, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosio na utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., tako da je ista postala tada pravomoćna i u odnosu na tuženika i to po obje osnove temeljem kojih je zatraženo utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kao i u odnosu na tuženika po obje osnove.
22. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, odnosno potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima i rizicima koje nosi vezanje glavnice uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.
23. Imajući u vidu odredbe čl. 138. a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 14/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14), te čl. 502. c ZPP-a, koji propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, to je ovaj sud na ovaj slučaj primijenio citirana pravna shvaćanja vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak.
24. U navedenom postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
25. Dakle, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu nije bila jasna ni lako razumljiva, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj odredbi. Stoga, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima o stjecanju bez osnova, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).
26. Na okolnost visine potraživanja tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem koje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji za financije, bankarstvo i računovodstvo KO, dipl.oec. koja je u svom nalazu i mišljenju od 24. veljače 2025. navela kako je iznos koji je tužitelj tuženiku pretplatio na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, uključivo i tzv. negativne iznose razlike, od početka otplate do zatvaranja kredita, 25. siječnja 2011. iznosi 7.045,12 kn, odnosno 935,05 EUR. Samo pozitivni iznosi razlike za razdoblja kad je primijnenjeni tečaj bio viši od tečaja na datum isplate kredita iznose 7.681,69 kn, odnosno 1.019,54 EUR.
27. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Martine Mate, dok tuženik smatra da je sud dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojemu negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 84,49 EUR. Sud je nalaz i mišljenje vještaka cijenio stručnim, objektivnim i argumentiranim, te sačinjenim u skladu s pravilima struke.
28. Tužitelj je u skladu s izrađenim pisanim nalazom i mišljenja vještaka Martine Mate konačno uredio tužbeni zahtjev 15. veljače 2024. ( list spisa 70-71), a kojoj preinaci se tuženik protivio.
29. Na temelju citiranog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj tuženiku preplatio i to zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i promjene deviznog tečaja iznos od 1.019,54 EUR.
30. Nadalje, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a.
31. Imajući u vidu da je ovaj sud vezan citiranim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te kako su ugovorne odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je ocjena ovog suda kako je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku koji je pretplatio u razdoblju od 1. lipnja 2006. do 1. veljače 2011. iznos od 1.019,54 EUR sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. ZOO-a.
32. Glede prigovora zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
32.1. Pored toga, sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 31. siječnja 2022., zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te se navedeni zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
32.2. Imajući u vidu da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i ugovaranjem valutne klauzule u CHF i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, pa s obzirom da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 14. srpnja 2020., nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega je neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine.
33. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika ističe se da je odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nestane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Tužitelj je dakle podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe, iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda, između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti, pa je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti odbijen kao neosnovan.
34. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 15. veljače 2024. i protivljenje tuženika preinaci ističe se da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu povećanjem iznosa kojeg zahtjeva isplatu i time postavio konačan tužbeni zahtjev nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem odnosno izrade nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka pa se radi se o situaciji koja je propisana odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku i stoga je preinaka tužbe dopuštena, a kako je odlučeno raspravnim rješenjem od 9. listopada 2025. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
35. U odnosu na negativnu razliku, dakle razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a donijelo prošireno vijeće, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“.
35.1. Dakle, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.
35.2. Prema tome, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Budući je tuženik podneskom od 6. prosinca 2024. (list spisa 157) povukao istaknuti prigovor prijeboja to nije bilo postupovnih pretpostavki za odlučivanje o istom.
36. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, te imajući u vidu da je tužitelj svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev uskladila s utvrđenjima vještaka, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice od 1.019,54 EUR dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 111.stavka 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a. Tuženik je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tuženik plaćao mjesečne anuitete te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta. Visina zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
37. Na temelju članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( "Narodne novine" 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.
37.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR(Tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava podneska od 4. travnja 2025. iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu 3. prosinca 2024. u iznosu od 150,00 EUR. (Tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 9. listopada 2025. u iznosu od 150,00 EUR ( Tbr.9.t.1) iznosi 600,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % iznosi 750,00 EUR. Nadalje, tužitelju tom iznosu je valjalo pridodati trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu i rješenje u plaćenom iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR, što sveukupno iznosi 1.256,18 EUR.
37.2. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova postupka sud je donio na zahtjev tužitelja, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke (11. studenog 2025.) kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o kojim sud odlučuje na zahtjev stranke.
38. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao izreci presude.
Biograd na Moru, 11. studenog 2025.
Viši sudski savjetnik
Sudac
Vinko Pavić
Ivica Marinović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz članka 335. ZPP.
Dostaviti:
- tužitelju po punomoćniku Šimi Lukačiću, odvjetniku u Biogradu na Moru
- tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba
