Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-686/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog CZ, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. u vezi s čl. 36. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. i 101/2017., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika CZ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: K-268/2019-97 od 20. travnja 2023., na sjednici 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog CZ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Karlovcu presudom poslovni broj: K-268/2019-97 od 20. travnja 2023., proglasio je krivim optuženog CZ, zbog kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnice Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. u vezi s čl. 36. KZ/11, te ga je na temelju čl. 326. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022., dalje: ZKP/08-22) optuženi CZ oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP/08-22, kao i nužnih izdataka i nagrade branitelja, te isti padaju na teret proračunskih sredstava jer bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika.

2. Protiv te presude žali se optuženi CZ putem branitelja Mate Burazina, odvjetnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da nadležni županijski sud prihvati žalbu te prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu podnosi Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-815/2023-3 od 21. studenoga 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prije svega, ovaj žalbeni sud uočava da optuženik ostvarenje žalbenih osnova bitne povrede kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona ustvari nalazi kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o ostvarenju tih žalbenih osnova, već o žalbenim navodima koji se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu, s time da je povodom podnesene žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj:

152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/2025., dalje: ZKP/08-25), pobijana presuda ispitana i po službenoj dužnosti, te nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-25, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-25.).

7. Optuženik nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem zasniva svoju odluku.

7.1. Žalitelj u bitnome upire da nije mogao imati saznanja koja bi upućivala da je kod njega postojala spoznaja o počinjenju bilo kakvog kaznenog djela, jer nije mogao znati da se radi o osobama koje su u Republiku Hrvatsku ušle na nezakoniti način, niti je znao o koliko se osoba radi, s time da se nije nalazio u kombiju u kojem su se prevozili migranti, već je bio samo suvozač u automobilu koji je unajmila i s kojim je upravljala druga osoba.

7.2. Uz to optuženik ističe da nije ostvario nikakvu nepripadnu imovinsku koristi, odnosno da bi postupao iz koristoljublja, te da u cijelosti poriče počinjenje terećenog kaznenog djela.

7.3. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, kritičke i savjesne analize te pravilne ocjene vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi, s pravom zaključio da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, i to kako glede njegovog objektivnog učina tako i u subjektivnom smislu.

7.4. Pritom ovaj žalbeni sud prvenstveno primjećuje da optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno na kojim dokazima sud temelji svoju odluku da je počinio predmetno kazneno djelo.

7.5. Naime, žalitelj očito ispušta iz vida da je u svojoj obrani danoj prilikom prvog ispitivanja, a koju prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama, u bitnom priznao počinjenje djela, navodeći kako je ostao bez novca, zbog čega je bio prisiljen prevesti rodbinu jednog C, povodom čega je kontaktirao prijatelja iz Srbije koji mu je poslao LZ kako bi mu pomogao prevesti te ljude. Imenovani je iznajmio kombi kojim je i upravljao, dok su JZ i on trebali biti prethodnica. Međusobno su komunicirali putem mobitela, dok su migranti u kombi vozilo ušli u blizini jedne šume, s time da je LZ za izvršeni prijevoz trebao dobiti 700,00 – 1000,00 eura, dok je on trebao dobiti 500,00 eura, odnosno umanjenje duga u tom iznosu.

7.6. Iz takve obrane optuženika i po stavu ovog žalbenog suda proizlazi da je isti suštinski priznao sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela, između ostalog, i element koristoljublja, a čije postojanje, protivno vlastitoj obrani, neosnovano osporava u žalbi.

7.7. Isto tako, imajući u vidu obranu optuženika u dijelu gdje je navodio da su se JZ i on nalazili u vozilu koje je bilo prethodnica kombi vozilu u kojem su se nalazili migranti i kojim je upravljao LZ, pri čemu su međusobno komunicirali putem mobitela, a što potvrđuju i materijalni dokazi, te da su migranti u kombi vozilo ušli u blizini jedne šume, te sve to u povezanosti s činjenicom da je u kombi vozilu u njegovom tovarnom prostoru koji nije namijenjen za prijevoz putnika bilo smješteno čak 28 stranih državljana, prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim tvrdnjama, izvodi pravilan zaključak da sve navedeno upućuje na izvjestan zaključak da je žalitelj znao i bio svjestan da je riječ o ilegalnom prijevozu, a u kojem je sudjelovao po prethodnom dogovoru s LZ i JZ, pri čemu je bitno pridonio počinjenju terećenog kaznenog djela (supočiniteljstvo - čl. 36. st. 2. KZ/11).

7.8. Na temelju svega navedenog, prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim tvrdnjama, izvodi pravilan zaključak da je u ovom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik svojim postupanjem kritične zgode ostvario sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela, i to kako glede njegovog objektivnog učina tako i u odnosu na njegovu subjektivnu komponentu.

7.9. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

8. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni, uz bitnu argumentaciju da su migranti vrlo kratko vrijeme proveli u kombi vozilu kojim je upravljao LZ, tako da se ne može smatrati ni da je djelo počinjeno, s time da nije nađen bilo kakav novčani iznos od navodne zarade za inkriminirani prijevoz.

8.1. Suprotno žalitelju, po ocijeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je prije svega pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije.

8.2. Slijedom toga, a polazeći od stupnja krivnje s kojim je optuženik počinio terećeno kazneno djelo (izravna namjera prvog stupnja), prvostupanjski sud je cijeneći mu kao olakotno činjenicu da do sada nije bio osuđivan, te da je prilikom prvog ispitivanja priznao počinjenje djela, a kao otegotno povećanu kriminalnu količinu sadržanu u predmetnom kaznenom djelu, a koja se ogleda u tome da je izvršen prijevoz čak 28 stranih državljana smještenih u tovarni prostor kombi vozila koji nije namijenjen za prijevoz putnika, pravilno postupio kada ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

8.3. Takvu kaznenu sankciju, a suprotno žalitelju, i to kako u pogledu vrste tako i mjere, i ovaj žalbeni sud nalazi u svemu primjernoj utvrđenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako glede zahtjeva generalne, tako i specijalne prevencije, u svezi čega prvostupanjski sud polazeći od učestalosti i kontinuiranog porasta počinjenja ovih kaznenih djela u Republici Hrvatskoj s pravom posebice ističe potrebu ostvarenja zahtjeva generalne prevencije, odnosno da izrečena kazna osim na optuženika utječe i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o njihovoj pogibeljnosti i o pravednosti kažnjavanja.

9. Slijedom svega navedenog žalba optuženika nije prihvaćena, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 11. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko