REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-30/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika ŠF, radi izvršenja kazne zatvora po presudi Okružnog suda u Doboju od 2. rujna 2021. broj 13 0 K 006198 21 K, zbog kaznenog djela obljube nad djetetom mlađim od 15 godina iz članka 172. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 21. listopada 2025. broj Kv I-15/2025- 7, u sjednici Vijeća održanoj 11. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba izručenika ŠF.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim je rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, pod točkom I. izreke, na temelju članka 56. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04. - dalje: ZMPPKS) i članka 8. stavaka 1. i 2. te članka 9. stavka 3. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju (dalje: Ugovor o izručenju), utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje Bosni i Hercegovini izručenika ŠF, državljanina Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine, u povodu molbe za izručenje Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine od 29. siječnja 2025. broj 08-14-7-10414/24 radi izvršenja kazne zatvora 11 godina po presudi Okružnog suda u Doboju od 2. rujna 2021. broj: 13 0 K 006198 21 K, zbog počinjenog kaznenog djela obljube nad djetetom mlađim od 15 godina iz članka 172. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Republike Srpske, a po raspisanoj međunarodnoj tjeralici koju je raspisala Bosna i Hercegovina, Interpol Sarajevo pod brojem 2024/83229 od 29. studenog 2024. Pod točkom II. izreke je utvrđeno da izručenik ŠF ne može biti kazneno gonjen, podvrgnut izvršenju kazne zatvora ili drugoj mjeri koja uključuje oduzimanje slobode ili izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a koje djelo nije predmet izručenja, ne može ga se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik ŠF po branitelju, odvjetniku Andreju Gariću, navodeći da istu podnosi iz svih žalbenih razloga. Žalbom se predlaže '' … da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsko rješenje i odbije zahtjev za izručenje, a podredno da ukine prvostupanjsko rješenje i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.''.

3. Spis je u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP), koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 81. ZMPPKS-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalitelj u žalbi tvrdi da nisu ispunjene pretpostavke za njegovo izručenje iz članka 35. ZMPPKS-a, jer se prema odredbama tog članka izručenje neće dopustiti ako je osoba čije se izručenje traži državljanin Republike Hrvatske. S obzirom na to da je on, uz to što je državljanin Bosne i Hercegovine, državljanin i Republike Hrvatske, a to je utvrđeno i u pobijanom prvostupanjskom rješenju, postoji navedena zapreka za njegovo izručenje.

5.1. Protivno takvim izručenikovim tvrdnjama, u konkretnoj je situaciji izručenje vlastitog državljanina dopušteno, a to je pravilno utvrđeno u pobijanom rješenju. Naime, između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisan je Ugovor o izručenju koji se primjenjuje na kaznena djela počinjena nakon njegovog potpisivanja (20. studenoga 2012.), a djelo za čije se izručenje traži izručenik počinjeno je 2019. Člankom 8. stavkom 2. tog Ugovora propisano je da će se izručenje vlastitih državljana dopustiti u svrhu izvršenja pravomoćno izrečene kazne ako su ispunjeni uvjeti iz stavka 1. članka 8. Ugovora o izručenju (da je riječ o teškom kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna), ako trajanje kazne zatvora, odnosno njezin ostatak iznosi najmanje pet godina. Za kazneno djelo obljube nad djetetom mlađim od 15 godina iz članka 172. stavka 3. Kaznenog zakona Republike Srpske za koje je izručenik osuđen, u Bosni i Hercegovini se može izreći kazna zatvora najmanje osam godina. To djelo po svojim bitnim obilježjima odgovara kaznenom djelu spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavka 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 8420/21., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ/11.). Za djelo iz članka 158. stavka 1. KZ/11. propisana je kazna zatvora od tri do 12 godina. Dakle, jedan od uvjeta je ispunjen. Budući da je izručenik osuđen na kaznu zatvora 11 godina, koju u cijelosti nije izdržao, to je ispunjen i drugi uvjet za izručenje vlastitog državljanina radi izdržavanja kazne zatvora.

5.1.1. Pritom treba napomenuti da je, u skladu s odredbom članka 9. stavka 2. Ugovora o izručenju (a budući da je izručenik iskazao spremnost kaznu zatvora na koju je osuđen u Bosni i Hercegovini izdržavati u Republici Hrvatskoj), Bosna i Hercegovina pozvana u propisanom roku od deset dana podnijeti zamolbu za preuzimanje izvršenja kazne. Budući da se Bosna i Hercegovina u danom joj roku nije očitovala na navedeno traženje, to je u skladu s odredbom članka 9. stavka 3. Ugovora o izručenju nastavljeno s provođenjem postupka izručenja.

5.2. Slijedom navedenoga, ispunjene su sve pretpostavke propisane Ugovorom o izručenju da bi se moglo izručiti izručenika ŠF [adresa] radi izdržavanja kazne zatvora. Pritom treba imati na umu i odredbu članka 134. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav), prema kojoj međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Stoga u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 35. ZMPPKS-a koja se tiče neizručivanja vlastitih državljana, a na koju izručenik upire u žalbi jer je Ugovorom o izručenju propisano drukčije.

5.3. Jednako je tako neosnovano i izručenikovo pozivanje na odredbu članka 35. stavka 2. ZMPPKS-a, prema kojoj se izručenje može odbiti ako Republika Hrvatska može preuzeti kazneni progon djela ili izvršenje strane kaznene presude, a to se čini prikladnim s obzirom na socijalnu rehabilitaciju okrivljenika. Dakle, ovdje je prije svega riječ o mogućnosti, a ne o obvezi i pritom moraju postojati uvjeti, konkretno, za preuzimanje izvršenja strane kaznene presude. Budući da, kao što je to već navedeno, Bosna i Hercegovina nije odgovorila na poziv koji joj je upućen u skladu s odredbom članka 9. Ugovora o izručenju da dostavi zamolbu za preuzimanje izvršenja kazne zatvora, to u konkretnoj situaciji nije ispunjen osnovni uvjet za razmatranje ove mogućnosti pa je stoga i ovaj žalbeni navod neosnovan.

6. Pogrešno izručenik u žalbi tvrdi da u pobijanom rješenju nije navedeno kojemu bi djelu u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske odgovaralo djelo iz članka 172. stavka 3. Kaznenog zakona Republike Srpske za koje je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora za čije izvršenje je dostavljana zamolba za izručenje. Naime, u odlomku 8. pobijanog rješenja jasno je navedeno da to djelo po svojim bitnim obilježjima odgovara kaznenom djelu spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. Pritom, da bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, nije nužno da u pobijanom rješenju bude navedeno i kojemu to djelu iz Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine odgovara. Ovo stoga jer je izručenik osuđen u Republici Srpskoj koja je entitet Bosne i Hercegovine i koja u skladu s time primjenjuje svoj zakon pa su i ti žalbeni navodi neosnovani.

7. Jednaka je situacija i sa žalbenim navodima o mogućnosti ugrožavanja izručenikovih temeljnih ljudskih prava, a vezano za njegov status hrvatskog vojnog invalida te aktivnog sudjelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini u svojstvu pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO). Naime, ove navode o mogućnosti ugrožavanja temeljnih ljudskih prava izručenik ničime nije potkrijepio, a niti iz opće poznatih podataka proizlazi da bi izručeniku, koji je osuđen u Bosni i Hercegovini zbog kaznenog djela obljube s djetetom mlađim od 15 godina, zbog pripadnosti HVO-u i statusa invalida bilo ugroženo pravo zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Budući da navodi iz žalbe izručenika nisu osnovani, to je trebalo, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a u vezi s člankom 81. ZMPPKS-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja. Pritom treba napomenuti da je ovim rješenjem samo utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje ŠF [adresa] radi izvršenja kazne zatvora. Konačnu odluku o izručenju će u skladu s odredbom članka 57. ZMPPKS-a donijeti ministar nadležan za poslove pravosuđa.

Zagreb, 11. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos