Poslovni broj Gž Ovr-14/2025-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Nataši Peršić Brleković, u pravnoj stvari ovrhovoditelja APS STONE d.o.o. (ranija tvrtka Syndre d.o.o.) sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 43, OIB 76630324137, zastupan po ovlaštenim osobama ŽS i HS, protiv ovršenika PS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zvonimiru Raiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Ovr- 708/2021-60 od 21. studenog 2024., 11. studenog 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Ovr-708/2021-60 od 21. studenog 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odlučeno je:
„Usvaja se prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe od 24. rujna 2024., te se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba Ivanić-Grad poslovni broj Ovr-708/2021-2 od 7. siječnja 2022., odgađa do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem P-5516/2024.“
2. Protiv citiranog rješenja ovrhovoditelj je pravovremeno podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) u vezi s člankom 381. ZPP-a i člankom 21. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/24, u daljnjem tekstu: OZ-a) predlažući da se isto preinači na način da se odbije prijedlog za odgodu predmetne ovrhe.
2.1. U žalbi u bitnome navodi da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu radi čega nisu kumulativno ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 65. stavak 1. OZ-a. Nadalje navodi kako neovisno o tome što je podnesena tužba radi ništetnosti ugovora o kreditu , samo provođenje ovrhe nije u protivnosti s odredbama OZ-a jer se trebaju uzeti u obzir i odredbe o zaštiti prava založnog vjerovnika, posebice odredba članka 77. OZ-a, a niti je prigovor ništetnosti odredaba ugovora o kreditu jedan od žalbenih razloga iz članka 50. OZ-a. Također se osporava da bi odluka Europskog suda mogla biti valjani pravni temelj za odgodu ovrhe, tim više što su prakse županijskih sudova po tom pitanju različite. Ovrhovoditelj u žalbi ističe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2005., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji iz čega jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor, a time i neprimjenjivost tumačenja Suda EU glede njezine primjene. Konačno, ovrhovoditelj u žalbi navodi da je predmetni ugovor zaključen u Republici Austriji radi adaptacije stana te da ovršenik nije dokazao da je potrošač niti da se odobreni kredit koristio isključivo za potrošačke svrhe.
3. U odgovoru na žalbu ovršenik osporava navode žalbe kao netočne i neosnovane jer da je ovršenik učinio vjerojatnim sve okolnosti za odgodu predmetne ovrhe radi čega predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a kao niti apsolutno bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, na koju neosnovano upire žalitelj, jer prvostupanjska odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, ne postoji proturječnost između izreke rješenja i obrazloženja te je odluku moguće valjano pravno ispitati.
6. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na zauzetoj sudskoj praksi i sta jalištu suda Europske unije u presudi broj C-407/18 u vezi analize načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih odredbi ugovora u hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta između trgovca i potrošača i po toj osnovi odgodi ovrhu.
7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je dužan primijeniti navedenu Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. jer je ovršenica Ugovor o otplati kredita potpisala kao fizička osoba radi adaptacije kuće čime je učinila vjerojatnim svoj status potrošača, a koji se može osporavati u pokrenutom parničnom postupku.
8. Nadalje, u odnosu na neprimjenjivost europskog prava ratione temporis obzirom da je predmetni ugovor zaključen 2.4.2005., valja navesti da je Republika Hrvatska kao punopravna članica Europske unije od 1.7.2013. dužna primjenjivati pravo Europske unije koje od tada čini dio njezinog pravnog poretka i nadređeno je onom nacionalnom. Iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno to međutim postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. Stoga se i na konkretni predmet s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.
8.1. Polazeći od zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV - 87/2022 donesenog 11.3.2022., da je ovršni sud, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, povezujući isti sa odredbom čl. 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) kojom je propisano da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba i čl. 328. ZOO kojom je propisano neograničeno isticanje ništetnosti, a što je upravo predmet parničnog postupka koji je ovršenik pokrenuo pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, kraj činjenice što se u predmetnom slučaju radi o hipotekarnom kreditnom odnosu između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, to je u konkretnome pravilno prvostupanjski sud primijenio stajalište Suda Europske unije izraženog u presudi broj C 407/18 (predmet Kuhar c/a Addiko bank) kada je odgodio zatraženu ovrhu. U takvim okolnostima ovršenik nije dužan dokazati vjerojatnost nastanka nenadoknadive i teško nadoknadive štete jer bi inzistiranje na ispitivanju prema nacionalnom zakonodavstvu još i dodatnih pretpostavaka za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete) dovelo do toga da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posterio (nakon što je nekretnina prodana), bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv nepoštene odredbe. Stoga se odgodom ovrhe u slučaju pokretanja parnice radi utvrđenja ništetnosti ugovora o potrošačkom kreditiranju, bez inzistiranja na ispitivanju dodatnih pretpostavaka za odgodu ovrhe, osigurava provedba načela djelotvornog osiguranja provedbe Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
9. Konačno, ovrhovoditeljevom inzistiranju na primjeni odredbe čl.77.OZ-a također nema mjesta u odnosu na institut odgode ovrhe jer se ovršenik ne protivi ovrsi već tek predlaže njezinu odgodu.
10. Temeljem svega navedenog, žalba ovrhovoditelja je neosnovana te je pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a u svezi članka 21. stavak 1. OZ-a trebalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci 11. studenog 2025.
Sutkinja
Nataša Peršić Brleković
