Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-1092/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marina Lacković, odvjetnica u Daruvaru, protiv tuženika OZ, iz [adresa], sada nepoznatog prebivališta i boravišta u [adresa], kojeg zastupa privremena zastupnica Borka Mihović, odvjetnica u Daruvaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P- 19/2024-38 od 17. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice ĐZ i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-19/2024-38 od 17. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je tužitelj ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnina koje su upisane u: z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], oranica u [adresa], površine 648 čhv ili 2331 m2, na kojoj je samo formalno upisan kao vlasnik ABC, a kako je to navedeno u B listu-vlastovnici, što je tuženi dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist tužitelja, jer će u protivnom takvo priznanje zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23
- dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba tužiteljice nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću na nekretnini oznake k. č. br [katastarska čestica], oranica u [adresa], površine 648 čhv ili 2331 m2, upisana u zk. ul br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i zahtjev da tuženik to prizna i trpi uknjižbu prava vlasništva tužiteljice u zemljišnu knjigu.
5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, budući da ista sadrži jasne i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama.
6. Također, nisu ostvarene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8.
ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.
8. Tako je utvrđeno:
- da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan tuženik,
- da posjedovni list i povijest promjena pokazuju kontinuitet posjeda u obitelji HZ, odnosno da je kao posjednik nekretnine upisan HZ do 1976, ŽZ od 1976. do 2007. i UZ od 2007., pa nadalje,
- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je doselila 1994. godine, i tada zatekla neobrađenu/praznu nekretninu i počela ju ekonomski iskorištavati, te da nije znala tko je posjednik nekretnine,
- da je svjedok ŠZ potvrdio da je bio običaj doseljenika obrađivati zapuštene parcele na tom području, ali mu nisu poznate okolnosti stupanja tužiteljice u posjed niti je znao za postojanje konkretnog dogovora, odnosno odobrenja od osobe tadašnjeg posjednika,
- da je svjedokinja AZ (kći tužiteljice) u iskazu navela da je UZ odobrila korištenje i navodno obećala darovanje tužiteljici, ali taj je iskaz prvostupanjski sud ocijenio kao kontradiktoran, nesiguran i zainteresiran za ishod parnice, zbog osobnog interesa svjedokinje, te mu nije povjerovao,
- da nije utvrđeno da je između tužiteljice i osobe koja je tada bila stvarni posjednik (ŽZ) sklopljen dogovor o posjedovanju u razdoblju od 1994. nadalje, niti je dokazano da je UZ u ime tadašnjeg posjednika ovlašteno raspolagala posjedom u godinama kad je tužiteljica stupila u posjed.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica, iako je predmetnu nekretninu koristila dugi niz godina, nije bila poštena posjednica u smislu čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje u tekstu: ZVDSP) te da stoga nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, zbog čega je tužbeni zahtjev odbio.
10. Takva utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužiteljice koji u suštini predstavljaju njezinu vlastitu ocjenu provedenih dokaza.
11. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da se nisu ispunile pretpostavke iz čl.159. st. 3. ZVDSP za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, slijedom čega je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
12. Dosjelost je jedan od načina stjecanja vlasništva na temelju zakona.
13. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP koji je u primjeni od 1. siječnja 1997., dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, prema stavku 2. samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, te prema st. 3. samostalni posjednik nekretnine kojim je posjed barem pošten stječe dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.
14. Prema odredbi čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80 i 36/1990 te NN 53/91 i 91/96, dalje u tekstu: ZOVO), a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., savjesni i zakonit posjednik nepokretne stvari na koje drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, te prema st. 4. savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.
15. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada posjed.
16. Prema odredbi čl. 72. st. 2. ZOVO posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
17. U skladu sa citiranim odredbama ZVDSP i ZOVO koji su bili na snazi za vrijeme za koje tužiteljica tvrdi da je ona stekla dosjelošću predmetnu nekretninu, nepošten odnosno nesavjesni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću.
18. Pravilno je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude utvrdio da tužiteljica nije poštena (savjesna) posjednica, jer je znala, ili je s obzirom na okolnosti morala znati, odnosno imala dovoljno razloga posumnjati da joj ne pripada pravo samostalno posjedovati predmetnu nekretninu. Naime, iz iskaza svjedoka ŠZ, koji je opisivao običaj doseljenika da obrađuju zapuštene parcele na području na koje su doselili, te osobito iz iskaza same tužiteljice da je i ona na isti način stupila u posjed predmetne nekretnine, bez dogovora s bilo kim i bez saznanja tko je posjednik, nedvojbeno proizlazi da tužiteljica nije mogla biti u dobroj vjeri glede prava na posjed. Stoga se mora zaključiti da njezin posjed nije pošten u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP, jer je znala, odnosno morala znati da nekretnina koju koristi nije njezino vlasništvo i da joj ne pripadaju prava uporabe i korištenja koja po zakonu pripadaju vlasniku stvari iz čl. 30. istoga Zakona.
19. Ni tvrdnja da je UZ dopustila korištenje nekretnine ne može dovesti do drugačijeg zaključka, jer nije dokazano da je UZ u to vrijeme bila posjednik niti da je imala ovlaštenje raspolagati posjedom. Povijest promjena u katastru pokazuje da je do 2007. posjednik bio ŽZ, pa eventualno dopuštenje UZ, koja tada nije bila upisana kao posjednik, ne može biti valjan pravni temelj ni dokaz poštenja.
20. U odnosu na žalbene navode tužiteljice valja reći da je sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka. Svjedok ŠZ je iskazivao o običajima doseljenika da posjeduju zapuštene nekretnine, a nije znao za drugačije okolnosti stjecanja posjeda tužiteljice, dok je iskaz svjedokinje AZ (kćeri tužiteljice) pravilno ocijenjen pristranim.
21. Kako posjed tužiteljice nije pošten, ne ispunjava se temeljni uvjet za stjecanje vlasništva dosjelošću, neovisno o njegovom trajanju, jer nepošteni posjednik nikada ne može steći vlasništvo temeljem dosjelosti.
22. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvoga stupnja.
U Velikoj Gorici 11. studenog 2025.
Predsjednica vijeća
Ankica Jakovina
