Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1267/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice RZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 28. listopada 2025. i izvršene objave 11. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51404627-5102454028 od 7. lipnja 2005., koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedesetHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata“.

II. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 429,39 EUR, sa zateznim kamatama od 7. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 412,81 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2011. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.164,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate. U tužbi navodi da je 7. lipnja 2005. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102454028, kojim ugovorom je podignut kredit u iznosu od 27.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene.

2. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen 25. svibnja 2011.

3. Tužiteljica u tužbi dalje navodi da je odredbom čl. 10. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno da je „za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500% (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 250,00 HRK (dvjestopedesetHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

4. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice 7. lipnja 2005., naplatila iznos od 3.235,24 kn, i to na ime troškova obračuna naknade po kreditu, što je vidljivo iz "obračuna naknade za bankarske usluge" od 7. lipnja 2005.

5. Istakla je da je tužena predmetnu odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81.i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

6. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. citiranog zakona, smatrala je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. Tužena je od tužiteljice naplatila iznos od 3.235,24 kn na ime troškova „obračuna naknade po kreditu“, iako nije jasno koji su troškovi podmireni predmetnom uplatom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

9. Tužiteljica je stoga smatrala kako navedena odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi te joj je naplatom prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama na njezinu štetu.

10. Iz svega navedenog, smatrala je da proizlazi kako je odredba čl. 10. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega je smatrala da joj je tužena dužna vratiti uplaćeni iznos naknada.

11. Predložila je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti citirane ugovorne odredbe te obveže tuženu na isplatu uplaćenih novčanih iznosa s osnove naknada u visini od 3.235,24 kn, odnosno 3.110,28 kn s pripadajućim sporednim davanjima, uz naknadu prouzročenog parničnog troška također uvećanog za sporedna davanja od presuđenja pa do isplate.

12. Tijekom postupka radi promjene valute Republike Hrvatske tužiteljica je ustrajući kod činjeničnog i pravnog osnova potraživanja zatražila isplatu iznosa u visini od 429,39 EUR, odnosno 412,81 EUR.

13. U odgovoru na tužbu, tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda, a podredno osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ne sporeći da su stranke tijekom 2005. zaključile navedeni Ugovor.

14. Istakao je da prema odredbama ZZP-a, nije dopušteno ocijenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Pri tome je naglasio da je navedena ugovorna odredba napisana jasno, razumljivo te da je lako uočljiva, zbog čega ne uzrokuje ranije navedenu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatrao je da je kao ugovaratelj postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja iste. Iznos naknade, tužiteljici je bio poznat prije zaključenja samog ugovora. Naknada je predstavljala cijenu za pruženu uslugu. Istakao je da je naknada ugovorena u skladu sa pozitivnim propisima i internim aktima banke.

15. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva pozvao se na prigovor zastare koji je argumentirao činjenicom da je ugovor zaključen 2005., a tužba podnesena sudu tijekom 2021. prigovorio je statusu potrošača tužiteljice, kao i zahtjevu za isplatom sporednih davanja skladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

16. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

17. U svojim daljnjim očitovanjima, tužiteljica je u cijelosti otklonila navode tuženika kao neosnovane. Otklonila je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Apostrofirala je da se radilo o unaprijed formuliranoj odredbi od strane banke na koju ista kao potrošač nije mogla utjecati ili izbjeći je. Pri tome je naglasila da joj nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pružene usluge (u smislu koji su to troškovi objektivno nastali banci, a koje je trebalo pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita, kao i za slučaj prijevremenog povrata kredita). U odnosu na prigovor zastare, smatrala je da se tuženik pogrešno poziva na pravno shvaćanje VS RH od 30. siječnja 2020.

18. S obzirom da je potraživala utvrđenje ništetnosti odredbe, smatrala je da će zastara početi teći tek pravomoćnošću dijela presude kojom se utvrđuje ništetnost odredbe.

19. Nakon provedenog postupka sud je donio presudu kojom je u cijelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan, otklonivši pri tome prigovor mjesne nenadležnosti suda.

20. Povodom žalbe, Županijski sud u Šibeniku rješenjem od 20. svibnja 2025. pod poslovnim brojem Gž-621/2023 ukinuo je presudu suda prvoga stupnja te predmet vratio mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci na ponovno odlučivanje.

21. U daljnjem tijeku postupka stranke su ustrajale kako kod tužbe, tako i kod odgovora na tužbu ističući raniji činjenični supstrat i pravni temelj.

22. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te svjedoka EZ, djelatnice tuženika. Proveo je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

23. Dokazni prijedlog tužiteljice iznijet u ponovljenom postupku, a usmjeren na dopunsko saslušanje stranke, ovaj sud nije prihvatio, cijeneći da je postupak vraćen u stadij glavne rasprave gdje stranke nisu pozvane isticati dokazne prijedloge, osim u iznimnom slučaju predviđenom procesnim zakonom. Kako tijekom postupka tuženik nije iznio nove činjenice koje bi zahtijevale dokazivanje od strane tužiteljice radi argumentiranja postavljenog zahtjeva, ovaj sud nije smatrao potrebnim ponovno saslušavati stranku koja je već ranije bila saslušavana, odnosno, smatrao je da nisu ispunjeni uvjeti za ranije navedenu iznimku u procesnom segmentu.

24. Kako između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, sud nije provodio dokaz na okolnost visine zahtjeva financijskim vještačenjem, niti je u tom dijelu istaknut dokazni prijedlog.

25. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

26. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnom ugovornu odredbu o podmirenju naknade radi obrade zahtjeva koja je naplaćena prilikom zaključenja ugovora, kao i ugovorene jednokratne naknade za slučaj prijevremenog povrata kredita, kao i isplatu takvog iznosa uvećanog za sporedna davanja.

27. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužiteljica sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu 7. lipnja 2005. Također nije sporno da je s ranije navedene osnove tuženiku pri zaključenju ugovora namirena ugovorena naknada u visini od tadašnjih 3.235,24 kn, a s osnove prijevremenog povrata kredita jednokratna naknada u visini od 3.110,28 kn i to temeljem ugovorne odredbe 10/1 i 10/2. Sporno je pitanje je li navedena ugovorna odredba ništetna zbog čega bi tuženik bio u obvezi izvršiti povrat navedenog iznosa tužiteljici sa sporednim davanjima, kao i je li kondemnatoran dio zahtjev tužiteljice obuhvaćen zastarom. Također, sporan je status potrošača tužiteljice.

28. Uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno je da je u predmetnoj ugovornoj odredbi navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplatiti 2,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 kn, odnosno da je suglasan da će se u slučaju prijevremenog povrata kredita od strane banke naplatiti jednokratna naknada sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

29. U svom stranačkom iskazu, kojeg je sud cijenio životnim, logičkim i stoga istinitim, tužiteljica je navela da je Ugovor zaključila radi podmirenja postojećeg minusa na bankovnom računu. Ugovor joj je predočen na potpisivanje već sastavljen. Sam ugovor nije se mogao mijenjati niti je ista mogla utjecati na njegov sadržaj. U odnosu na ugovorenu ulaznu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita navela je djelatnik banke o istoj nije ništa kazivao, niti joj je objašnjena njezina uloga. Nije bila upoznata sa načinom njezinog obračuna, kao i čemu je namijenjena.

30. Prilikom prijevremen otplate kredita bila je primorana podmiriti ugovorenu naknadu, čemu se protivila, a banka joj je navela da zbog prijevremene otplate kredita se nalazi na gubitku. Podrobnije joj ništa nije rečeno.

31. U svom iskazu, saslušani svjedok EZ, naveo je da se ne sjeća tužiteljice te da izvjesno s istom nije pregovarala radi sklapanja ugovora, s obzirom da je obnašala funkciju direktora savjetodavnog centra u kritično vrijeme te zbog opisa posla nije direktno radila sa strankama.

32. Iskaz saslušanog svjedoka sud je cijenio objektivnim i istinitim. Iz navedenog sadržaja nije bilo moguće utvrditi tijek pregovaranja sa tužiteljicom s obzirom da navedeni svjedok nije bio niti involviran u takve poslove u kritično vrijeme.

33. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

34. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbama ZZP-a, bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, kako to ispravno ističe tuženik.

35. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, utvrđeno je da je napadana ugovorna odredba bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Ista je po izričaju jasna, iako po stavu suda i ne razumljiva. Naime, iz sadržaja ugovorne odrede nije moguće zaključiti na što se odnosi navedena naknada i koji su to troškovi koje je imala banka, odnosno što je njome pokriveno.

36. Isticanje da se odnosi na “obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita" te "jednokratnu naknadu za slučaj prijevremenog povrata kredita", po stavu suda nije u dovoljnoj mjeri razumljivo.

37. U vrijeme zaključenja ugovora nije se pregovaralo o navedenoj naknadi niti je tužiteljici razumljivo obrazložen način njezinog izračuna, a posebice na što su se iste odnosile u vidu postupanja banke.

38. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni Ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužiteljici kao korisniku kredita koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na njezinu obvezu prema banci.

39. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužiteljica jasno i nedvojbeno nije bila upoznata sa obvezom podmirenja naknade tuženiku.

40. Stav je ovoga suda da je navedena odredba članka 10. Ugovora bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banke kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužiteljice kao korisnika kredita i upoznati ju sa svim njezinim obvezama prema banci u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja kako bi tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

41. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

42. Radilo se naime o tipskom ugovoru čiji sadržaj je tuženik prethodno predočenju tužiteljici pripremio u skladu sa svojim aktima.

43. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Stoga je neosnovan prigovor pomanjkanja pravnog interesa istaknut od strane tuženika.

44. Slijedom navedenog, kako predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna.

45. Podredno se ističe da je sud prilikom donošenja odluke o pravnoj nevaljanosti navedene ugovorne odredbe cijenio stav VSRH od 5. studenog 2020. u kojem se ističe ništetnost ugovorne odredbe o naknadi banke ukoliko se o istoj nije pregovaralo.

46. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

47. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužiteljica imala pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa. Tužiteljici je plaćanjem navedenih naknada nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istaknute ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, dužna vratiti tužiteljici.

48. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužiteljici s ranije navedenih osnova novčani iznos u visini od 429,39 EUR (protuvrijednost iznosa od 3.235,24 kn), odnosno iznos od 412,81 EUR (protuvrijednost iznosa od 3.110,28 kn) kako je to i potraživano. Visina isplate nije bila sporna između stranaka, niti je bilo sporno da je tužiteljica u određenom vremenskom tijeku kako je i navela podmirila navedene iznose banci.

49. Na dosuđeni iznos glavnice s osnove stjecanja bez osnove, tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja tekuća skladno odredbi čl.1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan te ga sud nije posebno obrazlagao.

50. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud smatra da je tužiteljica zaključila predmetni ugovor i posljedično podmirila navedene naknade banci, upravo kao potrošač.

51. Prema odredbi članka 3. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz kazivanja same stranke, što tuženik nije osporavao, proizlazi da je tužiteljica ostvarena kreditna sredstva koristila za podmirenje minusa na otvorenom bankovnom računu na svoje ime. Time zasigurno nije financirana njezina djelatnost ili posao kojim se ista bavila, već je upravo financiranja njezina osobna financijska potreba u vidu podmirenja dugovanja prema banci.

52. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

53. Tužiteljica je istakla zahtjev za utvrđenjem ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno zatražila isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

54. U tom smjeru je i pravno shvaćanje VS RH od 31. siječanj 2022. u kojem je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

55. Kako je tužiteljica uspjela sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, dosuđen parnični trošak koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 20. ožujka 2023., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 6. travnja 2023., 5. rujna 2023. te 28. listopada 2025. Također, dosuđena je naknada zastupanja punomoćnika na održanom ročištu za objavu odluke 28. rujna 2023. sve prema Tbr. 7/1, 9/1 i 8/1, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Također, dosuđen je i PDV u visini od 25 % te uplaćene sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 1.164,82 EUR.

56. Na dosuđenu naknadu parničnog troška dosuđena su sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

57. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do IV. izreke presude.

U Rijeci, 11. studenog 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika