REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž 864/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Vesna Rogulj, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Ivan Boričević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu P-149/2021-48 od 20. travnja 2023., u sjednici Vijeća 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu P-149/2021-48 od 20. travnja 2023.

II. Nalaže se tužitelju u roku 15 dana naknaditi tuženici trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 497,50 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora po glavnom tužbenom zahtjevu je zahtjev za utvrđenje da je bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor od 20. srpnja 2006. sklopljen između pravnog prednika tužitelja, ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženice, BH, a po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu da je taj ugovor ništetan. Kao pravnu posljedicu prethodno navedenih zahtjeva tužitelj traži i brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi tog ugovora, kojim je upisano pravo vlasništva u korist tuženice BH te uspostavu zemljišnoknjižnog stanja u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Jastrebarsko, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] kakvo je bilo prije zemljišnoknjižne provedbe navedenog ugovora.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio, kako glavni, tako i eventualno kumulirani zahtjev i zahtjeve za brisanje uknjiženog prava vlasništva tuženice i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te je naložio tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 1.990,001 EUR, odbivši tuženičin zahtjev za naknadu troškova postupka u visini 298,50 EUR.

2.1.

Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže utvrđenjima:

- da tužitelj glavni tužbeni zahtjev temelji na zakonskoj odredbi o prividnom ugovoru iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno na tvrdnji da je ugovor o kupoprodaji prividni ugovor jer iz njega ne proizlazi jasno prava volja stranaka, a koja se zapravo sastoji u tome da su stranke zapravo željele ugovor o doživotnom uzdržavanju koji su i sklopile 23. studenoga 2005., ali da je ugovor o kupoprodaji sklopljen jer se na temelju ugovora o uzdržavanju tuženica nije mogla odmah upisati kao vlasnica u zemljišne knjige pa da je zato fiktivno sklopljen ugovor o kupoprodaji, što nije bila stvarna volja stranaka.

- da tužitelj eventualno kumulirani tužbeni zahtjev temelji na čl. 276. st. 1. ZOO-a (ugovor poslovno nesposobne osobe) i tvrdnji da njegova prednica nije bila poslovno sposobna u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji budući da zbog duševnih bolesti nije bila u stanju shvatiti značenje ugovora kojega je sklopila.

- da je glavni tužbeni zahtjev neosnovan, a što obrazlaže utvrđenjem da ugovor o doživotnom uzdržavanju od 23. studenoga 2005., na koji se tužitelj poziva kao dokaz stvarne volje stranaka, zapravo nikada nije valjano sklopljen. Na tom ugovoru nedostaje potpis primateljice uzdržavanja, pokojne ĆH i na njemu postoji samo potpis AH, majke i zakonske zastupnice tuženice. Dodatno, taj ugovor nije bio ovjeren ni kod suca nadležnog suda, niti sastavljen kao javnobilježnički akt, a ni potvrđen po javnom bilježniku, što je prema čl. 116. st. 4. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 161/03, dalje: ZN) obvezna forma za valjanost takvog ugovora. Budući da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije nikada valjano sklopljen, sud je zaključio da su neosnovane sve tužiteljeve tvrdnje o prividnosti kupoprodajnog ugovora jer ih tužitelj temelji isključivo na postojanju tog nevaljanog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

- da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan, a što temelji na izvedenom dokazu psihijatrijskim vještačenjem. Naime, sud je odredio izvođenje ovog dokaza kako bi utvrdio je li pokojna ĆH bila sposobna za rasuđivanje u trenutku sklapanja spornog ugovora. Sudski vještak psihijatar dr. Aleksander Haid, nakon uvida u medicinsku dokumentaciju, utvrdio je da je pokojna ĆH bolovala od nepsihotične depresije. Međutim, vještak je jasno zaključio da sama dijagnoza nepsihotične depresije, čak i kada bi bila prisutna u cjelokupnom fenomenološkom opsegu, ne dovodi u pitanje sposobnost osobe za rasuđivanje i uobličavanje svoje volje kod sklapanja ugovora. U konkretnom slučaju nije bilo nikakvih podataka koji bi upućivali na to da pokojna ĆH u trenutku sklapanja ugovora nije mogla shvatiti značenje svojeg očitovanja volje i njegovih posljedica. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te zaključio da unatoč postojanju psihičke bolesti u vidu nepsihotične depresije, to samo po sebi ne može dovesti do zaključka da je ĆH bila nesposobna shvatiti značenje sklapanja ugovora i njegovih posljedica. Stoga nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 276. st. 1. ZOO-a za utvrđenje ništetnosti ugovora zbog poslovne nesposobnosti.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tužitelj, koji u žalbi iznosi nekoliko glavnih razloga zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu, a zbog kojih je, prema stavu tužitelja, ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) budući da pobijana presuda, prema stavu tužitelja, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

3.1.

Prvi žalbeni razlog odnosi se na nerazmatranje, po tužitelju, ključne činjenice da postoji potpisan primjerak Ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane AH, majke tuženice. Tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da upravo postojanje tog potpisa ukazuje na to da tuženica posjeduje izvornik ugovora i da je s njim upoznata, što postavlja pitanje zašto bi godinu dana kasnije sklapali kupoprodajni ugovor za istu nekretninu ako nije bila riječ o prividnom poslu radi brže uknjižbe u zemljišne knjige.

3.2.

Drugi žalbeni razlog tiče se neizvedenih dokaza koji su, po mišljenju tužitelja, bili potrebni za utvrđenje prividnosti kupoprodajnog ugovora. Tužitelj prigovara da je sud odbio saslušati predložene svjedoke, posebno MH koja je potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju, kao i odvjetnike koji su imali neposredna saznanja o okolnostima sklapanja oba ugovora. Sud je proveo samo psihijatrijsko vještačenje za utvrđenje poslovne sposobnosti, što je relevantno za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, ali nije izveo dokaze potrebne za utvrđenje prividnosti kao primarnog tužbenog zahtjeva.

3.3.

Treći žalbeni razlog ukazuje na procesnu pogrešku da je prvostupanjski sud raspravljao samo o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti, a da uopće nije pravilno raspravio o prethodnom tužbenom zahtjevu za utvrđenje prividnosti. Prema relevantnoj sudskoj praksi, to je dopušteno jedino ako sud prihvati eventualni zahtjev, što u ovom slučaju nije učinjeno.

3.4.

Četvrti žalbeni razlog odnosi se na nedostatno obrazloženje odbijanja dokaznih prijedloga. Tužitelj ističe da sud nije dao valjane razloge za odbijanje predloženih dokaza, što može predstavljati kršenje prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3.5.

Peti žalbeni razlog upozorava na navodno pogrešno pravno shvaćanje suda koji izjednačava prividnost i ništetnost ugovora.

3.6.

Šesti žalbeni razlog temelji se na nepotpunosti psihijatrijskog vještačenja. Vještak dr. Haid je u svom nalazu izričito naveo da se na temelju samo dijagnostičkih šifri bez opisa psihopatologije koja je kod konkretne osobe prisutna u trenutku poduzimanja konkretne radnje ne može dati relevantno mišljenje za sud, što ukazuje na potrebu za dodatnom medicinskom dokumentacijom, iz [adresa].

3.7.

Sedmi žalbeni razlog odnosi se na neosnovano odbijanje prijedloga za dopunu vještačenja dodatnom medicinskom dokumentacijom iz [adresa]. Tužitelj ističe da je taj prijedlog podnio tek nakon što je iz vještakova nalaza saznao da postojeća dokumentacija nije dostatna, pa odbijanje s obrazloženjem da je to mogao predložiti ranije nije valjano.

3.8.

Konačno, tužitelj prigovara i pogrešnom odmjeravanju troškova postupka, smatrajući da je posljedično njegovim žalbenim razlozima, nezakonita i odluka o troškovima postupka.

3.9.

Tužitelj predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno postupanje.

3.10.

Tužena je podnijela odgovor na žalbu u kojem iznosi nekoliko pravno odlučnih navoda kojima brani prvostupanjsku presudu:

3.11.

Prvi ključni navod odnosi se na nevaljanost ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tužena ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ugovor o doživotnom uzdržavanju nikada nije valjano sklopljen jer nije potpisan od svih ugovornih strana (nedostaje potpis pokojne ĆH) niti je sastavljen u zakonom propisanoj formi - nije sastavljen kao javnobilježnički akt niti je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, što je obavezno prema čl. 116. st. 4. ZN-a. Budući da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sklopljen, tužena zaključuje da ugovor o kupoprodaji ne može biti prividan.

3.12.

Drugi pravno relevantan navod tiče se nepotrebnosti izvođenja dodatnih dokaza. Tužena argumentira da saslušanje svjedoka ne bi moglo nadomjestiti pravu volju stranaka ĆH i AH, jer da su one htjele sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, to bi učinile u propisanoj formi. Činjenica da ugovor nikada nije valjano sklopljen jasno pokazuje da to nije bila njihova volja.

3.13.

Treći argument odnosi se na pravilnost postupanja prvostupanjskog suda koji je jasno razlikovao prividnost i ništetnost ugovora. Prvostupanjski sud je prvopostavljeni zahtjev za utvrđenje prividnosti odbio jer ugovor o doživotnom uzdržavanju nije sklopljen, a drugopostavljeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti jer nije utvrđeno da je ĆH bila poslovno nesposobna.

3.14.

Četvrti odlučni navod brani odbijanje zahtjeva za dopunom vještačenja. Tužena ističe da je prvostupanjski sud već u više navrata pribavljao dodatnu dokumentaciju prije provođenja vještačenja, te da je tužitelj imao više od dvije godine da pribavi svu relevantnu dokumentaciju. Pozivanje na "fantomsku dokumentaciju" nakon provedenog vještačenja ocjenjuje se kao pokušaj odugovlačenja postupka.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tužitelja citiravši u toč. 3. do 3.8., a navode tužene iz odgovora na žalbu u toč. 3.11. do 3.14.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Naime, prvostupanjski sud je pravilno obrazložio da nedostatak potpisa primateljice uzdržavanja (pokojne ĆH) i nepoštivanje propisane forme iz čl. 116. st. 4. ZN-a čini ugovor nepostojećim, bez obzira na postojanje potpisa druge strane. Kako dakle ugovor o uzdržavanju nije nastao, nema ni pravnog temelja za tvrdnju o prividnosti kupoprodajnog ugovora, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio glavni, prvopostavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji bez pravnog učinka i prateće zahtjeve za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi spornog ugovora o kupoprodaji, kojim je upisano pravo vlasništva u korist tuženice BH te za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora o kupoprodaji, jer neosnovanost glavnog zahtjeva, znači i neosnovanost zahtjeva koji se odnose na zemljišnoknjižne upise.

4.4.

Kada je utvrđeno nepostojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju kao objektivna činjenica iz dokumentacije, daljnje izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka bilo bi bespredmetno. Svjedoci ne mogu svojim iskazima nadomjestiti nedostatak forme pravnog posla niti stvoriti pravne učinke nepostojećeg ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza svjedocima navedenima pod 3.2.

4.5.

Prvostupanjski sud je ispravno postupio odbivši i glavni tužbeni zahtjev i onaj eventualno kumulirani. Naime, nakon što je našao da je glavni zahtjev neosnovan, sud je odlučivao o eventualno kumuliranom zahtjevu, kojeg je također ocijenio neosnovanim, kao i zahtjeve za izvršavanje promjena u zemljišnim knjigama koji su se oslanjali na (osnovanost) eventualno kumuliranog zahtjeva. Činjenica da je sud odbio oba zahtjeva, ne znači da ih je poistovjetio, kako to smatra tužitelj. Sud je jasno obrazložio različite pravne osnove odbijanja – glavni zahtjev jer nema dokaza o prividnosti (nepostojeći ugovor o doživotnom uzdržavanju), a eventualno kumulirani jer nema dokaza o poslovnoj nesposobnosti ĆH u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji od 20. srpnja 2006.

4.6.

Isticanje žalbenog razloga nepotpunosti psihijatrijskog vještačenja jer je vještak dr. Haid u svom nalazu izričito naveo da se na temelju samo dijagnostičkih šifri bez opisa psihopatologije koja je kod konkretne osobe prisutna u trenutku poduzimanja konkretne radnje ne može dati relevantno mišljenje za sud nije osnovano, jer je vještak utvrdio da u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji nije bilo dokaza o postojanju psihopatologije kod pravne prednice tužitelja, pri čemu se jasno u svom usmenom nalazu i mišljenju izjasnio da, nepsihotična depresija, čak i u punom fenomenološkom opsegu, odnosno čak i u slučaju da je prisutan kompletni spektar psihopatologije istoga, sama za sebe ne dovodi u pitanje sposobnost osobe za rasuđivanje i uobličavanje volje kod sačinjenja ugovora, odnosno ne dovodi u pitanje sposobnost za rasuđivanje kod sklapanja ugovora. Tužiteljevo pozivanje na dodatnu medicinsku dokumentaciju iz [adresa] nakon završenog vještačenja predstavlja pokušaj odugovlačenja postupka, pa je ovaj dokazni prijedlog prvostupanjski sud pravilno odbio. Naime, prema čl. 10. ZPP-a sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja. Nije prihvatljiv tužiteljev žalbeni razlog da je pribavljanje medicinske dokumentacije od ABC liječnika iz [adresa] predložio tek nakon što je iz vještakova nalaza saznao da postojeća dokumentacija nije dostatna, jer vještak uopće nije naveo da postojeća medicinska dokumentacija nije dostatna, a to što je tužitelj nezadovoljan rezultatima vještačenja, koji mu ne idu u prilog, ne znači da je sud trebao prihvatiti njegov dokazni prijedlog kojim se postupak odugovlači. K tome, tužitelj je svoj eventualno kumulirani zahtjev utemeljio na tvrdnji da ĆH nije bila poslovno sposobna tempore acti, pa je do zaključenja prethodnog postupka, u skladu sa čl. 299. st. 1. ZPP-a, bio dužan predložiti sve dokaze za koje je smatrao da mogu doprinijeti njegovom uspjehu u sporu, pri čemu tužitelj u žalbi čak ni ne tvrdi da taj dokaz nije mogao pravovremeno predložiti. Čak štoviše, na ročištu za glavnu raspravu 2. veljače 2023. tužitelj je potvrdio da je imao saznanja za postojanje medicinske dokumentacije u [adresa] ali je nije pribavio.

4.7.

Prvostupanjski sud je dao jasne razloge za odbijanje dokaznih prijedloga

- pravno relevantne činjenice su bile utvrđene izvedenim dokazima. Pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno jer je sud omogućio strankama iznošenje svih relevantnih činjenica i argumenata.

5.

Vezano za žalbu koja se odnosi na odluku o troškovima postupka, treba ponoviti da u skladu sa čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

5.1.

Prvostupanjski sud je svoju odluku o troškovima postupka obrazložio u toč. 39. i 40. obrazloženja, a tužitelj nijednim konkretnim žalbenim navodom takav obračun troškova nije doveo u pitanje, slijedom čega žalbeni sud nije mogao ispitati samo puki navod tužitelja da je, posljedično žalbenim razlozima koje je istakao protiv prvostupanjske presude, nezakonita i odluka o troškovima postupka.

6.

Dakle, prvostupanjska presuda sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu su razlozi logični i neproturječni, što omogućava ispitivanje pravilnosti presude, pa nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se pozivao tužitelj.

7.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tužitelj navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao pod toč. I. izreke drugostupanjske odluke.

8.

Što se tiče zahtjeva tuženice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu, ovaj sud smatra potrebnim preispitati dosadašnju sudsku praksu nepriznavanja troška sastava odgovora na žalbu, jer sistemska analiza relevantnih odredaba ZPP-a nedvojbeno upućuje na zaključak da je takav trošak, u ovom konkretnom slučaju, potreban i opravdan.

8.1.

Prije svega, čl. 154. st. 1. ZPP-a propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna je naknaditi troškove protivnoj stranci, pri čemu zakon ne pravi razliku između prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka već govori o parnici kao cjelini. Parnica se vodi kroz sve stupnjeve sudovanja, uključujući žalbeni postupak, što znači da načelo potpune naknade troškova mora obuhvatiti sve potrebne troškove nastale tijekom cijelog postupka, od podnošenja tužbe do pravomoćnog okončanja spora.

8.2.

Ključno pitanje jest jesu li troškovi sastava odgovora na žalbu potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, koji propisuje da se stranci naknađuju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice.

8.3.

Odgovor je nedvojbeno potvrdan, što proizlazi iz samog zakonskog uređenja žalbenog postupka.

8.4.

Naime, čl. 359. st. 1. ZPP-a izričito propisuje da prvostupanjski sud dostavlja pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protivnoj stranci na odgovor, određujući za to rok od osam dana u kojem se može podnijeti odgovor na žalbu. Također, čl. 359. st. 2. ZPP-a propisuje da će primjerak odgovora na žalbu prvostupanjski sud dostaviti žalitelju. Jednako tako, čl. 359. st. 3. ZPP-a propisano je da se nepravodobno podnesen odgovor na žalbu neće odbaciti, već će se dostaviti drugostupanjskom sudu koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće.

8.5.

Ove odredbe čl. 359. ZPP-a jasno pokazuju da odgovor na žalbu nije tek fakultativna mogućnost stranke, već institucionalizirani dio žalbenog postupka koji je zakonodavac smatrao toliko važnim da je za njega propisao poseban postupak i rokove.

8.6.

Još je eksplicitnija odredba čl. 363. st. 3. ZPP-a koja nalaže drugostupanjskom sudu da na sjednici vijeća raspravlja o žalbi nakon izvješća suca izvjestitelja, pri čemu se to raspravljanje odnosi na razmatranje, kako žalbe tako i odgovora na žalbu. To proizlazi iz odredbe čl. 359. st. 3. ZPP-a koja obvezuje drugostupanjski sud uzeti u obzir navode iz odgovora na žalbu. Ova potonja odredba nedvojbeno dokazuje da je odgovor na žalbu bitan procesni podnesak jer zakonodavac čak i kada je nepravodoban, nalaže njegovo dostavljanje drugostupanjskom sudu. Da je odgovor na žalbu nevažan ili fakultativan podnesak, zakonodavac ne bi propisivao ovakvu posebnu odredbu koja omogućava njegovo razmatranje čak i nakon proteka roka.

8.7.

Odredba čl. 359. st. 3. ZPP-a odražava težnju da drugostupanjski sud donese odluku na temelju što potpunijih argumenata obiju stranaka. Omogućavanjem razmatranja i zakašnjelog odgovora, zakonodavac pokazuje da je važnije da sud ima potpunu sliku pravnih i činjeničnih argumenata obiju stranaka nego strogo poštivanje procesnih rokova.

8.8.

Drugim riječima, odgovor na žalbu omogućava stranci koja je uspjela u prvostupanjskom postupku zaštititi svoju pravnu poziciju stečenu prvostupanjskom presudom, što je njezino temeljno procesno pravo. Bez kvalitetnog odgovora na žalbu, drugostupanjski sud ne bi imao potpunu sliku spornih pravnih i činjeničnih pitanja iz perspektive obiju stranaka. Odgovor na žalbu često sadrži ključne pravne argumente koji pomažu drugostupanjskom sudu u donošenju pravilne odluke, što je u interesu pravne sigurnosti i kvalitete suđenja.

8.9.

Ako zakonodavac smatra odgovor na žalbu toliko važnim da nalaže njegovo razmatranje čak i kada je nepravodoban, to dodatno podržava argument da trošak sastavljanja odgovora na žalbu mora biti priznat kao potreban trošak postupka. Bilo bi apsurdno kad se podnesak koji sud mora razmotriti čak i kada kasni, ne bi smatrao potrebnim u smislu naknade troškova sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a.

8.10.

Za usporedbu, nepravodobna žalba se odbacuje rješenjem prema čl. 358. st. 1. i 2. ZPP-a, a nepravodobna revizija također se odbacuje (čl. 389.e st. 2. ZPP-a). Činjenica da odgovor na žalbu ima poseban, povlašten tretman pokazuje njegovu procesnu važnost u sustavu pravnih lijekova.

8.11.

Kada zakon nalaže sudu razmatrati određeni podnesak kao sastavni dio odlučivanja, pravno je nelogično i proturječno da se trošak sastavljanja tog istog podneska ne bi priznavao kao potreban trošak postupka.

8.12.

Ovakvo tumačenje dodatno naglašava načelo jednakosti oružja iz čl. 5. ZPP-a, koje zahtijeva da sud svakoj stranci pruži mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke. Ako žalitelj ima pravo podnijeti žalbu koju sastavlja odvjetnik i za koju se priznaje trošak, načelo jednakosti zahtijeva da i suprotna stranka ima jednako kvalitetnu mogućnost obrane kroz odgovor na žalbu, uključujući i pravo na naknadu troška tog odgovora. Priznavanje troška samo žalbe, ali ne i odgovora na nju, stvara procesnu neravnotežu između stranaka koja je nespojiva s načelom jednakog tretmana u postupku.

8.13.

Primjena čl. 156. ZPP-a, koji propisuje da svaka stranka snosi troškove koje je prouzročila svojom krivnjom, također govori u prilog dosuđivanju ovog troška. Kada tužitelj podnese neosnovanu žalbu, kao što je to bilo u ovom predmetu, on svojim postupanjem direktno prouzrokuje potrebu tuženice angažirati odvjetnika za sastavljanje odgovora na žalbu. Govoreći in concreto, tuženica nije kriva što mora braniti prvostupanjsku presudu donesenu u njezinu korist, već je potreba za odgovorom izravna i neizbježna posljedica žalbenog postupanja tužitelja.

8.14.

Konačno, čl. 166. ZPP-a jasno propisuje da o troškovima drugostupanjskog postupka odlučuje drugostupanjski sud, ne ograničavajući ga samo na troškove žalbe već mu dajući ovlast odlučivanja o svim troškovima drugostupanjskog postupka. To jasno proizlazi iz čl. 166. st. 1. ZPP-a koji propisuje kad sud odbije ili odbaci pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalima u povodu tog lijeka. U povodu žalbe nastao je trošak sastava odgovora na žalbu. Također, pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu postoji i u slučaju kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, a što proizlazi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a.

8.15.

Dakle, teleološkim tumačenjem odredaba čl. 166. ZPP-a, uzimajući u obzir svrhu instituta naknade troškova koja je da stranka koja je bila u pravu ne trpi financijsku štetu zbog sudskog postupka, proizlazi da drugostupanjski sud ne samo da može, već i mora priznati trošak odgovora na žalbu. Ako je žalba neosnovana, suprotna strana je bila primorana braniti se od neosnovanih navoda, što zahtijeva stručnu pravnu pomoć. Uskraćivanje naknade tog troška znači da strana koja odgovara na žalbu trpi financijsku štetu iako je bila u pravu, što je suprotno temeljnoj svrsi instituta naknade troškova postupka.

8.16.

U konkretnom slučaju, odgovor na žalbu u ovom predmetu bio je posebno važan iz nekoliko razloga.

8.16.1. Predmetni spor uključuje kompleksno preklapanje različitih pravnih instituta - prividnost ugovora, ništetnost zbog poslovne nesposobnosti, formalne zahtjeve za ugovor o doživotnom uzdržavanju, te psihijatrijsko vještačenje. Tuženica je u odgovoru na žalbu morala obraniti prvostupanjsku presudu na svakoj od ovih osnova, što zahtijeva posebnu stručnost i pažnju.

8.16.2. Žalba tužitelja sadrži ozbiljne prigovore o bitnim povredama postupka i prigovor da se presuda ne može ispitati, što predstavlja procesne prigovore protiv rada prvostupanjskog suda. Tuženica je imala legitimnu potrebu braniti svoju pravnu poziciju i pravilnost prvostupanjskog postupka kroz argumentirani odgovor.

8.16.3. S obzirom da je u vrijeme pokretanja prvostupanjskog postupka prošlo petnaestak godina od sklapanja spornog ugovora, tuženica ima legitimni interes da se postupak što prije okonča, kako bi se uspostavila pravna sigurnost. Kvalitetan odgovor na žalbu doprinosi bržem i potpunijem odlučivanju drugostupanjskog suda.

8.16.4. U tom smislu, tuženica je trebala i argumentirano odgovoriti na tužiteljeve navode o potrebi dodatnog vještačenja i novih dokaza nakon više od dvije godine postupka. Bez detaljnog odgovora, postojala je opasnost da drugostupanjski sud prihvati takve zahtjeve i nepotrebno produži postupak.

8.16.5. I konačno, za tuženicu je ovaj postupak od izuzetne važnosti jer se radi o njezinoj nekretnini koju je stekla još kao maloljetna osoba. Odgovor na žalbu predstavlja posljednju priliku u okviru pravne borbe da argumentirano obrani svoje vlasništvo prije drugostupanjske odluke.

9.

Stoga ovaj sud, odstupajući od dosadašnje prakse, priznaje tuženici trošak sastava odgovora na žalbu kao potreban i opravdan trošak drugostupanjskog postupka.

9.1.

S obzirom da je vrijednost predmeta spora 15.926,74 EUR, tuženici na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa Tbr. 10. toč. 4. u vezi Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) pripada 497,71 EUR na ime sastava odgovora na žalbu, ali kako je tuženica tražila 497,50 EUR, sud joj je, odlučujući u skladu sa zahtjevom kojeg je postavila (čl. 2. st. 1. ZPP-a), dosudio zatraženi iznos.

U Osijeku 11. studenoga 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić