Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2620/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja ĐG /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Ivana Ćulav Aličić, odvjetnica iz Splita, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. /OIB: 53056966535/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Marko Kally, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kalay & Partner iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2841/2021-29 od 14. ožujka 2025., u sjednici održanoj 11. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2841/2021-29 od 14. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2841/2021-29 od 14. ožujka 2025. pod stavkom II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe u članku 2. / kojom je ugovoreno: " Redovna kamata: 5,49 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", članku 7. / Način otplate Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 9. srpnja 2007., solemniziran kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod brojem OV-6989/2007 istog dana (stavak I. izreke) i naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5.108,63 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke).

2. Prvostupanjskim je rješenjem odlučeno da se smatra tužba povučena po zahtjevu na utvrđenje ništetnosti odredbe 12. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljen među strankama 9. srpnja 2007. (stavak I. izreke) i naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.153,53 eura sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2025. do isplate (stavak II. izreke).

3. Protiv presude i rješenja pod stavkom II. izreke žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a[1] . Predlaže preinaku ili ukidanje pobijanih odluka slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu 419,56 eura.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je pozitivni deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 9. srpnja 2007. vezano za promjenjivu stope redovne kamate i vezivanje tužiteljevih obveza za srednji tečaj CHF tuženika, važeći na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 5.108,63 eura (razlika u tečaju CHF) sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom (i rješenjem) jasne izreke i obrazloženja, koju je moguće ispitati.

7.1. S obzirom da tužiteljevo neposredno ovlaštenje na isticanje ništetnosti proizlazi iz odredbe članka 327. - 328. ZOO-a[2] , kojom se ne štiti samo pojedinačni interes, već i javni poredak, i da zahtjevom na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate nije tražio utvrđenje odnosa koji su ih uzrokovali, već aktuelnog sadržaja, to nije u pravu tuženica kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 288. stavkom 2. ZPP-a jer da je trebao odbaciti tužbu u tom dijelu zbog nedostatka pravnog interesa.

8. Nadalje, pogrešan je stav tuženice da u okolnostima konkretnog slučaja nisu primjenjivi učinci odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

2 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

potrošača (na koje se tužitelj pozvao) samo zato što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen za vrijeme važenja ZZP-a/2003[3] , koji nije poznavao institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača. To iz razloga što je za pitanje ovlaštenja pozivanja na učinke odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite, a nastavno i vezanosti suda, ako se osoba na učinke pozove, mjerodavna odredba članak 502. c ZPP-a, a ne vremensko važenja ZZP-a/2003, odnosno to što taj Zakon, za vrijeme važenja kojeg je sklopljen Ugovor o kreditu, nije poznavao pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite potrošača.

9. Neosnovano tuženica osporava izbor i primjenu materijalnog prava, vezano za odluke iz izreke prvostupanjske presude i s tim u vezi utvrđene činjenice, koje u bitnome niti nisu sporne.

10. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007[4] ), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

12. Direktivom 93/13/EEZ[5] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je

3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 4 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

5 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

13. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bila i tuženica, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

14. Tuženica ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnila sudu u predmetnoj parnici je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedičnu vezu kretanja tečaja CHF, a niti parametre vezano za mijenjanje stope redovne kamate.

15. Dovođenjem u vezu neosporavanog iskaza tužitelja (rođen 1977. po zanimanju liječnik) u kojem je izjavio da je kreditnim sredstvima kupio automobil za osobne potrebe, da je iz auto kuće s kojom je tuženica poslovno surađivala upućen tuženice koja mu je ponudila samo kredit u CHF, da o riziku valutne klauzule i mijenjanja stope redovne kamate, nije bilo riječi, već da ga se uvjeravalo da je ponuđena opcija kredita najpovoljnija, sa Ugovorom o kreditu koji je standardiziran, unaprijed pripremljen, kao jedini objektivni zaključak ostaje da je tužitelj kreditna sredstva uložio u kupnju automobila za osobne potrebe (što nije sporno), da se svrha kreditiranja nije izmijenila niti kroz razdoblje vraćanja kredita (tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti), odnosno da tužitelj jest potrošač i da tuženica s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarala o mogućim rizicima po tužitelja u slučaju promjene tečaja u CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasmana kredita (2007.), a niti na temelju kojih parametara će biti mijenjana stopa redovne kamate.

16. Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja za zaključiti je da tuženica o riziku koji za tužitelja kao potrošača predstavlja valuta CHF (i promjenjiva stopa redovne kamate) sa tužiteljem nije pregovarala, iako je bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača ugovaranjem obveza tužitelja u valutu CHF, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj i da tuženica na kojoj je teret dokazivanja, nije dokazala da su odredbe Ugovora o valuti u CHF (i stopi redovne kamate) bile predmetom pojedinačnog pregovaranja, i da je tužitelja kao potrošača upoznala sa mogućim rizicima po njega.

17. Prema tome, nije u pravu tuženica kada tvrdi da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pregovaralo zbog čega da nije dopušteno utvrđivati njihovo nepoštenje i da nije jasno na temelju kojih okolnosti je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj potrošač, samo zato što nesporni iskaz tužitelja u tom dijelu nije provjeren i podacima koje je predložio pribaviti od Porezne uprave, a u prilog čemu treba imati u vidu da uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju banke (tuženice), nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženica, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a), budući da su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, kako je naprijed već navedeno, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a/2003 (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

18. Osim toga, ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici promjene tečaja CHF i jednostranog mijenjanja stope redovne kamate, ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i razlika koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, budući da znatnija neravnoteža, kao što je to slučaj u konkretnoj parnici, proizlazi iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih odredbi stavljen potrošač (tužitelj) kao stranka predmetnog ugovora, kako u ograničenju sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora, tako i ograničenju u njihovu korištenju.

19. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu nepoštene / ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva stopa redovne kamate i da će tužitelj kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja.

20. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

21. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

22. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

23. Financijskim vještačenjem je utvrđeno, što nije sporno, da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženice, koje je tuženica obračunavala prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta, uslijed rasta tečaja CHF iznosi ukupno 5.108,63 eura.

24. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženica primila od tužitelja iznos od 5.108,63 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženici isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja svako mjesečne razlike do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

25. Na iznose koje je tuženica dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad ih je tužitelj platio tuženici, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženica i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla te iznose na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

26. Neosnovano je i ustrajavanje tuženice na prigovoru zastare.

26.1. To iz razlog, što je rok zastare za restitucijski zahtjev za iznosa od 5.108,63 eura (razlika u tečaju CHF) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a) počeo teći od 14. lipnja 2018. (tužitelj se pozvao na učinke odluke iz postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača), a tužba podnesen 22. srpnja 2021. (prije isteka roka od pet godina /članak 225. ZOO-a/). Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženicu kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

26.2. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tumačenjem pravila o zastari za novčano potraživanja po tuženici (stavak VIII. obrazloženja žalbe).

26.3. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno: "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)".

27. Prema tome, suprotno tvrdnjama tuženice prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženica, a zbog čega je odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda, odnosno odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

28. Neosnovano tuženica osporava dužnost naknade troškova tužitelju (stavak II. izreke prvostupanjskog rješenja) budući da su razlozi za vođenje predmetne parnice na strani tuženice, zbog čega tužitelju, neovisno o djelomično povučenoj tužbi pripada pravo na trošak od tuženice, koji je bio potreban, poglavito ako se ima u vidu da zbog zahtjeva koji je povučen tuženica nije niti imala poseban trošak, da je prije i tijekom parnice u cijelosti osporavala osnovu i visinu potraživanja, ponavljajući u bitnome ista svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima i nije, iako je mogla i bila svjestan tužiteljevog uspjeha, ponudila matematički izračun razlike u anuitetima kredita (obračun anuiteta prema početnom tečaju CHF), na koji način bi bili izbjegnuti i troškovi vještačenja, odnosno da su razlozi vođenja predmetne parnice na tuženici.

28.1. Svaka drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog (potrošačevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

29. Dakle, za odluku o dužnosti naknade troškova predmetne parnica, neovisno o djelomičnom povlačenju tužbe, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, mjerodavna je odredba članka 154. stavka 5. ZPP-a, kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, a ne odredba članka 154. stavka 2. ZPP-a na koju se poziva tuženica.

30. Tuženici nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

31. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud o dužnosti naknade troškova pravilno odlučio, a zbog čega je odbijena kao neosnovana žalba tuženica i potvrđeno prvostupanjsko rješenje pod stavkom II. izreke, odnosno odlučeno kao u izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.)

U Zagrebu 11. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović