Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1334/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te objavljene 11. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.027,85 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 3,01 EUR od 02.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 16,08 EUR od 02.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 1,09 EUR od 17.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 07.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 22,56 EUR od 17.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 23,65 EUR od 02.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 20,70 EUR od 08.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 19,10 EUR od 23.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 15,87 EUR od 08.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 14,28 EUR od 14.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 12,85 EUR od 22.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 13,82 EUR od 08.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 13,35 EUR od 30.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 12,70 EUR od 13.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 16,58 EUR od 03.12.2009. g do isplate,

- na iznos od 19,74 EUR od 01.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 02.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 23,20 EUR od 02.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 29,28 EUR od 01.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 28,13 EUR od 01.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 31,30 EUR od 02.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 49,84 EUR od 01.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 45,84 EUR od 03.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 58,08 EUR od 01.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 53,85 EUR od 01.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 47,04 EUR od 03.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 61,40 EUR od 01.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 79,67 EUR od 01.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 66,73 EUR od 01.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 71,71 EUR od 01.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 65,93 EUR od 01.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 66,99 EUR od 01.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 91,43 EUR od 01.6.2011.g. do isplate,

- na iznos od 93,81 EUR od 01.7.2011.g. do isplate

- na iznos od 114,23 EUR od 02.08.2011. g. do isplate

- na iznos od 103,74 EUR od 01.09.2011.g. do isplate

- na iznos od 92,26 EUR od 01.10.2011.g. do isplate

- na iznos od 91,02 EUR od 01.11.2011.g. do isplate

- na iznos od 90,14 EUR od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 95,62 EUR od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 100,39 EUR od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 101,03 EUR od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 97,73 EUR od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 99,96 EUR od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 101,48 EUR od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 98,92 EUR od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 99,59 EUR od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 97,67 EUR od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 93,57 EUR od 02.10.2012. do isplate,

- na iznos od 98,00 EUR od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 100,13 EUR od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 98,58 EUR od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 90,21 EUR od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 97,32 EUR od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 97,94 EUR od 03.04.2013. do isplate,

- na iznos od 95,16 EUR od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 86,49 EUR od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 86,27 EUR od 02.07.2013. do isplate,

- na iznos od 88,40 EUR od 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 91,81 EUR od 01.09.2013. do isplate,

- na iznos od 96,54 EUR od 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 94,10 EUR od 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 95,78 EUR od 01.12.2013. do isplate,

koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.943,31 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 6. kolovoza 2021. navodi da je s tuženikom 16. studenoga 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 396-277/2006, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.400,00 CHF, a koji se tužitelj obvezao ugovorom vratiti tuženiku u roku od 84 mjeseci (7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećim na dan dospijeća.

Tužitelj se poziva na pravomoćnu i ovršnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine (u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a II) kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Citiranu presudu da je potvrdio VS RH svojom presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

Tužitelj navodi da ga je prije i u vrijeme zaključenja spornog ugovora tuženik propustio informirati o:

- o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

- zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru,

- kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997.,

- te posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim.

Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule .

Prema odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika u ovom postupku potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 30.261,21 kn temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima, sve to pozivom na odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu.

Tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju postavio konačni tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u toč. I. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja, te u bitnom ističe da među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu, te da odredbe koje sadrže valutnu klauzulu su uočljive i jasno navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2.), da su jasne i razumljive, te da je tuženik putem svog kreditnog referenta prije sklapanja Ugovora o kredita detaljno upoznao tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja kao i da je općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Zaključno valutna klauzula da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, te da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu da je prestao postojati, pa tuženik smatra da ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, niti postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te da iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temeljem istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika.

Nadalje, tužitelj da se nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora budući da:

a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu;

b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje;

c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu.

Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu mu prouzročenog parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka ZK.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2006. htio kupiti novo osobno vozilo te da je otišao u auto kuću gdje je njegov prijatelj prethodno kupio vozilo i oni da su ga uputili u tadašnju Hypo banku, poslovnicu na Viškovu s kojom je ta kuća radila kako bi podigao kredit u CHF. CHF je tada bio stabilna valuta, Njemu da su u banci uvjeti bili prihvatljivi, tako da se nije niti pregovaralo o nekoj drugoj valuti niti su bili ponuđeni krediti u EUR-ima i kunski, koliko se sjeća. Kredit da je 2013. u cijelosti isplatio. Početna rata da mu je bila cca 1.800,00 kn, a na kraju da je plaćao 2.700,00 kn i to skoro godinu dana što je bio značajni rast za njega koji je tada radio u 3. Maju. Napustio je posao i otišao raditi u Nizozemsku. Tužitelj navodi da od stranke banke nije upozoren da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR, niti da s obzirom na valutnu klauzulu CHF rate mogu toliko oscilirati, da mu nije objašnjen način promjene kamatne stope.

6. U svom nalazu i mišljenju od dana 7. listopada 2024., stalni sudski vještak

Tomislav Prpić, dipl. oec. zaključuje da:

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 4.027,85 €.

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 123,95 €.

7. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

8. Tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka međutim smatra da je zadaća vještaku pogrešno određena jer bi slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovor o kreditu zapravo bio pretvoren u kunski kredit.

9. Sporno je među strankama jesu li odredbe predmetnog Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene i stoga ništetne. Sporan je zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora i zastara predmetne novčane tražbine.

10. Analizom i ocjenom prethodno provedenih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev kako je isti konačno preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja, osnovan u cijelosti i to iz razloga koji će se iznijeti u nastavku.

11. Konkretni Ugovor o kreditu zaključen je 16. studenoga 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03).

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

Nadalje odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Iz provedenog dokaznog postupka sud nalazi nesporno utvrđenim da odredba o valutnoj klauzuli predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud na prednju okolnost u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome nije moglo biti poznato na koji će način i temeljem kojih parametara doći do promjene tečaja.

Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 2. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

Iako bi iz Ugovora proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju kao prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije moglo biti poznato postojanje rizika odnosno to da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu EUR, a prednje znači da tuženik nije na transparentan način upoznao tužitelja na neusporedivo veći rizik.

13. Završno je potrebno navesti da u pogledu ovog zahtjeva postoji vezanost ovog suda sukladno navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a, a sve u skladu s odlukom VS RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

14. Prigovor zastare nije osnovan. Pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017. U odnosu na prigovor zastare još je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati postala pravomoćna je dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli dana 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 6. kolovoza 2021., pa s obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

15. Pored navedenog, valja istaknuti da je cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1. ZOO- a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega pa zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari, jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji je bezvremenski.

16. U članku 1111. stavak 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 21. siječnja 2022. i 4. prosinca 2024. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 15. rujna 2023., 26. listopada 2023. i 16. listopada 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25 % u iznosu od 300,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 43,31 EUR tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 1.943,31 EUR.

U Rijeci, 11. studenoga 2025.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika