REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4321/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 11. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/24-014/255, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 23. rujna 2024. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu zaštitu, Odjela za podršku djeci i obiteljima, Odsjeka za obiteljske potpore, KLASA: UP/I-551-06/24- 014/258, URBROJ: 251-09-14-3/003-24-3 od 1. srpnja 2024.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-551-06/24-014/255, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 23. rujna 2024., odbijena je tužiteljičin prigovor podnesen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu zaštitu, Odjela za podršku djeci i obiteljima, Odsjeka za obiteljske potpore, KLASA: UP/I-551-06/24- 014/258, URBROJ: 251-09-14-3/003-24-3 od 1. srpnja 2024., kojim je tužiteljici, roditelju DL, prestala novčana pomoć za roditelja odgajatelja sa danom 30. lipnja 2024.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da prvostupanjsko rješenje nije donijelo nadležno gradsko upravno tijelo te da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti bez zahtjeva stranke. U opsežnom obrazloženju tužiteljica razrađuje pitanje nadležnosti tijela Grada Zagreba. Poziva se na Statut Grada Zagreba, Odluku o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela (2021.) te Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom (2022.). Tužiteljica navodi da je Ured za demografiju ukinut 2021. godine, a njegove su nadležnosti prešle na novi Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, ali do svibnja 2022. taj novi Ured nije imao ustrojene unutarnje jedinice (sektore, odjele i odsjeke), pa nije postojao donositelj koji bi mogao zakonito donositi upravne akte. Ukazuje da je Pravilnikom iz svibnja 2022. ustrojen Sektor za socijalnu politiku s Odjelom za demografski razvoj i Odsjekom za pronatalitetnu politiku, ali te jedinice prema pravilniku obavljaju samo stručne, a ne upravne poslove. Nadalje, ističe da djelokrug tih jedinica odnosi se na ostvarivanje i provedbu poticajnih mjera (poput novčane pomoći), a ne na njihov prestanak ili donošenje rješenja po službenoj dužnosti. Tužiteljica smatra da donositelj prvostupanjskog rješenja nije bio nadležno upravno tijelo, niti su službenici imali ovlast pokretati i voditi upravni postupak po službenoj dužnosti, da Odluka/22 nije bila valjana pravna osnova za prestanak prava jer djelokrug tijela nije bio prilagođen novim odredbama, pa smatra da su time počinjene bitne povrede pravila postupka i povreda načela zakonitosti. Ističe da drugostupanjsko rješenje nije vlastoručno potpisano, odnosno potpis ne sadrži čitljiva slova ni ime donositelja (gradonačelnika), što ga čini nezakonitim per se, jer nedostaje bitan element akta. Smatra da gradonačelnik nije nadležan odlučivati o žalbama u upravnim stvarima jer prema Statutu Grada Zagreba o njima odlučuje ministarstvo, a gradonačelnik može odlučivati samo o prigovorima u neupravnim stvarima. Ističe da je Odluka iz 2022. imala je privremeno važenje do 31. prosinca 2022., pa su sve kasnije odluke nezakonite jer su donesene bez ovlasti. Smatra da prvostupanjsko tijelo nije imalo ovlast pokrenuti postupak po službenoj dužnosti prema čl. 42. ZUP-a i čl. 16. Pravilnika Ureda, već je moglo postupati samo po zahtjevu stranke. Ističe da stranci nije omogućeno izjašnjavanje (čl. 30. ZUP-a), uvid u spis ni sudjelovanje, što krši načelo saslušanja i pravo na pravično suđenje. Ukazuje da je pravo stekla prema ranijoj Odluci/16, pa smatra da novo propisivanje ne može retroaktivno ukinuti njezino pravo te da se radi o različitim mjerama s drukčijim korisnicima, uvjetima i postupkom. Navodi da prvostupanjsko rješenje ne sadrži identifikacijske podatke, iznos, osnovu niti jasno određuje što prestaje. Time je neprovedivo i predstavlja prekomjeran teret za stranku. Smatra da je tuženik nakon više od godinu dana od pravomoćnosti akta nezakonito ukinuo stečeno pravo, protivno čl. 131. st. 2. i čl. 13. ZUP-a. Smatra da je drugostupanjsko rješenje nezakonito i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova, jer ih je prouzročio tuženik. Predlaže se poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja te dosuda troškova s kamatama,

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava sve tužbene navode te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troška. Ističe da je tužba nepravodobna (prigovor prekluzije) i u cijelosti neosnovana. U pogledu nadležnosti, tuženik navodi da su Gradski ured i njegov unutarnji ustroj (Odluka 17/21; Pravilnik 13/22 i 31/22) ovlašteni rješavati u upravnim stvarima vezanim uz novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, uključujući donošenje pojedinačnih akata. Poziva se na praksu VUSRH (Usoz-8/22) koja potvrđuje da akti doneseni na temelju Odluke imaju narav upravnih akata te da je postupanje prvostupanjskog tijela zakonito i u okviru nadležnosti ovlaštenog službenika. Tuženik ističe da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti temeljem članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke, a zakonitost iste Odluke – uključujući pravo Grada da mjeru mijenja i ukida – potvrđena je presudama VUSRH (Usoz-8/22; Usoz-143/22) i odlukom Ustavnog suda (U-III-1744/2023 i dr.). Novčana pomoć za roditelja odgojitelja nije subjektivno pravo trajnog karaktera, već oblik financijske pomoći čije normativno uređenje može biti izmijenjeno. Navod tužiteljice o nevaljanosti potpisa gradonačelnika tuženik ocjenjuje neosnovanim, ističući da ne postoji propis koji određuje formu ili izgled vlastoručnog potpisa. Dodatno upozorava da bi prihvaćanje tužbeni(ih) teza dovelo do osporavanja potpisa i drugih procesnih radnji, uključujući potpis punomoćnika tužiteljice. Po potrebi predlaže usporedbu iz javnih isprava. Tuženik smatra neosnovanim navode o nezakonitosti drugostupanjskog rješenja zbog odlučivanja od strane gradonačelnika. Poziva se na presudu VUSRH (Usoz-254/2023) kojom je potvrđena zakonitost odredbe Odluke koja propisuje prigovor kao pravni lijek te utvrđeno da je pravo na pristup sudu osigurano kroz upravni spor, dok pravo na žalbu u upravno-sudskom postupku nije konvencijsko ni ustavno pravo. U odnosu na rok iz članka 6. Odluke, tuženik navodi da se radi o instruktivnom, a ne obvezujućem roku, čije propuštanje nema utjecaja na zakonitost rješenja. Daljnji navodi tužiteljice o povredi prava na prethodno izjašnjenje i nepravilnostima ispitnog postupka ocjenjuju se neosnovanima. Tuženik upućuje na članak 49. stavak 1. ZUP-a prema kojem se stvar može riješiti neposredno kada je činjenično stanje utvrdivo iz službenih evidencija, što je ovdje slučaj jer je prestanak prava vezan uz datum navršavanja djetetove sedme godine. Tuženik odbacuje i prigovore da je postupak vođen po pogrešnoj Odluci ili da se radi o različitim mjerama. Navodi da sve verzije Odluke uređuju istu mjeru te da je tužiteljica kontinuirano bila korisnica iste novčane pomoći. U pogledu navoda o neispitivosti prvostupanjskog rješenja, tuženik navodi da rješenje u cijelosti udovoljava članku 98. ZUP-a te da je kratko zbog jednostavnosti pravne situacije i odlučivanja po službenoj dužnosti. Prigovor o izostanku OIB [osobni identifikacijski broj]a u izreci smatra neosnovanim jer je OIB propisan samo za uvod rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za trošak postupka.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 11. studenoga 2025. održao raspravu.

4.1. Sud je razmotrio dokazni prijedlog saslušanja tužiteljice radi utvrđivanja individualnih okolnosti obiteljskog života. Budući da se u ovom predmetu odlučuje o prestanku novčane pomoći na temelju unaprijed propisanog objektivnog uvjeta – trenutka kada je dijete navršilo 7 godina – individualne okolnosti korisnika nisu od utjecaja na zakonitost prestanka prava. Osporeni akt ne uključuje diskrecijsku procjenu niti zahtijeva individualizirano utvrđivanje činjenica.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1078, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 25. srpnja 2017., tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja za dijete DL;

- da je dijete DL dana 28. lipnja 2024., navršilo 7 godina.

7. Rješenjem Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 1. srpnja 2023. tužiteljici je prestalo pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja sa danom 30. lipnja 2024.

8. Prema odredbi članka 7. stavkom 1. alineja 2. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 10/18., 20/21. i 25/22. - dalje u tekstu: Odluka), novčana pomoć prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.

8.1. Prema odredbi članka 7. stavak 2. Odluke propisano je da će nadležno gradsko upravno tijelo o prestanku novčane pomoći odlučiti po službenoj dužnosti.

9. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-4453/2023-7 od 24. siječnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/340, URBROJ: 251-02-01/001-23-6 od 20. srpnja 2023.

9.1. Presudom Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž-1468/2025-2 od 16. srpnja 2025., odbijena je žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-4453/2023-7 od 24. siječnja 2025.

9.2. Rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/340, URBROJ: 251-02-01/001-23-6 od 20. srpnja 2023. odbijen je tužiteljičin prigovor podnesen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551- 06/22-013/1454, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-10 od 18. svibnja 2023.

9.3. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22- 013/1454, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-10 od 18. svibnja 2023., zamijenjeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1078, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 25. srpnja 2017., u dijelu koji glasi: „Novčana pomoć će se isplaćivati mjesečno u visini prosječnog iznosa neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku prije isplate novčane pomoći, umanjenog za pripadajuće doprinose, porez i prirez, počev od 24. srpnja 2017. godine. Pravo na novčanu pomoć prestaje sukladno odredbama članka 6. Odluke.“ novim dijelom rješenja koje glasi: „Tužiteljici, novčana pomoć isplaćuje se mjesečno i to: do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65% prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. -VIII mjeseca prethodne godine; od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023., u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj; od 1. srpnja 2023., do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. Odluke u iznosu od 50% neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj. Novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023., navršiti 7 godina; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika; posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisani iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije; posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć.“ 10. Iz navedenog proizlazi da je rješenje od 18. svibnja 2023. pravomoćno. S obzirom da je rješenje od 18. svibnja 2023. postalo pravomoćno, svi prigovori koji osporavaju zakonitost tog rješenja nisu relevantni. Prigovori tužiteljice koji se odnose na primjenu članka 6. Odluke, neosnovanoj primjeni Odluke jer je tužiteljica pravo stekla na temelju ranije Odluke iz 2016. godine i prekluziji ovlasti ukidanja pravomoćnog upravnog akta pri donošenju rješenja od 18. svibnja 2023. nisu pravno relevantni. Oni se ne mogu ponovno isticati u sporu protiv kasnijeg rješenja o prestanku prava. Dakle, jedino se još može raspravljati o zakonitosti konkretne odluke o prestanku, a ne o samoj izmjeni prava na temelju rješenja od 18. svibnja 2023.

11. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, prvostupanjsko rješenje udovoljava članku 98. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP), jer sadržava sve propisane elemente. Navođenje OIB [osobni identifikacijski broj]a stranke u izreci nije zakonska obveza, već se OIB stranke navodi u uvodu rješenja, a on je i naveden u uvodu prvostupanjskog rješenja. Izreka je kratka, određena, jasna i razumljiva – jasno je tko, koje pravo i s kojim datumom gubi. Prigovor o obvezama (vrtić, zapošljavanje) nije relevantan jer se ne odnosi na predmetnu upravnu stvar jer se rješava isključivo o prestanku novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Stoga ne postoji povreda prava tužiteljice na jasnu i određenu odluku.

12. Odredba članka 42. stavka 1. ZUP-a propisuje mogućnost pokretanja upravnog postupka po službenoj dužnosti kada je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. U konkretnom slučaju, Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, kao opći akt, izrijekom predviđa da nadležno gradsko upravno tijelo može odlučivati po službenoj dužnosti (članak 7. stavak 2. Odluke). Visoki upravni sud je u presudi Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. potvrdio zakonitost Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, koju je donijela Gradska skupština Grada Zagreba 8. rujna 2022. (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 25/22.) pa tako i odredbe članak 7. stavak 2. Odluke. Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je navedenu presudu od 27. veljače 2023. ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje, broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.).

12.1. Suprotno navodima tužiteljice, pokretanje postupka po službenoj dužnosti temeljem članka 7. stavka 2. Odluke predstavlja ovlaštenje u smislu članka 42. stavka 1. ZUP-a. Činjenica da ovlaštenje proizlazi iz općeg akta ne dovodi u pitanje zakonitost postupanja, budući da članak 42. stavak 1. ZUP-a izrijekom predviđa mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti kada je to propisano zakonom. Odluka ima narav općeg akta i kao takva ispunjava zahtjev iz članka 42. stavka 1. ZUP-a.

12.2. Pri tome sud ima u vidu da se predmetna novčana pomoć ne temelji na zakonu, nego na općem aktu jedinice lokalne samouprave. U takvom kontekstu odredbu članka 42. stavka 1. ZUP-a („postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom“) valja tumačiti u smislu da se „propisano zakonom“ odnosi i na situacije kada je pravo prvotno ustanovljeno općim aktom, koji je jedini izvor tog prava, pa stoga isti akt može sadržavati i ovlaštenje za pokretanje postupka po službenoj dužnosti o prestanku novčane pomoći.

12.3. Prihvaćanje suženog tumačenja prema kojem ukidanje zakonitih akata dopušta isključivo zakon u užem smislu dovelo bi do pravnog apsurda – jedinica lokalne samouprave mogla bi općim aktom priznati pravo koje se ne temelji ni na jednom zakonu, ali ne bi mogla istim hijerarhijskim propisom urediti pokretanje postupka radi prestanka tog prava.

12.4. Stoga se čl. 7. st. 2. Odluke, kojim je propisano da nadležno tijelo odlučuje o prestanku pomoći po službenoj dužnosti, smatra valjanom normativnom osnovom za pokretanje postupka ex officio u smislu čl. 42. ZUP-a.

12.5. Navod tužiteljice da je članak 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 25/22., dalje Odluka/22) „temporalni propis“ čije se odredbe nakon isteka roka više ne mogu primjenjivati, nije relevantan. Članak 6. Odluke/22 odnosi se na usklađivanje visine i roka trajanja novčane pomoći, dok se članak 7. stavak 2. Odluke odnosi na prestanak prava, o čemu se ovdje radi.

13. Tužbeni navod da je prvostupanjsko rješenje doneseno od nenadležnog tijela, odnosno da nadležno gradsko upravno tijelo nije imalo ovlast odlučiti o prestanku prava, Sud ocjenjuje neosnovanim.

13.1. Naime, prema članku 15. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 17/21., 24/21., 24/23. i 7/24.), Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom obavlja poslove koordinacije i provedbe mjera populacijske politike. Pravilnikom o unutarnjem redu tog Ureda (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 6/24., dalje Pravilnik), određeno je da Odsjek za obiteljske potpore obavlja poslove provedbe i praćenja provedbe gradskih odluka o obiteljskim potporama (novčana pomoć za roditelja odgojitelja i novčana pomoć za opremu novorođenog djeteta), rješavanje upravnih i neupravnih postupaka u prvom stupnju po gradskim odlukama o obiteljskim potporama.

13.2. Navedenim Pravilnikom određeno da poslovi radnog mjesta višeg stručnog savjetnika za demografsku politiku, među ostalima, obuhvaćaju rješavanje u najsloženijim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (točka 61.), poslovi radnog mjesta stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera demografske politike, među ostalim, obuhvaća rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (točka 62.), a poslovi radnog mjesta višeg stručnog suradnika za provedbu mjera demografske politike, među ostalim, obuhvaća rješavanje u složenijim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (točka 63.).

13.3. Sud smatra da nije potrebno provoditi dokaz pribavljanjem pojedinačnih rješenja o rasporedu službenika koji je donio prvostupanjsko rješenje. Naime, tužiteljica je dužna učiniti vjerojatnim da službenica koja je potpisana kao donositelj prvostupanjskog akta nije bila raspoređena na radno mjesto na kojem ima ovlast odlučivati o upravnim stvarima te vrste. Tužiteljica, međutim, ne nudi nikakve konkretne činjenice koje bi upućivale na to da navedena službenica nije bila raspoređena na odgovarajuće radno mjesto. Umjesto toga, svoja navodna saznanja temelji isključivo na proizvoljnim spekulacijama i općenitim tvrdnjama o navodnom nedostatku ovlasti cijelog sektora, bez konkretnih činjeničnih navoda u pogledu osobe donositelja akta. Slijedom toga, dokazni je prijedlog odbijen kao neosnovan.

13.4. Slijedom navedenog, proizlazi da je prvostupanjsko tijelo imalo propisanu stvarnu nadležnost za rješavanje o prestanku prava po službenoj dužnosti, kao i ovlaštenje pokrenuti postupak na temelju članka 7. stavka 2. Odluke, u skladu s člankom 42. ZUP-a. Stoga sud ne prihvaća tvrdnju tužiteljice da je rješenje doneseno od neovlaštenog tijela ili službene osobe, kao ni prigovor o nepostojanju ovlasti za pokretanje postupka ex officio.

14. Prvostupanjsko tijelo pravilno je postupilo kada je donijelo prvostupanjsko rješenje primjenom odredbe članka 30. stavka 2. ZUP-a kojom je propisano da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti kad je tako propisano zakonom u vezi odredbe članka 49. točka 1. ZUP-a, kojom je propisano da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo raspolagalo službenim podacima o datumu kada je tužiteljičino dijete rođeno, čime je pravno stanje bilo nedvojbeno i jasno. Neosnovani su navodi tužiteljice da joj nije omogućeno izjašnjavanje, jer u situaciji kada su odlučne činjenice nedvojbene i dostupne službenim podacima, nije nužno provoditi ispitni postupak. Tužiteljica nije niti u upravnom postupku pred drugostupanjskim tijelom niti pred sudom konkretizirala činjenice koje bi zahtijevale dodatno razjašnjenje pravnog stanja.

19. Ovaj Sud ne prihvaća tvrdnje da je prekršena zabrana retroaktivnosti s obzirom na izreku o prestanku novčane pomoći s danom 30. lipnja 2024. u prvostupanjskom rješenju od 1. srpnja 2024. Nije riječ o retroaktivnom djelovanju konstitutivnog akta, budući da sukladno izreci rješenja od 15. ožujka 2023. te članku 7. stavku 1. Odluke prestanak novčane pomoći nastupa neposredno s posljednjim danom u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023. Kad javnopravno tijelo naknadno donese rješenje kojime utvrđuje da je do prestanka došlo, to rješenje ima deklaratornu narav. Deklaratorni akti po pravilu utvrđuju nastup učinaka za razdoblje prije njihova donošenja (djelovanje ex tunc), odnosno u ovom slučaju konstatiraju datum kada je pravna posljedica objektivno nastupila. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi zabrane retroaktivnog djelovanja.

20. Tužbeni navod da je osporeno drugostupanjsko rješenje nezakonito jer ne sadrži vlastoručni potpis donositelja, sud ocjenjuje kao neosnovan.

20.1. Prema članku 98. stavku 1. ZUP-a, potpis je sastavni element rješenja, ali zakonom nije propisana forma potpisa, niti se zahtijeva čitljivost slova, ispis imena i prezimena niti grafička identičnost s ranije deponiranim potpisnim uzorcima. Bitna funkcija potpisa jest identifikacija donositelja akta. U konkretnom slučaju drugostupanjsko rješenje jasno označava gradonačelnika Grada Zagreba kao donositelja akta, a potpis, iako grafički pojednostavljen, na aktu postoji. Gradonačelnik nije osporio da je akt donio niti je doveo u pitanje vlastiti identitet kao donositelja, već tuženik kao javnopravno tijelo drugostupanjsko rješenje prihvaća, brani i smatra valjanim. U situaciji kada samo javnopravno tijelo koje je navodno potpisnik ne dovodi u pitanje autentičnost akta, a tužiteljica iznosi hipotetična razmatranja o mogućnosti fizičkog potpisivanja većeg broja predmeta, ne postoji pravna sumnja koja bi opravdala provođenje dokaznog postupka. Dakle, nema procesne potrebe za provođenjem predloženih dokaza poput grafološkog vještačenja ili saslušanja službenika. Budući da tuženik ne osporava potpis niti postojanje volje gradonačelnika za donošenje drugostupanjskog rješenja, sud prihvaća da je potpis na aktu izraz volje nadležnog donositelja u smislu članka 98. ZUP-a.

20.2. Navodi o postojanju „tri potpisa“ i o kolegijalnom odlučivanju nisu pravno relevantni, jer prisutnost više parafa na izvorniku ne znači da je akt donijelo kolegijalno tijelo. Parafi mogu označavati faze interne kontrole, ali ne mijenjaju činjenicu da je drugostupanjsko rješenje formalno doneseno kao akt gradonačelnika.

20.3. Slijedom navedenoga, sud odbija tužbeni navod o nepostojanju vlastoručnog potpisa kao neosnovan, a dokazni prijedlozi tužiteljice u tom pogledu odbijaju se kao nepotrebni.

21. Sud ne prihvaća tužbeni navod da je osporeno drugostupanjsko rješenje nezakonito zbog stvarne nenadležnosti gradonačelnika. Kako je utvrđeno u presudi Visokog upravnog suda, broj Usoz-254/2023, od 19. prosinca 2023., odredba članka 10. Odluke kojom je propisan prigovor gradonačelniku kao pravni lijek protiv prvostupanjskog upravnog akta je zakonita. Prigovor predstavlja sui generis pravni lijek koji ne narušava pravo na sudsku kontrolu, naprotiv, omogućava pristup upravnom sporu. Čak i hipotetsko postojanje procesne nepravilnosti u nadležnosti drugostupanjskog tijela ne bi vodilo poništenju prvostupanjskog rješenja, budući da upravni sud u sporu pune jurisdikcije može poništiti drugostupanjsko rješenje i odbiti prigovor kao neosnovan, ostavljajući prvostupanjsko rješenje na snazi.

22. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da su osporavana rješenja zakonita.

23. S obzirom na sve naprijed navedeno Sud je odlučio kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

24. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njenom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 11. studenoga 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri – elektroničkim putem

2. Grad Zagreb – elektroničkim putem

3. U spis