REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-688/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BAREDO COMMERCE d.o.o., Zagreb, Našićka 25, OIB: 63473562574, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Čipčić-Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 2. rujna 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i zakonskog zastupnika tuženika, 10. studenog 2025. objavljene presude

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku BAREDO COMMERCE d.o.o., Zagreb, Našička ulica 25, OIB: 63473562574, u roku od 15 dana, platiti tužitelju GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 iznos od 137.432,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku na:

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2007. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2007. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2008. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2009. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2010. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2011. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2012. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.06.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.07.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.08.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.09.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.10.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.11.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.12.2013. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.01.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.02.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.03.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.04.2014. godine do isplate,

- iznos od 1.739,65 EUR od dana 06.05.2014. godine do isplate."

II Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.628,87 EUR sa zateznim kamatama od 10. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od zk.č.br. 3271/1, DVORIŠTE MIŠKECOV PROLAZ, površine 202 m[2] , zk.č.br. 3271/2, ZGRADA I DVORIŠTE U ZAGREBU, MIŠKECOV PROLAZ, površine 1010 m[2] , zk.č.br. 3271/5, PROLAZ MIŠKECOV PROLAZ, površine 98 m[2] , zk.č.br. 3271/6 DVORIŠTE MIŠKECOV PROLAZ, površine 56 m[2] , zk.č.br. 3271/7 DVORIŠTE MIŠKECOV PROLAZ, površine 10 m[2] , a da je tuženik bespravni korisnik poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 297,28 m[2] koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na zk.č.br. 3271/1 k. o. [katastarska općina] u kojem tuženik obavlja ugostiteljsku djelatnost. Tuženik je u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 5. listopada 2007. kada su Kinematografi d.d. tužitelju priznali vlasništvo na navedenim nekretninama. Radi predaje u posjed poslovnog prostora pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u trenutku podnošenja tužbe vodila se parnica pod poslovnim brojem Ps-935/05 između prijašnjeg vlasnika navedenih nekretnina Kinematografa d.d. i tuženika, a u kojoj je tužitelj sudjelovao kao umješač na strani prijašnjeg vlasnika. Tuženik je kao nepošteni posjednik poslovnog prostora od 297,28 m[2] stekao korist u visini zakupnine koju je trebao plaćati tužitelju kao vlasniku. Između tužitelja i Kinematografa d.d. 5. listopada 2007. zaključen je Kupoprodajni ugovor za kino Europa kojim je pravni prednik tužitelja priznao tužitelju pravo vlasništva nad nekretninom oznake zk.č.br. 3271/1, površine 202 m[2] , dvorište Miškecov prolaz upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] na kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor te mu dopustio da se bez daljnjih pitanja i sudjelovanja uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Ističe da je tužbeni zahtjev ovdje tuženika podnesen protiv ovdje tužitelja pravomoćno odbijen presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7213/96 od 10. lipnja 1997. kojom je utvrđeno da ovdje tuženik nije stekao vlasništvo predmetnog ugostiteljskog objekta temeljem zakona, odnosno temeljem građenja. Ističe da je između stranaka 13. veljače 1992. zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora, pa je tuženik znao da nije riječ o njegovom vlasništvu odnosno zbog čega bi tuženik prihvatio u zakup poslovni prostor ako je osnovana njegova tvrdnja da je prostor sam izgradio. Vlasništvo tužitelja nad predmetnim poslovnim prostorom proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga te iz nalaza i mišljenja vještaka Mladena Bebera. S obzirom da tuženik bez pravne osnove koristi poslovni prostor u vlasništvu tužitelja, tužitelju je nastala šteta u vidu umanjene imovine zbog toga što tužitelj u utuženom razdoblju nije mogao ubirat zakupninu, ali smatra da se ovdje radi o stjecanju bez osnove. Smatra da je tuženik nepošten posjednik i to najkasnije od dana kad je primio tužbu na iseljenje koju su prvo podnijeli Kinematografi, a kasnije Grad Zagreb i jer nakon prestanka Ugovora o zakupu nije predao nekretninu tužitelju, a Ugovor o zakupu prestao je važiti 1997. godine. Tužitelj ističe da je tuženik tražio da se proširi djelatnost na ugostiteljstvo te da se u konkretnom slučaju nije radilo o adaptaciji nego izgradnji novog objekta i za to nije imao suglasnost Grada Zagreba. Ističe da je tuženik u građevinskoj dozvoli dobio dozvolu za rekonstrukciju objekta površine 49 m2, a da je tuženik napravio ugostiteljski objekt površine koja je znatno veća. Smatra da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora za koji traži naknadu, jer je predmetni poslovni prostor sagrađen na zemljištu kojeg je vlasnik tužitelj.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora niti zemljišta na kojem je izgrađen poslovni prostor, jer je svoje vlasništvo na zemljištu na kojem je izgrađen poslovni prostor upisao na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa Kinematografi d.d. Zagreb od 5. listopada 2007. koji je do tada bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik. Međutim, Kinematografi d.d. prije sklapanja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem više nije bio vlasnik predmetne nekretnine, jer je prethodno tuženik stekao vlasništvo nekretnine na temelju zakona. Osim toga, nekretnina na kojoj je izgrađen poslovni prostor nije unesena u temeljni kapital Kinematografa d.d. prilikom pretvorbe društvenih poduzeća pa sve i kada tuženik temeljem građenja ne bi postao vlasnik predmetne nekretnine, ni tužitelj ne bi mogao postati vlasnik, jer njegov prednik Kinematografi d.d. nije bio vlasnik iste, već bi vlasnica eventualno bila Republika Hrvatska. Navodi da je u tijeku parnični postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-6287/04 između ovdje tuženika i Kinematografa d.d. radi utvrđivanja vlasništva na predmetnoj nekretnini. Parnični postupak koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj Ps-935/05, u kojem su Kinematografi d.d. zahtijevali predaju predmetne nekretnine, okončan je povlačenjem tužbe dok je parnični postupak poslovni broj Ps-710/05 u kojem je Grad Zagreb zahtijevao od tuženika predaju u posjed predmetnih nekretnina pravomoćno okončan na način da je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom. Dakle, tuženik nije dužan tužitelju nadoknaditi koristi koje je imao od posjedovanja nekretnine, jer tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine i jer je tuženik savjestan i pošten posjednik s obzirom da uslijed rezultata navedenih sudskih postupaka nije znao niti je mogao znati da posjeduje tuđu nekretninu, a posebno da posjeduje nekretninu u vlasništvu tužitelja. Pozivanje tužitelja na Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 13. veljače 1992. nebitno je za ishod ovog spora, jer je tim Ugovorom uređen zakup poslovnog prostora od 45 m[2] ,[2] a sporni poslovni prostor nakon što ga je izgradio tuženik ima površinu 297,28 m . U međuvremenu je tužitelj izgubio vlasništvo i tih 45 m poslovnog prostora, jer ga je stekao Kinematografi d.d. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Tuženik također ukazuje da su stranke 1992. godine sklopile Ugovor o zakupu i da je u tom Ugovoru tuženik kao zakupnik za bilo koju preinaku koju nazivaju prepravkom poslovnog prostora u članku 9. mogao obaviti samo uz pismeno odobrenje Grada Zagreba kao zakupodavca, a prepravkama se smatraju radovi kojima se mijenja vanjski izgled, konstrukcija, raspored, površina ili namjena poslovnog prostora. Tuženik navodi da je te iste godine podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole te da je tu građevinsku dozvolu dobio 1992. godine od Grada Zagreba, pa je time Grad Zagreb kao zakupodavac ujedno dao suglasnost tuženiku za tu preinaku, a u bitnome se radilo o tome da je tuženik staru baraku (limarska radnja u ruševnom stanju izgrađena 1923. godine) srušio i izgradio novi objekt, a Grad Zagreb je 1998. godine raspisao javni natječaj za taj prostor u kojemu je napisao da nudi u zakup poslovni prostor od 46,90 m2. Tuženik smatra da je time Grad Zagreb priznao o kojoj doista površini poslovnog prostora se radi tako da tuženik u svakom slučaju osporava obračun zakupnine za 202 m2 poslovnog prostora. Smatra da bi tuženiku trebalo priznati ulaganje u preinaku objekta, jer je za to dobio građevinsku i uporabnu dozvolu, a Grad Zagreb se izdavanjem građevinske dozvole suglasio s tim preinakama koje je tuženik tada obavio kao zakupnik prostora sukladno čl. 9. Ugovora o zakupu. Tuženik ističe da iz priloženog izvatka iz zemljišnih knjiga nigdje nije vidljivo da bi tužitelj bio evidentiran kao vlasnik ugostiteljskog objekta kojeg je tuženik izgradio i da je na posjedovnom listu kojeg je tužitelj priložio uz tužbu navedeno, između ostalog, dvorište od 295 m2, ali nije upisana zgrada o kojoj je ovdje riječ i tuženik smatra da takvim izvatkom tužitelj nije dokazao da je vlasnik tog objekta, jer to nije navedeno u priloženom zemljišnoknjižnom izvatku. Tuženik ukazuje da se kod predmetnog dvorišta – Miškecov prolaz od 202 m2 – k. č. [katastarska čestica] radi o prostoru za kojeg su u čl. 4. kupoprodajnog ugovora između Kinematografa d.d. i Grada Zagreba od 5. listopada 2007. Kinematografi i Grad Zagreb suglasno utvrdili da su Kinematografi pretvorili u svoje vlasništvo nekretninu označenu kao k. č. [katastarska čestica] površine 295 m2 (list 218-224 spisa), iako na njoj nisu ostvarili pravo korištenja niti su bili u njezinom posjedu u razdoblju do pretvorbe. Tuženik pojašnjava da se ovdje spominje površina od 295 m2 i da se tu radi o spornom prostoru dvorišta od 202 m2 i to zato jer je obavljena parcelacija da bi se od te čestice od 295 m2 izdvojilo 79 m2 koji se pripisuju zemljišno knjižnoj čestici 3271/2, dakle pripisuju se čestici koja obuhvaća Kino Europa. Tuženik tvrdi da su Grad Zagreb i Kinematografi kroz 25 godina grubo kršili načelo jedinstva nekretnine, jer kada su u kupoprodajnom ugovoru Kinematografi prenijeli tužitelju površinu za koju sami navode da ju nisu posjedovali odnosno na njoj imali pravo korištenja nisu tada primijetili da na toj površini postoji izgrađen tuženikov objekt niti su to primijetili kod parcelacije, a što je tim čudnije što su primijetili da postoji trafostanica površine 10 m2. Tuženik je izgradio ugostiteljski objekt i to uz punu suglasnost tužitelja odnosno na temelju građevinske dozvole izdane 1992., a koja je postala pravomoćna 15. ožujka 1993. i koja je izdana prema tehničkoj dokumentaciji koju je izradio Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - Zavod za arhitekturu. Tuženik navodi da tužitelj nije u 1996. godini odgovorio na ponudu tuženika koju je dao povodom javnog natječaja i tuženik nije dobio nikakav odgovor na tu svoju ponudu sve do 2004. godine, a to je bilo kada je tuženik podnio tužbu protiv Kinematografa radi utvrđenja prava vlasništva odnosno kada su Kinematografi već bili upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Tada su i Kinematografi i Grad Zagreb podnijeli tužbu protiv tuženika radi iseljenja 2005. godine s time da je tada Grad Zagreb tražio od tuženika da se iseli iz dvorišta površine 46 m2, a napominje da je i javni natječaj bio za 46 m2. Tuženik navodi da je zakupninu plaćao do 2005. godine i to na temelju računa koje mu je slao Grad Zagreb. Tuženik tvrdi da je Grad izdao građevinsku dozvolu baš za 296 m2, a to proizlazi iz samog projekta koji je bio priložen uz zahtjev za građevinsku dozvolu. Tuženik tvrdi da je objekt dovršio 1995. godine i tada su s time bili upoznati i predstavnici tužitelja i to Ured za imovinsko pravne poslove, Ured za poslovni prostor te je tužitelj znao o kakvom objektu se radi i koje površine, da bi 3 godine nakon toga tužitelj raspisao natječaj za površinu od svega 46 m2, tuženik se javio na taj natječaj i prihvatio cijenu. Tuženik ističe da ništa nije skrivao tužitelju te je podnoseći ponudu na natječaj iz 1998. godine napisao da je sagradio novi objekt i da traži usklađenje u pogledu površine i da mu se odobri ugostiteljstvo kao nova djelatnost, a na tu ponudu nije šest godina dobio odgovor nego je dobivao račune za zakup za 46 m2 koje je tuženik sve do 2005. godine plaćao odnosno sve do tužbe Grada Zagreba protiv tuženika radi iseljenja. Tuženik ističe da je imao ulaganja prilikom rekonstrukcije i izgradnje objekta u iznosu od 1.536.008,47 kn kojeg je utvrdio vještak Mladen Ožić pa tuženik ističe procesni prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 1.536.008,47 kn s tražbinom tužitelja ako se utvrdi njezina osnovanost zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je vještak Mladen Ožić to utvrdio u svom nalazu od 14. veljače 2007. Ističe da je tuženik ušao u posjed zemljišne čestice na kojoj je sagrađen predmetni poslovni prostor na temelju ugovora sa Tehnograd od 1. listopada 1991. za što je platio Tehnogradu iznos od 600.000,00 dinara, a na kojoj se tada nalazio ruševni objekt od 46 m2. Nakon što je tuženik ušao u posjed tog objekta 1992. godine zatražio je uvjete za uređenje prostora i izdavanje građevinske dozvole, a koja mu je izdana nakon pribavljenih suglasnosti od Grada Zagreba 12. studenog 1992. Tada je tuženik u roku od godinu do dvije izveo sve radove sukladno dobivenim suglasnostima i građevinskoj dozvoli Grada Zagreba te je stvorio potpuno novi objekt od 297,28 m2 koji je odmah stavljen u funkciju, ali su 1996. izdani minimalno tehnički uvjeti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Stoga osporava tvrdnje tužitelja da je tuženik bio nesavjesni posjednik nekretnine od 1997., jer je bio pošteni posjednik od 1991. na temelju ugovora sa Tehnogradom. Predlaže da sud prekine ovaj postupak do okončanja parničnog postupka P-6798/2022 kojeg je tuženik pokrenuo 14. prosinca 2022. radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom. Tuženik navedenu tužbu temelji na bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nego u ranijoj tužbi protiv Grada Zagreba kada Grad Zagreb nije bio zemljišnoknjižni vlasnik zemljišta na kojem je sagrađen predmetni objekt. Također predlaže da sud prekine ovaj postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1733/2022 radi predaje u posjed.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava koje prileže spisu, geodetskim i građevinskim vještačenjem te je ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 137.432,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama na ime naknade za korištenje poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 297,28 m2 bez pravne osnove u razdoblju od listopada 2007. do travnja 2014.

5. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija odnosno je li tužitelj vlasnik predmetnog ugostiteljskog objekta koji je izgrađen na nekretnini u vlasništvu tužitelja, je li tuženik pošten ili nepošten posjednik te je li predmetno potraživanje zastarjelo.

6. Uvidom u Sporazum od 1. listopada 1991. između RO Tehnograd u stečaju i tuženika i zapisnik od 20. studenog 1991. (list 459-461 spisa), građevinsku dozvolu od 12. studenog 1992. (list 169-170 spisa), zamolbu za izdavanje građevinske dozvole od 2. studenog 1992. (list 522 spisa), uvjerenje o uvjetima uređenja prostora od 26. kolovoza 1992. (list 171 spisa), uvjete uređenja prostora od 17. kolovoza 1992. (list 172-173 spisa) i dopis Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode od 18. svibnja 1992. (list 174 spisa), sud je utvrdio da je tuženik ušao u posjed poslovnog prostora od 46,90 m2 u Varšavskoj ulici 5/A na temelju ugovora sa Tehnograd u stečaju od 1. listopada 1991. te da je tuženik nakon toga zatražio izdavanje građevinske dozvole za rekonstrukciju i prenamjenu dvorišnog objekta u poslovni prostor ugostiteljsko trgovačke djelatnosti u Varšavskoj 5/A na kč. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u Zagrebu, a koja mu je izdana od Grada Zagreba 12. studenog 1992. prema tehničkoj dokumentaciji izrađenoj po Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Zavod za arhitekturu. Tuženik je izveo radove sukladno dobivenim suglasnostima i građevinskoj dozvoli Grada Zagreba te je izgradio potpuno novi objekt koji je predmet ovog postupka.

7. Iz nalaza i mišljenja Krunoslava Boca, stalnog sudskog vještaka za geodeziju (list 577-594 i 649-650 spisa), a kojeg je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit, objektivan i argumentiran proizlazi da se ugostiteljski objekt kojeg je izgradio i koristi tuženik nalazi na nekretnini na kojoj je Grad Zagreb upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik. Prema nalazu i mišljenju vještaka ugostiteljski objekt koji je izgradio tuženik nalazi se u potpunosti na katastarskoj čestici [katastarska čestica] (oznaka katastra), a u zemljišnim knjigama se radi o zk.č.br. 3271/1 i 3271/6, te s obzirom da je stubište sastavni i neodvojiv dio građevine onda je građevina tuženika dijelom i na zk.č.br. 3271/2, a što je u katastru upisano kao k. č. [katastarska čestica] i bila bi riječ o površini od 29 m2. Ukupna tlocrtna površina izvedene građevine (zajedno sa površinom stubišta) iznosi 287 m2.

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ivana Martića (list 690-726, 747-751 i 761- 766 spisa), a kojeg je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit, objektivan i argumentiran proizlazi da površina predmetnog ugostiteljskog objekta koju koristi tuženik iznosi 297,28 m2, da se nalazi u I. zoni, da u tom prostoru tuženik obavlja ugostiteljsku djelatnost otvorenog tipa i da se poslovni prostor nalazi u zgradi koja je u naravi dvorišna, a poslovni prostor se nalazi na tri etaže, podrum, prizemlje i kat te da površina koju koristi tuženik odnosno površina za obračun zakupnine iznosi 297,28 m2 i da zakupnina u utuženom razdoblju prema kriterijima za određivanje zakupnine Grada Zagreba koji su bili na snazi u utuženom razdoblju iznosi 1.035.486,18 kn. S obzirom da vještak nije dobio na uvid glavni projekt, odnosno nacrte zgrade prema izdanoj građevinskoj dozvoli, zgradu je izmjerio i utvrdio da ukupna površina zgrade iznosi 415,08 m[2] . Međutim, navedena površina koju koristi tuženik ne nalazi se isključivo na zemljištu koje je u tužiteljevom vlasništvu, pa je kao površinu za obračun nekretnine uzeo onu koja je navedena u dopisu Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 14. srpnja 2006. upućen Ministarstvu zaštite okoliša (list 373 spisa).

9. Iz činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava proizlazi da su stranke 13. veljače 1992. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora na temelju kojeg je tuženik preuzeo poslovni prostor u [adresa] koji se sastojao od tri prostorije u dvorišnom prizemlju u ukupnoj površini od 46,90 m2 (list 59-61 spisa), te je ishodio građevinsku dozvolu (list 119-120 spisa) i izvršio uređenje i rekonstrukciju prostora, da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7213/96 od 10. lipnja 1997., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7642/00 od 13. svibnja 2003. (list 52-54 spisa) odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika kojim je tražio da sud naloži ovdje tužitelju priznati ovdje tuženiku pravo vlasništva na lokalu izgrađenom na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] Zagreb, upisanom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te zahtjev za izdavanje tabularne izjave, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO), da je u vrijeme donošenja pravomoćne presude u tom predmetu 13. svibnja 2003. Kinematografi d.d. već bio upisan kao vlasnik tog zemljišta u zemljišnoj knjizi, da je tužitelj Grad Zagreb temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog s Kinematografima d.d. 5. listopada 2007. (list 412-418 spisa) uknjižio svoje pravo vlasništva na parceli na kojoj je tuženik izgradio ugostiteljski objekt, da je Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6287/04 od 21. svibnja 2015., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 8181/15-6 od 18. listopada 2016. (list 505-507 spisa) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika koji glasi na utvrđenje da je on vlasnik z. k. č. br. [katastarska čestica] dvorište površine 202 m2, dijela z. k. č. br. [katastarska čestica] zgrada i dvorište u Zagrebu, Miškecov prolaz i to u površini od 79 m2 koje u naravi predstavlja dvorište sjeverno ispred objekta i prolaz do [adresa], te z. k. č. br. [katastarska čestica] dvorište površine 56 m2, sve upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i poslovnog objekta površine 297,28 m2 sagrađenog na tim česticama, kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva.

10. Dakle, tuženik je sporove pokrenute protiv ovdje tužitelja i protiv prednika tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na zgradi koju je izgradio, prava vlasništva zemljišta na kojemu je zgrada izgrađena, te izdavanja tabularne izjave pravomoćno izgubio.

11. Nadalje, iz činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava proizlazi da je presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-6653/07 od 17. studenog 2009. (list 409-411 spisa) preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps- 710/05 od 31. svibnja 2007. te da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev Grada Zagreba prema tuženiku za predajom u posjed poslovnog prostora na adresi [adresa], površine 46,90 m2 dok je postupak radi predaje u posjed koju je prednik tužitelja Kinematografi d.d. pokrenuo protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, uz sudjelovanje tužitelja kao umješača na strani Kinematografa d.d. poslovni broj Ps-935/05 okončana rješenjem o povlačenju tužbe od 13. svibnja 2014., a koje je postalo pravomoćno 9. lipnja 2014. Tužitelj u ovom postupku traži plaćanje naknade za korištenje poslovnog prostora površine 297,28 m2 bez pravne osnove u razdoblju od listopada 2007. do travnja 2014.

12. Za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu mjerodavne su odredbe čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

13. Vlasnikovo traženje naknade koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme posjedovanja vlasnikove stvari zastarijeva u roku od 3 godine od dana kada mu je stvar predana (čl. 165. st. 2. ZV-a), a kako tužitelju predmetna nekretnina nije nikada predana, zastara utuženog potraživanja nije nikada niti počela teći pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

14. Prema čl. 164. st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV-a). Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži (čl. 164. st. 5. ZV-a).

15. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. tog članka propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

16. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed, dok prema stavku 4. tog članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu. Budući da su sporovi o pravu na posjed koje su protiv tuženika pokrenuli tužitelj i njegov prednik pravomoćno okončani odbijanjem tužbenog zahtjeva 17. studenog 2009. odnosno povlačenjem tužbe 9. lipnja 2014. odnosno u istima nije odlučeno da pravo na posjed ne pripada tuženiku, tuženikov posjed nije bio nepošten odnosno tuženik nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed u utuženom razdoblju. Osim navedenog, tužitelj je u utuženom razdoblju tuženiku ispostavljao račune po osnovi zakupnine, a što je razvidno iz računa od 26. ožujka 2014. i opomene pred ovrhu od 10. veljače 2014. Iz navedenih isprava je razvidno da je tužitelj ispostavio tuženiku račun za zakupninu temeljem Ugovora o zakupu za ožujak 2014. za poslovni prostor u Varšavskoj 5/a površine 46,90 m2 u ukupnom iznosu od 2.542,55 kn (list 468 spisa) dok je iz opomene pred ovrhu od 10. veljače 2014. razvidno da je tužitelj putem GSKG d.o.o. obavijestio tuženika da prema evidenciji iz poslovnih knjiga na dan 31. prosinca 2013. postoji dospjela obveza tuženika na ime zakupnina za poslovni prostor na adresi [adresa] za razdoblje od siječnja 2012. do ožujka 2013. u iznosu od 3.928,06 kn mjesečno. Iz navedenog je razvidno da tužitelj, osim podnošenjem tužbe radi predaje u posjed poslovnog prostora od 46,90 m2 (a ne ugostiteljskog objekta koji je predmet ovog postupka), a koji spor je pravomoćno izgubio, u utuženom razdoblju nije pozvao tuženika da mu preda predmetni poslovni prostor, već je tuženiku ispostavljao račune za zakupninu za poslovni prostor od 46,90 m2 i to u iznosu bitno manjem nego što tužitelj potražuje u ovom postupku. Stoga je sud utvrdio da tužitelj nije tuženika na odgovarajući način pozvao na predaju poslovnog prostora koji je predmet ovog postupka prije pokretanja postupka, već je podnio tužbu radi predaje u posjed i to ne poslovnog prostora koji je izgradio tuženik i koji je predmet ovog postupka (297,28 m2) nego radi predaje u posjed poslovnog prostora površine 46,90 m2 u Varšavskoj 5/a (list 409-411 spisa), a koji zahtjev tužitelja je pravomoćno odbijen.

17. Nadalje, tuženik je u utuženom razdoblju bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora jer je ušao u posjed zemljišne čestice na kojoj je sagrađen predmetni poslovni prostor na temelju ugovora sa Tehnograd od 1. listopada 1991. na kojoj se tada nalazio ruševni objekt od 46 m2, a nakon čega mu je izdana građevinska dozvola 12. studenog 1992. te je sukladno dobivenim suglasnostima i građevinskoj dozvoli Grada Zagreba stvorio potpuno novi objekt od 297,28 m2. Tuženik kao pošteni posjednik koji je o svom trošku izgradio i uredio predmetni poslovni prostor, a u situaciji da je vlasnik zahtijevao predaju stvari (a što tužitelj nije jer je zahtijevao predaju 46,90 m2, a ne predaju 297,28 m2 poslovnog prostora) ima pravo stvar zadržati sve dok mu ne budu naknađeni nužni i korisni troškovi koje je imao (čl. 164. st. 2. ZV-a) pa s obzirom na to pravo tuženik u utuženom razdoblju nije mogao biti nepošteni posjednik, a samo nepošteni posjednik dužan je vlasniku naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja.

18. U odnosu na navode tužitelja da je sa danom 5. studenog 1997. istekao rok na koji je sklopljen Ugovor o zakupu 1996. godine, pa da se nakon isteka tog roka tuženik nalazio u posjedu bez pravne osnove i time ujedno znao da mu ne pripada pravo na posjed, valja istaknuti da to ne znači da je tuženik u utuženom razdoblju od listopada 2007. kada je tužitelj na temelju kupoprodajnog ugovora postao vlasnikom zemljišta na kojem je ugostiteljski objekt izgrađen pa do travnja 2014., a koje razdoblje je relevantno za rješenje ovog spora, bio nepošteni posjednik tužiteljeve nekretnine. Naime, tuženik u utuženom razdoblju nije bio nepošteni posjednik tužiteljeve nekretnine odnosno imao je razloga smatrati da mu pripada pravo na posjed jer to proizlazi iz pravomoćnih sudskih odluka koje su donesene nakon isteka roka na koji su stranke sklopile Ugovor o zakupu (rok je istekao 5. studenog 1997.), a presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 6653/07 od 17. studenog 2009. preinačena je presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-710/05 od 31. svibnja 2007. te je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev Grada Zagreba prema tuženiku za predaju u posjed poslovnog prostora dok je postupak radi predaje u posjed koju je prednik tužitelja Kinematografi d.d. Zagreb pokrenuo protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Ps-935/05 okončan rješenjem o povlačenju tužbe od 13. svibnja 2014. Navedene pravomoćne odluke odnose se upravo na razdoblje posjedovanja nekretnine koje je relevantno za rješenje ovog spora.

19. U odnosu na navode tužitelja kako je zahtjev Grada Zagreba prema tuženiku za predaju u posjed odbijen jer Grad Zagreb u to vrijeme nije bio u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik zemljišta, a obveznopravni zahtjev za predaju u posjed na temelju Ugovora o zakupu je zastario, valja naglasiti da je jedino odlučno da je zahtjev Grada Zagreba prema tužitelju za predaju u posjed pravomoćno odbijen, a ne razlozi navedeni u obrazloženju te odluke jer su obvezujuće samo izreke sudskih odluka, a ne njihova obrazloženja te stranke moraju poštovati ono što je sud naložio ili utvrdio u izreci svoje odluke. Tuženik je imao razloga vjerovati da mu pripada pravo na posjed (barem u odnosu na tužitelja) kada se upoznao sa sadržajem izreke sudske odluke kojom je odbijen zahtjev tužitelja prema tuženiku za predajom nekretnine u posjed i to ne nekretnine koja je predmet ovog postupka već nekretnine od 46,90 m2, dok je u razdoblju koje je predmet ovog postupka tužitelj nastavio tuženiku slati račune za zakupninu prostora od 46,90 m2 čime ni na koji način nije izrazio svoju volju za posjedovanjem nekretnine koja je predmet ovog postupka. Predmet Ugovora o zakupu poslovnog prostora odnosno predmet zakupa koji je istekao sa danom 5. studenog 1997. bio je poslovni prostor u ukupnoj površini od 46,90 m2 koji se sastoji od tri prostorije u dvorišnom prizemlju, a ne poslovni prostor koji je predmet ovog postupka, a što znači da tužitelj nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari koja je predmet ovog postupka već je tužbom zahtijevao posjed poslovnog prostora ukupne površine 46,90 m2 koja je bila predmet zakupa, a koji mu je zahtjev pravomoćno odbijen. Kada bi ovaj sud odlučujućim smatrao razloge donošenja sudskih odluka umjesto same odluke odnosno njezine izreke tada bi valjalo spomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-6653/07 kojim je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja Grada Zagreba protiv tuženika za predajom u posjed poslovnog prostora na adresi [adresa] ukupne površine 46,90 m2 u obrazloženju svoje presude istaknuo da tužitelj Grad Zagreb ne može tražiti povrat stvari pravom vlasničkom tužbom na temelju čl. 162. ZV-a jer nije vlasnik stvari što nije sporno te da ne može zahtijevati povrat stvari niti kao predmnijevani vlasnik po čl. 166. st. 1 ZV-a jer nije dokazao činjenice iz st. 4. istog članka – činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegovog zahtjeva prema posjedniku stvari iz čl. 166. st. 1. i 2. ZV-a odnosno pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari. Nakon što je tužitelj na temelju kupoprodajnog ugovora od 5. listopada 2007. postao vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađen predmetni ugostiteljski objekt, tužitelj nije niti tužbom, a niti na drugi odgovarajući način izrazio svoju volju za posjedovanjem stvari koja je predmet ovog postupka.

20. Iz činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetnog ugostiteljskog objekta koji je u utuženom razdoblju posjedovao i koristio tuženik jer prema odredbi čl. 9. ZV-a nekretninu čini zemljišna čestica uključujući sve ono što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, a tužitelj je upisani vlasnik zemljišne čestice na kojoj je izgrađen ugostiteljski objekt na temelju kupoprodajnog ugovora od 5. listopada 2007. U pravu je tužitelj da kada graditelj objekta izgubi parnicu na utvrđenje prava vlasništva protiv vlasnika zemljišta, da tada vlasnik objekta ne ostaje nitko drugi nego vlasnik zemljišta sukladno načelu jedinstva nekretnine, a tuženik je pravomoćno izgubio dva parnična postupka za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama (zemljištu na kojem je izgrađen ugostiteljski objekt i na ugostiteljskom objektu). Ovaj sud ne može prihvatiti tvrdnje tuženika o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu i zgradi uz uvjete propisane odredbom čl. 26. ZOVO-a i čl. 156. st. 1. ZV-a jer je nesporno između stranaka, a tako proizlazi i iz priloženih isprava, da je tuženik bio zakupoprimac poslovnog prostora za koji je plaćao zakupninu. Dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem zgrada odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može se steći vlasništvo ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno prigrađene nekretnine.

21. Međutim, iako iz činjeničnih navoda stranaka i spisu priloženih isprava proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetnog ugostiteljskog objekta koji je u utuženom razdoblju posjedovao i koristio tuženik predmet ovog spora nije utvrđenje prava vlasništva nego naknada koristi koju je tuženik imao za vrijeme svog posjedovanja, pa je prije svega odlučno je li tuženik u utuženom razdoblju (ne prije, a niti kasnije) bio nepošteni posjednik. Točno je da je u sudskim postupcima utvrđeno da tuženik nije vlasnik predmetnog ugostiteljskog objekta kojeg je izgradio, ali je isto tako u sudskim postupcima pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja prema tuženiku za predaju u posjed poslovnog prostora od 46,90 m2 dok je postupak radi predaje u posjed kojeg je prednik tužitelja pokrenuo protiv tuženika, a u kojem je Grad Zagreb sudjelovao kao umješač, okončan rješenjem o povlačenju tužbe 13. svibnja 2014. Pogrešno smatra tužitelj da je tuženik zaprimanjem te tužbe od tada upisanog vlasnika bio upoznat da mu vlasnik čestice na kojoj je objekt sagrađen ne priznaje nikakvo pravo na objektu, pa time niti pravo na posjed jer prema odredbi čl. 18. st. 4. ZV-a tek ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

22. Tuženik je na temelju suglasnosti i građevinske dozvole izdane od Grada Zagreba na mjestu derutnog poslovnog prostora od 46,90 m2 izgradio ugostiteljski objekt od 297,28 m2 (tuženik i sam tijekom postupka navodi da je izgradio poslovni prostor od 297,28 m2 – list 69 spisa), te je u vrijeme izgradnje imao zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 25. rujna 1992. sa tužiteljem (a što je razvidno i iz građevinske dozvole), tužitelj se tome nije protivio, nije tražio rušenje objekta (a tvrdi da tuženik nije imao suglasnost za izgradnju 297,28 m2) i nije tražio od tuženika predaju ugostiteljskog objekta od 297,28 m2 odnosno nije na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari već je tuženiku u utuženom razdoblju slao račune za zakup prostora od 46,90 m2. Stoga je tuženik osnovano smatrao da mu pripada pravo na posjed u utuženom razdoblju zbog čega je on pošteni posjednik.

23. Dakle, osim podnošenjem tužbi radi predaje u posjed poslovnog prostora na adresi [adresa], ukupne površine 46,90 m2, a ne poslovnog prostora koji je predmet ovog postupka (ugostiteljski objekt kojeg je izgradio tuženik od 297,28 m2), u postupcima koji su pravomoćno okončani na način da je sud odbio zahtjev ovdje tužitelja radi predaje u posjed poslovnog prostora od 46,90 m2 (Gž-6653/07 od 17. studenog 2009. – list 409-411 spisa) odnosno na način da je sud utvrdio da je tužitelj (pravni prednik tužitelja) povukao tužbu radi ispražnjenja (Ps-935/05 od 13. svibnja 2014. - list 55 spisa) tužitelj u ovom postupku nije priložio nikakav dokaz da je prije podnošenja tužbe u ovom postupku na odgovarajući način pozvao tuženika na predaju u posjed predmetnog ugostiteljskog objekta kojeg je izgradio tuženik površine 297,28 m2 odnosno da je na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari koja je predmet ovog postupka. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed, ali ne tužbu koja je pravomoćno odbijena niti tužbu koja je povučena. U parnici u kojoj je predmet postupka zahtjev vlasnika protiv posjednika za isplatu naknade za sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja na temelju čl. 164. i čl. 165. ZV-a za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika. Pritom nije nužno da se tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u posjed ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari, a što tužitelj u konkretnom slučaju, prije podnošenja ove tužbe, nije učinio.

24. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je samo nepošteni posjednik dužan vlasniku nadoknaditi koristi od uporabe tuđe stvari, a u slučajevima kada stvar posjeduje pošteni posjednik kao u konkretnom slučaju vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži. To znači da pošteni posjednik nije dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari osim u slučaju kada od vlasnika zahtijeva naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, a u kojem slučaju će se vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbiti od troškova koje posjednik osnovano traži.

25. Stoga je sud odbio prijedlog tuženika da sud odredi prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka poslovni broj P-6798/2022 kojeg je pokrenuo ovdje tuženik pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu 12. prosinca 2022. radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom, jer tuženik nije vlasnik predmetnog ugostiteljskog objekta, a što je već utvrđeno pravomoćnim sudskim odlukama i iz razloga jer odluka suda u ovom sporu prvenstveno ovisi o tome je li tuženik pošten ili nepošten posjednik predmetne nekretnine u utuženom razdoblju. Sud je također odbio prijedlog tuženika da se ovaj postupak prekine do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1733/2022 radi predaje u posjed predmetne nekretnine jer je navedeni postupak pokrenut 25. srpnja 2014. odnosno nakon ovdje utuženog razdoblja, pa odluka u tom predmetu u smislu odredbe čl. 18. st. 4. ZV-a nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

26. Sud je odbio dokazne prijedloge koje su stranke predložile izvesti nakon zaključenja prethodnog postupka i iz razloga jer su isti nevažni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Tako je sud na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. rujna 2024. odbio prijedlog tuženika za dodjelom roka za dostavljanjem računa kojim je tužitelj zaduživao tuženika za navedeni poslovni prostor i prijedlog da sud izvede sve dokaze koje je tuženik predložio izvesti u postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-6798/22 te je odbijen prijedlog tužitelja za dopunskim vještačenjem na okolnost tržišne vrijednosti zakupnine. Iako je u situaciji kada tužitelj uopće nema pravo potraživati naknadu za korištenje predmetne nekretnine, nevažna činjenica kolika je tržišna vrijednost zakupnine, valja naglasiti da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe i tijekom postupka tvrdio da je naknadu izračunao sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba, jer da to odgovara prosječnim tržišnim cijenama u utuženom razdoblju. Vještačenje je provedeno upravo sukladno prijedlogu tužitelja da bi tužitelj nakon provedenog vještačenja iznio prigovor da naknadu ne bi trebalo obračunavati prema kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba već da treba izračunati tržišnu vrijednost naknade odnosno zakupnine. Međutim, točnu tržišnu vrijednost naknade odnosno zakupnine koju bi tužitelj mogao ostvariti za predmetni poslovni prostor mogla bi se utvrditi samo u realnim, tržišnim okolnostima, ali tužitelj je dužan poslovne prostore u njegovom vlasništvu davati u zakup sukladno svojim odlukama odnosno javno objavljenim zaključcima o visini zakupnine. Sud je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za saslušanjem EŠV, EŠ i ČŠ na okolnost da je tuženik u predmetnom poslovnom prostoru izveo znatne građevinske radove, promijenio površinu i namjenu prostora, jer navedena činjenica između stranaka nije niti sporna. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem IŠ, direktora sektora financijsko računovodstvenih poslova GSKG na okolnost ispostavljanja računa za zakupninu, jer nije bio važan za odluku.

27. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 1.536.008,47 kn po osnovi ulaganja u predmetni ugostiteljski objekt odnosno nužnih i korisnih troškova, sud o istom nije odlučivao jer tuženik nije istaknuo zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva nego uvjetno u svrhu prebijanja tuženikove tražbine s tužiteljevom ako se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine. S obzirom da je ovaj sud utvrdio da tužiteljeva tražbina ne postoji, prigovor radi prebijanja istaknut u ovoj parnici je procesnopravno irelevantan.

28. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. rujna 2024. tuženik je podnio zahtjev za izuzeće vještaka Ivana Martića navodeći da se vještak u svom očitovanju iz 22. listopada 2023. osobno obračunavao sa punomoćnikom tuženika koristeći izraze "nestručnih, needuciranih, nedovoljno transparentnih osoba" misleći pritom na punomoćnika tuženika, a njegovo očitovanje opisuje kao "neumjesno, površno, neargumentirano, izvan konteksta, prava igra riječi". Smatra da je vještak neprimjereno kritizirao prigovore punomoćnika tuženika na nalaz i mišljenje koji izlaze izvan okvira stručnosti i objektivnosti i ulaze u domenu osobnog odnosa prema punomoćniku tuženika. Na pitanje suda postoje li još neke okolnosti osim navedenih koji dovode u sumnju nepristranost vještaka, stranke su odgovorile da o tome nemaju saznanja. Okolnosti na kojima tuženik temelji svoj zahtjev za izuzeće vještaka nisu okolnosti propisane odredbom čl. 71. toč. 1. do 6. ZPP-a, a niti predstavljaju druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, pa je stoga zahtjev za izuzeće vještaka sud ocijenio neosnovanim i na istom ročištu odbio zahtjev tuženika na temelju odredbe čl. 254. st. 1. u svezi čl. 71. ZPP-a.

29. Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik, odlučeno je kao u toč. I. izreke presude.

30. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa).

31. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tuženik postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

32. Tuženiku je priznat trošak za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 2.069,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastavljanje četiri obrazložena podneska od 2. prosinca 2014., 13. veljače 2015., 9. ožujka 2015. i 19. srpnja 2016., svako u iznosu od 2.069,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8/1 OT i to od 10. listopada 2016., 8. studenog 2016., 27. rujna 2017., 17. studenog 2017., 5. prosinca 2017., 29. prosinca 2017., 22. siječnja 2018., 12. listopada 2021. i 3. travnja 2023., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/3 OT), a za sastavljanje ostalih podnesaka od 12. listopada 2017., 11. siječnja 2018., 12. ožujka 2020., 15. srpnja 2020., 21. rujna 2022. i 16. prosinca 2022., svako u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4 OT), za zastupanje na ročištima 2. rujna 2016., 4. listopada 2017., 3. siječnja 2018., 3. rujna 2020., 13. siječnja 2021., 12. listopada 2021., 16. prosinca 2022., 2. rujna 2024. i 23. listopada 2025., svako u iznosu od 2.069,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 7.766,50 EUR (Tbr 42 OT) kao i trošak vještačenja u iznosu od 796,37 EUR odnosno sveukupno 39.628,87 EUR parničnih troškova. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere od 21. listopada 2014. u iznosu od 2.069,00 EUR, jer tuženik nije dao odgovor na prijedlog za određivanje privremene mjere, pa mu navedeni trošak nije niti nastao. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje podneska od 16. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR uvećano za PDV jer je istim dostavio samo potvrdu o uplati predujma. Nije mu priznat trošak za sastavljanje podnesaka od 26. lipnja 2025. i 16. rujna 2025. svaki u iznosu od 50,00 EUR uvećano za PDV jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom da istima moli odgodu ročišta i moli rok za očitovanje. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje podnesaka od 15. kolovoza 2025. i 22. rujna 2025., svako u iznosu od 2.069,00 EUR uvećano za PDV jer isti nisu bili potrebni radi vođenja parnice s obzirom da tuženik ponavlja već ranije iznesene navode. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 2.069,00 EUR uvećano za PDV jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.672,31 EUR jer tuženik nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu sukladno čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

U Zagrebu 10. studenog 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.