REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI
Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina
Poslovni broj: P-426/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini po sutkinji toga suda Žanet Vidović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju, JZ prema generalnoj punomoći broj:
Su-50/12, protiv tuženog Euroherc osiguranje d.d., Ulica Grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, radi naknade štete, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 23. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 10. studenoga 2025. donio, objavio i
p r e s u d i o j e
I Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
Tuženik Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 14.782,25 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 27. 03. 2025. navodi da je njegov osiguranik KZ doživio prometnu nesreću dana 21.08.2007. koju je skrivio ĐZ J upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika, broj police [broj police]. Radi posljedica predmetne nesreće priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 688221 od 13.08.2009. i 28.10.2009. koja je nastala zbog ozljede na radu (prometna nesreća od 21.08.2001). Za nastanak predmetne nesreće ĐZ je pravomoćno proglašen krivim pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu u predmetu broj KS- 309/07. Odgovornost tuženika za navedenu prometnu nesreću utvrđena je pravomoćnom presudom u postupku koji je KZ vodio protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, broj Pn-10047/08.
Za razdoblje od 12.09.2009. do 31.12.2013. voden je spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1232/2017 u kojem je provedeno i prometno vještačenje po vještaku Željku Vukiću iz kojeg je jasno razvidno kako je upravo osiguranik tuženika odgovoran za izazivanje predmetne prometne nesreće. U istom je na prijedlog tuženika provedeno i vještačenje po specijalisti medicine rada dr. med. Jasni Pejković kojim je utvrđeno da je invalidnosti osiguranika tužitelja nastupila zbog prometne nesreće od 21.08.2007., a na koji tuženik nije imao primjedbe. Za prethodno razdoblje u tijeku je parnica broj P-1767/2022. Isplatom navedene mirovine tužitelj trpi daljnju štetu. Tužitelj za razdoblje od 01.04.2022. do 31.03.2025. potražuje ukupnu svotu štete od 14.782,25 eura. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 16. 6. 2025. navodi da ne spori činjenicu nastanka štetnog događaja-prometne nezgode od 21.08.2007.g., činjenicu da je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano od tuženika ugovorom o osiguranju-policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećima, te činjenicu da je osiguranik tužitelja KZ ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju. Tuženik ukazuje da je tužitelj povodom ovog štetnog događaja pokrenuo protiv tuženika više postupaka iz iste činjenične i pravne osnove, s jedinom razlikom što su se potraživanja odnosila na različita razdoblja isplaćene invalidske mirovine KZ, te je u svim postupcima koji su se vodili na Trgovačkom sudu u Zagrebu tužitelj odbijen ili pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom, sve zbog primjene mjerodavnog prava odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i okolnosti da tužitelj nije dokazao nastanak i visinu štete prema navedenoj mjerodavnoj odredbi. Obzirom na prethodno iznijeto jasno je da je i predmetni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti, pa tuženik predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tuženik, ističe kako osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i iz razloga što je u konkretnom slučaju osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09; u daljnjem tekstu ZOOP), jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Tvrdi da obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, što se nije dogodilo obzirom tužitelj isplaćuje mirovinu zbog ozljede na radu. Tuženik nadalje ističe i prigovor zastare potraživanja iz razloga što je od donošenja rješenja tužitelja o isplati mirovine protekao je i subjektivni i objektivni zastarni rok. Dokazi koje je tužitelj priložio u potkrjepu izvršenih isplata – obračuni tužitelja – nemaju svojstvo javne isprave i ne dokazuju izvršene isplate, zbog čega tuženik osporava da je tužitelj izvršio isplate obuhvaćene predmetnim tužbenim zahtjevom.
Slijedom svega
navedenog tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže odbiti tužitelja u cijelosti, te mu naložiti da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. U daljem tijeku postupka tužitelj navodi da Zakon o mirovinskom osiguranju svojim člancima u potpunosti uređuje materiju naknade štete nastale isplatom mirovine odnosno uređuje što predstavlja štetu za Zavod; od koga Zavod može potraživati štetu; u kojem opsegu ima pravo istu potraživati; od kada teče zastara, itd.. Isto tako, članak 170. ZOMO propisuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Dakle, ZOMO kao lex specialis ovom odredbom stavlja odredbe članaka 161-170. ZOMO iznad Zakona o obveznim odnosima kao općeg zakona upravo iz razloga što se navedenim člancima ureduje ova specifična materija naknade štete. Budući da ZOMO isključuje iz primjene opći zakon, analogno se niti jedan drugi zakon ne može primijeniti bilo u vidu uređivanja opsega štete, odgovornih osoba, zastare ili bilo čega drugog. Budući da je čl. 27. stavak 3. ZOOP u koliziji sa člankom 164. stavak 5. ZOMO, uzimajući u obzir članak 161. stavak 2. i članak 170. ZOMO-a potrebno je primijeniti jedino ZOMO za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Čak kad bi se i uvažio pogrešan stav tuženika da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex specialis u materiji koje se tiču obveza osiguravatelja, pravilo lex posterori derogat legi priori sprečava primjenu istog. Naime, Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) je zakon koji je stupio na snagu nakon Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/15..) pa taj zakon kako kasniji treba i primijeniti. Ističe kako strogo gramatičko tumačenje odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a dovodi do zaključka kako je stavak 3. tog članka protivan stavku 1. istog članka jer taj stavak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu, a s druge strane tumačenje stavka 3. dovodi do zaključka da društva za osiguranje apsolutno nikada ne nadoknađuju štetu Zavodu kada je u pitanju ozljeda na radu, a kada je u pitanju ozljeda izvan rada da tada odgovaraju samo za razliku do iznosa koji bi bio određen zbog ozljede na radu. Naime, člankom 27. ZOOP koji je stupio na snagu 1.1.2006. propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu štete samo za isplatu invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada i to u visini razlike do invalidske mirovine zbog ozljede na radu. ZOMO koji je bio na snazi od 1998. od 2013. propisivao je da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu štete zbog isplate invalidske mirovine zbog ozljede na radu i ozljede izvan rada kao i obiteljske mirovine u razmjernom iznosu s obzirom na navršene godine života i godine staža koje ima osiguranik u vrijeme nastanka osiguranog slučaja dok je ZOMO- om iz 2013., a i kasnijim ZOMO-om propisano da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu štete nastale isplatom navedenih mirovina u punom iznosu pa da stoga treba primijeniti pravilo prema kojem kasniji zakon derogira raniji zakon . Iz navedenoga proizlazi jasna namjera zakonodavca da poveća iznos koji tužitelj ima pravo potraživati te mu nije bila intencija osiguravajuća društva osloboditi obveze naknade štete niti tužitelj vidi razloge zašto bi on navedenu kategoriju štetnika stavio u povlašteniji položaj od drugih pravnih, a i fizičkih osoba. Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako ju tumači tuženik, bila bi da vozači ogovaraju za naknadu štete prema HZMO-u do iznosa pune štete iako su se osigurali od odgovornosti za štetu i prema trećima. Pritom se napominje da HZMO po jednom predmetu (kada bi se isti odmah kapitalizirao) trpi štete i do pola milijuna kuna. Osporava i tumačenje tuženika o zastari potraživanja odnosno da je nastupila prekluzija prava jer računanje roka zastare od konačnosti rješenja kojim je priznato pravo na mirovinu odnosi se samo na prvo razdoblje (stavak 2. članka 166 ZOMO). Za sva daljnja razdoblja uzima se rok od tri godine od isplate mirovine za pojedino razdoblje, budući da šteta nastaje sukcesivno isplatom mirovine kroz višegodišnje razdoblje u smislu članka 230. ZOO, a u svezi članka 241. ZOO-a,a na koji upućuje i stavak 1. članka 166. ZOMO. Zastara u svakom slučaju nikako ne bi nastupila temeljem članka 245. važećeg ZOO-a. Ističe da tuženik samo paušalno osporava osnov i visinu mirovine te da je uz tužbu dostavio obračune isplata navedenih mirovina koji predstavljaju javnu ispravu.
4. Tijekom dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid te je pročitao zapisnik o očevidu (list 4-6), rješenja HZMO-a o priznavanju i određivanju mirovine osiguraniku KZ (list 8-12), nalaz i mišljenje revizijskog tijela HZMO-a o nastanku invalidnosti (list 14-15), nalaz i mišljenje o invalidnosti ovlaštenog vještaka HZMO-a (list 16-18), ovjerenu prijavu o ozljedi na radu HZZO-a (list 20-23), Presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, KS-309/07 od 22. travnja 2008., i presudu Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kž-913/08-3 od 9. veljače 2010. (list 24-30) kojima je osiguranik tuženika ĐZ proglašen krivim zbog za izazivanje nesreće u kojoj je stradao osiguranik tužitelja, presudu Općinskog građanskog suda iu Zagrebu Pn- 10047/08-46 i presudu Županijskog suda u Zagrebu, Gžn-1461/13-2 od 14. siječnja 2014. kojima je tuženiku naloženo isplatiti osiguraniku Tućitelja novčani iznos na ime naknade štete zbog štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za promet tehniku i procjene TZ u predmetu koji se među strankama vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-7280/10 (list 47-58), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje dr. med. Jasne Pejković o uzročno posljedičnoj vezi između nastanka štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika i nastanka invalidnosti kod osiguranika tužitelja (list 59- 63), obračun isplata mirovine osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. travnja 2022.- 31. ožujka 2025. (list 65), obimnu sudsku praksu.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza (pojedinačno i u njihovoj ukupnosti), a posebno vodeći računa o relevantnoj primjeni materijalnog prava, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Naodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja (prometna nesreća od 21. kolovoza 2007.), pasivna legitimacija odnosno da je vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika ĐZ u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika za štete počinjene trećima niti da je osiguranik tužitelja KZ ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju.
Tuženik nije ni osporavao tvrdnju tužitelja da je osiguranik tuženika ĐZ isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja koji je za posljedicu imao invalidnost osiguranika tužitelja a što proizlazi i iz spisu priležećih dokaza i to: presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Zagrebu (list 24-30), te na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za promet Željka Vukića dip. ing. (list 47-57) koje je tužitelj dostavio u ovaj spis a koje vještačenje je provedeno u postupku koji je tužitelj kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-7280/10 vodio radi naknade štete protiv ovdje tuženoga za prethodno razdoblje isplate invalidske mirovine svome osiguraniku KZ.
7. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka te iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka za utvrđivanje invalidnosti u mirovinskom osiguranju (potvrđenog u postupku revizije) list (14-18) proizlazi i uzročno posljedična veza između štetnog događaja i nastanka invalidnosti koje za posljedicu ima isplatu invalidske mirovine osiguranika tužitelja.
8. Iz podataka u spisu, pravomoćnog i izvršnog rješenja tužitelja (list 10) proizlazi da je tužitelj svom osiguraniku na mirovinsko osiguranje, KZ zbog štetnog događaja (prometna nesreća) za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženika priznao pravo na invalidsku mirovinu od 1. lipnja 2009. a pravo na isplatu invalidske mirovine od 12. rujna 2009. te da se navedena mirovina i dalje kontinuirano isplaćuje.
9. Tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete koju trpi isplatom invalidske mirovine (zbog invalidnosti za čiji je nastanak isključivo odgovoran osiguranik tuženika) svome osiguraniku u razdoblju od 1. travnja 2022. do 31. ožujka 2025. Kao uzrok invalidnosti osiguraniku tužitelja utvrđena je ozljeda na radu jer je osiguranik tužitelja u prometnoj nesreći stradao kao vozač motocikla na putu od radnog mjesta do stana odnosno u vremenu kojem je nadležno tijelo, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje utvrdilo poslovnost ozljede.
10. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to iz razloga što smatra da u ovom predmetu osnovanost potraživanja tužitelja treba prosuđivati primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05., 36/09., 75/09. dalje ZOOP) te ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.
11. uženik je na pripremnom ročištu 23. rujna 2025. na upit suda pojasnio da osnovu tužbenog zahtjeva osporava zbog primjene prava i to jer smatra da u ovom predmetu treba primijeniti ZOOP, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj:
157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. dalje ZOMO/13).
12. Dakle između stranaka prijeporno je pravno pitanje, utvrđuje li se opseg odgovornosti tuženika kao osiguravatelja štetnika i obračunava na temelju odredbi ZOMO-a ili je za ovaj predmet mjerodavan članak 27. stavak 3. ZOOP. Također je prijeporno i je li nastupila zastara tužiteljevog prava na naknadu štete.
13. Ovaj sud ne nalazi osnovanim prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.
13.1 Naime, osnova tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravomoćnog i izvršnog rješenja tužitelja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog okolnosti za koju je isključivo kriv osiguranik tuženika. Isplatama invalidske mirovine tužitelj trpi štetu. Naime, da nije bilo štetnog događaja osiguranik tužitelja ne bi bio korisnik mirovine već bi bio osiguranik na temelju radnog odnosa te bi tužitelj umjesto isplate mirovine primao i doprinose za mirovinsko osiguranje temeljem njegovoga obveznog mirovinskog osiguranja.
13.2. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine i tim trenutkom nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. U konkretnom slučaju tužitelj tužbom regresno potražuje naknadu štete za iznose isplaćenih mirovina u razdoblju od 1. travnja 2022. do 31. ožujka 2025. pa je prema tome tužiteljevo najstarije potraživanje dospjelo isplatom mirovine za travanj (u svibnju 2022). Kako je tužba u ovoj stvari podnesena 27. ožujka 2025. to je evidentno ni jedan dio tužbenog zahtjeva tužitelja u smislu članka 225. ZOO-a nije nastao.
13.3. S tim u vezi pravilno navodi tužitelj u podnesku od 2. srpnja 2025. da se rok zastare računa od konačnosti rješenja kojim je priznato pravo na invalidsku mirovinu samo za prvo razdoblje isplate mirovine (članak 166. stavak 2. ZOMO) dok se za sva daljnja razdoblja budući da mirovina predstavlja periodičko davanje te se isplaćuje mjesečno kroz duže vremensko razdoblje zastara teče od isplate svakog pojedinog davanja. Ovdje treba napomenuti da ni za prethodno razdoblje za koje tužitelj potražuje štetu protiv tuženika postupak nije okončan, (Općinski građanski sud u Zagrebu, P- 1767/22) što dodatno govori u prilog činjenici da tužiteljeva tražbina u ovom postupku nije zastarjela.
14. Dakle prema članku 161. stavak 1. ZOMO tužitelj od tuženika ima pravo zahtijevati naknadu štete sve dok traje isplata mirovinskih davanja jer tužitelj trpi štetu svakom isplatom invalidske mirovine, a šteta se obračunava u punim svotama davanja, a kako to proizlazi iz članka 162. stavak 2. ZOMO/13. Člankom 164. stavak 1. ZOMO propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu.
15. Visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz obračuna tužitelja-pravne osobe sa javnim ovlastima koji je sačinjen od njegove stručne službe i u granicama nadležnosti tog javnopravnog tijela. Sud u cijelosti prihvaća taj izračun tužitelja kojemu je tuženik samo paušalno prigovarao bez navođenja konkretnih razloga. Stoga pogrešno smatra tuženik da obračun isplata tužitelja na račun KZ sa lista 65 spisa nije vjerodostojan dokaz na okolnost i visine potraživanja i izvršenih isplata jer se u toj ispravi navodi da su njegovom osiguraniku navedeni iznosi i isplaćeni. Naime, tužitelj je navedenu ispravu izdao u granicama svoje nadležnosti sukladno članku 140. stavak 1. ZOMO/13, te sukladno članku 230. stavka 1. ZPP-a.
16. Prema ocjeni ovoga Suda relevantne odredbe materijalnog prava za pravilno rješavanje ovog pravnog piranja su odredbe ZOMO/13 i to iz niza razloga koje će biti detaljno obrazložene.
17. I ZOOP i ZOMO/13 su specijalni propisi u odnosu na opći propis Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....29/18. dalje ZOO/05) koji u članku 1045 stavak 1. i 1046 regulira obvezu naknade štete, a člankom 953. ZOO-a propisuje da je osiguratelj dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivnjom ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, osim ako je za određenu štetu ta njegova obveza izrijekom isključena ugovorom o osiguranju.
18. ZOOP na koji se poziva tuženik je stupio na snagu 1. lipnja 2006., a članak 27. tog zakona na koji se poziva tuženik je izmijenjen 1.srpnja 2013. tako da je dodan stavak 5. no navedena odredba se odnosi na obveze koje tuženik ima prema Zavodu za zdravstveno osiguranje, a ne prema tužitelju
ZOMO/13 je pak stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine te je unio značajne promjene normativnog okvira u pogledu vrste davanja za koju tužitelj može potraživati naknada štete (invalidska i obiteljska mirovina), opsega štete koju Zavod može zahtijevati (može zahtijevati isplatu mirovina u punom iznosu).
19. Stoga je ZOMO u odnosu na ZOOP kasniji propis pa se isti prema načelu lex posterior derogat legi priori treba primijeniti pri odlučivanju prema općim pravilima primjene materijalnog prava.
20. Osim toga člankom 164. stavkom 1. ZOMO/13 propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ZOMO-a i izravno od društava za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu što predstavlja izvorno pravo na naknadu štete. Stoga se od primjene odredbe članka 164., a u vezi s 161. ZOMO ne mogu izuzeti društva za osiguranje. Drugim riječima navedeni normativni okvir ne daje podlogu za zaključak da bi ZOOP/06 bio "specijalniji" propis od ZOMO/13 i da samo kod odgovornosti za štetu koja tereti društva za osiguranje nema mjesta primjeni odredaba ZOMO/13.
21. Osim toga odredbe ZOMO-a reguliraju sveobuhvatno potraživanje s osnove regresne naknade štete tužitelja pa treba primijeniti pri odlučivanju u postupcima naknade štete pa odredbe tog specijalnog zakona na sveobuhvatan način normiraju postupak naknade štete kada šteta nastaje isplatom mirovinskih davanja.
22. Nadalje člankom 27. stavkom 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju dok je stavkom 3. tog članka na koji se poziva tuženik propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
22.1 Iz naprijed navedenoga jasno proizlazi da su stavak 1. i stavak 3. članka 27. ZOOP-a u koliziji. Naime dok je stavak 1. članka 27. u suglasju s člankom 164. stavak 1. ZOMO koji propisuje da tužitelj ima pravo na punu štetu stavak 3. članka 27. ZOOP propisuje da tužitelj može ostvariti naknadu štete u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem i invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu pa ne samo što je u direktnoj suprotnosti s člankom 161. ZOMO, već je i u koliziji sa stavkom 1. članka 27 ZOOP.
23. Ovdje sud smatra potrebnim napomenuti i da bi prihvaćanjem argumentacije tuženika i određivanjem naknade štete tužitelju prema članku 27. stavak 3. ZOOP-a došlo do situacije da tužitelj uopće ne može ostvariti naknadu štete prema osiguravateljskim društvima ako se radi o mirovini priznatoj na osnovi ozljede na radu koja je ujedno i prometna nesreća dok bi u situaciji kad je invalidska mirovina priznata zbog ozljede na radu od poslodavca svoga osiguranika mogao naplatiti štetu i to u punom opsegu. Takvim tumačenjem bi samo društva za osiguranje bila stavljena u povoljniji položaj od svih ostalih sudionika koji odgovaraju za štetu tužitelju.
24. Primjenom i tumačenjem članka 27. stavka 3. ZOOP na način kako to navodi tuženik došlo bi do situacije da unatoč okolnosti što je štetu tužitelju prouzročio osiguranik tuženika kao društava za osiguranje koji po ugovorima o osiguranju i naprijed citiranim materijalnim propisima ZOO-a i ZOMO-a dužan oštećenicima nadoknaditi štetu da faktički za štetu ni ne odgovara.
25. Stoga ovaj sud smatra da u konkretnoj situaciji treba primijeniti odredbe ZOMO/13 koji ne samo da je sveobuhvatan specijalni zakon za ovo pravno pitanje već je i kasniji zakon. Osim toga odredba članka 27. stavak 3. ZOOP u potpunosti ignorira uvriježeni pravni standard prava na naknadu štete regulirane ZOMO-om te racio legis za donošenje ZOMO/13 te kasnijih izmjena i dopuna tog Zakona.
26. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.
U Svetom Ivanu Zelini 10. studenog 2025.
S U D A C
Žanet Vidović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
I/Dna presudu
-tužitelju putem punomoćnika
-tuženiku putem punomoćnika