REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-4/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Krešimir Pencinger, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 13. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Krešimira Pencinger, odvjetnika iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika tuženika TZ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu, broj: 3/03 i to u članku. 20. u dijelu prema kojem korisnik kredita – tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 06. veljače 2003. godine.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 3.588,66 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate u iznosu od 105,16 eura kao s neosnovanim.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 naknaditi tužiteljici HZ, OIB [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamate teče od dana donošenja presude pa sve do isplate. S preostalim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HZ podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom – kreditorom dana 06. veljače 2003. godine sklopila ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor), broj Ugovora: 3/03. Tužiteljica je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 65.800,00 EUR-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Rok otplate kredita prema gore navedenom ugovoru iznosio je 30 godina (članak 3. Ugovora), međutim, tužiteljica je isti prijevremeno otplatila. Odredbom članka 20. točka F ugovora propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Temeljem spomenute ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i naplatio iznos o kojem tužiteljica nema točan podatak jer isti na njezin poziv nije dostavio dokumentaciju glede ugovora, a koja se smatra zajedničkim za obje strane. Odredbom članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Sklapanjem ovakvih ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana. U zajedničkoj presudi Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima. Ustavni sud odbio je ukupno pet takvih ustavnih tužbi zajedničkom presudom, poslovni broj: U-III-3231/22 i dr., pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke. Tužiteljica po punomoćniku je dana 26. listopada 2023. godine putem elektroničke pošte od tuženika tražila cjelokupnu dokumentaciju glede predmetnog ugovora, no isti se na njezin poziv oglušio. Zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene i nepoštene odredbe tuženik je prema mišljenju tužiteljice stekao bez osnove iznos o kojem tužiteljica nema precizna saznanja te ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje joj tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje joj je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Zbog toga tužiteljica sukladno odredbi članka 186.b. stavak 3. ZPP-a ističe ovaj zahtjev kojim traži od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što joj tuženik dade potrebne podatke. Tužiteljica se obvezuje postaviti određeni tužbeni zahtjev u roku kojoj joj za to sud odredi tijekom postupka. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu: utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu, broj: 3/03 i to u članku 20. u dijelu prema kojem korisnik kredita – tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 06. veljače 2003. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime stečenog bez osnove iznos čiju će visinu tužiteljica odrediti tek nakon što joj tuženik dade potrebne podatke.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čanak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamate teče od dana donošenja presude pa sve do isplate.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu navodi da tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sudu skreće pažnju da je odredbom članka 18. Ugovora o kreditu broj 3/03. od 06. veljače 2003. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće rješenje: Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 29. studenog 2023. Općinski sud u Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški [adresa] oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 29. studenog 2023., tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 24. studenog 2023. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 20. u dijelu prema kojem korisnik kredita – tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade Ugovora o kreditu broj: 3/03 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 06. veljače 2003. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu neodređenog iznosa. Odredbom članka 23. točka F) ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe članka 20. točka F) predmetnog ugovora o kreditu 3/03 kojom je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu neodređenog iznosa. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi članka 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom članka 4. stavak 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom članka 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu članka 55. stavak 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Slijedom navedenog, ukazuje se da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (IZ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13. Tako je sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge. U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020., broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva, da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita, da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju, da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita, da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž- 86/2018 od 28. ožujka 2019. kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika). Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustanini u smislu odredbe članka 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustaninu. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Isto tako, odredbom članka 1024. stavak 4. ZOO-a, na koju se poziva tužitelj, određeno je da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, što nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Unatoč tome što naknada za prijevremenu otplatu nije naplaćena tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je posljednja uplata naplaćena 20. travnja 2006. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je posljednje plaćanje izvršeno 20. travnja 2006., od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je 17. godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Ukoliko bi tužitelj eventualno potraživao zakonske zatezne kamate tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva . Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u članku 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). S obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku. Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 14. ožujka 2024. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je predložila i donošenje presude kojom se utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu, broj: 3/03 i to u članku 20. u dijelu prema kojem korisnik kredita – tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 06. veljače 2003. godine. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 3.693,82 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamate teče od dana donošenja presude pa sve do isplate. Nadalje tužiteljica je navela da je tužiteljica je već u tužbi od 24. studenog 2023. godine istaknula i dostavila presliku korespondencije između njezina punomoćnika i tuženika, a iz koje korespondencije je vidljivo da se ista prije pokretanja ovog parničnog postupka obratila tuženiku radi dostave dokumentacije, a na koji poziv se isti oglušio. Tužiteljica izvješćuje naslovni sud da joj je tuženik nastavno na njezin dopis kojim je tražila potrebnu dokumentaciju dana 22. studenog 2023. godine uputio odgovor, broj:

144/2023. Dopis od 22. studenog 2023. punomoćnik tužiteljice zaprimio je u prosincu 2023. godine jer je isti poslan običnom poštanskom pošiljkom. Tužiteljica ističe da ne temelju dopisa tuženika od 22. studenog 2023. godine, s obzirom da je isti neodređen, ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev. Međutim, na temelju dosadašnjeg tijeka postupka, dopisa tuženika od 22. prosinca 2023. godine i dokumentacije koju je tužiteljica u međuvremenu pribavila, za zaključiti je slijedeće. Tužiteljica je kao korisnica kredita dana 06. veljače 2003. sklopila s tuženikom ugovor o namjenskom kreditu. Istim je dobila na raspolaganje iznos od 65.800,00 EUR-a obračunato prema središnjem tečaju Hrvatske narodne banke. Dana 14. travnja 2006. tužiteljica je isplatila kredit u cijelosti na način da je uplatom iz Slavonske banke d.d. (kod koje je tužiteljica imala drugi stambeni kredit) na kreditu partiju 7101517175 isplaćen iznos od 65.106,38 EUR-a (476.596,00 kn). Tečaj kune na dan 14. travnja 2006. iznosio je 7,32 EUR-a (476.596,00 / 65.106,38). Uz opću uplatnicu na iznos od 476,596,00 kn od 14. travnja 2006. godine, tužiteljica dostavlja opću uplatnicu i na iznos od 27.038,79 kn od 14. travnja 2006., a koji iznos predstavlja iznos plaćen na ime prijevremene otplate kredita. Dakle, izračunom konverzije tužiteljica je dana 14. travnja 2006. godine platila na ime prijevremene otplate kredita iznos od 3.693,82 EUR-a (27.038,79 / 7.32). Glede navoda iz odgovora na tužbu od 05. siječnja 2024., tužiteljica se očituje kako slijedi. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu članka 18. Ugovora o kreditu, broj: 3/03 od 06. veljače 2003., a kojom je za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagreb. Tužiteljica ističe da je u konkretnom slučaju mjesna nadležnost suda u Zagrebu određena u tipskom, unaprijed formuliranom obrascu pa se time može zaključiti da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranka - potrošač nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj pa se takva odredba sukladno odredbi članak 81. ZZP/03 smatra nepoštenom. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03, kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Odredbom članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. dalje: Direktiva), a čije odredbe su implementirane u zakonodavstvo RH, propisano je da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula, koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice. Nadalje, odredbom članak 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Opreza radi, odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formulirano standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Tužiteljica primjećuje da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, ne tvrdi, a niti dokazuje da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo. Vrhovni sud RH je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 05. studenoga 2020. godine zauzeo stajalište: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“ Opreza radi, i odredbom članka 320. st. 1. ZOO-a propisano je da će se u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže naslovnom sudu odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, kao neosnovan. Odredba čl. 20.F ugovora glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Odredbom članka 350. stavak 3. ZOO-a propisano je da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Prema mišljenju tužiteljice, gore citirana ugovorna odredba je u suprotnosti s odredbom članka 1024. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Naime, u konkretnom slučaju se radi o ugovornoj kazni, a koja se u skladu s odredbom članka 350. ZOO-a, za novčane obveze ne može ugovoriti. Imajući u vidu navedenu ugovornu odredbu, da je ista formulirana na unaprijed otisnutom obrascu, ali i činjenicu da se o istoj nije pregovaralo, ista je prema mišljenju tužiteljice nepoštena. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o povredi ugovora neispunjenjem ili primjerice zakašnjenjem u ispunjenju ugovora, već se radi o zakonitom pravu tužiteljice da ugovor o kreditu raskine prije nego li počne koristiti kredit, odnosno da ga vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje. Zaključno, tužiteljici je, gore opisanim ponašanjem tuženika, otežano ispunjenje ugovora, iako je odredbom članka 6. ZOO-a propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisnom ustanovljeno ili priznato. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo u potrošačke svrhe. Uvidom u namjenski kredit jasno je vidljivo da je korisnica kredita tužiteljica. Uvidom u odredbu članka 6. ugovora jasno je vidljiva namjena kredita – kupovina kuće. Uvidom u tužbu od 24. studenog 2023. jasno je vidljivo da je tužiteljica kao jedan od dokaznih prijedloga predložila svoje saslušanje, a sve na okolnost navoda iz tužbe. Čak i zanemarujući navedeno, iz ugovora o namjenskom kreditu koji je predmet ovog spora razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom s tužiteljicom kao fizičkom osobom, dakle potrošačem. Isto tako, s obzirom da konkretan parnični postupak proizlazi iz ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, tužiteljica je u tom smislu potrošač, te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Sličan stav zauzeo je i Općinski sud u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P- 1060/2019-22 od 29. srpnja 2021., a koji stav je potvrdio i Županijski sud u Osijeku, poslovni broj: Gž-2762/2021-2 od 15. rujna 2022. Tužiteljica osporava navod tuženika iz odgovora na tužbu, a kojim isti ističe da je odredba kojom se ugovora naknada za prijevremenu otplatu kredita bila tužiteljici jasna, lako uočljiva i razumljiva. O odredbama ugovora o namjenskom kreditu tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, a niti ju je upozorio na moguće posljedice u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužiteljica kao ekonomski neuka osoba nikako nije mogla shvatiti ekonomske posljedice koje iz pojedinih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu mogu nastati. Tuženik ističe i prigovor zastare. Glede navedenog, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle, isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o poslu koji nije pravno valjan od početka i koji nije moguće osnažiti. Tuženik je mišljenja da je neosnovan zahtjev tužiteljice u pogledu zakonskih zateznih kamata. Odredbom članka 1115. ZOO-a a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema mišljenju tužiteljice, zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju ne teku od dana podnošenja tube jer je to suprotno odredbi članka 1115. ZOO-a. Zaključno, tužiteljica potražuje isplatu zateznih kamata na pojedine iznose od stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Opreza radi, ukoliko tuženik osporava ovako postavljeni tužbeni zahtjev to tužiteljica predlaže naslovnom sudu donijeti rješenje kojim će obvezati tuženika na dostavu dokumentacije (obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita, izvadak iz Tarife tuženika za razdoblje prijevremene otplate kredita tečajnu listu HNB na dan prijevremene otplate kredita), a iz koje dokumentacije je vidljiv podatak je li i koliki je iznos tuženik obračunao tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita. Tužiteljica se ovim putem obvezuje postaviti točno određeni tužbeni zahtjev u roku od 8 dana od primitka dokumentacije od strane tuženika. Opreza radi, u slučaju da se tuženik ogluši na poziv suda to tužiteljica predlaže provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnost iznosa koji je tužiteljica platila na temelju odredbe članka 20.F Ugovora prema tada važećoj Tarifi banke uvidom u dokumentaciju partije kredita koja se nalazi kod tuženika.

4. U podnesku od 2. veljače 2024. tuženik je naveo da ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog suda te predlaže donošenje posebnog pisanog rješenja o tom prigovoru uz dostavu pisanog otpravka istog strankama. U odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. Parnične stranke su sukladno odredbi članka 70. Zakona o parničnom postupku sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti i to na način da su u odredbi članka 18. Ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove među strankama nadležan sud mjesta sjedišta tuženika. Takav valjani sporazum o mjesnoj nadležnosti isključuje primjenu svih ostalih odredbi ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, osim ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, a što ovdje nije slučaj. Slijedom navedenog, a budući da su stranke ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu te uslijed činjenice da ne postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda, to tuženik ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Zagrebu, tj. Općinski građanski sud u Zagrebu. S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv BZ i SZ, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego , najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Također, a osvrćući se na okolnost udaljenosti između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), Županijski sud u Splitu u rješenju pod poslovnim brojem Gž1946/2019 od dana 23. prosinca 2019., jasno navodi da “s obzirom na činjenicu da za suđenje u konkretnom sporu nije određena isključiva mjesna nadležnost, stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika i sporazumjele su se o tome, pri čemu ta odredba nije nepoštena jer ne ograničava pretjerano pravo potrošača na upuštanje u postupak budući da udaljenost od Gradine kraj Virovitice do Rijeke nije takva da bi tužitelju kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak.” U odnosu na udaljenost o prebivališta tužitelja do suda nadležnog prema sjedištu tuženika u istovrsnom predmetu Županijski sud u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-812/2021 od 2. rujna 2021. navodi: „općepoznata je činjenica kako je Grad Umag s Gradom Rijekom dobro cestovno povezan te udaljenost iznosi oko sto kilometara. Slijedom navedenog sama udaljenost kao i potencijalni troškovi putovanja po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda nisu takvi da mogu objektivno odvratiti tužitelja kao potrošača od upuštanja u postupak.“ Tuženik ujedno ističe da se udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tužitelju slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta, a kakvo je pravno shvaćanje zauzeto i u rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž1179/2020, od 18. siječnja 2021. Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Zagrebu i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja kao neosnovane te upućuje na sve prethodno istaknuto u odgovoru na tužbu kao i u dosadašnjem tijeku postupka, a u odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva tužitelja dodatno se očituje kako slijedi. Podneskom od dana 14. ožujka 2024. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev na način da sada zahtjeva isplatu iznosa od 3.693,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime navodne ništetnosti Ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj kao prilog predmetnom podnesku dostavlja obavijest zaprimljenu od strane banke. Iz obavijesti je razvidno sljedeće: da je 14.04.2006. godine izvršena uplata iz Slavonske banke d.d. u iznosu od 65.106,38 eur, da je dana 20.04.2006. u poslovnici banke izvršena dodatna uplata u iznosu od 61,88 eur,. Dakle nije vidljivo je li klijentu ikada naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita niti u kojem iznosu. Tužitelju je dostavljeno upravo ono što je isti zatražio u dopisu upućenom tuženiku dana 26.10.2023. godine. Punomoćnik tužitelja je izričito zatražio informaciju kada i na koji način je isplaćen kredit, citirano:„ S obzirom na navedeno ljubazno Vas molim za informaciju kada je, odnosno kojeg dana, na koji način i u kojem iznosu, prijevremeno otplaćen iznos koji je mojoj stranci stavljen na raspolaganje Ugovorom o kreditu, broj: 3/03 od 06.veljače 2003.“ Potraživani iznos u točki II petita tužbe ne predstavlja iznos izlazne naknade iz razloga što isti nije ni naplaćen tužitelju, niti navedeni iznos proizlazi iz dokumentacije dostavljene od strane tuženika. Slijedom čega tuženik ustraje u svemu iznesenom u odgovoru te osporava visinu i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Nadalje u odnosu na manifestacijske zahtjeve postavljene od strane tužitelja u točki 38. i 39. predmetnog podneska tužitelja tuženik ističe kako zahtjevi za dostavom dokumentacije nisu dopušteni jer je tužitelj bio dužan prije podnošenja tužbe sudu priložiti i pribaviti svu potrebnu dokumentaciju. Iznimno u slučajevima propisanim odredbom članka 186. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito se navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Slijedom čega tužitelj je dužan dokazati da mu tuženik prethodno, na njegov zahtjev, je odbio dostaviti predmetnu dokumentaciju, te da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje postaviti točno određeni tužbeni zahtjev kako glede glavne stvari tako i glede sporednih potraživanja što u spornom predmetu nije slučaj. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 14. travnja 2006. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Opreza radi, usprkos okolnosti da tuženik osporava i dalje visinu i osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, u odnosu na potraživanje tužitelja iz podnesak od dana 14. ožujka 2024. tuženik ističe prigovor zastare. I da je predmetni iznos naknade uistinu i naplaćen, što tuženik osporava u cijelosti, tuženik ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. U pogledu prekida zastare, tuženik ističe sljedeće. Člankom 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Dakle, ako ugovorne strane ne mogu mijenjati vrijeme zastare, onda sigurno nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare odnosno na prekid zastare. Isto tako ističe se kako je odredbom članka 241. ZOO-a propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. S druge strane, predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora. Uslijed navedenog, pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi sa člankom 120. Zakona o zaštiti potrošača, nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, budući da ta odredba jasno i nedvosmisleno propisuje tko i kojim radnjama može prekinuti tijek zastare. Budući da je odredba članka 241. Zakona o obveznim odnosima jasna i nedvosmislena u pogledu osobe koja može prekinuti tijek zastare, a sukladno članku 117. stavku 3. Ustava RH: Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, nije posve razvidno zašto je Vrhovni sud, odbio primijeniti tu odredbu zakona, pogotovo kada ne postoji druga odredba zakona koja bi izričito definirala da je kolektivni spor prekinuo zastaru, odnosno kada u ovoj pravnoj situaciji zapravo ne postoji pravna praznina. Uostalom, Zakon o zaštiti potrošača u odredbi članka 120. daje za pravo potrošačima, neovisno o kolektivnoj zaštiti, pokrenuti pojedinačni postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona, dok Zakon o parničnom postupku (odredba članka 213. stavak 1. točka 1. u vezi odredbe članka 12. ZPP-a) propisuje da sud može odrediti prekid određenog postupka do okončanja postupka po prethodnom pitanju (u konkretnom slučaju odlučivanje u postupku kolektivne zaštite). Slijedom navedenog, stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (članak 241. ZOO-a). Dakle, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom članka 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Međutim, ukoliko bi se prihvatio takav stav Vrhovnog suda RH, isti je sasvim logično primijeniti i vezano za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti.

Naime, promjena jednog režima (tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze, odnosno početak tijeka zastarnog roka za ostvarivanje prava i početak tijeka zateznih kamata međusobno koreliraju. Stoga, ako sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud RH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Stoga, pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako je došlo do prekida zastare navodnog potraživanja tužitelja uslijed podnošenja tužbe u parničnom postupku po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka (kolektivni spor P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu), što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita (dakle, od 14. lipnja 2014., odnosno od 15. lipnja 2018., jer svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika (potrošača). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

5. U podnesku od 26. svibnja 2025. tužiteljica je navela da tužbom traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu iz Ugovora o kreditu, broj: 3/03, zaključenog između tužiteljice i tuženika, i to u dijelu prema kojem korisnik kredita (tužiteljica) može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade. Naime, odredbom članka 20. F) ugovora od 29. siječnja 2003. doslovno je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora. Međutim, usprkos gore navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, tuženik u podnesku od 07. svibnja 2025., navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena. Navedeno, iako je netočno, je životno i logično, budući da bi u protivnom tuženik priznao tubu i tužbeni zahtjev. U tome slučaju ostala bi sporna eventualno visina tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik je očito svjestan da je stekao nešto temeljem ništetne ugovorne odredbe pa navodima iz podneska od 07. svibnja 2025. želi dovesti sud u zabludu navodeći da naknada za prijevremenu otplatu nije nikada naplaćena iako je svjestan da je riječ o neistinitoj tvrdnji. Da je tužiteljica dana 14. travnja 2006. putem opće uplatnice uplatila iznos od 27.038,79 kn (3.693,82 € - prema tečaju 2006. godine) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, a na koji iznos je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev, proizlazi iz slijedećeg. Iz Potvrde o stanju duga Zagrebačke banke d.d. od 27. ožujka 2006. proizlazi da je za konačnu otplatu kredita na dan 27. ožujka 2006. sa provizijom potrebno izvršiti uplatu u iznosu od 476.649,83 kn. Navedeno je tužiteljica platila dana 14. travnja 2006. godine (potvrda se nalazi u sudskom spisu). Nadalje, iz Potvrde o stanju duga Zagrebačke banke d.d. od 27. ožujka 2006. godine proizlazi da se obračun za prijevremenu konačnu otplatu kredita izračunava na dan zatvaranja kreditnog računa. Uplata na kreditni račun vrši se u kunama po srednjem tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan uplate. Dakle, tužiteljica je dana 14. travnja 2006. godine iznos od 27.038,79 kuna platila na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Kako iz odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade, kako iz potvrde o stanju duga tuženika proizlazi da se obračun za prijevremenu konačnu otplatu kredita izračunava na dan zatvaranja kredita, kako spisu predmeta prileže dvije uplatnice od dana kada je kredit zatvoren (kako je jednom uplatnicom zatvoren kredit, druga se očito odnosi na iznos koji je uplaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita), to su navodi tuženika da tužiteljici nikada nisu bili naplaćeni iznosi naknada na ime prijevremene otplate kredita od strane tuženika – neosnovani i paušalni. Tužiteljica ističe i kako je iznos od 476.596,00 kuna i iznos od 27.038,79 kuna platila istog dana (14. travnja 2006.). Nadalje, na obje uplatnice vidljivo je ZAT. KR. ZABA (PART. 26000055068). Također, tužiteljica ističe da je poziv na broj odobrenja na uplatnici kojom je zatvorila kredit: 7101517175, a na uplatnicu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita: 7102816209. Navedeno iz razloga jer bi tuženik, da su pozivi odobrenja identični, stekao bez osnove na broju računa: 7101517175, iznos od 27.038,79 kuna. Nadalje, tuženik iako tvrdi da tužiteljici nikada nije bili naplaćen iznos naknade od strane tuženika, ne navodi na ime čega je tužiteljica platila iznos od 27.038,79 kuna isti dan kada je i izvršila uplatu kojom je zatvorila kredit. U odnosu na navod tuženika da iznos od 27.038,79 kuna ne čini iznos izlazne naknade nego predstavlja uvećanu uplatu, tužiteljica se očituje. Iz potvrde o stanju duga tuženika proizlazi da dug tužiteljice na dan 27. ožujka 2006. iznosi 476.649,83 kune. Tužiteljica je nekoliko dana kasnije na ime duga platila iznos od 476.596,00 kuna. Dakle, tužiteljica je navedenom uplatom od 14. travnja 2006. u cijelosti uplatila iznos ostatka glavnice kredita prije roka, čime se otplata kredita u potpunosti završila prije planiranog termina (30 godina). Kako tužiteljica uplatom iznosa od 476.596,00 kuna nije uplatila veći iznos od uobičajene rate smanjujući tako glavni iznos kredita, nego je uplatom iznosa od 476.596,00 kuna u cijelosti otplatila kredit (dakle, nije isti smanjila nego otplatila), to se u konkretnom slučaju ne radi o uvećanoj uplati nego prijevremenoj konačnoj otplati, a za što je bila ugovorena naknada (koju je tužiteljica i platila, a za koju smatra da je ništetna). Slijedom navedenoga, tužiteljica ostaje kod prijedloga da se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje i da vještak utvrdi je li, i ukoliko je, koliki iznos je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Kako u Ugovoru o kreditu nije navedena visina naknade za prijevremenu oplatu kreditu, već je samo navedeno da je u tom slučaju banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita naknadu prema Tarifi banke, tužiteljica predlaže da vještak za potrebe izrade nalaza i mišljenja izravno od tuženika zatraži podatke o tome kojom metodom, odnosno primjenom kojih parametara je odredio visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno da zatraži izravno od tuženika Odluku o Tarifi naknada za usluge, a koje Odluka je bila na snazi na dan 14. travnja 2006. Slijedom navedenoga, tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, svih navoda i dokaznih prijedloga. Tužiteljica predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troškova parničnog postupka.

6. Sud nalazi da nije osnovan prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški budući da je za postupanje u ovakvim sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu nadležan odnosno potrošačkim ugovorom sud mjesta gdje potrošač ima prebivalište sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a tužiteljica je podnijela tužbu nadležnom Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradišci na čijem području tužiteljica ima prijavljeno prebivalište.

6.1. Osim toga, sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr1- 485/2024-2 za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Požegi.

7. Tuženik je osporio tužiteljici status potrošača, a sud nalazi da takav prigovor tuženika nije osnovan budući da je iz samog ugovora o namjenskom kreditu kojeg su sklopile parnične stranke 6. veljače 2003., člankom 6. istoga određeno je da je namjena kredita kupnja kuće pa je nesporno da je tužiteljica potrošač.

8. Tuženik je istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice pa sud nalazi da i taj prigovor tuženika nije osnovan budući se predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu tužiteljica kao korisnik kredita obvezala vraćati kredit, a sudužnik po tom kreditu bio je EZ, prema navodima tužiteljice njen suprug.

8.1. Osim toga, tuženik ne osporava da je tužiteljica drugim kreditom ostvarenim kod druge banke prijevremeno otplatila kredit, a prema navodima tužbe iz istog kredita kojeg je podigla tužitelja isplaćeno je naknada za prijevremenu otplatu kredita pa je prigovor promašene aktivne legitimacije tuženika neosnovan.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 6. veljače 2003., izvršen je uvid u dopis Zagrebačke banke d.d. od 22. studenog 2023., preslik naloga za plaćanje od 14. travnja 2006. (list 77 i 78 spisa), pročitan je dopis Addiko bank d.d. od 4. travnja 2025. s obračunom o isplati kredita, potvrdu o stanju duga Zagrebačke banke d.d. od 27. ožujka 2006., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica HZ.

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu dana 6. veljače 2003. Tuženik je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.800,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 1. ugovora o namjenskom kreditu osim odobrenja kredita ugovorne strane su ugovorile da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Člankom 2. ugovorne strane ugovorile su da će korisnik kredita kredit platiti u obrocima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,09 % godišnje. Ugovorne strane su člankom 3. ugovorile rok otplate kredita od 30 godina. Člankom 6. ugovorne strane ugovorile su namjenu kredita za kupnju kuće. Odredbom članka 20. F ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno opći uvjetima poslovanja kreditora.

11. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit na način da je kod tada Slavonske banke d.d. podigla kredit kojim je 14. travnja 2006. otplatila predmetni kredit.

12. Tužiteljica HZ u svom iskazu navela je da je sklopila ugovor o namjenskom kreditu 2003. godine, a namjena kredita bila je kupnja obiteljske kuće. U vrijeme kada je namjeravala riješiti stambeni problem u mjestu [adresa] gdje živi bile su otvorene dvije poslovnice banaka i to poslovnica Slavonske banke i poslovnica Zagrebačke banke, a kada se interesirala za kredit i u jednoj i u drugoj poslovnici banaka uvjeti kreditiranja bili su loši, a kada to kaže misli da su bili loši uvjeti i vezano za kamatu i vezano i za iznos kredita koji se mogao ostvariti i mjere osiguranja koje su banke imale za povrat kredita. Kada je namjeravala podići kredit već je imala u vidu određeni novčani iznos, a to je bila kupoprodajna cijena kuće koju je namjeravala kupiti. Odlučila se za kredit u Zagrebačkoj banci jer u to vrijeme već bila klijent te banke. Koliko se sada sjeća iznos kredita koji joj je odobren bio je i nešto niži od ugovorene kupoprodajne cijene jer je prodavatelju isplatila kako iznos koji joj je odobren kredita u Zagrebačkoj banci tako i razliku iz kredita kojeg je ostvarila u Privrednoj banci. Banka je sačinila ugovor o kreditu i morala je kada joj je ugovor uručen ovjeriti potpis na tom ugovoru i ugovor solemnizirati i ugovor je samo letimično pročitala. Pročitala je odredbe ugovora koje su bile vezane za iznos kredita, rok otplate, odredbu ugovora koja se odnosi na zateznu kamatu i dio ugovora koji se odnosi na mjere osiguranja povrata, a to je bilo založno pravo na kupljenoj nekretnini i još na dvije druge nekretnine. Bilo joj je važno ostvariti kredit kako bi riješila stambeno pitanje. Nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu i njen dojam je bio, a tako je i bilo "uzmi ili ostavi". Nitko od službenika banke nije joj pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu kojeg je potpisala i koji joj je u Zagrebačkoj banci odobren. Ovaj kredit je otplatila prijevremeno na način da je podigla drugi kredit i iz tog kredita je zatvoren ovaj kredit kod Zagrebačke banke. Zagrebačka banka dala je podatke o iznosu duga po tom kreditu. Otplaćen je taj dug po kreditu ovim kreditom kod Slavonske banke. Podatke o dugu po kreditu kao i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita direktno je Zagrebačka banka dostavila Slavonskoj banci. Potpisala je samo naloge da se iz ovog iznosa kredita kod Slavonske banke isplati i kredit i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Kada su joj predočene uplatnice u spisu navela je da su to te uplatnice koje je potpisala radi zatvaranja ovog namjenskog kredita kod Zagrebačke banke podignut 2003. godine. Iznos od 476,596 kn na jednoj uplatnici je iznos ostatka duga po ovom ugovoru o namjenskom kreditu i taj iznos je isplaćen iz odobrenog kredita kod Slavonske banke, a iznos od 27.038,79 kn je iznos koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i taj iznos je prenesen od strane Slavonske banke Zagrebačkoj banci iz istog ostvarenog kredita kod Slavonske banke. Nitko u Zagrebačkoj banci, službenici banke nisu objašnjavali način na koji bi se izračunavala naknada za prijevremenu otplatu kredita. Što se tiče ugovora o namjenskom kreditu misli da je vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita u ugovoru stajalo da se primjenjuju opći uvjeti banke. Nije bila u mogućnosti pregovarati s bankom vezano za izračun ili naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Kao netko tko je podnio zahtjev za kredit što se tiče banke samo je trebala ispuniti neke njihove uvjete radi odobrenja kredita što je ispunila kada joj je kredit odobren. Ako na uplatnici o povratu kredita stoji ime EZ, on je njen suprug i bio je sudužnik po ovom kreditu. U Zagrebačkoj banci su joj rekli koji je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita. Podatke o visini duga po kreditu kao i podatke o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita Slavonskoj banci kod koje je podigla kredit radi zatvaranja ovog kredita dala je Zagrebačka banka.

13. Uvidom u podatke Zagrebačke banke d.d. od 22. studenog 2023. sud je utvrdio da je tužiteljica uplatom iz Slavonske banke po kreditu broj 7101517175 dana 14. travnja 2006. platila u eurima iznos od 65.106,38 eur, a u poslovnici banke dana 20. travnja 2006. izvršena je i dodatna uplata u eurima iznosa od 61,88 eur.

14. Uvidom u podatke Addiko bank d.d. od 4. travnja 2025. utvrđeno je da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 117.000,00 CHF i da je iz tog kredita 14. travnja 2006. refinanciran kredit kod Zagrebačke banke d.d. broj 7101517175 u iznosu od 476.596,00 kn.

14.1. Prema potvrdi o stanju duga Zagrebačke banke d.d. od 27. ožujka 2006. upućen tužiteljici tuženik je obavijestio tužiteljicu da je za konačnu otplatu kredita na dan 27. ožujka 2006. s provizijom potrebno izvršiti uplatu u iznosu od 476.649,83 kn te da se obračun za prijevremenu otplatu kredita izračunava na dan zatvaranja kreditnog računa.

15. Tuženik je u odgovoru na tužbu i u navodima istaknutim tijekom postupka kao i prema dopisu od 7. svibnja 2025. upućen tužiteljici naveo da naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije naplaćena.

16. Radi utvrđenja te sporne činjenice sud je odredio vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjaku.

16.1. Knjigovodstveni vještak zatražio je da mu se dostavi dodana dokumentacija i to promet po kreditu/specifikaciju uplata, rekonstrukciju prometa, dokument iz kojeg je vidljivo analitičko knjiženje kod tuženika po kojim osnovama je rasknjižen uplaćeni iznos tužiteljice od 476.596,00 kuna 14. travnja 2006. i dokument iz kojeg je vidljivo analitičko knjiženje kod tuženika po kojim osnovama je rasknjižen uplaćeni iznos tužiteljice od 27.038,79 kn 14. travnja 2006.

17. Sud je dopisima od 12. lipnja 2025., 4. srpnja 2025. i 19. kolovoza 2025. zatražio od tuženika dostavu dokumentacije koje je za potrebe knjigovodstvenog vještačenje zatražio knjigovodstveni vještak, a tuženik tu dokumentaciju sudu nije dostavio.

18. Prema odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

18.1. Prema članku 219. stavak 1. istog zakona svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili koji pobija navode i dokaza protivnika.

18.2. Prema članku 221.a Zakona o parničnom postupku ako sud na temelju izvedenih dokaza (članka 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Uvidom u naloge za plaćanje Slavonske banke d.d. utvrđeno je da je tužiteljica dana 14. travnja 2006. Zagrebačkoj banci d.d. uplatila iznos od 476.596,00 kuna, poziv na broj odobrenja 7101517175, a kao opisa plaćanja navedeno je zatvaranje kredita ZABA (part. 2600055068). Isto tako uvidom u nalog za plaćanje Slavonske banke d.d. utvrđeno je da je tužiteljica 14. travnja 2006. Zagrebačkoj banci d.d. platila iznos od 27.038,79 kn, poziv na broj odobrenja 7102816209, opis plaćanja zatvaranje kredita ZABA (part. 2600055068).

20. Sud je kritički analizirao sve izvedene dokaze i sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice ocjenjujući da je isti logičan i istinit.

21. Temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu i to članka 20.F nije pojedinačni pregovaralo jer je isti sastavni dio tipskog ugovora i tužiteljici se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno obrazlagala ta odredba ugovora o kreditu. Nadalje, temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica kreditom koji je podigla kod tada Slatinske banke d.d. prijevremeno otplatila kredit kojeg je podigla kod tuženika 6. veljače 2003., a sukladno podacima tuženika o iznosu koji je dužna po tom kreditu platiti te je iz istog kredita tuženiku platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 27.038,79 kn.

22. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štete potrošača. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. stavak 1. istog zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

23. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Temeljem izvedenih dokaza, uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 6. veljače 2003. te temeljem iskaza tužiteljice HZ sud je utvrdio da je odredba sadržanih u čanku 20.F predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/06) jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. istog zakona. Naime, navedeni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi pa je na taj način tužitelja kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, banku, kreditora. Osim toga visina naknade kod prijevremene konačne otplate kredita ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez istovremeno preciziranog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade pa tako uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da kreditor jednostrano određuje obvezu korisnika kredita koju promjenu korisnik kredita ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužiteljici kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu ugovornu odredbu. Takva ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

24.1. Tuženik nije dokazao niti osporio navode tužiteljice da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je osporio da se radilo o tipskom ugovoru pa je nedvojbeno utvrđeno da se radi o u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla ni na koji način utjecati na sadržaj odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu naknade.

25. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete. 25.1. U konkretnom slučaju činjenica da je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe članka 1024. Zakona o obveznim odnosima zbog prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice nije odlučna s obzirom da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna i tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika temeljem ništetne odredbe.

26. Budući da je sud utvrdio da je ništetna odredba članka 20.F ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 6. veljače 2003. to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti te odredbe prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

27. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27.1. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 14. ožujka 2024. uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu (članka 20.F) zatražila i isplatu iznosa od 3.693,82 eur što prema navodima tužiteljice čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je plaćena u iznosu od 27.038,79 kn po tečaju kune i eura na dan plaćanja, 14. travnja 2006. od 7,32 zajedno zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2006., dakle od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

29. Budući da je sud utvrdio da je odredba članka 20. F ugovora o namjenskom kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom 6. veljače 2003. ništetna to sud nalazi da je tuženik iznos od 27.038,79 kn koji je tužiteljica platila tuženiku 14. travnja 2006. na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita stekao bez osnove to je tuženik taj iznos dužan vratiti tužiteljici.

30. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunio protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30.1. Sukladno odredbi članka 323. stavak 2. istog zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita te je u obvezi isplatiti tužiteljici iznos naknade koju je naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.

32. Sud je tužiteljici na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita dosudio iznos od 3.588,66 eur što čini protuvrijednost plaćenog iznosa od 27.038,79 kn po konverzijskom tečaju od 7,53450, a tužiteljici je s preostalim zahtjevom radi isplate naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 105,16 eura kao s neosnovanim odbio.

32.1. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos teče od 14. travnja 2006. jer sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima.

33. Stoga je odlučeno kao u točki II i III izreke.

34. Kako je već navedeno tuženik nije dokazao da se iznos od 27.038,79 kn koji je tužiteljica 14. travnja 2006. platila tuženiku ne odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

35. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

36. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

37. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništetne ugovorne odredbe, sud nalazi da se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je slučaj i u ovom postupku donošenjem ove odluke.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u ovom postupku u većem dijelu uspjela dok je u neznatnom dijelu odbijena zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 18. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 31. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 13. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženih podnesaka od 14. ožujka 2024., 26. svibnja 2025. i 26. rujna 2025. za svaki u iznosu od 200,00 eura. Dakle sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.400,00 eura i PDV na taj iznos od 350,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.750,00 eura. Sud je tužiteljicu s preostalim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio. Naime, tužiteljica je tražila trošak za vještačenje u iznosu od 200,00 eura, a vještačenje u ovom postupku nije provedeno, zatim za pristup na ročište za objavu presude koji trošak tužiteljici još nije nastao. Nadalje sud nije priznao niti trošak tužiteljice radi pribave dokumentacije niti putni trošak na relaciji [adresa] i nazad.

39. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 10. studenog 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Krešimir Pencinger, Slavonski Brod, Vukovarska 8

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6