REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Pr-55/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boženku Lozi, odvjetniku iz OD Lozo&partneri, Zagreb, protiv tuženika Promet Sinj d.o.o. Sinj, Miljenka Buljana 2, OIB: 88867996815, zastupanog po punomoćniku Draganu Mijoču, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 10. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Promet Sinj d.o.o., Sinj, Miljenka Buljana 2, OIB: 88867996815, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova razlike plaća bruto iznos od 8.889,31 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 630,13 EUR od 15. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 633,02 EUR od 15. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 85,54 EUR od 15. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 150,01 EUR od 15. srpnja 2013.g. do isplate.

- na iznos od 71,44 EUR od 15. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 203,47 EUR od 15. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 193,44 EUR od 15. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 99,45 EUR od 15. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 111,40 EUR od 15. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 91,03 EUR od 15. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 90,91 EUR od 15. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 48,47 EUR od 15. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 51,58 EUR od 15. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 42,56 EUR od 15. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 81,78 EUR od 15. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 166,76 EUR od 15. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 100,70 EUR od 15. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 250,10 EUR od 15. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 108,14 EUR od 15. listopada 2014.g. do isplate,

- na iznos od 118,87 EUR od 15. studenog 2014.g. do isplate,

- na iznos od 119,71 EUR od 15. prosinca 2014.g. do isplate,

- na iznos od 82,37 EUR od 15. siječnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 149,09 EUR od 15. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 144,80 EUR od 15. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 119,13 EUR od 15. travnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 279,90 EUR od 15. svibnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 472,00 EUR od 15. lipnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 444,85 EUR od 15. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 113,64 EUR od 15. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR od 15. rujna 2015.g. do isplate,

- na iznos od 150,40 EUR od 15. listopada 2015.g. do isplate,

- na iznos od 237,08 EUR od 15. studenog 2015.g. do isplate,

- na iznos od 197,76 EUR od 15. prosinca 2015.g. do isplate,

- na iznos od 159,87 EUR od 15. siječnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 280,22 EUR od 15. veljače 2016.g. do isplate,

- na iznos od 114,71 EUR od 15. ožujka 2016.g. do isplate,

- na iznos od 76,52 EUR od 15. travnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 225,00 EUR od 15. svibnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 204,77 EUR od 15. lipnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 50,00 EUR od 15. srpnja 2016.g. do isplate,

- na iznos od 84,60 EUR od 15. kolovoza 2016.g. do isplate,

- na iznos od 309,33 EUR od 15. rujna 2016.g. do isplate,

- na iznos od 61,91 EUR od 15. listopada 2016.g. do isplate,

- na iznos od 229,37 EUR od 15. studenog 2016.g. do isplate,

- na iznos od 82,81 EUR od 15. prosinca 2016.g. do isplate,

- na iznos od 98,65 EUR od 15. siječnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 138,96 EUR od 15. veljače 2017.g. do isplate,

- na iznos od 21,86 EUR od 15. ožujka 2017.g. do isplate,

- na iznos od 88,82 EUR od 15. travnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 1,65 EUR od 15. svibnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 179,92 EUR od 15. lipnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 1,70 EUR od 15. srpnja 2017.g. do isplate,

- na iznos od 41,97 EUR od 15. listopada 2017.g. do isplate,

- na iznos od 93,62 EUR od 15. studenog 2017.g. do isplate,

- na iznos od 124,26 EUR od 15. prosinca 2017.g. do isplate,

- na iznos od 97,98 EUR od 15. siječnja 2018.g. do isplate,

- na iznos od 141,55 EUR od 15. veljače 2018.g. do isplate,

a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnih troškova ukupan iznos od 2.975,00 EUR zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi predanoj ovom sudu dana 31. srpnja 2020. tužitelj navodi da je bio zaposlen kod poslodavca Autoprijevoz-Sinj d.o.o., [adresa], te da je u postupku koji se pred ovim sudom vodio pod brojem Pr-287/2017 od 02. ožujka 2018., pravomoćno utvrđeno da je s danom 01. ožujka 2013. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a koji je tužitelj imao sklopljen sa poslodavcem Autoprijevoz-Sinj d.o.o., prenesen na novog poslodavca - tuženika u ovom postupku. Navodi se da se tijekom trajanja postupka radi utvrđenja prijenosa ugovora o radu tužitelj i dalje vodio kao zaposlenik društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. sve do odlaska u mirovinu u veljači 2019. Međutim, kako je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da je njegov ugovor o radu prenesen na tuženika kao novog poslodavca, tužitelj da ima pravo na naknadu plaće koju bi ostvario kod tuženika, od dana prijenosa ugovora pa do odlaska u mirovinu, odnosno razlike između plaće koju bi ostvario kod tuženika i plaća koje je ostvarivao kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. S obzirom da tužitelj u tom dijelu ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije pribave potrebnih podataka, te provođenja odgovarajućeg vještačenja, predlaže sudu donijeti rješenje kojim će se naložiti tuženiku da da dostavi podatke o plaći koja isplaćivana za radno mjesto tužitelja (vozač autobusa), u razdoblju od 01. ožujka 2013. pa nadalje te da se temeljem dobivenih podataka provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje i utvrdi iznos plaće koji bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu "vozač autobusa" kod tuženika u razdoblju od 01.03.2013., pa do veljače 2019., odnosno razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu "vozač autobusa" kod tuženika u razdoblju od 01.03.2013. do veljače 2019. i plaće koju je u tom razdoblju ostvario kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o., sve iskazano po mjesecima. Tužitelj predlaže da nakon provedenog postupka sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu novčanog iznosa na ime razlike plaća zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te kojom će se naložiti tuženiku isplata parničnog troška tužitelju.

2. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 25. srpnja 2023. kojim potražuje na ime razlike plaća ukupan bruto iznos od 8.889,31 EUR/66.976,74 kn, s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 11. rujna 2020. (list 132-134 spisa) ističe kako je predmetna tužba neuredna i samim time nepodobna za raspravljanje, te se predlaže da se ista odbaci bez poziva tužitelju na uređenje. Nadalje, ističe da podredno smatra tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim i nezakonitim te da tužiteljevo traženje nema pravno uporište jer da se tužitelj poziva na presudu u postupku koji da se pred ovim sudom vodio pod brojem Pr-287/2017, a koji postupak da je pravomoćno okončan odlukom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-176/18 te kojim presudama da je utvrđeno da je sa danom 01. ožujka 2013. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji da je tužitelj imao sklopljen sa poslodavcem Autoprijevozom Sinj d.o.o. prenesen na novog poslodavca, tuženika u ovom postupku, te ističe činjenicu da je protiv navedenih presuda podnesen izvanredni pravni lijek te da se predmet nalazi na Vrhovnom sudu RH pa da pozivanje na navedene presude nema pravno uporište jer da je protiv njih izjavljen pravni lijek. Također se navodi da čak i kad bi se prihvatila činjenica da je predmetni ugovor o radu tužitelja i društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. prenesen na tuženika da tužitelj nema zakonsku osnovu potraživanja razlike plaće od tuženika jer da je isti za cijelo vrijeme radnog staža kod Autoprijevoza – Sinj, do odlaska u mirovinu, primao plaću za svoj rad sve sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme kojeg je tužitelj sklopio s društvom Autoprijevoz-Sinj d.o.o., pa da ne postoji zakonski osnov za predmetno potraživanje. Također tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na odredbe članka 133. stavak 1. i 3, te članka 90 Zakona o radu ističući da iz tih odredbi proizlazi da ukoliko je ugovor o radu i prenesen na novog poslodavca da je isti prenesen u neizmijenjenom obliku i opsegu te da je plaća radnika regulirana ugovorom o radu. Navodi se da je ugovor o radu dvostrani pravni posao koji da nastaje suglasnošću volja ugovornih strana te da nijedna strana ne može jednostrano izmijeniti sadržaj ugovora te da neovisno o tome da li je došlo do prijenosa ugovora o radu na tuženika da je tuženik uredno primao plaću za svoj rad, a koja visina plaće da je regulirana ugovorom o radu koji je tužitelj sklopio sa poslodavcem, te da je opseg i visina ugovora o radu ostala nepromijenjena te da je u tom smislu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-287/17 od 02.03.2018.godine (list 4-12 spisa); presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-176/2018-2 od 07.11.2019.godine (list 13-17 spisa); obračuna isplaćene plaće i naknade plaće za tužitelja (list 18-131 spisa i 136-249 spisa); zahtjeva tužitelja za odlazak u mirovinu (list 250 spisa); sporazuma o raskidu ugovora o radu (list 251 spisa); prijave HZMO-a o prestanku osiguranja (list 252 spisa); platnih lista usporednih radnika tuženika (list 437-915 spisa); nalaza i mišljenja sudske vještakinje Darke Cecić (list 917-923 spisa); dopune nalaza i mišljenja – očitovanja vještakinje Darke Cecić na ročištu od 8. travnja 2024. (list 976- 978 spisa); izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČĐ (list 1127- 1129); saslušanjem tužitelja CĐ (list 1129-1131) te zz tuženika TĐ (list 1131-1133 spisa).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.

6. Među strankama u ovom postupku nije sporna činjenica da je tužitelj bio zaposlen kod poslodavca Autoprijevoz – Sinj d.o.o. [adresa] na radnom mjestu vozača autobusa temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 02.veljače 2007.godine. Također među strankama u ovom sporu nije sporna činjenica da tuženik nije nikad zaključio ugovor o radu sa tužiteljem već da je tužitelj za cijelo utuženo razdoblje od 01.03.2013.godine do 30.01.2018.godine imao zaključen samo ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 02.veljače 2007.godine za radno mjesto vozača autobusa kod Autoprijevoza Sinj d.o.o.

7. Među strankama je sporna činjenica da li je na dan 01.03.2013.godine došlo do prijenosa tužiteljevog ugovora o radu na neodređeno vrijeme na tuženika te da li tužitelj osnovano potražuje razliku između plaće koju bi ostvarivao kod tuženika i plaće na radnom mjestu vozača autobusa i plaće koju je ostvario za utuženi period od prijenosa ugovora o radu od 01.03.2013.godine pa do prekida radnog odnosa tužitelja zbog odlaska tužitelja u mirovinu 30.01.2018.godine. Također je trebalo utvrditi u navedenom smislu da li je u ugovoru o radu koji je bio sklopljen između tužitelja i Autoprijevoza Sinj d.o.o. ukoliko je isti prenesen na tuženika ugovorena visina plaće u fiksnom iznosu ili je vezana za koeficijent, te da li je tužitelj u Autoprijevozu Sinj d.o.o. vozio iste ili različite linije od uporednih radnika koji su radili kod tuženika, te da li je u tom smislu osnovan zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, a za utuženo razdoblje od 01.03.2013.godine do 31.01.2018.godine u ukupnom iznosu od 8.889,31 Eur-a.

8. Sud je u ovom postupku već donio presudu pod poslovnim brojem: Pr-916/2020- 32, a koja presuda je po žalbi tužitelja ukinuta rješenjem Županijskog suda u Puli poslovni broj: Gž R-160/2024-2 te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Prema naputku Županijskog suda u nastavku postupka potrebno bi bilo provesti dokaze saslušanjem tužitelja, zz tuženika ČĐ te svjedoka TĐ. Također drugostupanjski sud je zauzeo stav da tužitelj u ovom postupku treba dokazati da je stvarno bio preuzet od tuženika 2013.godine u trenutku kad je prenesen njegov ugovor o radu kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine da bi vozio autobuse slično kao i usporedni radnici tuženika, a da mu je to onemogućeno te da bi obavljajući poslove vozača autobusa kod tuženika ostvarivao veću zaradu od one koju je ostvarivao radeći kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o..

9. Iz pregledane presude ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa) proizlazi da je navedenom presudom utvrđeno da je Autoprijevoz Sinj d.o.o. [adresa] na tuženika Promet Sinj d.o.o. kao poslodavca prenio počevši od 01.03.2013.godine i tužiteljev ugovor na neodređeno vrijeme koji je sa tužiteljem bio sklopljen od 02.veljače 2007.godine i to za radno mjesto vozača autobusa. Iz sadržaja obrazloženja navedene presude proizlazi da je tužitelj CĐ izjavio da mu je već ranije bio otkazan ugovor o radu kod tuženika pod 1/, ali da je sudskim putem u 2013.godini vraćen na posao i da je iznajmljivan kao vozač tuženiku pod 2/, te da prima minimalnu plaću, svakodnevno dolazi na posao iako ne vozi. Također je u navedenom predmetu tužitelj istakao da je prije donošenja Odluke o prijenosu djelatnosti 15.veljače 2013.godine obavljao posao vozača autobusa, ali da je nakon prijenosa djelatnosti na tuženika većina autobusa prenesena na Promet Sinj d.o.o. Isti navodi da je nastavio održavati autobuse oba tuženika Promet Sinj d.o.o. do otkazivanja ugovora o radu. Navedena presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-176/2018-2 od 07.studenog 2019.godine (list 13-17 spisa).

10. Iz pregledane potvrde HZMO-a o prestanku osiguranja (list 252 spisa) proizlazi da je tužitelju kod Autoprijevoza- Sinj d.o.o. prestao radni odnos sa danom 30. siječnja 2018. godine temeljem ostvarenog prava na mirovinu.

11. Iz pregledanih obračunskih listića plaće tužitelja (list 18-130 spisa), te obračunskih listića plaća uporednih radnika tuženika dostavljenih uz podnesak tuženika od 18.04.2023.godine (list 436-915 spisa) proizlazi da je tužitelju za obračun plaće u utuženom razdoblju uzet u obzir ugovoreni koeficijent obračuna od 1,45 podjednako kao i uporednim radnicima tuženika (LĐ, ŽĐ, HĐ, OĐ, PĐ, ĆĐ, ŠĐ, SĐŽ, UĐ, AĐŽ, JĐ). Također iz sadržaja pregledanih navedenih obračunskih listića plaća tužitelja i obračunskih listića plaća navedenih uporednih radnika tuženika proizlazi da tužitelj kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. prije prijenosa njegovog ugovora o radu na tuženika dakle prije 01.03.2013.godine nije vozio sve iste autobusne linije kao uporedni radnici tuženika budući je tužitelj vozio na linijama 2, 23, 4, 56, 57,6, 48,7, 8, 54,30, 53 dok isti nije vozio na linijama 59,11, 38, 40, 46, 59, 72, 38, a na kojim linijama su vozili navedeni uporedni radnici tužitelja pa je istome od strane tuženika u utuženom razdoblju obračunata plaća sukladno linijama na kojima je isti vozio dok je radio u Autoprijevozu Sinj te je tuženik podatke o linijama koje je tužitelj vozio u Autoprijevozu Sinj d.o.o. preuzeo od Autoprijevoza Sinj d.o.o. budući je tužiteljev ugovor o radu od 01.03.2013.godine prenesen na tuženika zajedno sa svom dokumentacijom. Naime, iz obrazloženja presude ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa) je razvidno da je tužitelj SĐ u predmetu Pr- 287/17 dao iskaz iz kojeg proizlazi da je njemu kod Autoprijevoza Sinj već ranije bio otkazan ugovor o radu kod Autoprijevoza Sinj d.o.o, ali da je sudskim putem u 2013.godini vraćen na posao i da je iznajmljivan kao vozač tuženiku Promet Sinj d.o.o, te da prima minimalnu plaću, svakodnevno dolazi na posao iako da ne vozi. Također je u navedenom predmetu tužitelj istakao da je prije donošenja Odluke o prijenosu djelatnosti 15.veljače 2013.godine obavljao posao vozača autobusa, ali da je nakon prijenosa djelatnosti na tuženika većina autobusa prenesena na Promet Sinj d.o.o. Isti navodi da je nastavio održavati autobuse oba tuženika Promet Sinj d.o.o. do otkazivanja ugovora o radu. Iz navedenog iskaza tužitelja koji je saslušan u postupku Pr-287/17 prema mišljenju ovog suda jasno proizlazi tužiteljev status prije prenošenja ugovora o radu na tuženika kao novog poslodavca, te je razvidno da je tužitelj nakon otkaza ugovora o radu u Autoprijevozu Sinj d.o.o. najprije vraćen odlukom suda na posao kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. 2013.godine, a potom je prenesen njegov ugovor o radu na tuženika te da je tužitelj do donošenja Odluke o prijenosu djelatnosti sa Autoprijevoza Sinj d.o.o. na Promet Sinj d.o.o., a koja je odluka donesena 15.veljača 2013.godine, a što proizlazi iz sadržaja obrazloženja navedene presude Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa) vozio autobusne linije kod Autoprijevoza Sinj, a poslije da je iznajmljivan kao vozač tuženiku Prometu Sinj i da je održavao autobuse oba tuženika do otkaza ugovora o radu.

12. Iz pregledanog zahtjeva tužitelja (list 250 spisa) proizlazi da je tužitelj ovim zahtjevom tražio od Autoprijevoza-Sinj d.o.o. da mu odobri prekid radnog odnosa sa danom 30.01.2018.godine zbog odlaska u mirovinu. Autoprijevoz Sinj d.o.o. je tužitelju odobrio navedeni prekid radnog odnosa sa danom 30.01.2018.godine zbog odlaska tužitelja u mirovinu i to temeljem sporazuma o raskidu ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika dana 20.02.2017.godine (list 251 spisa), a s kojim danom je tužitelj i odjavljen iz radnog odnosa, a što je razvidno iz pregledane prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list 252 spisa).

13. Iz iskaza svjedoka ČĐ, saslušanog na ročištu od 8. listopada 2025. (list 1127-1129 spisa) proizlazi da on nikad nije bio djelatnik Autoprijevoza [adresa] već isključivo djelatnik Prometa Sinj te od 20.01.2017. direktor Prometa Sinj. Navodi da je postojala pravomoćna sudska odluka od 02.03.2018. kojom je Autoprijevoz Sinj prenio ugovore o radu radnika na tuženika u ovom postupku počevši sa danom 01.03.2013. s time da je on upoznat sa takvim sadržajem odluke, ali da u stvarnosti takva odluka nije bila provediva. U odnosu na činjenicu da li je tužitelj do trenutka prijenosa njegovog ugovora o radu kod Autoprijevoza Sinj radio kao vozač autobusa i da li je njegov ugovor o radu iz veljače 2007. bio za radno mjesto vozača autobusa, svjedok navodi da po njemu tužitelj nikad nije obavljao posao vozača autobusa jer da nije dolazio na posao, da ga on nije viđao na poslu pogotovo do tog trenutka prijenosa ugovora o radu sa Autoprijevoza Sinj na Promet Sinj. Navodi da koliko je njemu poznato tužitelj nije nikada zaključio ugovor o radu za radno mjesto vozača autobusa sa tvrtkom Promet Sinj. Nadalje navodi da tužitelj od trenutka kad je on došao raditi u Promet Sinj, koliko mu je poznato da tužitelj nikad nije radio na mjestu automehaničara, a da za period prije toga on nije upoznat da li je tužitelj radio na radnom mjestu automehaničara. Svjedok navodi da od trenutka kad je on počeo raditi kod Prometa Sinj i bio direktor od 20.1.2017. da zna da je Promet Sinj imao svoje autobuse i definirane vozne linije, a da koliko se sjeća Promet Sinj nije imao na raspolaganju za vožnju autobuse tvrtke Autoprijevoz Sinj. Nadalje, da su se kod Autoprijevoza Sinj vozile iste linije kao i kod Prometa Sinj. Svjedok nadalje ističe da je tužitelju odnosno njegov ugovor o radu na mjestu vozača autobusa bio 1.03.2013. stvarno preuzet u stvarnosti od Prometa Sinj, da bi tužitelj vozio iste autobusne linije kao i radnici tuženika. Ističe da neovisno o linijama i relacijama koje se voze, da je bio isti način obračuna plaće u odnosu na osnovicu i koeficijent za obračun plaće i kod Autoprijevoza Sinj i kod Prometa Sinj, a da se nije vozilo više linija kod Autoprijevoza Sinj u odnosu na Promet Sinj. Vezano za upit ukoliko bi vozač autobusa koji upravlja kontinuirano i zadužen je kontinuirano za iste autobusne linije kod Prometa Sinj, kontinuirano ostvarivao istu visinu plaće, svjedok navodi da u slučaju da radnik Prometa Sinj stalno vozi jednake linije u kontinuiranom razdoblju da bi ostvarivao istu plaću. Navodi nadalje da vozač nije nikada zadužen za konkretnu liniju već da primjerice vozi [adresa], te da postoji raspored po kojem vozač vozi te da su u tom smislu svi vozači Prometa Sinj vozili raznovrsne linije, te da postoji dispečer koji određuje raspored vozača koju će liniju voziti u kojem periodu. Vezano za upit je li S u tom periodu od 2013. do umirovljenja tužitelja nedostajalo vozača, svjedok navodi da ne zna što je bilo prije ali od kada je on postao direktor 2017. da je on osobno od 2017. tražio vozače ranijeg Autoprijevoza Sinj pa tako i tužitelja, IĐ i druge da voze linije kod Prometa Sinj, ali da su ga oni odbijali te da mu razlozi za to nisu poznati, te vezano za upit da je tužitelju tada prenesen ugovor o radu na Promet Sinj, na koje linije bi tužitelj bio raspoređen i bi li i njega raspoređivao dispečer kao i ostale radnike, svjedok odgovara potvrdno. Navodi da mu nije poznato koliko je vozača ostalo u Autoprijevozu Sinj koji su sudskim putem morali dokazati da je njihov ugovor prenesen na Promet Sinj. Vezano za objašnjenje na temelju čega crpi saznanja da spomenuta pravomoćna odluka suda o prijenosu ugovora o radu radnika vozača autobusa Autoprijevoza Sinj počevši od 1.3.2013. kako je rekao nije bila provediva svjedok navodi da u trenutku kad je saznao za tu odluku da su zz tuženika TĐ i povjerenik sindikata IĐ išli na Zavod za zapošljavanje da zapravo pitanju na koji način provesti navedenu odluku i ugovore o radu radnika, a da im je kazano na zavodu za zapošljavanje da je tu odluku iz 2013. nemoguće provesti jer da su već naplaćeni svi porezi, prirezi, doprinosi iz plaća radnika. Nadalje svjedok stiče da je pravilnik o radu kod Autoprijevoza Sinj identičan pravilniku Prometa Sinj. Na izričit upit suca svjedoku da li bi tužitelj da je stvarno prenesen njegov ugovor o radu 2013. na Promet Sinj vozio identične linije kao i radnici, posebice uporedni radnici tuženika, svjedok odgovara da se radi o istim linijama i da ne može biti riječ o nekim drugim autobusnim linijama, a na dopunski upit suca svjedoku da je uistinu i stvarno na licu mjesta prenesen ugovor o radu tužitelja onakav kakav je bio u Autoprijevozu Sinj, a potom i zaključen ugovor o radu sa Prometom Sinj bi li tužitelj vozio u potpunosti na isti način kao i radnici Prometa Sinj autobusne linije, svjedok odgovara potvrdno.

14. Iz iskaza tužitelja SĐ, saslušanog na ročištu od 8. listopada 2025. (list 1129-1131) proizlazi da je do 01.03.2013. isti bio vozač autobusa prema ugovoru o radu od 02.02.2007. kod Autoprijevoza Sinj. Navodi da je do 1. ožujka 2013. kad je bio radnik Autoprijevoza Sinj vozio različite autobusne linije i da je otprilike mu plaća bila cca 3.000,00 kn, te da je čitavo vrijeme utuženog razdoblja samo imao ugovor o radu zaključen s Autoprijevozom Sinj te da se ne može sjetiti koliko mu je točno bio koeficijent složenosti poslova na radnom mjestu vozača autobusa u Autoprijevozu Sinj. Navodi da on nikad nije imao zaključen ugovor o radu s Prometom Sinj na mjestu vozača. U odnosu na činjenicu gdje je radio i što je radio tužitelj u razdoblju od 1.03.2013. do 30.01.2018. isti navodi da je 2015. po odluci suda vraćen na posao u Autoprijevoz Sinj i da se svako jutro zajedno s drugim vozačima autobusa javljao poslodavcu za poslove koje treba obavljati ali da poslodavac na to uopće nije reagirao a da je u periodu od 1.03.2013. do perioda kad je odlukom suda vraćen na rad u Autoprijevoz Sinj da je bio na bolovanju, a u jednom dijelu vremena i na čekanju na minimalcu. Tužitelj navodi da on kao vozač u Autoprijevozu Sinj je vozio i međunarodnu vožnju Zagreb, Split, München i gradske vožnje [adresa], a da su iste takve linije vozili i vozači Prometa Sinj. Tužitelj navodi da nakon 2013. nije ništa vozio odnosno nije vozio nikakve autobusne linije, te navodi da ni u jednom periodu nije radio automehaničarske poslove. Nadalje navodi da njemu ČĐ nikad nije ponudio da vozi autobusne linije za Promet Sinj već da se on javljao prometniku u Prometu Sinj za eventualnu vožnju, ali da mu nikad nije ništa ponuđeno već bi mu samo rekli da sjedne, a nije mu ponuđena vožnja. Navodi da mu je do 2013. kad je vozio autobus za Autoprijevoz Sinj plaća svaki mjesec varirala, da nije uvijek bila ista te da ne može znati je li mu plaća tada bila jednaka kao i drugim radnicima jer da nema uvida u njihove obračunske liste, te da mu je plaća bila veća prije 2013.g. ali da se ne može sjetiti točno kolika mu je bila nakon 2013. budući je bilo i bolovanja i sl. te da je njegova plaća nakon 2013. bila manja od plaće radnika u Prometu. Tužitelj nadalje ističe da on nije ni vozio nakon 2013., a da zna da su se vozači autobusa u Prometu Sinj stalno izmjenjivali na linijama te da nisu imali ni dovoljno vozača te navodi da je on osobno kao i drugi radnici Autoprijevoza bio na neki način i potjeran iz firme. Vezano za pitanje je li mu u čitavom periodu plaća bila isplaćivana po koeficijentima ili je ovisilo o linijama prijevoza, tužitelj navodi da je to bilo kako poslodavcu padne na pamet. Tužitelj nadalje navodi da se u Prometu Sinj obraćao prometniku NĐ, a da isti ne zna, obzirom na protek vremena, u kojem je to bilo razdoblju jer da poslodavac nije htio razgovarati o vožnji premda su se oni redovno javljali kao vozači autobusa i to svakog jutra, a da nije ni s kim drugim razgovarao. Tužitelj navodi da se ne može točno sjetiti u kojem je periodu bio na bolovanju, ali da zna da je bio dosta na bolovanju ali dosta i na čekanju i primao minimalac i da je to bilo sporadično u periodu od 2013.-2015.

15. Iz iskaza saslušanog zz tuženika TĐ (list 1131-1133 spisa) proizlazi da je on postao zz tuženika otprilike 2022. ili 2023., a da je ČĐ bio zz tuženika od 2017. otprilike 5 godina, te da je iza kolege ČĐ bilo dva direktora, a onda da je on posao direktor. Nadalje navodi da je upoznat sa pravomoćnom presudom suda u kojoj je stajalo da su ugovori o radu radnika kao što je i tužitelj, a koji su bili vozači u Autoprijevozu Sinj, preneseni na Promet Sinj pa da je on tada s IĐ, sindikalnim povjerenikom išao kod voditelja A u Zavod za mirovinsko u Splitu da utvrde na koji će način provesti tu sudsku odluku i kako da prenesu ugovore o radu radnika na Promet Sinj. Tada da im je tamo kazano da se navedeni ugovori ne mogu provesti ni vratiti natrag budući su to ugovori o radu iz razdoblja prije 2013., a da je s navedenom činjenicom upoznat bio i odvjetnik tužitelja VĐ koji da je njemu osobno stalno stavljao upite iz kojih razloga ne provodi citiranu odluku suda. Nadalje navodi da su vozači Autoprijevoza Sinj vozili u potpunosti iste autobusne linije na istim relacijama kao i vozači Prometa Sinj, a da su to bile [adresa] i druge te da se radilo i o istom broju linija koje voze vozači Autoprijevoza Sinj i Prometa Sinj. Navodi da su se na podjednak način obračunavale plaće radnicima vozačima autobusa i u Autoprijevozu Sinj i Prometu Sinj, da ne zna točno koji je koeficijent za obračun plaće vozača autobusa, ali da to postoji u dokumentima. Nadalje ističe da su vozači autobusa podlijegali Zakonu o mobilnim radnicima te da nisu u tom smislu mogli ostvarivati satnicu od 168 sati mjesečno, te da im se po tom Zakonu o mobilnim radnicima i obračunava plaća po šifrarniku firme. Nadalje ističe da je tužitelj po svom statusu ugovoru o radu, bio vozač autobusa sve do 2018. kada je otišao u mirovinu, a do kada je isti vozio autobus da ne zna. Zz tuženika navodi da je u potpunosti bio isti šifrarnik po kojem se obračunava plaća i pravilnik o radu i kod Autoprijevoza Sinj i kod Prometa Sinj. Navodi da ne zna da li je tužitelj u ijednom razdoblju prije njega obavljao poslove automehaničara. Nadalje navodi da u ovom utuženom razdoblju koje je predmet postupka Promet Sinj nije preuzimao autobuse od Autoprijevoza Sinj niti ih je koristio jer da za tim nije bilo potrebe, a da je u razdoblju od 2013. do 2015. Autoprijevoz Sinj imao neke autobusne linije jer da je prevozio đake u škole, jer da je bio BĐ tada direktor Autoprijevoza Sinj, a da nije upoznat s činjenicom je li tužitelj u ijednom periodu prevozio đake. Nadalje navodi da je on imao i osobne razgovore s radnicima

– vozačima autobusa Autoprijevoza Sinj MĐ, IĐ, tužiteljem i drugima, ali da su ga svi radnici odbili za vožnju, da je tužitelj tu bio prisutan, da je svima kazano da dođu voziti autobuse Promet Sinj, a da se tužitelj nije izjasnio, a da ga je MĐ izričito odbio da neće doći voziti autobuse u Promet Sinj i rekao mu da mu da otkaz da ga može tužiti, a da su dobivali do tada uredno svoj prosjek plaće, ali puno više od onog što ističu, a da se ne može točno izjasniti o cifri. Na upit je li visina plaće i u Autoprijevozu i u Prometu Sinj izravno ovisila o vrsti linije koja se vozi, zz tuženika navodi da je ovisila o linijama jer da je bio isti šifrarnik, ali da svaka autobusna linija ima svoju vrijednost, i da je plaća ovisila o tome koji je vozač autobusnu liniju vozio i koliko je puta vozio liniju. Navodi da u Prometu Sinj dispečer određuje koje će linije voziti koji vozač i to ravnomjerno za sve radnike, ali da je bilo situacija u kojoj bi vozač autobusa odbijao vožnju, a da se to ne bi smjelo zakonski raditi. Navodi da je svaka linija bila dostupna svakom vozaču i da je voditelj Prometa bio taj koji sastavlja raspored. Vezano za upit je li tužitelj bio u grupi tih radnika koji je odbio voziti za Promet Sinj, zz tuženika navodi da je to bilo kada je postao direktor i kada je tražio vozače da prijeđu voziti u Promet Sinj, a da su ga oni odbili i nisu vozili u Prometu Sinj te navodi da je u trenutku kad tvrdi da je ponudio vozačima Autoprijevoza Sinj da voze za Promet Sinj ponudio istovremeno tim vozačima i ugovore o radu za mjesto vozača autobusa u Prometu Sinj, ali da su ga oni odbili.

16. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Darke Cecić (list 917-923 spisa) proizlazi da je prema čl. 15. i 16. te Tablici koeficijenata za radna mjesta Pravilnika o radu, za radno mjesto vozača autobusa predviđen je koeficijent od 1,45 do 2,18. U koji razred će se radnik svrstati da ovisi o osposobljenosti istog, stručnom zvanju, završenom školovanju i ostalome iz čl. 16. Pravilnika. Iz platnih lista da je utvrđeno da je u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 31. siječnja 2018. godine tužitelju bio dodijeljen koeficijent od 1,45. Uspoređujući Pravilnik o radu poduzeća Autoprijevoz – Sinj d.o.o. i Pravilnik o radu poduzeća Promet Sinj d.o.o. utvrđeno je da su članci koji reguliraju obračun plaće isti, da na isti način definiraju osnovnu plaću te da su i tablice koeficijenata za radna mjesta u oba Pravilnika iste. Temeljem dopisa tuženika dostavljenog vještaku uz zatraženu dokumentaciju objašnjeno je da se plaća vozača u oba poduzeća obračunava prema linijama koje je vozač u obračunskom mjesecu vozio te da su vozači plaćeni za noćni rad, rad nedjeljom i rad na državni blagdan kao i za sve eventualne naknade koje ih prema zakonu pripadaju. Svi vozači da se plaćaju se prema važećem šifrarniku koji nije moguće prilagođavati prema vozaču jer je vezan za linije, a ne vozača. Stoga plaća nekog vozača da ovisi o ukupnom broju odvezenih linija i eventualnim dodacima na plaću u obliku rada na državni praznik, nedjeljom ili noću. Nadalje vještakinja navodi da je pregledom dostavljene dokumentacije i usporedbom platnih lista između tužitelja i usporednih radnika Prometa Sinj d.o.o, koji imaju isti koeficijent plaće kao i tužitelj, razvidno da nema razlike u načinu obračuna plaće te vještakinja daje obračun razlike bruto plaće uzimajući u obzir usporedne radnike. Vezano za metodologiju obračuna razlike plaće navodi da su u stupcima 3 - 13 prikazane su isplaćene plaće koje su u utuženom razdoblju ostvarili usporedni radnici zaposleni u društvu Promet Sinj d.o.o., a koji podaci su preuzeti iz platnih lista. U stupcu 14 da je prikazan prosjek plaće usporednih radnika. Prosjek da se računa tako da se zbroje plaće usporednih radnika i podijele se s brojem radnika za taj promatrani mjesec. U stupcima 7 i 8 da je izračunata razlika između plaće usporednih radnika zaposlenih u društvu Promet Sinj d.o.o. i plaće koju je tužitelj ostvarivao u utuženom razdoblju u društvu Autoprijevoz – Sinj d.o.o., a dobije se na način da se od prosjeka plaće iz stupca 5 oduzme iznos isplaćene plaće iz stupca 6. Nadalje navodi da je iz navedenog obračuna razvidno da razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao radeći kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa uzimajući u obzir platne podatke usporednih radnika tužitelja i plaće koju je ostvarivao u društvu Autoprijevoz

– Sinj d.o.o. kao i kod drugih poslodavaca u razdoblju od 1.3.2013. do 31.1.2018. godine iznosi ukupno 66.976,74 kn (8.889,31 EUR), a po mjesecima kako je to prikazano u stupcima 7 i 8 Tablice 1. Vještakinja zaključno navodi da je na osnovu analize podataka i izračuna prikazanih u nalazu, uzimajući u obzir platne podatke usporednih radnika tužitelja, utvrđena razlika između bruto plaće koju bi tužitelj ostvarivao kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa i plaće koju je tužitelj ostvario u razdoblju od 01.03.2013. do 31.1.2018. godine u ukupnom iznosu 66.976,74 kn (8.889,31 EUR).

17. Tužitelj nije imao primjedbi na vještvo sudske vještakinje Darke Cecić.

18. Tuženik je u svom podnesku od 14. veljače 2024. (list 935-936 spisa) prigovorio nalazu i mišljenju sudske vještakinje Darke Cecić, te je sud na ročištu od 19. veljače 2024. prihvatio prijedlog punomoćnika tuženika iz navedenog podneska da se vještakinja Cecić očituje da li su utvrđenja iz nalaza i mišljenje iste vještakinje u predmetima Pr-924/2020 i Pr-923/2020 primjenjiva i u konkretnom predmetu odnosno da li u situaciji u kojoj tužitelj ostvaruje isti koeficijent u oba društva tada ne bi postojala razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao radeći kod tuženika na radnom mjestu vozač autobusa i plaće koje ostvaruje u društvu Autoprijevoz Sinj d.o.o.

19. Na ročištu od 8. travnja 2024. godine sudska vještakinja Darka Cecić, u svom očitovanju na prigovore tuženika iz podneska od 14. veljače 2024. navodi da je mišljenje izneseno u vještvu od 16. lipnja 2023. izrađeno isključivo temeljem metode usporednih radnika prema kojoj izračunata razlika između bruto plaće tužitelja i usporednih radnika tuženika na radnom mjestu vozača postoji. Vještakinja potvrđuje i činjenice koje je iskazala u nalazu i mišljenju i to da je iz Pravilnika o radu za oba poduzeća vidljivo da se osnovna plaća radnika definira na isti način, da su tablice koeficijenata za radna mjesta iste pri čemu je za radno mjesto vozača autobusa predviđen koeficijent od 1,45 do 2,18, da je iz platnih lista tužitelja i usporednih radnika vidljivo da imaju isti ugovoreni koeficijent od 1,45, da nema razlike u metodologiji obračuna plaće kod oba poduzeća jer se unatoč koeficijentu svi vozači plaćaju prema važećem šifrarniku koji je vezan za odvožene linije, te da je iz šifrarnika linija za oba poduzeća vidljivo da nema razlike među naknadama za iste linije. U konačnici da se plaća vozača u oba poduzeća obračunava prema linijama koje je vozač u obračunskom mjesecu vozio pa iako se plaće računaju na isti način razlike između tužitelja i usporednih radnika se javljaju upravo radi odvoženih linija i eventualnih dodataka na plaću u obliku rada na državni praznik, nedjeljom ili noću. Drugim riječima da je tužitelj u društvu Autoprijevoz Sinj vozio identične linije koje su vozili usporedni radnici tuženika, imao bi istu plaću kolika je isplaćena i njima, i isto tako da je tužitelj kod tuženika vozio iste linije koje su vožene kod tuženika dobili bi istu plaću kao što mu je već isplaćeno tj. razlika plaće ne bi postojala. Vještakinja skreće pozornost na utužene mjesece ožujak i travanj 2013. g. za koje nema podataka o isplaćenoj plaći kod oba poslodavca pa se u slučaju ta dva mjeseca može jedino primijeniti metoda usporednih radnika. Vještakinja navodi da je platne podatke o usporednim radnicima dobila od tuženika.

20. Navedeni nalaz i mišljenje vještakinje Darke Cecić kao i usmenu dopunu tog nalaza i mišljenja na ročištu od 08.travnja 2024.godine ovaj sud smatra vjerodostojnim i logičnim budući je zasnovan na nalogu ovog suda i relevantnoj dokumentaciji koja prileže predmetnom spisu budući spisu prileže obračunski listići plaća tužitelja, obračunski listići plaća uporednih radnika tuženika, te Pravilnik o radu tuženika te je vještakinja dala nalaz i mišljenje i dopunu istog u skladu sa nalogom ovog suda, te je vještakinja Cecić u cijelosti razjasnila sve prigovore iz podneska tuženika od 14.veljače 2024.godine i to na ročištu od 08. travnja 2024. godine.

21. U predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da je pravomoćno riješeno prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari i to presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-287/17 od 02.03.2018.godine , a koja je postala pravomoćna temeljem presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-176/2018-2 od 07.studenog 2019.godine. Naime, navedenim odlukama je utvrđeno da je tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen od 02.veljače 2007.godine nesporno prenesen na novog poslodavca Promet Sinj d.o.o. tuženika u ovom postupku i to od 01.ožujka 2013.godine. U navedenom smislu, a imajući i u vidu činjenicu da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-287/17 utvrđeno da je tužitelj nesporno imao ugovor o radu na neodređeno vrijeme 02.02.2007.godine za radno mjesto vozača autobusa u Autoprijevozu Sinj, a za koji ugovor je presudom utvrđeno da je prenesen na novog poslodavca tuženika u ovom postupku upotpunosti je irelevantna činjenica na koju ukazuje tuženik u odgovoru na tužbu da je protiv odluke Županijskog suda u Osijeku Gž R-176/2018-2 od 07.studenog 2019.godine izjavljen izvanredni pravni lijek-revizija kod Vrhovnog suda RH budući tužitelj sudu nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su odluka ovog suda Pr-287/17 od 02.03.2018.godine i odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-176/2018-2 od 07.studenog 2019.godine stavljene van snage niti takav dokaz prileže spisu. Tužitelj je temeljem navedene odluke Županijskog suda u Osijeku, a kojom je pravomoćno utvrđeno da je njegov ugovor o radu sa ranijeg poslodavca Autoprijevoz Sinj prenesen na novog poslodavca, pod uvjetom-pretpostavkom da ga pripada razlika plaće, stekao pravo potraživati nastalu razliku neisplaćene plaće za cijelo razdoblje od prijenosa tog ugovora o radu 01.ožujka 2013.godine do njegovog prekida radnog odnosa zbog umirovljenja 30.01.2018.godine, a što i predstavlja pravnu osnovu njegova potraživanja.

22. Iz pregledanih obračunskih listića plaće tužitelja koji prileže predmetnom spisu te onog što je tužitelj iskazao u pravomoćno dovršenom postupku koji se vodio pod brojem Pr-287/17, a što je vidljivo iz sadržaja obrazloženja navedene pravomoćne presude ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa) nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju od trenutka prijenosa ugovora o radu 01.ožujka 2013.godine pao sve do 30.01.2018.godine kad je otišao u mirovinu najprije nakon otkaza ugovora o radu odlukom suda vraćen na rad kod tuženika, a potom je njegov ugovor o radu prenesen na novog poslodavca sa danom 01.03.2013.godine. Tužitelj je prije otkazivanja ugovora o radu i vraćanja na rad na mjesto vozača autobusa odlukom suda radio kao vozač autobusa u Autoprijevozu Sinj, a 2013.godine kad je vraćen na rad kao vozač autobusa kod Autoprijevoza Sinj nastavio raditi kao vozač autobusa u Autoprijevozu Sinj i bio je iznajmljivan tuženiku kao vozač, ali to je bilo kratko vrijeme i to samo do donošenja Odluke o prijenosu djelatnosti sa Autoprijevoza Sinj d.o.o. na Promet Sinj, 15.veljače 2013.godine , ali budući da je nakon prijenosa djelatnosti na tuženika većina autobusa prenesena na Promet Sinj d.o.o. tužitelj je nastavio raditi kod tuženika kao novog poslodavca na temelju ugovora o radu koji je prenesen iz Autoprijevoza Sinj na način da nije vozio autobusne linije već je redovno dolazio na radno mjesto i to sve do odlaska u mirovinu 30.01.2018. godine. Ovo sve proizlazi iz sadržaja obrazloženja navedene pravomoćne presude Pr-287/17 od 02.03.2018. Iz iskaza tužitelja u navedenom predmetu Pr-287/17 je razvidno da tužitelj nikad nakon prijenosa njegovog ugovora o radu iz Autoprijevoza Sinj nije zaključio ugovor o radu sa tuženikom Prometom Sinj d.o.o., a što među strankama u ovoj pravnoj stvari nije ni sporna činjenica.

23. U navedenom utuženom razdoblju od 01.03.2013.godine do 30.01.2018. na snazi je bio Zakon o radu (''NN''149/09- u daljnjem tekstu ZR). Temeljem odredbe članka 84.stavka 1. ZR-a plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, a temeljem stavka 2. istog članka plaća i naknada plaće se isplaćuje u novcu. Nadalje, temeljem odredbe članka 84.stavka 3. ZR-a ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno plaća i naknada plaće se za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do 15 dana u idućem mjesecu, a sukladno članku 84.stavku 4.ZR-a plaća i naknada plaće u smislu ovog Zakona su plaća i naknada plaće u bruto iznosu. Temeljem odredbe članka 87.stavka 3. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. U predmetnoj pravnoj stvari se u konkretnom slučaju također trebaju primijeniti pravila prijenosa ugovora o radu sadržana u odredbama Zakona o radu (''NN'' br. 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013), te odredbe Zakona o radu (''NN'' broj 93/2014, 127/2017, 98/2019) kojima je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva Vijeća 2001/23/EZ od 12.ožujka 2021. o približavanju prava država članica u vezi sa zaštitom prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, tvrtki ili dijelova poduzeća ili tvrtki (sl., L 82, 22.03.2001. - u daljnjem tekstu: Direktiva Vijeća 2001/23 EZ), mjerodavni za razrješenje predmetnog spora, a kojima je u kontinuitetu propisano da radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz st. 1. čl. 137. ZR-a zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (čl. 137.st. 2. ZR-a) i da poslodavac na kojeg je prenesen ugovor o radu na način određen stavkom 1. člankom 137. ZR-a preuzima sa danom prenošenja u neizmjenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu (članak 137.stavak 3. ZR-a). Nadalje, temeljem odredbe članka 133.stavka 2. ZR-a radnik čiji je ugovor o radu prenesen zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Ujedno je temeljem odredbe članka 133.stavka 3. ZR-a propisano da poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1. ovog članka preuzima sa danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Temeljem članka 15.stavka 1. Pravilnika o radu tuženika iz veljače 2015.godine proizlazi da je propisano da su radna mjesta kod tuženika razvrstana u rangove i razrede prema više kriterija (složenost poslova, potrebna stručna sprema, potrebna znanja i vještine, stručnost, odgovornost, posebno radno iskustvo, kreativnost i inovativnost, uvjeti rada i sl.), te da se nalaze u Tablici koeficijenata za radna mjesta, a koje da su sastavni dio tog Pravilnika. Podjednako je propisano odredbom članka 9.stavka 1. Pravilnika o radu Autoprijevoza Sinj d.o.o. iz veljače 2015. Temeljem odredbe članka 17.stavka 2. Pravilnika o radu tuženika je propisano da osnovna plaća radnika predstavlja umnožak utvrđene osnovice plaće i utvrđenog koeficijenta za radno mjesto na kojem radnik obavlja posao, dok je odredbom članka 17.stavka 4. istog Pravilnika propisano da iznos osnovne plaće vozača autobusa izravno ovisi o vrsti i broju linija koje vozač vozi tijekom tekućeg mjeseca, te da vrednovanje pojedinih linija obavljaju nadležne službe poslodavca vodeći se osnovnim gospodarskim kriterijima, troškovima i prihodima određene linije. Pitanje općenito o načinu obračuna plaća kao i načinu obračuna plaće vozača autobusa podjednako je kao i tuženikovim Pravilnikom propisano i odredbom članka 11.stavka 2. i 4. Pravilnika o radu Autoprijevoza Sinj d.o.o.. Također je odredbom članka 17.stavka 5. istog Pravilnika propisano da se poslodavac obvezuje radniku isplatiti plaću za protekli mjesec najkasnije do 15-tog u tekućem mjesecu. Radniku se prilikom isplate plaće uručuje obračun, primitak kojeg radnik potvrđuje svojim vlastoručnim potpisom. Navedena odredba članka 17.stavka 5. tuženikovog Pravilnika je identična odredbi članka 11.stavka 5. Pravilnika o radu Autoprijevoza Sinj d.o.o.

24. Iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto vozača autobusa prenesen na tuženika počevši od 01.03.2013.godine, a koja činjenica proizlazi i iz sadržaja navedene pravomoćne presude ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa), a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-176/2018-2 od 07.studenog 2019.godine (list 13-17 spisa). Navedenom odredbom čl. 133.stavka 2. ZR-a radnik čiji je ugovor o radu prenesen zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Ujedno je temeljem odredbe članka133.stavka 3. ZR-a propisano da poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1. ovog članka preuzima sa danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Darke Cecić jasno proizlazi da je prema članka u 15. i 16. te Tablici koeficijenata za radna mjesta temeljem Pravilnika o radu za radno mjesto vozača autobusa predviđen koeficijent od 1,45 do 2,18. Također prema onome što je propisano odredbom članka 15.stavka 1. tuženikovog Pravilnika o radu iz veljače 2015.godine, a kojeg je ovaj sud pregledao proizlazi da je propisano da su radna mjesta kod tuženika razvrstana u rangove i razrede prema više kriterija (složenost poslova, potrebna stručna sprema, potrebna znanja i vještine, stručnost, odgovornost, posebno radno iskustvo, kreativnost i inovativnost, uvjeti rada i sl.), te da se nalaze u Tablici koeficijenata za radna mjesta, a koje da su sastavni dio tog Pravilnika. Podjednako je propisano i odredbom članka 9.stavka 1. Pravilnika o radu Autoprijevoza Sinj d.o.o iz 2015.godine. Upravo sukladno navedenim kriterijima tužitelju je dodijeljen koeficijent 1,45, te je u tom smislu ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg je tužitelj imao zaključen sa Autoprijevozom Sinj d.o.o. je u istom sadržaju i obliku prenesen na tuženika sa ovim koeficijentom. Iz pregledanih obračunskih listića plaće uporednih radnika tuženika, a koje je tuženik dostavio ovom sudu uz podnesak od 18.04.2023.godine je razvidno da su također i svim vozačima autobusa-uporednim radnicima tuženika kao i tužitelju bili dodijeljeni koeficijenti 1,45. Nije dvojbeno da se obračun plaće tužitelja kao i uporednih radnika tuženika za navedeno radno mjesto vozača autobusa vrši sukladno odredbi članka 17.stavka 2. navedenog Pravilnika o radu tuženika na način je propisano da osnovna plaća radnika predstavlja umnožak utvrđene osnovice plaće i utvrđenog koeficijenta za radno mjesto na kojem radnik obavlja posao s time da sukladno odredbi članka 17.stavka 4. istog Pravilnika je propisano da iznos osnovne plaće vozača autobusa izravno ovisi o vrsti i broju linija koje vozač vozi tijekom tekućeg mjeseca, te da vrednovanje pojedinih linija obavljaju nadležne službe poslodavca vodeći se osnovnim gospodarskim kriterijima, troškovima i prihodima određene linije. Podjednako je propisano odredbama članka 11.stavka 2. i 11. stavka 4. Pravilnika o radu Autoprijevoza Sinj d.o.o, a koji je ovaj sud pregledao. Navedene Pravilnike je dostavio tuženik ovom sudu kao priloge uz podnesak od 18.04.2023.godine, te je ovaj sud u dokazne svrhe pregledao oba Pravilnika. Navedeno je pojasnila i vještakinja Darka Cecić u svom nalazu i mišljenju budući je ista istakla da uspoređujući Pravilnik o radu poduzeća Autoprijevoz-Sinj d.o.o. i Pravilnik o radu poduzeća Promet Sinj d.o.o. je utvrđeno da su članci koji reguliraju obračun plaće isti, da na isti način definiraju plaću, te da su i tablice koeficijenata za radna mjesta u oba Pravilnika iste. Vještakinja Cecić je pojasnila da se tuženik istoj očitovao o načinu obračuna plaća za radno mjesto vozača te da je tuženik iskazao da se plaća vozača u oba poduzeća obračunava prema linijama koje je vozač u obračunskom mjesecu vozio te da su vozači plaćeni za noćni rad , rad nedjeljom i državni blagdan. Također je razvidno iz nalaza i mišljenja vještakinje Cecić da je i ona kao i ovaj sud usporedbom platnih podataka tužitelja sa platnim podacima uporednih radnika tuženika došla do istog zaključka da i tužitelj i uporedni radnici tuženika imaju isti koeficijent plaće 1,45. Međutim, ista je u izračunu utvrdila da između plaće tužitelja u utuženom razdoblju i plaće uporednih radnika postoji razlika u iznosu od 8.889,31 Eur-a. U svom očitovanju na prigovore tuženika iz podneska od 14.veljače 2024.godine a na ročištu od 08.travnja 2024.godine proizlazi da je vještakinja Cecić upravo na tom ročištu objasnila kako je došlo do spomenute razlike plaće od 8.889,31 Eur-a ističući da je iz platnih lista tužitelja i usporednih radnika tuženika vidljivo da imaju isti ugovoreni koeficijent od 1,45, te da nema nikakve razlike u metodologiji obračuna plaće kod oba poduzeća jer da unatoč koeficijentu se svi vozači plaćaju po važećem šifrarniku koji je vezan za odvožene linije, te da je iz šifrarnika linija za oba poduzeća vidljivo da nema razlika među naknadama za iste linije. Zaključno je vještakinja Cecić objasnila zašto je došlo do razlike u plaći tužitelja u odnosu na uporedne radnike ističući da je do razlike došlo jer da se plaća vozača i u Autoprijevozu Sinj d.o.o. i u Prometu Sinj d.o.o. obračunava prema linijama koje je vozač u obračunskom mjesecu vozio pa premda se plaće u oba poduzeća računaju na isti način da se razlike između tužitelja i usporednih radnika javljaju zbog odvoženih linija i eventualnih dodataka na plaću u obliku rada na državni praznik, nedjeljom i noću. Vještakinja Cecić je istakla da bi tužitelj dobio istu plaću koju su u utuženom periodu primali usporedni radnici tuženika da je kao i oni vozio iste linije, te da u tom slučaju razlika plaće ne bi postojala. Ovaj sud je iz pregledanih obračunskih listića plaće tužitelja (list 18-130 spisa) te usporedbom istih sa obračunskim listićima plaće uporednih radnika (list 436-915 spisa) nedvojbeno utvrdio da je tužitelj kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. te dok ga je Autoprijevoz Sinj d.o.o. iznajmljivao kao vozača autobusa Prometu Sinj dakle do donošenja Odluke o prijenosu gospodarske djelatnosti cestovnog prometa prijevoza putnika sa Autoprijevoza Sinj d.o.o. na tuženika Promet Sinj d.o.o. , a koja odluka datira od 15.02.2013.godine što je razvidno iz sadržaja pregledane presude ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine vozio linije 2,23,4, 56, 57, 6, 48, 7, 8, 54,30, 53 dok isti nije vozio kao uporedni radnici linije 59,11, 38, 40, 46, 59, 72, 38. Iz navedenog je razvidno da tužitelj nije vozio sve iste linije kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. kao uporedni radnici tuženika budući je iz navedene presude Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine razvidno da je isti bio vozač autobusa kod Autoprijevoza Sinj i da je bio kao vozač iznajmljivan Prometu Sinj d.o.o. do citirane Odluke o prijenosu gospodarske djelatnosti cestovnog prometa prijevoza putnika od 15.02.2013. sa Autoprijevoza Sinj d.o.o. na Promet Sinj, a isti od te Odluke o prijenosu pa sve do umirovljenja 30.01.2018.godine nije više radio kao vozač autobusa pa iz toga jasno proizlazi da su podaci iz obračunskih listića plaće tužitelja (list 18-130 spisa) preuzeti prilikom tužiteljevog prijenosa ugovora o radu počevši od 01.03.2013.godine od Autoprijevoza Sinj, te nakon 15.02.2013.godine tužitelj sve do umirovljenja nije ni vozio autobusne linije tuženika koje je tuženik većim dijelom preuzeo od Autoprijevoza Sinj pa je u tom smislu jasno da tužitelj u utuženom razdoblju nije niti mogao voziti iste linije kao uporedni radnici tuženika budući je tužitelj temeljem prijenosa njegovog ugovora o radu samo zadržao sukladno odredbi članka 133.stavka 2. ZR-a svoje pravo iz radnog odnosa koje je stekao do prenošenja ugovora o radu 01.03.2013.godini u pogledu obračuna plaće prema linijama koje je vozio u Autoprijevozu Sinj d.o.o. do trenutka prenošenja njegovog ugovora o radu na tuženika. Razlika u plaći u iznosu od 8.889,31 Eur-a, a koju razliku je izračunala vještakinja Darka Cecić je nastala isključivo iz razloga što tužitelj u Autoprijevozu Sinj d.o.o. prije prenošenja njegovog ugovora o radu na tuženika, dakle prije 01.03.2013.godine nije vozio iste linije autobusa kao uporedni radnici kod tuženika, a što je razvidno uporedbom navedenih platnih lista tužitelja i platnih lista uporednih radnika tuženika, te tužitelj od trenutka prijenosa njegovog ugovora o radu 01.03.2013. do umirovljenja nije niti vozio nikakve autobusne linije. Budući je tuženik svim vozačima pa tako i tužitelju utvrdio isti koeficijent za obračun plaće od 1,45, a odredbom članka 17. stavka 4. tuženikovog Pravilnika o radu, a koja je odredba identična odredbi članka 11.stavka 4. Pravilnika o radu Autoprijevoza Sinj d.o.o. je propisano da iznos osnovne plaće vozača autobusa izravno ovisi o vrsti i broju linija koje vozač vozi tijekom tekućeg mjeseca kao i da vrednovanje pojedinih linija obavljaju nadležne službe poslodavca vodeći se osnovnim gospodarskim kriterijima, troškovima i prihodima određene linije ovaj sud je mišljenja da se plaća tužitelja u utuženom razdoblju razlikovala od plaće uporednih radnika isključivo iz razloga što su tužiteljeva osnovna plaća kao i dodaci za rad praznikom, nedjeljom i noću dok je isti radio u Autoprijevozu Sinj d.o.o. bili različiti od osnovne plaće uporednih radnika i njihovih dodataka za rad praznikom, nedjeljom i noću budući tužitelj počevši od 01.03.2013.godine do umirovljenja uopće nije vozio nikakve autobusne linije te isti nikad nije zaključio novi ugovor o radu sa tuženikom, a uporedni radnici tuženika za razliku od tužitelja dok je radio u Autoprijevozu Sinj su pored linija koje je vozio tužitelj kao vozač autobusa do 01.03.2013.godine u Autoprijevozu Sinj vozili i još neke autobusne linije koje tužitelj nije vozio u Autoprijevozu Sinj, a što je sud utvrdio usporedbom platnih podataka tužitelja i uporednih radnika tuženika. Obzirom da osnovna plaća vozača autobusa zavisi od broja i vrste odvoženih linija autobusa kad se navedeno pomnoži sa koeficijentom od 1,45 kojeg su imali i tužitelj i uporedni radnici tuženika dolazi se do navedene razlike u iznosu od 8.889,31 Eur-a, a koja je proizašla iz različitosti i broja linija koje je vozio tužitelj u Autoprijevozu Sinj prije prijenosa ugovora o radu i linija koje su vozili uporedni djelatnici tuženika. Potrebno je istaći da je u predmetnom slučaju trebalo uzeti u obzir da li je tužitelj u usporedbi sa njegovom situacijom neposredno prije 01.ožujka 2013.godine trpio gubitak na plaćama od trenutka prijenosa ugovora o radu na tuženika do odlaska tužitelja u mirovinu 30.01.2018.godine te je u tom smislu trebalo utvrditi kakva je bila početna pozicija plaće tužitelja prije prijenosa njegovog ugovora o radu 01.03.2013.godine u odnosu na onu nakon prijenosa njegovog ugovora o radu. U navedenom smislu prema provedenim dokazima u ovom postupku i utvrđenim činjenicama koje proizlaze posebno iz obračuna isplaćene plaće i nalaza i mišljenja vještakinje Darke Cecić nedvojbeno proizlazi da je tužitelju u spornom razdoblju obračunata i isplaćivana plaća po koeficijentu 1,45, a koji je propisan Tablicama koeficijenata radnog mjesta i Pravilnikom oradu na isti način kao i prije 01.ožujka 2013.godine te se kod oba društva u vezi obračuna plaća primjenjivao sadržajno isti Pravilnik o radu te se na isti način obračunavala plaća, a što zapravo znači da bi tužitelj ukoliko vozi iste autobusne linije istim radnim danima, blagdanima, u istoj smjeni i isti broj sati u Autoprijevozu Sinj d.o.o. ostvarivao istu plaću kao da je obavljao posao kod tuženika. Međutim, ono što je potrebno istaći da premda se prilikom obračuna plaće primjenjivao isti koeficijent obračuna plaće od 1,45 budući se sadržajno i kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. i kod tuženika primjenjivao isti Pravilnik o radu treba uzeti u obzir da je tužitelj vraćen na rad u Autoprijevoz Sinj d.o.o. 2015. po pravomoćnoj presudi kojom je utvrđeno da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu, te da je tek spomenutom presudom suda prvog stupnja poslovnog broja Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine nakon što je tužitelju već prestao radni odnos kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. zbog odlaska u mirovinu 30.01.2018. utvrđeno da je Autoprijevoz Sinj d.o.o. prenio na novog poslodavca Promet Sinj d.o.o. tuženika u ovom postupku ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg je sklopio sa tužiteljem. Navedena presuda Pr- 287/17 od 02.ožujka 2018.godine je postala pravomoćna 07.studenog 2019.godine. Upravo zbog činjenice da je tužitelj tek u sudskom postupku koji se vodio pod brojem Pr-287/17, nakon što je već otišao u mirovinu kao radnik Autoprijevoza Sinj d.o.o. pravomoćnom sudskom odlukom dokazao da je tuženik prenio njegov ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa Autoprijevoza Sinj na tuženika ne može se smatrati da je tužitelj navedenim prijenosom ugovora o radu zadržao onu razinu prava koja je imao kod Autoprijevoza Sinj d.o.o.

25. Naime, u ponovljenom postupku ovaj sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja, zz tuženika ČĐ i svjedoka TĐ. Iz iskaza saslušanog tužitelja u tom smislu proizlazi da je on bio vozač autobusa prema ugovoru o radu kojeg je imao zaključenog sa Autoprijevozom Sinj i da je on do 01.03.2013.godine kad je njegov ugovor o radu prenesen na tuženika bio vozač kod Autoprijevoza Sinj. Ono što je upotpunosti razvidno iz iskaza tužitelja je da je tužitelj od 01.03.2013.godine kad je njegov ugovor o radu prenesen na tuženika pa do 2015.godine kad je vraćen na posao u Autoprijevoz Sinj po odluci suda bio na bolovanju, a od 2015. godine kad se vratio na rad da nije uopće vozio autobusne linije već da se javljao zajedno sa drugim vozačima autobusa tuženiku kao poslodavcu na kojeg je prenesen njegov ugovor o radu za poslove koje treba obavljati, ali da ga tuženik nije angažirao na način da vozi autobusne linije, te da on radi toga nakon 2013.godine, a posebno nakon 2015.godine kad je vraćen na posao nije vozio nikakve autobusne linije već se samo javljao nadređenima prilikom dolaska na posao. Iz iskaza saslušanog tužitelja je razvidno da je njegov status u Autoprijevozu Sinj do 01.03.2013.godine kad je prenesen njegov ugovor o radu na tuženika bio bitno bolji od njegovog statusa nakon 2013.godine budući iz iskaza istog proizlazi da dok je radio u Autoprijevozu Sinj d.o.o. do 01.03.2013.godine da je vozio i međunarodne vožnje, te vožnje na relaciji Zagreb, Split te gradske vožnje [adresa], a da su te linije vozili i vozači tuženika, dok kako je sam istakao nakon što se vratio odlukom suda 2015.godine na rad kod Autoprijevoza Sinj i nakon što je 2013.godine njegov ugovor o radu prenesen na tuženika isti nije imao nikakve vožnje autobusnih linija budući je na tuženika prenesen njegov ugovor o radu, a tuženik ga nije uopće angažirao da vozi autobusne linije pa je tužitelj počevši od 2015.godine dolazio na posao i javljao se poslodavcu, ali ga je novi poslodavac cijelo vrijeme ignorirao budući ga nije angažirao da vozi autobusne linije. Tužitelj je u iskazu istakao sudu da nije nikad obavljao automehaničarske poslove, a iz čega jasno proizlazi da mu tuženik nakon što je na njega prenesen tužiteljev ugovor o radu nije omogućio obavljanje nikakvih poslova kod njega ni automehaničarskih ni poslova vozača autobusa premda je tužitelj vraćen 2015.godine odlukom suda na radno mjesto kod Autoprijevoza Sinj i premda nije sporno da je pravomoćnom odlukom suda prvog stupnja Pr-287/2017 od 02.ožujka 2018.godine utvrđeno da je tuženikov ugovor o radu zaključen 02.02.2007.godine kojeg je imao zaključenog sa Autoprijevozom Sinj prenesen na tuženika počevši od 01.03.2013. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da mu ČĐ koji je prema vlastitom iskazu bio direktor tuženika od 20.01.2017.godine nije nikad ponudio da vozi autobusne linije za Promet Sinj već da se on javljao prometniku u Promet Sinj za vožnju autobusnih linija, ali da mu nije ništa ponuđeno. Iz iskaza saslušanog svjedoka GĐ također nedvojbeno proizlazi da tužitelj kod tuženika nakon što je prenesen njegov ugovor o radu iz Autoprijevoza [adresa] na tuženika nije obavljao vožnje autobusnih linija niti je obavljao poslove automehaničara. Međutim dio navoda svjedoka GĐ u kojima svjedok ističe da tužitelj po njemu nikad nije obavljao posao vozača autobusa jer da nije dolazio na posao samim time što ga svjedok GĐ nije viđao na poslu nije logičan budući je tužitelj tek odlukom suda 2015.godine vraćen na posao u Autoprijevoz Sinj, a od trenutka prijenosa njegovog ugovora o radu sa Autoprijevoza Sinj 01.03.2013.godine pa do trenutka kad je odlukom suda vraćen na posao 2015.godine isti je bio na bolovanju. Kad je ČĐ prema vlastitom iskazu tek postao direktor tuženika 2017.godine, tužitelj je dolazio na posao već dvije godine, ali nije vozio autobusne linije budući ga nitko nije od strane tuženika nije angažirao da vozi autobusne linije kod tuženika. Dakle, netočan je navod GĐ da tužitelj prema njegovom mišljenju nikad nije obavljao posao vozača autobusa budući iz sadržaja i same spomenute pravomoćne presude ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa) proizlazi da je tužitelj obavljao poslove vozača autobusa do prijenosa njegovog ugovora o radu na tuženika. Budući je na tuženika kao novog poslodavca prenesen tužiteljev ugovor o radu počevši od 01.siječnja 2013.godine tuženik je već od 2013.godine trebao zadužiti tužitelja da vozi autobusne linije kod tuženika, a trebao je posebno to uraditi počevši od 2015.godine kad je tužitelj vraćen na rad odlukom suda u Autoprijevoz Sinj jer je tada već bio njegov ugovor dvije godine prenesen na tuženika. Iz iskaza GĐ proizlazi da je on tek 2017.godine kad je postao direktor tuženika tražio vozače ranijeg Autoprijevoza Sinj pa i tužitelja i IĐ da voze linije kod Prometa Sinj, ali da su ga oni odbijali. Ovaj sud ne prihvaća navode svjedoka GĐ u tom pogledu kao vjerodostojne budući tužitelj ni prije dolaska GĐ na mjesto direktora tuženika, a isti je postao direktor tuženika 2017.godine nije vozio autobusne linije budući ga tuženik nije niti angažirao da iste vozi. Tuženik nije angažirao tužitelja da vozi autobusne linije kod tuženika upravo iz razloga što je smatrao da je pravomoćna odluka suda donesena pod poslovnim brojem Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine (list 4-12 spisa) o prijenosu ugovora o radu vozača autobusa pa tako i tužiteljevog ugovora o radu neprovediva, a kako su se o tome i izjasnili svjedok ČĐ i zz tuženika TĐ, a iz kojih razloga prema mišljenju ovog suda tuženik, kako je to tužitelj i istakao tužitelju nije ni ponudio ugovor o radu. Također proturječan je i nelogičan i dio iskaza zz tuženika TĐ (list 1131-1132 spisa) u kojem isti navodi da je upravo i on ponudio vozačima Autoprijevoza Sinj da voze autobusne linije za tuženika Promet Sinj d.o.o., te da im je istovremeno sa tom ponudom ponudio ugovore o radu, a da su ga vozači odbili te da kad je postao direktor da je tražio vozače da prijeđu voziti u Promet Sinj, te da je imao osobne razgovore sa vozačima autobusa Autoprijevoza Sinj te između ostalog i sa tužiteljem koji da je tome bio prisutan i da se tužitelj te prigode na njegovu ponudu nije izjasnio. Navedena ponuda tužitelju od strane TĐ nije niti bila moguća u niti jednom trenutku budući iz iskaza saslušanog zz tuženika TĐ proizlazi da je on postao zz tuženika tek 2022. ili 2023.godine, a iz pregledane potvrde HZMO-a o prestanku osiguranja (list 252 spisa) proizlazi da je tužitelju kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. radni odnos prestao sa danom 30.siječnja 2018.godine radi odlaska u mirovinu. U tom smislu proizlazi da je tužitelj bio u mirovini četiri ili pet godina prije dolaska TĐ na mjesto direktora tuženika pa u tom smislu budući je tužitelj bio umirovljenik puno prije dolaska TĐ na mjesto zz tuženika TĐ i nije mogao ništa ponuditi tužitelju jer je njegov radnik odnos prestao zbog umirovljenja. Pravomoćnom presudom broj Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine je utvrđeno da je tužiteljev ugovor o radu prenesen na tuženika s danom 01.03.2013., ali iz provedenih dokaza u ovom postupku, posebice iskaza tužitelja, zz tuženika TĐ i svjedoka GĐ jasno proizlazi da tužitelj kao vozač autobusa unatoč navedenoj pravomoćnoj presudi kojom je utvrđeno da je tužiteljev ugovor o radu prenesen na tuženika sa danom 01.03.2013. navedeni ugovor nikad nije bio stvarno preuzet od strane tuženika budući je tuženik smatrao da je stvaran prijenos tužiteljevog ugovora o radu za radno mjesto vozača autobusa neprovediv o čemu su se i izjasnili u svojim iskazima zz tuženika TĐ i svjedok ČĐ pa se tuženik i ponašao cijelo vrijeme u skladu sa time jer nije sporno, a što proizlazi i iz iskaza saslušanog tužitelja te iskaza zz tuženika TĐ i svjedoka ČĐ da tužitelj u niti jednom trenutku od strane tuženika nije bio angažiran kao vozač autobusa premda je do trenutka umirovljenja, a nakon završenog bolovanja dolazio raditi i stavljao se samim time na raspolaganje novom poslodavcu. Izjava svjedoka GĐ da je tužitelj kad je on 2017.godine postao direktor tuženika odbio njegovu ponudu da vozi autobusne linije za tuženika se ne može smatrati istinitom i vjerodostojnom budući ista nije potkrijepljena nikakvim pisanim dokumentom iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj izrijekom odbio voziti autobusne linije za tuženika budući kad bi to bilo tako tužitelj bi time počinio tešku povredu radne obveze te bi to predstavljalo razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja, a tuženik sudu nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj po povratku na radno mjesto vozača autobusa kršio svoju radnu obvezu na način da je odbio izvršavanje radne obveze (vožnju autobusnih linija za tuženika) niti takav dokaz prileže spisu. Tužitelj je otišao s radnog mjesta vozača autobusa na način da je isti otišao u mirovinu sa danom 30.01.2018.godine, a što znači da je tužitelj prema tuženika sve do umirovljenja uredno izvršavao svoje radne obveze na radnom mjestu vozača autobusa, te je isti prema onome što je iskazao nakon što je vraćen na posao odlukom suda 2015.godine uredno se javljao novom poslodavcu – tuženiku i tražio da ga angažira na poslovima vozača autobusa. Isti ne može snositi odgovornost vezano za činjenicu da ga novi poslodavac – tuženik u ovom postupku, a na kojeg je prenesen ugovor o radu tužitelja s danom 01.03.2013.godine do umirovljenja nije angažirao da vozi autobusne linije kao što je angažirao druge vozače autobusa koji su bili preuzeti od strane tuženika 01.03.2013.godine i koji su nastavili kod tuženika raditi kao vozači autobusa vozeći kao i prije po istim ili sličnim linijama. Nasuprot tome, tužitelj je od 01.03.2013.godine kad je njegov ugovor o radu prenesen na tuženika pa do umirovljenja 30.01.2018.godine ostvarivao manje prava u smislu visine isplaćene mu plaće od prava koje su ostvarivali uporedni radnici koji su nakon što su preuzeti od tuženika nastavili voziti autobusne linije kod tuženika budući on nije bio angažiran od strane novog poslodavca na nikakvim poslovima ni vozača autobusa ni automehaničara, a uredno je bio u radnom odnosu do mirovine. Pored navedenog upravo je vještakinja Darka Cecić potvrdila dio iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da uporedni radnici koji su bili preuzeti od strane tuženika i zaposleni kod tuženika kao vozači autobusnih linija primali veću plaću od plaće tužitelja. Naime, tužitelj je u iskazu jasno istakao da je njegova plaća kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. bila veća prije 01.03.2013.godine kad je bio preuzet od tuženika nego nakon 01.03.2013.godine a što je i logično budući tužitelj nakon 01.03.2013.godine uopće nije ni vozio autobusne linije budući ga tuženik u tom razdoblju pa do umirovljenja nije niti angažirao na tim poslovima. U tom smislu iz nalaza i mišljenja vještakinje Cecić i to posebno nalaza sa ročišta od 08.travnja 2024.godine jasno proizlazi da iako se u Autoprijevozu Sinj d.o.o. i kod tuženika plaća obračunava prema linijama koje je vozač u obračunskom mjesecu vozio i premda se plaće računaju na isti način da se razlika između plaće tužitelja i plaće uporednih radnika koji rade kod tuženika pojavila upravo zbog odvoženih linija i dodataka na plaću u obliku rada u obliku rada na državni praznik, nedjeljom ili noću. Tužitelj bi u tom smislu imao istu plaću kolika je isplaćena i uporednim radnicima koji su stvarno obavljali posao vozača autobusa kod tuženika da je kod tuženika vozio identične linije kao oni. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka, pregledanih isprava, te iskaza tužitelja, zz tuženika i svjedoka GĐ jasno proizlazi da tužitelj u utuženom razdoblju od 01.03.2013.godine do zaključno 30.siječnja 2018.godine kad je otišao u mirovinu nije uopće vozio nikakve autobusne linije budući unatoč činjenici što je na tuženika prenesen njegov ugovor o radu, a što je i utvrđeno navedenom presudom Pr-287/17 od 02.ožujka 2018. godine, tuženik nije stvarno preuzeo tužiteljev ugovor o radu u pogledu prava i obveza koji iz tog ugovora proizlaze budući ga nije niti angažirao kao vozača autobusa pa u tom smislu tužitelj nije u tom razdoblju niti mogao ostvariti identičnu plaću kao uporedni radnici tuženika. Iz izračuna vještakinje Darke Cecić jasno proizlazi da tužitelj u utuženom razdoblju počevši od 01.03.2013.godine budući tad nije angažiran kod tuženika kao vozač autobusa da je bio angažiran od strane tuženika kao vozač autobusa kod tuženika bi vozio autobuse slično kao i usporedni radnici i to sve do odlaska u mirovinu 30.siječnja 2018.godine, a budući do toga nije došlo i tužitelj od 01.03.2013.godine uopće nije vozio autobusne linije istome je od strane tuženika koji ga nije preuzeo na adekvatan način budući mu nije davao nikakva zaduženja iako je pravomoćnom presudom od Pr-287/17 od 02.ožujka 2018. godine utvrđeno da je tužiteljev ugovor o radu prenesen na tuženika tužitelju na takav način onemogućeno ostvarivanje plaće koje su dobivali uporedni radnici kod tuženika koji su vozili spomenute autobusne linije i koji su na adekvatan način svojim angažmanom na poslovima vozača autobusa bili preuzeti od tuženika, a čime je tuženiku onemogućeno ostvarivanje plaće u punom iznosu budući ga po izračunu vještakinje Darke Cecić na ime nastale razlike plaće pripada za utuženo razdoblje ukupan iznos od 8.889,31 Eur. Ovaj sud je utvrdio u predmetnom postupku iz pregledanih obračunskih lista plaće tužitelja i uporednih radnika da tužitelj nije vozio do trenutka prijenosa njegovog ugovora o radu na tuženika, dakle do 01.01.2023.godine sve iste autobusne linije kao uporedni radnici tuženika, a u ponovljenom postupku je ovaj sud utvrdio da tužitelj od 01.01.2023.godine pa do umirovljenja 30.siječnja 2018.godine nije vozio nikakve autobusne linije budući ga tuženik nije angažirao za vožnju. Ove nesporno utvrđene činjenice potvrđuje u svom iskazu i sam svjedok ČĐ koji je bio direktor tuženika od 20.01.2017.godine budući je isti u iskazu istakao da je tužitelj i njegov ugovor o radu bio stvarno preuzet od strane tuženika da bi tužitelj vozio iste autobusne linije kao i radnici tuženika, te da bi ostvarivao ista primanja kao i uporedni radnici tuženika. Obzirom da je u predmetnom postupku iz iskaza tužitelja, zz tuženika TĐ i svjedoka GĐ jasno utvrđeno da tužitelj u utuženom razdoblju od 01.03.2013.godine do umirovljenja 30. siječnja 2018.godine nije vozio nikakve autobusne linije tad je jasno da njegov ugovor o radu nikad nije bio stvarno preuzet od strane tuženika pa tužitelj kao radnik Autoprijevoza Sinj d.o.o. do umirovljenja nije ni mogao ostvarivati u utuženom razdoblju primanja kao radnici tuženika koji su vozili u utuženom razdoblju navedene autobusne linije. Iz iskaza saslušanog zz tuženika TĐ nedvojbeno proizlazi da je visina plaće vozača autobusa ovisila o tome koji je vozač autobusnu liniju vozio i koliko je puta vozio neku autobusnu liniju, a koju će liniju vozač voziti da je to određivao dispečer, ravnomjerno za sve radnike. Tužiteljeva plaća u utuženom razdoblju od 01.03.2013.godine do 30.siječnja 2018.godine nije niti mogla ovisiti o vožnjama autobusnih linija budući je u ovom postupku iz svih provedenih dokaza posebice iskaza svjedoka GĐ i TĐ, te tužitelja jasno utvrđeno da tuženik nije niti angažirao tužitelju da vozi autobusne linije pa je logično samim time što isti nije vozio autobusne linije da su radnici kod tuženika, posebice oni čiji su ugovori o radu stvarno preneseni iz Autoprijevoza Sinj na tuženika i koji su vozili spomenute autobusne linije ostvarivali veće plaće od tužitelja. Potrebno je istaći da plaća vozača autobusa nije ovisila samo o činjenici što se na izračun plaće kod Autoprijevoza Sinj d.o.o. i kod tuženika primjenjivao isti Pravilnik o radu i isti koeficijent plaće, već je ovisila i o broju odvoženih linija, te dodacima na plaću zbog odvoženih linija (rad noću, državnim blagdanom, nedjeljom), a tuženik zbog toga što nije stvarno preuzeo tužiteljev ugovor o radu u utuženom razdoblju niti ima dokaza da je tuženiku ponudio zaključenje ugovora o radu istog nije ni angažirao da kod njega vozi autobusne linije u utuženom razdoblju pa je došlo do situacije da su drugi vozači autobusa, a koji su stvarno preuzeti od tuženika i s kojima su sklopljeni ugovori o radu redovno voze autobusne linije, a da tužitelj dolazi redovno na posao do umirovljenja, a tuženik ga uopće ne angažira da vozi autobusne linije, a zbog čega je tuženik i primio manju plaću u utuženom razdoblju za iznos kojeg je izračunala vještakinja Cecić od 8.889,31 Eur, a koji iznos razlike plaće predstavlja onu razinu stečenih prava po osnovi isplate plaće na koju tužitelj ima pravo budući sukladno odredbi članka 137.stavka 2. ZR-a je propisano da radnik čiji je ugovor prenesen na drugog poslodavca – u konkretnom slučaju na tuženika u ovom postupku zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Da mu je tuženik kao novi poslodavac preuzimanjem njegovog ugovora o radu omogućio da obavlja posao vozača autobusa na isti način vozeći iste linije kao i uporedni radnici tuženika ne bi nastala navedena razlika plaće u iznosu od 8.889,31 Eur-a. Međutim, tuženik je postupio protivno odredbi članka 137.stavka 3. ZR-a jer nije tužitelja kao vozača autobusa počevši od 01.03.2013.godine angažirao da vozi iste linije na isti način kao što je to uradio u odnosu na uporedne radnike tuženika, a čime je onemogućio tužitelja da ostvari svoje pravo na plaću u punom obimu onakvom kako je to stekao do dana prenošenja njegovog ugovora o radu. Također su upotpunosti pravno irelevantne za ovaj postupak izjave svjedoka GĐ i TĐ u kojima isti tvrde da pravomoćna presuda ovog suda Pr-287/17 od 02.ožujka 2018.godine nije provediva u pogledu utvrđenja da je tužiteljev ugovor o radu zaključen 02.veljače 2007.godine sa danom 01.03.2013.godine prenesen na tuženika budući tuženik ne može valjano osporavati ono što je utvrđeno navedenom pravomoćnom presudom te prema mišljenju ovog suda obzirom da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je tužiteljev ugovor o radu prenesen na tuženika sa danom 01.03.2013.godine obveza tuženika je sukladno odredbi članka 137.stavka 3. ZR-a da ispuni sva prava i obveze koja proizlaze iz prenesenog ugovora o radu tužitelja. Tuženik je onemogućio tužitelja u ispunjenju njegove radne obveze budući ga nije angažirao u utuženom razdoblju da uopće vozi autobusne linije, a zbog čega je tužitelj primao manju plaću u utuženom razdoblju jer nije vozio nikakve autobusne linije, odnosno plaća mu je bila neosnovano umanjena za iznos od 8.889,31 Eur. Premda svjedok GĐ protivno iskazu tužitelja tvrdi da je tužitelj odbio njegovu ponudu da vozi autobusne linije kod tuženika ovom sudu ne prileže nikakva opomena tuženika kao poslodavca u tom pravcu upućena tužitelju jer da je tužitelj postupio na navedeni način isto bi predstavljalo težu povredu radne obveze od strane tužitelja jer tužitelj ne smije odbiti izvršavati nalog poslodavca budući je njegovo radno mjesto bilo vozač autobusa. Obzirom da tuženik nije dostavio nikakve dokaze iz kojih bi proizlazilo da je opominjao tužitelja za kršenje radne obveze na radnom mjestu vozača autobusa navedeni dio izjave svjedoka GĐ ovaj sud smatra nevjerodstojnim i nelogičnim tim više što tuženik nije nikad u stvarnosti preuzeo tužiteljev ugovor o radu niti je sam s tuženikom zaključio ugovor o radu kao što je to bilo sa uporednim radnicima.

26. U navedenom smislu osnovan je u cijelosti zahtjev tužitelja da se tužitelju na ime razlike plaće za utuženo razdoblje od 01.03.2013.godine do umirovljenja isplati iznos od ukupno 8.889,31 Eur. Tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa petnaestog dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a prema članku 84. stavku 3. ZR/09 ( 92. stavku 3. ZR/14), a prema mjesečnim iznosima utvrđenim u nalazu i mišljenju vještakinje Darke Cecić. Neosnovan je dio zahtjeva tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće jer isti do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) slijedom čega je za ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

27. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i odlučeno kao u točki I/ izreke ove presude.

28. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku tuženik mu je dužan sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u cijelosti naknaditi parnične troškove. U navedenom smislu tužitelja kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 05.11.2020.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 16.05.2022.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 31.05.2022.godine u iznosu od 25 bodova; trošak sastava podneska 25.07.2023.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 19.02.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 08.04.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava žalbe od 25.06.2024.godine u iznosu od 125 bodova; trošak sastava podneska od 07.03.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 29.04.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 08.10.2025.godine u iznosu od 100 bodova; a što ukupno iznosi 1050 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 2.100,00 Eur-a te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 525,00 Eur-a ukupno iznosi 2.625,00 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 350,00 Eur-a ukupno iznosi 2.975,00 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime troškova ovog parničnog postupka, zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, a koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmijeni ZOO-a (''NN'' 156/22) te članku te kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

U Splitu, 10. studenog 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DN-a:

1/ tužitelju-po punomoćnicima

2/ tuženiku-po punomoćniku