REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6596/2024-16.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 16. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, dana 10. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da je ništetna odredba pod točkom 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102600451, sklopljenog dana 5. rujna 2005. između tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i tužitelja ŠĆ kao korisnika kredita te UĆ kao sudužnika, kojom je ugovorena obveza tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,00% od iznosa kredita.
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 451,03 EUR sa zateznim kamatama od 5. rujna 2005. pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 753,86 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 5. rujna 2005. u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102600451 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 70.827,86 CHF. Dalje navodi da je odredbom čl. 10. predmetnog ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita te da mu je dana 5. rujna 2005. tuženik naplatio naknadu u iznosu od 3.398,32 HRK. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita čime je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Smatra da je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da mu tuženik nije prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, ističe da se radi o ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik i da je spornom ugovornom odredbom suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banku kao trgovca. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana u čl. 10. Ugovora ništetna te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 451,03 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana kada mu je naplaćena predmetna naknada pa do isplate. Isto tako, traži naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik prigovara naznačenoj visini predmeta spora te u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Samu visinu zahtjeva ne spori. Osporava da bi tužitelj bio potrošač te navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, ističe da je tužitelj bio upoznat s predmetnom naknadom, smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare jer je predmetna naknada naplaćena 5. rujna 2005., smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe te slijedom svega iznesenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i da tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.
3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša GĆ. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
4. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom ugovorio kredit i da se obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00% od iznosa ugovorenog kredita (čl. 10.). Isto tako, nije sporno da je prilikom isplate kredita dana 5. rujna 2005. tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 3.398,32 HRK, odnosno 451,03 EUR (protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije).
5. Među strankama je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru, je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, odnosno je li ista nepoštena i ništetna. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu te od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.
6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi kupnje stana u kojem i danas živi, da su mu u banci rekli za naknadu i da je to bio uvjet za dobivanje kredita, da predmetnu ugovornu odredbu nije mogao mijenjati i da mu nitko nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu, odnosno zbog kojih radnji banka naplaćuje ovu naknadu. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.
7. Imajući u vidu sadržaj ugovora, činjenicu da je tužitelj kredit ugovorio kao fizička osoba, ugovorenu namjenu kredita (stambeni kredit) i iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da predmetni stan koristi isključivo za osobne potrebe, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik nije ničime dokazao da bi kredit bio ugovoren u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti.
8. S obzirom na sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 10. nije pojedinačno pregovaralo i da bez plaćanja naknade kredit ne bi bio odobren, odnosno da tužitelj nije niti mogao pregovarati o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu. Dakle, treba razlikovati situaciju kada tražitelj kredita odustane od sklapanja ugovora nakon što je banka već provela postupak odobravanja kredita od situacije kada je kredit realiziran i kada je ugovor ispunjen u cijelosti.
10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva neovisno o iskorištenom iznosu kredita i bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti je o istoj tužitelj mogao pojedinačno pregovarati, sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.
11. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.
12. Među strankama nije sporan iznos naknade koja je naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita, a nije sporan niti datum kada je ista naplaćena.
13. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo da tužitelju vrati iznos koji je naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sukladno čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.
14. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost spornih ugovornih odredaba utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.
15. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Troškovi zastupanja odmjereni su prema vrijednosti glavnog zahtjeva (451,03 EUR) koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.
16. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 19. ožujka 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025., 3. srpnja 2025. i 16. listopada 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 687,50 EUR. Trošak sastava podneska od 10. travnja 2025. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 EUR.
U Zagrebu 10. studenog 2025.
Sudac
Ivan Matančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima
2. Tuženiku po punomoćnicima