Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-1107/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Kristini Devčić Merzel, u pravnoj stvari tužiteljice PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici od 26. rujna 2024., poslovni broj: P- 166/2021-14, 10. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici od 26. rujna 2024., poslovni broj: P- 166/2021- 14.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 125,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Koprivnici od 26. rujna 2024., poslovni broj: P- 166/2021-14 riješeno je:

"Odbija se prigovor tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.“

2. Na takvo rješenje žalbu je pravovremeno uložio tuženik iz svih žalbenih razloga. Navodi da su člankom 12. Ugovora o kreditu stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (tuženika) u slučaju spora o istom ugovoru o kreditu, a koju odredbu pobijanom odlukom sud smatra ništetnom. Navodi da u slučaju da se o kakvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, za ocjenu njezine (ne)poštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti sud morao u obzir uzeti vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti, a koje prvostupanjski sud nije utvrđivao. Navodi da prvostupanjski sud ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koja pretpostavka također mora biti ispunjena da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik ističe kako prorogacijska klauzula ni na koji način ne isključuje, ograničava ili otežava pravo tužitelja da ostvari svoja prava pred sudom. Nadalje ističe da, sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena, a što tuženik osporava, sukladno odredbi članka 46. stavak 1. i članka 48. stavak 1. ZPP-a Općinski građanski sud u Zagrebu je i opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Ističe da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju na koju se sud poziva budući da se iste primjenjuju isključivo na sporove s međunarodnim elementom, a odredbe tog zakona su ionako stupile na snagu 30.9. 2015. godine, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2.7. 2007. godine, pa se ista odredba ne primjenjuje na predmetni Ugovor. Ističe kako u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe članka 59. ZPP-a obzirom da se ista primjenjuje na sporove proizašle iz djelatnosti poslovne jedinice, a tužitelj u ovom postupku osporava promjenu tečaja CHF. Navedene promjene nisu u nadležnosti poslovne jedinice tuženika. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud usvoji ovu žalbu i preinači pobijano rješenje na način da se prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te da tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak sastava ove žalbe sa zakonskom kamatom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije uložen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja, donoseći pobijanu odluku, počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, u vezi s člankom 381. ZPP, niti da prvostupanjski sud netočno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da odredba članka 12. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u slučaju spora prema sjedištu tuženika, da je ista odredba dio unaprijed formuliranog ugovora od strane tuženika i da ista nije posebno pregovarana s tužiteljicom, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, te

- da ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženicu, s obzirom da se njezino sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je sporna odredba (unaprijed formulirana od strane trgovca, nedvojbeno ovdje tuženika, a kako tužiteljica u iskazu navodi ponuđeni su joj "gotovi papiri" bez stvarne mogućnosti pregovaranja), a u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP/03) ništetna jer o istoj stranke nisu pregovarale pa čak ista nije niti rezultat sporazuma stranaka. Ovdje sud napominje da, iako u smislu članka 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranka (članak 70. stavak 1. ZPP), a kojem su prethodili pregovori odnosno suglasnost obje strane o prihvaćanju iste, a postojanje takvog sporazuma tužiteljica u konkretnom slučaju osporava, dok sam tuženik nije ponudio dokaze da bi se stranke doista, jasno i na transparentan način, sporazumjele o prorogaciji nadležnosti (a u konkretnom slučaju osim opće mjesne, moguća je i izberiva nadležnost u smislu čl. 59. ZPP). U svezi navedenog u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, činjenica upravo izostanka takvog sporazuma odnosno propuštanja tuženika da tužiteljicu upozori na odredbu o mjesnoj nadležnosti suda te joj pruži mogućnost stvarnog odabira čini postupanje tuženika suprotno savjesnosti i poštenju izraženo u članku 4. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), a kojeg se isti bio dužan pridržavati.

8. Naime, potreba da se tuženiku pruži kompenzacija za neprilike u koje ga dovodi parnica uvjetuje pravila po kojima se mjesna nadležnost utvrđuje u prvom redu tako da se tuženiku olakša obrana time što će za suđenje biti nadležan sud koji je za tuženika najpristupačniji. Interesi tuženika ponekad se prepliću s nekim drugim interesima koji imaju preči značaj. U konkretnom slučaju upravo interes tužiteljice kao potrošača, a u odnosu na tuženika kao trgovca (i pravne osobe koja ima poslovne jedinice po cijeloj RH), daje mogućnost tužiteljici da bira nadležni sud (opće mjesne nadležnosti za tuženika ili prema mjestu poslovnice tuženika), a koju mogućnost odabira je tuženik, uvodeći u Ugovor o kreditu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema mjestu sjedišta tuženika, bez stvarne mogućnosti da o istoj odredbi pregovara, tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, neosnovano uskratio. Slijedom iznesenog, a obzirom da je sporna odredba o nenadležnosti ništetna u smislu članka 81. ZZP, tužiteljica je pravilno, temeljem članka 59. ZPP izvršila izbor između suda opće mjesne nadležnosti za tuženika i suda prema mjestu poslovne jedinice tuženika (konkretno podružnice Koprivnica), te izabrala prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je prebivalište tužiteljice u [adresa], (a bilo je i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), dakle na području nadležnosti suda prvog stupnja (članak 2. točka XI. stavak 3. Zakona o područjima i sjedištima sudova, "Narodne novine", broj: 67/18., 21/22.), te osnovano prvostupanjski sud zaključuje da bi pristup sudu tužiteljici, a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru o kreditu svakako bio otežano (prostorno zbog velike udaljenosti 103 km u jednom smjeru - https://www.google.com/maps/dir/Zagreb/Koprivnica), ali i ekonomski jer bi imala dodatne putne troškove, tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija, dok je tužiteljica pojedinac fizička osoba, koja je u predmetnom postupku tužiteljica po osnovi potrošačkog ugovora (kredit vezan kupovinu motornog vozila za osobne potrebe, a protivno nije dokazano pa je tužiteljica u predmetnom odnosu upravo potrošač u smislu članka 3. stavka 1. točka 1. ZZP/03) i koja u predmetnom postupku zahtjeva uklanjanje neravnoteže koja je materijalne prirode u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega bi primjena odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda stvorila još dodatnu ekonomsku neravnotežu između stranaka jer primjenom iste za tužiteljicu (a koja je umirovljenica sa mirovinom od 331,00 eur mjesečno, ratom kredita od 80,00 eur i sinom invalidom) nastaju i dodatni troškovi organizacije odlaska na sud prema sjedištu tuženika.

9. Nadalje, iako osnovano žalba tuženika ističe da se mjesna nadležnost prvostupanjskog suda ne može odrediti temeljem članka 19. L. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., dalje: ZPK/09) prema prebivalištu tužiteljice, jer se ta odredba, a u smislu članka 29. stavak 1. ZPK/09, ne može primijeniti na ovaj predmet budući da je sporni ugovor (Ugovor o kreditu) sklopljen 2. srpnja 2007. (ovjeren kod javnog bilježnika 4. srpnja 2007.), a predmetni spor nije izuzetak iz članka 29. stavak 2. ZPK/09, te da odredba članka 19. L. ZPK/09 je odredba o nadležnosti suda RH u slučaju prekograničnog spora, takva pogrešna primjena materijalnog prava nije dovela u pitanje opstojnost prvostupanjske odluke te mjesnu nadležnost suda prvog stupnja, a koja je utemeljena na članku 59. ZPP (prema mjestu podružnice tuženika u Koprivnici).

10. Naime, člankom 59. ZPP propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području ta poslovna jedinica se nalazi. Dakle, tužiteljica je podnoseći tužbu u predmetnom postupku mogla birati, temeljem članka 59. ZPP, između dva suda i to suda opće mjesne nadležnosti za tuženika kao i suda na području gdje se nalazi poslovna jedinica tuženika (poslovnica) a koja je sudjelovala u sklapanju spornog ugovora. Iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je ugovor sklopljen 2. srpnja 2007. u Koprivnici te da je isti na strani banke ovjerila Podružnica Koprivnica 3, svojim pečatom. Dakle, tužiteljica je između dva suda (pa i suda opće mjesne nadležnosti za tuženika) mogla izabrati i prvostupanjski sud, a koji je mjesno nadležan prema mjestu gdje se nalazi podružnica tuženika koja je sudjelovala u sklapanju ugovora.

11. Suprotno navodima tuženika upravo je zbog djelatnosti (propusta same podružnice tuženika) ništetna odredaba članka 12. Ugovora o kreditu jer, a kako to tužiteljica u svome iskazu navodi, tuženik (po podružnici koja je sastavljala i sklapala ugovor) nije s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovarao, odnosno tužiteljici uopće nije ostavljena mogućnost izbora (dakle da prihvati ili odbije navedenu odredbu niti joj je bilo što rečeno u svezi navedene, već je dobila "gotove papire"). Dakle, prorogacija nadležnosti suda podrazumijeva sporazum stranaka, a koji sporazum, prema iskazu tužiteljice, je izostao na strani tužiteljice te ista uopće nije bila upoznata sa spornom odredbom, slijedom čega je upravo propust tuženika (podružnice) da pregovara s tužiteljicom o spornoj odredbi (spornim) doveo do predmetnog postupka.

12. Slijedom iznesenog prvostupanjski sud, iako pogrešnom primjenom materijalnog prava, je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno odbio prigovor tuženika kao neosnovan, slijedom čega je ovaj sud, a temeljem članka 380. točka 2. ZPP u svezi članka 368. stavka 2. i članka 381. ZPP, odbio žalbu tuženice te potvrdio prvostupanjsko rješenje i odlučio kao u točki I. izreke.

13. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka tuženika (trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eur) ovaj sud je temeljem članka 166. stavka 1. u svezi članka 154. stavka 1. ZPP, obzirom da tuženik u cijelosti nije uspio svojom žalbom, odbio zahtjev tuženika za nadoknadom troškova žalbenog postupka, te je odlučio kao u točki II. izreke ovog rješenja.

U Sisku 10. studenoga 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel