Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Gž-365/2025-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Krešimira Biljan predsjednika vijeća, Irene Lenić suca izvjestitelja i Ivice Raguž člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnici odvjetnici Ireni Blauhorn, u Karlovcu protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, broj P-617/2024-10 od 18. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

i

r i je š i o j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu, broj P-617/2024-10 od 18. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 5103957270 od 15. svibnja 2008. sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 %(jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno= 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora.“

II. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 499,87 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.05.2008.g. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pa do isplate pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove isplatom iznosa od 615,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sa zateznim kamatama od 18. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

1.1. Rješenjem istog poslovnog broja je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke prvostupanjskog suda u kojoj navodi da pobija presudu, međutim, iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija i rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Tuženik je žalbu podnio zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovo vijeće utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP), na koju žalbom upućuje tuženik s obzirom da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni, neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

5.1. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza predloženim po parničnim strankama i njihove ocijene (članak 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem navedene odredbe.

8. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 15. svibnja 2008. godine zaključili ugovor o kreditu u iznosu od 84.746,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, kojim se tuženik obvezao tužitelju isplatiti kredit u navedenom iznosu na rok otplate od 360 mjeseci uz ugovorenu kamatnu stopu promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja na dan zaključenja ugovora iznosi 5,75% godišnje, da je ugovorena otplata kredita u kunama primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem prema danu dospijeća prema otplatnom planu, te da je u ugovoru naznačeno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 kuna obračunato s datumom ugovora.

8.1. Nije sporno da je tuženik prilikom isplate predmetnog kredita naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita od 1% iznosa odnosno iznos od 3.766,28 kuna što iznosi 499,87 eura.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda s obzirom da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pa da bi za suđenje u ovom predmetu mjesno nadležan bio sud sjedišta tuženika, koji prigovor je odbijen rješenjem prvostupanjskog suda pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o ugovorenoj nadležnosti suda koju je tužitelj prihvatio potpisivanjem ugovora nepoštena odredba ugovora.

11. U tom smislu treba naglasiti da je Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

11.1. Tako je odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodni novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09, 78/12., 56/13. i 41/14 dalje: ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Naime, ovakve odredbe u adhezijskim ugovorima su suprotne načelu savjesnosti i poštenja budući je ovakvim odredbama prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, što ih čini ništetnim sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a.

12. Uzimajući u obzir da se radi o ugovornoj klauzuli koja je unesena u tipski ugovor i nije bila posebno pregovarana, da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u drugi grad što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu putovanja te potrebno vrijeme te uzimajući u obzir da je navedena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, pravilan je zaključak suda da se radi o nepoštenoj ugovornoj klauzuli, koja je ništetna.

12.1. Kako je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev za utvrđenjem ništetnim te isplatu iznosa plaćenog po osnovu ništetnih odredbi ugovora o potrošačkom kreditu, a tužitelj je kao korisnik kredita potrošač jer je ugovor podignut za stambene potrebe tužitelja – adaptaciju stana, prvostupanjski sud mjesta gdje potrošač ima prebivalište je nadležan za postupanje.

13. U odnosu na plaćanje naknade za obradu kredita prvostupanjski sud je saslušanjem tužitelja utvrdio da prije podizanja kredita o navedenoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale niti da je tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi iznos naknade.

14. Da se radi o naknadi koja se naplaćivala prilikom podizanja ugovora o kreditu o kojoj potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja, prvostupanjski sud je utvrdio i iz iskaza saslušane zaposlenice banke koja je navela da je klijente upoznavala sa obvezom plaćanja naknade, međutim da nije posebno objašnjavala za što naknada služi, a s obzirom da je obveza propisana Pravilnikom tuženika o tome se nije pregovaralo.

15. Obrazlažući da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja koja je dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora po tuženiku, a da iz naknade nije jasno od čega se sastoji jer ne sadrži podatke o uslugama koje su pružene i nastalim troškovima, te kako se radi o odredbi potrošačkog ugovora, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva pozivom na odredbu članka 102.ZZP-a.

16. U vrijeme zaključenja ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade, a stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 101/17. od 12. listopada 2017.) je propisana zabrana naplata naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

17. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

18. Stoga je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, nepošteni stjecatelj.

19. Budući da se radi o standardnoj odnosnoj tipskoj ugovornoj odredbi koja je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, da u ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ugovorna naknada, niti jasno i nedvosmisleno predočeno tužitelju od čega se troškovi obrade zahtjeva ugovora o kreditu sastoje, te kako tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj odredbi pregovaralo, takva ugovorna je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (članak 102. ZZP-a).

21. Neosnovan je žalbeni razlog tuženika u kojem smatra da nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi s obzirom da se radi o jasnim i lako razumljivim odredbama koje je tužitelj sklapanjem ugovora prihvatio.

21.1. Naime, zahtjev transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju to znači da tužitelj kao korisnik kredita zna koje stvarne troškove plaća i da može procijeniti ekonomske posljedice proizašle iz te odredbe. Navedeno nije ispunjeno s obzirom da je tužitelj imao samo paušalnu informaciju prilikom sklapanja ugovora o kreditu o obvezi plaćanja, a nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade.

21.2. Osim toga, činjenica da je trošak obrade zahtjeva i odobravanja kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obuhvaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

22. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbu o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, pravilno primjenjujući odredbu članka 102. u svezi s člankom 96. ZZP-a, te je pravilno obvezao tuženika na isplatu tužitelju iznosa koji je naplaćen u iznosu od 499,87 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana naplate 19. svibnja 2008. do isplate s obzirom da je tuženik dužan kao nepošteni stjecatelj platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja (članak 1111. i članak 1115. ZZP-a).

23. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio istaknuti prigovor zastare potraživanja. Naime, odredbom članka 361. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, - nastavno ZOO) propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtijeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništetnosti ugovora (članak 104. stavak 1 ZO-a) te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništavost utvrđena (tako i pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: SU IV - 47/2020. održanoj 30. siječnja 2020.).

24. Pravilno je prvostupanjski sud donio odluku o troškovima postupka temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, koju vrijednost predmeta spora tuženik nije osporio.

25. Suprotno žalbenom razlogu tužitelju pripada trošak pristupa na ročište zbog objave presude u smislu odredbe Tbr. 9/2 Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

26. Zbog navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

Vukovar, 10. studenog 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Krešimir Biljan