Poslovni broj: Us I-427/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Anđele Hambašić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Lupus zaštita d.o.o. Varaždin, Ivanečka 39, OIB: 27928056511, zastupana po opunomoćeniku Jaši Krausu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 155, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 10. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/24- 01/119, URBROJ: 513-04-24-3 od 18. studenoga 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 18. studenog 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 03. travnja 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju zabranjeno raspolaganje preplatom poreza na dodanu vrijednost (PDV) u iznosu od 52.382,83 €, do izvršnosti poreznog rješenja od 20. lipnja 2022. godine.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela, a također je na temelju čl. 49. st. 3. Zakona o upravnim sporovima (NN 36/24 - ZUS) na raspravnom ročištu iz e-spisa ovog suda Us I-1509/23 pročitano rješenje od 21. prosinca 2023. godine i presuda od 02. prosinca 2024. godine.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelju po provedenom poreznom nadzoru prvostupanjskim rješenjem od 20. lipnja 2022. godine i drugostupanjskim rješenjem od 07. veljače 2023. godine utvrđena obveza PDV-a za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. srpnja 2020. godine u iznosu od preko 1.000.000,00 kn. Tužitelj je osporavao zakonitost tih rješenja u posebnom upravnom sporu koji se vodio pred ovim sudom u predmetu Us I-1509/23, ali je njegov tužbeni zahtjev za poništavanje tih rješenja odbijen nepravomoćnom presudom od 02. prosinca 2024. godine. Međutim, prethodno je u istom upravnom sporu rješenjem od 21. prosinca 2023. godine određen odgodni učinak tužbe, koji je i dalje na snazi, jer je još u toku žalbeni postupak pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske.

U vrijeme nakon što je nastupila izvršnost rješenja o tužiteljevoj obvezi PDV-a, tužitelj je s poreznim tijelom 03. svibnja 2023. godine bio sklopio upravni ugovor o podmirenju poreznog duga u 20 mjesečnih anuiteta, uz predavanje bjanko zadužnica njega i jamaca-plataca. Međutim, nakon određivanja odgodnog učinka tužbe (21. prosinca 2023. godine), dana 12. siječnja 2024. godine je sklopljen aneks spomenutog upravnog ugovora, kojim se njegovo ispunjenje odgađa do okončanja upravnog spora u predmetu ovog suda Us I-1509/23.

Tužitelj je nakon toga 28. ožujka 2024. godine podnio zahtjev za ispravak prijave PDV-a za veljaču 2024. godine te je zatražio preknjiženje preplate PDV-a na račune svojih drugih dugovanja u iznosu od oko 40.000,00 € (oko 300.000,00 kn). Porezno tijelo je nakon toga prvostupanjskim rješenjem od 03. travnja 2024. godine tužitelju zabranilo raspolaganje preplatom PDV-a od 52.382,83 € (oko 395.000,00 kn), do izvršnosti rješenja od 20. lipnja 2022. godine, uz obrazloženje da je preplata na računu PDV-a nastala kao rezultat knjiženja povrata uplaćenih sredstava, na temelju aneksa upravnog ugovora (od 12. siječnja 2024. godine). Istaknuto je da su tužitelju izdavane opomene od 08. travnja 2022. godine, 06. svibnja 2022. godine, 09. rujna 2022. godine, 13. travnja 2023. godine i 09. veljače 2024. godine. Ujedno je ukazano na visinu tužiteljeve obveze po rješenjima donesenim nakon poreznog nadzora te na vjerojatnost da bi korištenjem preplatnog salda tužitelj umanjio mogućnost naplate svoje obveze. Stoga je odluka zasnovana na čl. 171. st. 1. Općeg poreznog Zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22 - OPZ).

Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 18. studenog 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu.

Tužitelj u tužbi najprije navodi da nije dokazano postojanje vjerojatnosti o onemogućavanju naplate njegovog duga.

Sud ne može prihvatiti ovaj navod, jer se sve ranije spomenute opomene izdane tužitelju (osim one od 13. travnja 2023. godine) zapravo odnose na njegova druga dugovanja javnih davanja, što znači da i inače ne podmiruje redovno svoje obveze. Ujedno visina tužiteljevog duga od preko 1.000.000,00 kn opravdava mjeru osiguranja naplate pa je zabrana raspolaganja preplaćenog PDV-a u cijelosti zasnovana na odredbama čl. 171. st. 1. i 2. OPZ-a te na odredbi čl. 25. st. 1. OPZ-a. Tužitelj dalje navodi da je prilikom sklapanja upravnog ugovora predao bjanko zadužnice sebe i jamaca, koje je porezno tijelo vratilo, te ukazuje i na povrat sredstva na temelju aneksa upravnog ugovora, što isto tako ukazuje na nepostojanje opasnosti za onemogućavanje naplate poreznog duga.

Međutim, aneks od 12. siječnja 2024. godine i povrat zadužnica su samo rezultat prethodnog određivanja odgodnog učinka tužbe koji onemogućuje naplatu poreznog duga po rješenju od 20. lipnja 2022. godine, ali istovremeno ne sprečava pljenidbu tužiteljevog prava raspolaganja preplaćenog PDV-a, na temelju čl. 25. st. 1. OPZ-a i čl. 171. st. 2. OPZ-a.

U odnosu na tužiteljev navod o tome da je ispunjavao obveze iz upravnog ugovora sud napominje da se zabrana raspolaganja odnosi na znatno niži iznos (oko 395.000,00 kn), nego što iznosi tužiteljev dug po rješenju od 20. lipnja 2022. godine (preko 1.000.000,00 kn).

Tužitelj ističe da je rok zabrane raspolaganja njegovim novčanim sredstvima na računu PDV-a neodrediv.

Međutim, ta tvrdnja tužitelja nije točna, jer je u izreci prvostupanjskog rješenja od 03. travnja 2024. godine jasno navedeno da mjera osiguranja traje do izvršnosti poreznog rješenja od 20. lipnja 2022. godine. Ako pak tužitelj ipak meritorno uspije sa svojom žalbom protiv presude ovog suda Us I-1509/23 od 02. prosinca 2024. godine, to bi značilo pravomoćno poništavanje rješenja od 20. lipnja 2022. godine pa bi u tom slučaju i zabrana prava raspolaganja prestala na temelju čl. 171. st. 6. OPZ- a, u kojem je propisano da se postupak osiguranja obustavlja ako nastupe okolnosti zbog kojih se osiguranje više ne može provoditi.

Sud ne može prihvatiti niti navod tužitelja da mu se zabranom raspolaganja novčanim sredstvima na računu PDV-a nanosi šteta i ugrožava likvidnost. Naime, sud smatra da je izrečena mjera osiguranja koja se odnosi na zabranu raspolaganja iznosom od oko 395.000,00 kn u cijelosti razmjerna situaciji u kojoj se očekuje pravomoćna drugostupanjska presuda u upravnom sporu u upravnoj stvari u kojoj je tužitelju naloženo plaćanje poreznog duga u iznosu od preko 1.000.000,00 kuna. Zbog svega navedenog sud smatra da je prvostupanjsko rješenje o određivanju mjere osiguranja od 03. travnja 2024. godine u cijelosti pravilno i zakonito pa je stoga i tuženik osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 18. studenog 2024. godine u cijelosti pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu. Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tužiteljevog rješenja od 18. studenog 2024. godine kao neosnovan obijen, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov (inače nespecificiran) zahtjev za naknadu troška.

Tužitelju je u ovom upravnom sporu pravomoćnim rješenjem od 16. srpnja 2025. godine odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere.

U Zagrebu, 10. studenog 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Jaša Kraus

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,

Zagreb, Koturaška 43