REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREB

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-421/2019-94

(spojen P-1936/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja REAL BEEF d.o.o., iz Zagreba, Savska opatovina 36, OIB: 68924918423, kojeg zastupa punomoćnica Sidonija Grbavac, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, Zagreb, OIB: 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. listopada 2025. , dana 10. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju REAL BEEF d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Savska opatovina 36, OIB: 68924918423 isplati iznos od 1.079.028,86 EUR-a / 8.129.942,92 kuna zajedno sa propisanim zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2019. g. pa do 31. prosinca 2019. g. po stopi od 6.30 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i naknaditi prouzročeni parnični trošak s propisanim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do namirenja po stopi od 6,30 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da tužitelju naknadi ovom parnicom prouzročeni trošak sve u roku od osam dana.“

(spojen P-1936/2019)

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 65.640,00 EUR-a, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu 22.703,89 EUR-a.

Obrazloženje

1. Naslovni sud je međupresudom poslovni broj P-421/19 od 8. srpnja 2022. utvrdio da je tuženica odgovorna za nastanak štete nastale tužitelju a temeljem zahtjeva za izravna plaćanja u 2016., 2017. i 2018.

2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 3859/2022 od 14. ožujka 2024. preinačio gore navedenu međupresudu te je odbio kao neosnovan zahtjev tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati 2.245.676,16 EUR / 16.920.047,01 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 712.671,10 EUR / 5.369.620,38 kn od 1. srpnja 2017. do isplate i na iznos od 1.534.080,11 EUR / 11.558.526,57 kn od 1. srpnja 2018. do isplate (stavak I. izreke) te da tužitelj naknadi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 109.345,32 EUR-a te je odbio zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 172.690,62 EUR-a. U istoj odluci viši sud je odlučio da ne može odlučiti o tužbenom zahtjevu iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1936/2019 jer je prvostupanjski sud predmet P-1936/2019 spojio na spis P-421/19 rješenjem od 9. rujna 2022. odnosno nakon što je glavna rasprava zaključena u predmetu P- 421/19 (8. srpnja 2022).

3. Stoga ovom presudom naslovni sud odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja u predmetu P-1936/19.

4. Tužitelj u tužbi podnesenoj 1. listopada 2019. u predmetu P-1936/19 u bitnom zahtjeva naknadu štete u iznosu od 1.079.028,86 EUR-a (8.129.942,92 KN) u vidu izmakle koristi zbog povrede prava Europske unije o korištenju novčanih potpora u poljoprivredi i hrvatskih provedbenih propisa. Tužitelj je trgovačkog društvo koje se bavi ekološkom stočarskom proizvodnjom na krškom području Dalmatinske zagore i na zemljištu zakupljenom od tuženice u svrhu pašarenja. Poljoprivredno gospodarstvo tužitelja je upisano u Upisnik poljoprivrednika koje vodi Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje u tekstu: Agencija). Tužitelj je Agenciji 7. lipnja 2018. podnio zahtjev za dodjelu plaćanja za korištenu površinu od 1.768,31 EUR-a ha te mu je na temelju tog zahtjeva isplaćena potpora u iznosu od 862.073,70 kn. Tužitelj ističe da mu nije poznat točan iznos priznatih potpora za 2018. godinu. Tužitelj smatra da ima pravo zahtijevati naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog pogrešne implementacije prava EU od strane tuženice i nezakonitog i nepravilnog rada pravne osobe s javnim ovlastima (Agencije) za koji odgovara tuženica do koje štete je došlo prilikom obračuna i isplate potpora u poljoprivredi. Tužitelj smatra da za 2018. godinu ima prava na punu potporu u iznosu od 8.992.016,62 KN- (spojen P-1936/2019)

a, da je od tuženice zaprimio iznos potpore od 862.073,70 KN stoga u ovom postupku potražuje iznos izmakle dobiti u iznosu od 8.129.942,92 EUR-a. Tužitelj smatra da mu je tuženica nezakonito umanjila prijavljene poljoprivredne površine i time ga oštetila za isplatu potpora. Tužitelj smatra da je tuženica protuzakonito i protivni pravu Europske unije provodila retroaktivne kontrole na gospodarstvu tužitelja tako da je kontrolu površina za zahtjev za isplatu za 2018. godinu provodila u lipnju 2019. godini.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 20. studenog 2019. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik osporava svoju odgovornost za štetu i to prema doktrini odgovornosti države članice Europske unije za štetu zbog povrede subjektivnih evropskih prava utemeljenih na presudama Europskog suda te prema odredbama članka 14. Zakona o sustavu državne uprave. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u bitnom citira relevantne odredbe EU i domaćeg zakonodavstva kao i podzakonske propise. Tuženica također navodi da se članak 4. stavak 1. točka c. podtočka 3. Uredbe EU broj 1307/13 ne primjenjuje u Republici Hrvatskoj budući da ista nije definirala poljoprivredne površine koje se prirodno održavaju u stanju pogodnom za ispašu ili uzgoj. Tuženica ističe da je to propisano člankom 26. stavkom 2. točki 1 i člankom 24. stavkom 2. točki 1. Zakona o poljoprivredi. Stoga sukladno članku 4. stavku 2. točki 1a. Uredbe EU broj 3107/13 države članice određuju koji su to minimalni uvjeti koje poljoprivrednici moraju ispuniti da bi se smatralo da ispunjavaju obvezu održavanja poljoprivredne površine u stanju pogodnom za pašu ili uzgoj. Naime tuženica ističe da je kod tužitelja utvrđena neprihvatljivost površina koje je prijavio za korištenje s obzirom da na istima nije provodio minimalnu poljoprivrednu aktivnost te je tužitelj već samim tim neprihvatljiv korisnik tako da broj uvjetnih grla uopće nije bio relevantan za obračun potpore. Tuženica nadalje ističe kada bi se prihvatili navodi tužitelja onda bi za isplatu potpora bilo dovoljno upisati i prijaviti površine bez provođenja minimalno propisanih aktivnosti. Tuženica također osporava da su provedene kontrole provedene prema internim naputcima tadašnjeg ministra poljoprivrede N te da su provedene suprotno pravu EU te da su čin administrativne odmazde kako to navodi tužitelj. Također tuženica ističe da činjenica što je kontrolu ekološke proizvodnje na gospodarstvu tužitelja provodile Hrvatske šume d.o.o. automatski ne znači da su time površine koje je tužitelj prijavio prihvatljive za isplatu potpora. Prihvatljivost prijavljenih površina za plaćanje se utvrđuje po kontroli koju provodi Agencija te je ta kontrola jedina relevantna za isplatu potpora. Tuženica također ukazuje sudu da prema stavu Europskog suda za nastanak odgovornosti za štetu trebaju biti ispunjeni sljedeći uvjeti i to:

- Europskom normom koja je povrijeđena treba biti stvoreno pravo za pojedinca- na temelju te norme treba ostvariti neko pravo a iz norme treba biti jasno o kakvom se pravu radi;

- povreda države članice mora biti dovoljno ozbiljna a pri tome je potrebno utvrditi koja je mjera diskrecije ostavljena državi u ispunjavanju propisa EU te ta povreda mora biti dovoljno ozbiljna kada država članica prekorači granice diskrecije;

- treba postojati uzročna veza između povrede i štete nastale za pojedinca. Tuženica ističe da kumulativno nisu ispunjeni niti jedan od gore navedenih uvjeta. (spojen P-1936/2019)

Tuženica navodi da ista nije povrijedila diskrecijsko pravo pri primjeni propisa prava EU te da nema uzročno-posljedične veze između povrede i štete odnosno izmakle koristi koju tužitelj traži u ovom postupku. Tuženica ukazuje sudu da tužitelj podnesenom tužbom nije dokazao nezakonit/nepravilan rad tijela tuženice odnosno Agencije te je jasno da je ista postupila isključivo temeljem pravila propisanih uredbama EU, Zakona o poljoprivredi te važećim pravilnicima. Nadalje tuženica ističe da tužitelj ni na koji način nije dokazao da mu je nastala šteta budući da za izmaklu koristi na koju se poziva potrebno je dokazati da je potraživani iznos mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Tužitelj nikako nije mogao osnovano očekivati da će se iznos potpore dobiti jer se ne radi o redovitom tijeku stvari tj. postupak dodjele potpore je takav da se prvenstveno utvrđuje da li je korisnik ispunio formalne pretpostavke propisane uredbama EU i Zakona o poljoprivredi i pripadajućim pravilnicima te tek po ispunjenju tih pretpostavki korisnik ostvaruje pravo na potporu. Tuženica nadalje navodi da osporava izračun tužitelja na ime visine štete. Stoga tuženica predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te da sud obveže tužitelja da tuženici naknadi prouzročeni parniči trošak.

6. Na ročištu održanom 7. listopada 2025. stranke su ostale kod tužbe, odnosno odgovora na tužbu i iznesenih navoda te budući da rješenje ovog spora zavisi o rješenju pravnog pitanja ovaj sud je prema stanju spisa temeljem članka 304.. Zakona o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje u tekstu ZPP-a), zaključio prethodni postupak i potom i glavnu raspravu.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ovaj sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Tijekom postupka izvršen je uvid u isprave u spisu.

9. Sud nije proveo dokaze koje su predložile stranke budući da za rješavanje ovog spora odnosno za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3859/2022 od 14. ožujka 2024. u suštini predstavlja pravno pitanje.

10. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj predao Agenciji zahtjev za isplatu potpora za 2018. godinu i to 9. svibnja 2018. kojim je zahtjevom prijavio da koristi 1.196,69 ha pašnjaka, a da bi 1. lipnja 2018. taj podatak promijenio i prijavio je da koristi 1.362,34 ha. Tužitelj je 7. lipnja 2018. konačno postavio zahtjev za isplatu potpora u 2018. godini te je naveo da koristi 1.768,31 ha pašnjaka;

- da su Hrvatske šume d.o.o. izdale tužitelju potvrdnicu za 2018 kojom se potvrđuje da tužitelj udovoljava svim uvjetima iz Uredbe broj 834/2007 i 889/2008; (spojen P-1936/2019)

- da je Agencija tužitelju na temelju zahtjeva za 2018. isplatila iznos od 862.073,70 kn;

- da je kontrola na terenu povodom zahtjeva od 2018. godine provedena u razdoblju od 25. veljače 2019. do 12. lipnja 2019. na gospodarstvu tužitelja:

- nije sporno da je tužitelj sve zahtjev za 2018. godinu podnio u propisanim rokovima.

11. Između stranaka je međutim sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporan je i odgovornost tijela tuženice za nastalu štetu. Također podredno je sporna valjanost i zakonitost provedenih kontrola na gospodarstvu tužitelja. Stoga po stavu ovog suda prvo je potrebno odgovoriti na pitanje da li su kontrole koje su provedene u lipnju 2019. a povodom zahtjeva za isplatu za. i 2018. valjane i zakonite.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.079.028,86 EUR-a sa zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.

13. Člankom 75. stavkom 1. Uredbe 1306/2013 (dalje u tekstu:Uredba) jest propisano da plaćanja u okviru programa potpore i mjere iz članka 68. stavka 2. izvršavaju se u razdoblju od 1. prosinca do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Dok je člankom 75. stavkom 1. Stavkom 1. podstavkom 1. jest propisano da se plaćanja se vrše u najviše dvije rate u tom vremenskom roku. Dok je stavkom 2. podstavkom 1. istog članka propisano da plaćanja iz stavka 1. ne izvršavaju se prije završetka provjere uvjeta prihvatljivosti koju trebaju provesti države članice u skladu s člankom 74.

14. Člankom 75. stavkom 1. podstavkom 3. . Uredbe 1306/2013 jest propisano da ne dovodeći u pitanje prvi i drugi podstavak, države članice mogu prije 1. prosinca i ne kasnije od 16. listopada platiti predujmove od do 50 % vezano uz izravna plaćanja i do 75 % za potporu odobrenu u okviru ruralnog razvoja kako je navedeno u članku 67. stavku 2.

15. Točkom 73. preambule PROVEDBENA UREDBA KOMISIJE (EU) br. 809/2014 od 17. srpnja 2014. o utvrđivanju pravila za primjenu Uredbe (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava, mjera ruralnog razvoja i višestruke sukladnosti (dalje u tekstu Uredba 809/2014) jest određeno da provjere na licu mjesta za višestruku sukladnost općenito bi zahtijevale nekoliko posjeta istom poljoprivrednom gospodarstvu. Da bi se smanjilo opterećenje koje korisnicima i upravama uzrokuju pregledi, provjere je moguće ograničiti na samo jedan posjet. Potrebno je navesti vrijeme tog posjeta. Unatoč tome, države članice trebale bi osigurati da se reprezentativna i učinkovita provjera zahtjeva i standarda obavlja u istoj kalendarskoj godini.

16. Prema shvaćanju ovog suda, a suprotno shvaćanju tužitelja, iako postoji načelna potreba da se pomoć Europske unije pravodobno isplati korisnicima kako bi je mogli učinkovito upotrijebiti (u smislu odredaba članka 40. i članka 75. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1306/13 u skladu s uvodnom izjavom broj 27., (spojen P-1936/2019)

potporu je u određenim okolnostima moguće valjano isplatiti i nakon isteka roka određeno navedenog u članku 75. stavku 1. te Uredbe.

17. Pri tome, članak 75. stavak 2. Uredbe propisuje da se plaćanja iz stavka 1. ne izvršavaju se prije završetka provjere uvjeta prihvatljivosti koju trebaju provesti države članice u skladu s člankom 74. iz čega proizlazi da se provjera može provesti i nakon posljednjeg dana plaćanja u članku 75. stavku 1.

18. Isto tako i članak 40. Uredbe predviđa da je, u slučajevima, uvjetima i ograničenjima koje treba utvrditi u skladu s načelom proporcionalnosti, moguće obaviti plaćanja i nakon najkasnijeg mogućeg datuma plaćanja što također upućuje na to da je provjeru moguće provesti i naknadno.

19. Također i Pravilnik o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2018. godinu ("Narodne novine" br. 19/18., 42/18., 45/18., 118/18., 21/19.) predviđa mogućnost povrata sredstava zbog nepravilnosti koja bude utvrđena naknadne administrativne kontrole i/ili kontrole na terenu (članak 139. stavak 2.). Dakle, ako je moguće zahtijevati povrat zbog nepravilnosti utvrđene naknadnom kontrolom, moguće je i ispraviti nepravilnost ako plaćanje još nije bilo obavljeno.

20. Slijedom navedenog, prema shvaćanju ovog suda kontrole na terenu za zahtjev za 2018. godinu koje su obavljene nakon isteka kalendarske godine u kojoj je podnesen zahtjev, nisu automatizmom samo zbog te činjenice protivne pravu Europske unije i nezakonite. Ovakvo shvaćanje prihvaćeno je i u presudi suda Europske unije (deveto vijeće) od 28. travnja 2022. u spojenim predmetima broj C-160/21 i C-217/21.

21. Odredbom članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16, 104/16 i 66/19; dalje: ZSDU) propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

22. Nezakonit rad očituje se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, a nepravilan rad se očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

23. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi odgovornost Republike Hrvatske neovisno o tome na kojoj je razini djelovanja (Republike, županije, općine, odnosno grada ili pravne osobe s javnim ovlastima) došlo do štete kao posljedice nezakonitog ili nepravilnog rada.

24. U konkretnom slučaju iz stanja spisa nije razvidno je li okončan postupak pred upravnim sudovima gdje se jedino i može ocjenjivati pravilnost odluka Agencije za plaćanje u poljoprivredi i Povjerenstva za rješavanje po prigovorima (sve u smislu pravnog shvaćanja prihvaćenih u sudskoj praksi Vrhovnog suda (spojen P-1936/2019)

Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revd-491/2023 i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-384/2017, U-III-4317/2018 i dr.), kao ni da su predmetne odluke Agencije poništene, ukinute ili na drugi način stavljene izvan snage. Zbog toga, iz stanja ovog predmeta, nije moguće utvrditi nepravilan rad tijela (Agencije).

25. Pri tome valja istaknuti da čak i u slučaju kad postoji odluka nadležnog tijela ili suda kojim se akt stavlja izvan snage kao nezakonit to nije dovoljno da bi se automatski radilo o „nezakonitom radu“ kao jednom od uvjeta za postojanje odgovornosti države za štetu.

26. Ostvarivanje zatraženih potpora nije ničije isključivo pravo samom činjenicom podnošenja zahtjeva pa tako ni tužiteljevo, neovisno o tome udovoljava li njegova ponuda uvjetima natječaja ili ne. Drugim riječima, ne postoji garancija za tužitelja da će upravo on dobiti potporu, pa po ocjeni ovog suda i odatle proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva i odluka iz izreke. Ovakvo pravno shvaćanje je već izraženo u sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske suda u predmetu poslovni broj Pž-6655/2019 i kao i u već citiranoj presudi Pž-3859/2022.

27. Budući da je tuženica u cijelosti uspjela u sporu u predmetu P-1936/19 sukladno članku 154. i 155. u vezi s člankom 163. ZPP-a i sukladno Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje u tekstu:Tarifa) i vrijednosti predmeta spora 1.079.028,86 EUR- a tuženiku pripada trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 13.118,00 EUR-a (Tbr. 8/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 1. lipnja 2020. i 25. rujna 2025. u iznosu od 13.118,00 EUR-a za svaki (Tbr 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 11. lipnja 2025. i 7. listopada 2025 u iznosu od 13.118,00 EUR-a (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska od 6. lipnja 2020. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr 8/4 u vezi s Tbr. 54. Tarife) odnosno sveukupno 65.640,00 EUR-a.

28. Po stavu ovog suda za vođenje ove parnice nije bio potreban sastav žalbe protiv međupresude u iznosu od 14.740,52 EUR-a jer je taj trošak već priznat tuženici po presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 3859/2022 od 14. ožujka 2024. dok trošak sastava odgovora na dopuštenje revizije u iznosu od 7.963,37 EUR-a /60.000,00 kn nije bio potreban za vođenje ove parnice. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 22.703,89 EUR-a.

U Zagrebu, 10. studenog 2025. godine.

(spojen P-1936/2019)

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

- tužitelju po punomoćniku uz nalog za plaćanje pristojbe za presudu

- tuženiku po ŽDO Zagreb