Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-594/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 14. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika CV, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika u Vinkovcima, 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50- 3437286 od 2. svibnja 2006. koji je zaključen između tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 2. svibnja 2006., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 1.993,87 eura (slovima: tisuću devetstodevedesettri eura i osamdesetsedam centi) sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zateznim kamatama po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14 % godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,80 eura počev od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 9,24 eura počev od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 10,99 eura počev od 31. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 11,79 eura počev od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 9,60 eura počev od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 10,02 eura počev od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,67 eura počev od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,21 eura počev od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,87 eura počev od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,15 eura počev od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 6,05 eura počev od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 4,74 eura počev od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,20 eura počev od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 9,18 eura počev od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 11,98 eura počev od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 11,34 eura počev od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 15,15 eura počev od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,43 eura počev od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,84 eura počev od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,03 eura počev od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,52 eura počev od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,19 eura počev od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 30,54 eura počev od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 26,28 eura počev od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 35,27 eura počev od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 46,71 eura počev od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 38,61 eura počev od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,45 eura počev od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 37,84 eura počev od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 38,48 eura počev od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,82 eura počev od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,31 eura počev od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 68,13 eura počev od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,55 eura počev od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 54,34 eura počev od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 53,57 eura počev od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 53,01 eura počev od 30. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 56,45 eura počev od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 59,45 eura počev od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 59,85 eura počev od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 57,77 eura počev od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 59,17 eura počev od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 60,13 eura počev od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,52 eura počev od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 58,94 eura počev od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 57,74 eura počev od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 55,13 eura počev od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 57,91 eura počev od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 59,24 eura počev od 30. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 58,31 eura počev od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 53,05 eura počev od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 57,52 eura počev od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 57,91 eura počev od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 56,15 eura počev od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 52,73 eura počev od 13. svibnja 2013. do isplate, sve u roku od 15 dana ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura (slovima: tisuću četristodvadesetpet eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 10. studenog 2025., pa sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor prijeboja u cijelosti.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je 2. svibnja 2006. zaključila sa tuženikom ugovor o kreditu broj: 198-50-3437286, uz valutnu klauzulu u CHF, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.475,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Navodi da je navedenim Ugovorom otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize – CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu.

1.1. Tužitelj navodi da je tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

1.2. Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda broj: Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

1.3. Također navodi da je presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik- kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, i to kako po osnovu tako i po visini.

2.1. Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima jer je člankom 12. predmetnog ugovora o kredita ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Također navodi da je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda broj: P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Tuženik ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Također navodi da je Ugovor o kreditu solemniziorana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati.

2.3. Tužitelj navodi da je valutna klauzula u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati Tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena.

2.4. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljenja, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa, te tuženik ističe prijeboj eventualne razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

2.5. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 1. rujna 2025. specificirao tužbeni zahtjev, te temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 1.993,87 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

4. Podneskom od 9. rujna 2025. tuženik je specificirao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, na iznos od 156,67 eura.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 20.-26. spisa), dopisi tuženika (stranica 27. -29. spisa), otplatna tablica (stranica 30.-32. spisa), otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 87.-97. spisa), nalaz i mišljenje vještaka (stranica 100. -108. spisa), te je saslušao tužitelja.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Mirodara Kovača obzirom isti nije bio nazočan prilikom pregovora između tužitelja i tuženika u vezi predmetnog ugovora o kreditu, niti je sastavljao predmetni ugovor o kreditu, radi čega nema neposrednih saznanja o samom sklapanju ugovora o kreditu.

8. Rješenjem broj: P-594/2023-9 od 2. travnja 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

9. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik 2. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3437286, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.475,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseca.

9.1. Također nije sporno da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Tijekom postupka je sporno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

11. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj: Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra LV i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

13. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

14.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

16. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je izjavio da je imao namjeru kupiti osobno vozilo radi čega je otišao u auto kuću u [adresa] te su ga oni uputili u Raiffeisen banku radi dizanja kredita. On je otišao u poslovnicu tuženika u Vinkovcima te je dogovoreno da kod njih digne kredit i dogovoren je iznos kredita. Naveo je da mu je banka ponudila kredit sa valutnom klauzulom u CHF te mu nije nuđena neka druge vrsta kredita odnosno kredit u kunama ili s valutnom klauzulom u eurima. On je pristao na kredit s valutnom klauzulom u CHF iz razloga jer je smatrao da se radi o čvrstoj valuti jer je Švicarska uređena i stabilna država. U banci mu nisu objašnjavali da može doći do promjene tečaja CHF već mu je samo rečeno da može doći do promjene kamatne stope. Naveo je da je ugovor o kreditu sastavila banka te je s bankom mogao pregovarati jedino oko iznosa kredita i roka otplate dok o drugim uvjetima ugovora se nije moglo pregovarati. Naveo je da je nakon nekog vremena što je otplaćivao kredit, rata kredita znatno porasla zbog promjene tečaja CHF i povećanja stope kamate tako da je došao u situaciju da jedva otplaćuje kredit odnosno da mu manjka novca za redovan život. Naveo je da je on u cijelosti otplatio kredit. Također je naveo da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu već bio u mirovini i da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, a kupljeno vozilo je koristio za svoje osobne potrebe, odnosno za odlazak kod majke koja je bila bolesna i koju je trebao često voziti u Zagreb kod liječnika, te prijevoz djece koja su studirala. Naveo je da je razumio odredbu o valutnoj klauzuli odnosno da je rata kredita vezana za tečaj CHF, ali je smatrao da neće doći do znatne promjene tečaja CHF jer je smatrao da se radi o čvrstoj valuti. Također je naveo da se nije raspitivao u drugim bankama oko uvjeta kredita jer je auro kuća u kojoj je namjeravao kupiti auto usmjeravala sve klijente da kredit podignu kod tuženika jer su s tuženikom očito imali dogovor i rečeno mu je da će kredit najbrže realizirati kod tuženika.

17. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio radi kupovine osobnog vozila. Također je utvrđeno da mu je tuženik ponudio jedino kredit vezan za CHF, te da mu u banci nisu nudili kredit u kunama ili sa valutnom klauzulom u eurima. Također je utvrđeno da se nije posebno pregovaralo oko uvjeta ugovora i da je ugovor sastavila banka.

18. Slijedom navedenog odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

18.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba članka 7. ugovora nije razumljiva. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena

19. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj: U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

21. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

21.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren kao namjenski za kupnju osobnog automobila.

21.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

22. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

23. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću iz [adresa]. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik i tužitelj dana 2. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3437286 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 19.475,38 CHF, protuvrijednosti u HRK po važećem srednjem tečaju banke kreditora na dan isplate po predmetnom ugovorom o kreditu. Kredit je odobren za kupovinu vozila. Otplata kredita ugovorna je s rokom od 84 jednaka mjesečna anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 277,10 CHF dana 30. lipnja 2006. Kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan isplate po ugovoru o kreditu 12. svibnja 2006. za 1 CHF = 4,659931 kuna

23.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 1.993,87 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita. Vještak je također naveo da je uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj platio manje anuitete (tzv. negativna tečajna razlika) u iznosu od 156,67 eura. Vještak navodi da je razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena u visini od 1.837,20 eura.

24. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

25. Na glavnoj raspravi od 14. listopada 2025. vještak je naveo da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti, te da je nalaz i mišljenje sačinio prema postavljenom zadatku vještačenja od strane suda.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

27. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio viši iznos od 1.993,87 eura, to je sud donio odluku da tuženik isplati tužitelju navedeni iznos.

28. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., dalje u tekstu ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.)

29. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

30. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika, a koji se odnosi na tzv. "negativne iznose" tj. iznose koje je tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj platio manje u odnosu na početni anuitet i to iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj: Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj: Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), te je iz tog razloga odbijen kao neosnovan isti prigovor tuženika.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5., članka 155. i članka 164. ZPP-a. Tužitelj je tužbom potražuje isplatu iznosa od 2.035,55 eura, da bi kasnije potraživao iznos od 1.993,87 eura, koji iznos je sud i dosudio. Slijedom toga, tužitelj je povukao tužbu za iznos od 41,68 eura. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima postupka treba imati u vidu da je tuženik tijekom postupka osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te da je tužitelj u odnosu na osnovu uspio u sporu u cijelosti, a povućeni dio tužbenog zahtjeva predstavlja 2,04 % tužbenog zahtjeva i zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Slijedom toga, sud je tužitelju priznao parnični trošak u cijelosti.

31.1. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 1. rujna 2025. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2024. i 19. listopada 2025. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 450 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 900,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 225,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno ukupno 1.425,00 eura.

32. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

33. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 10. studenog 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Slaven Karaban, V. Nazora 3, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Branimir Iveković, Strossmayerov trg 8, [adresa] Zagreb – pun. tuženika