REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3255/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković & partners iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 da tužiteljici FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati 325,88 eur sa zateznom kamatom od 15% tekućom na iznos glavnice od 23.05.2007. do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF, a od 01.08.2015. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 125,00 eur u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s pravnim prednikom tuženika, 26.04.2007., sklopila Ugovor o kreditu br. 48139/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio kredit u iznosu 179.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan isplate kredita, a koji kredit je 04.02.2016. konvertiran s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka br. 1 predmetnom ugovoru o kreditu. Ističe kako je odredbom čl. 8 Ugovor o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini 0,30% od iznosa odobrenog kredita koji se plaća jednokratno prije korištenja kredita. Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice jer joj nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužiteljici strukturu navednih troškova niti joj je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe. Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika to je predmetna odredba ništetna, što je utvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH u odluci Rev-1051/23. Stoga, a obzirom da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužiteljica traži od suda da, budući da joj je predmetna naknada naplaćena 22.05.2007. u iznosu 325,88 eur, donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici isplati 325,88 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.05.2007. do isplate kao i da tužiteljici naknadi troškove postupke sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu te tijekom postupka osporio osnovanost i visinu tužbe, ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, osporavajući istoj status potrošača te ističući prigovor zastare.

Nadalje navodi kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obevama stranaka na štetu tužiteljice. Ističe kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale.

2.1. Na ročištu 22.10.2025., tuženik je izmijenio činjenične navode odgovora na tužbu, navodeći kako ne spori osnov niti visinu tužbenog zahtjeva, priznajući tužiteljici status potrošača, međutim i nadalje osporava da bi odredba čl. 8 Ugovora o kreditu bila ništetna, ističući i prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 48139/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 26.04.2007., knjigovodstvenu karticu, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužiteljice za isplatom 325,88 eur koji iznos je platila 22.05.2007. sukladno odredbi čl. 8 Ugovora o kreditu br. 48139/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 26.04.2007., a za koju odredbu u činjeničnim navodima tužbe navodi da je ista ništetna.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 48139/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 26.04.2007., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu 179.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da je odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da od iznosa kredita, jednokratno, prije korištenja kredita plati naknadu u visini 0,30%,

- da je tužiteljica 22.05.2007. platila tuženiku naknadu temeljem čl. 8 Ugovora o kreditu u iznosu 537,30 CHF što prema deviznom tečaju tuženika na dan plaćanja iznosi 325,88 eur

-da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača sukladno odredbi čl. 3 st. 1 točl 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), kojeg Ugovora o kreditu je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3 st. 1 toč. 2 ZZP/03.

6. Međutim, budući da je tuženik osporio da bi odredba čl. 8 Ugovora o kreditu bila ništetna, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

8. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za u iznosu 0,30%, to je činjenica ulazne naknade kao i visina iste tužiteljici bila poznata, koju činjenicu tužiteljica u svom iskazu niti ne spori.

9. Stoga, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužiteljica da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platila u visini od ugovorenih 0,30% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan plaćanja kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 8 Ugovora o kreditu omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

10. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan plaćanja), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

12. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

14.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

15. Slijedom navedenog odredba čl. 8 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 8 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

21.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

21.2. Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vazanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužiteljicu čl. 8 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužiteljici omogućeno pregovaranje.

23. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

24. Stoga se odredba čl. 8 Ugovora o kreditu, smatra nepoštenom, a time i ništetnom u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03.

25. Imajući na umu navedeno, tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO- a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu, i to u iznosu 325,99 eur.

25.1. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljica, uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo na zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi, od dana nakon uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) odnosno od 23.05.2007. do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

26. Međutim, sud nalazi osnovanim prigovor zastare.

26.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26.1.1. Dakle iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazilo bi kako stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci na ime ništetnog pravnog posla, ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Predmetno iz razloga što prilikom odlučivanja o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, sud po službenoj dužnosti,u smislu odredbe čl. 327 st. 1 ZOO-a, mora ispitati je li ugovor ili pojedina odredba ugovora ništetna neovisno o tome postoji li deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti li ne.

26.2. Međutim, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

26.2.1. Iz navedenog objedinjenog pravnog shvaćanja, proizlazi kako se situacija „kada je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ odnosi upravo na kondemnatorne tužbene zahtjeve proizašle iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojem je utvrđena ništetnost ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama kreditora. Dakle, „na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ značilo bi da je u nekom prethodnom postupku deklaratornom odlukom već utvrđena ništetnost odredbe na ime koje ništetnosti stranka u drugom postupku, kondemnatornim zahtjevom potražuje isplatu.

26.3. Slijedom navedenog, a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o kondemnatornom zahtjevu proisteklog iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa ili postupka u kojem bi deklaratornom odlukom suda već bila utvrđena ništetnost odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu niti je takav zahtjev tužiteljica podnijela u ovom postupku, to po mišljenju ovog suda nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 30.01.2020. odnosno od 31.01.2022. u smislu odredbe čl. 241 ZOO-a.

26.3.1. Naime, unatoč tome što je u obrazloženju svoje odluke sud ocijenio ništetnom odredbu čl. 8 Ugovora o kreditu, tužiteljica je, a budući da kondemntarnim zahtjevom traži povrat novčanog iznosa isplaćenog temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, bila dužna podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu, kako bi u smislu članka 241 ZOO-a tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323 st. 1 ZOO-a.

26.3.2. Kako bez deklaratornog zahtjeva ništetnosti odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241 ZOO-a kao niti primjeni ranije navedenog pravnog shvaćanja VS RH, to se prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a, cijeni osnovanim, budući da je tužiteljica 07.05.2025. predala ovom sudu tužbu, zahtjevom koje potražuje restituciju novčanog iznosa kojeg je platila tuženiku 22.05.2007..

27. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

28. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanje tuženika po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tuženiku priznat trošak za sastav odgovora na tužbu te pristupa na ročište 22.10.2025. za svaku radnju u iznosu po 50,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 125,00 eur. Tuženiku nije priznat trošak na ime sudske pristojbe jer predmetni trošak tuženik nije dokazao niti da je imao.

U Zagrebu, 10. studenog 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. za sud. pristojbu na presudu 13,27 eur

2. Pun. tuženika