Poslovni broj: P-358/2025-29

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju ĆI i drugi odvjetnici iz OD Maćešić & partneri d.o.o. Rijeka, Pod kaštelom 4, protiv tuženika BJELIN SPAČVA d.o.o. Vinkovci, Duga ulica 181, OIB: 02046778584, kojeg zastupaju Branko Skerlev i drugi odvjetnici iz OD Wahl & partneri d.o.o. Zagreb, Miramarska cesta 24, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenom, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 30. rujna 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tonija Štifanića, odvjetnika iz Rijeke i punomoćnika tuženika Branka Skerleva, odvjetnika iz Zagreba, a objavljene dana 10. studenoga 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"I. Proglašavaju se nedopuštenima pljenidba sredstava od 16.2.2015. i prijenos sredstava od 15.4.2015. u iznosu od 17.746,68 EUR po zahtjevu za izravnu naplatu od 13.2.2015. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje, rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XI R1-96/2014-3 od 15.9.2014.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju vrati iznos od 17.746,68 EUR koji je neosnovano stekao pljenidbom sredstava od 16.2.2015. i prijenosom sredstava od 15.4.2015. po zahtjevu za izravnu naplatu od 13.2.2015. tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika na temelju osnove za plaćanje, rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XI R1-96/2014-3 od 15.9.2014., s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15.4.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za nadoknadom parničnih troškova u iznosu od 2.296,76 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-322/2023 od 1. ožujka 2024. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja kojima je zatraženo proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj R1-96/2014 od 15. rujna 2014. godine kao i povrat iznosa od 17.746,68 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 15. travnja 2015. godine do isplate.

2. Povodom tužiteljeve žalbe, rješenjem VTS RH poslovni broj Pž-1747/2024 od 20. svibnja 2025. godine, ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak s uputom da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi datume dospijeća tražbina te dati obrazloženje s jasnim razlozima u vezi činjeničnog supstrata na koji se poziva tužitelj u ovom postupku, a sve pozivom na odredbu čl. 50. st. 1 toč. 9 OZ-a.

3. U ponovljenom postupku tuženik je u podnesku od 24. rujna 2025. godine iznio stajalište da smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda po kojem bi razlučnom vjerovniku bilo dopušteno izjavljivati prijeboj. Pozvao se na okolnost da se i razlučni vjerovnici imaju smatrati vjerovnicima u smislu čl. 81. st. 1 ZFPPN-a i da predstečajna nagodba ima učinak na sve vjerovnike i da se tužitelj kao razlučni vjerovnik namiruje isključivo kroz naplatu na založenoj imovini te da se ne može namirivati naknadnim prijebojima već isključivo iz imovine na kojoj ima založno pravo. Smatra da se tužba u predmetnom postupku ima smatrati nedopuštenom iz razloga što se radi o potraživanju koje nije prijavljeno u predstečajni postupak otvoren nad tuženikom odnosno da se ne radi o utvrđenoj tražbini koja je sadržana u predstečajnoj nagodbi. Predstečajna nagodba da je stekla svojstvo pravomoćnosti s danom 4. lipnja 2013. godine zbog čega da se odnosi i na predmetni postupak. Nadalje, smatra da bi dopuštenje prijeboja dovelo do nejednakosti među vjerovnicima u predstečajnom postupku. Razlučni vjerovnici da ne mogu samovoljno koristiti prednost svog statusa. Prijeboj da bi predstavljao povredu odredbe čl. 22. ZFPPN-a i načela jednakog postupanja prema vjerovnicima. Niti jedan od razlučnih vjerovnika da ne može koristiti prijeboj na način na koji to koristi tužitelj. Predstečajnom nagodbom da je bilo predviđeno da se potraživanja razlučnih vjerovnika mogu namiriti samo iz založene imovine zbog čega nije moguće dopustiti namirenje tražbine obračunskim plaćanjem - prijebojem. Suprotno tumačenje da bi dovelo do apsurdnih situacija jer da se može dogoditi da se neprijavljene tražbine naplaćuju u cijelosti, a razlučne da se namiruju izvan imovine koja je predmet zaloga a što da svakako nije cilj predstečajnog postupka. Osim toga, da se miješaju tražbine prije i poslije otvaranja predstečajnog postupka i da tražbine stranaka nisu iste kakvoće kako to propisuje čl. 195. ZOO-a jer da je tužiteljeva tražbina naplativa isključivo iz predmeta zaloga dok je tuženikova tražbina nastala nakon pravomoćnog dovršetka predstečajnog postupka i da se odnosi na cjelokupnu imovinu tužitelja. Opreza radi, tuženik je prigovorio dospijeću potraživanja istaknutog u prigovoru prijeboja.

4. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 30. rujna 2025. godine tužitelj je naveo da su dospijeća tražbina naznačena u historijatu tužbe, da je izjava o prijeboju izjavljena s osnova potraživanja po ugovoru o kreditu br. 2 i to u iznosu od 131.328,77 kn prema ispravi na str. spisa 58. Istaknuo je da prijeboj nije zabranjen niti jednom odredbom ZFPPN-a, da prijebojem vjerovnici nisu dovedeni u nepovoljni položaj i da bi se, sve i da tužitelj ima pravo namirenja samo iz vrijednosti založene stvari, u fazi diobe kupovnine, prebijena vrijednost, uzela u obzir. Tuženik je ustrajao kod iznijetih prigovora. Naglasio je da je tužitelj izjavio da se ne odriče prava na odvojeno namirenje. Istaknuo je da bi se davanjem mogućnosti tužitelju da se namiri i izvan vrijednosti založene nekretnine moglo potencijalno dovesti u pitanje i glasanje za predstečajnu nagodbu. Pozvao se i na odredbu čl. 62. Stečajnog zakona prema kojoj je propisano da predstečajni sporazum proizvodi pravni učinak kako prema vjerovnicima koji su sudjelovali u njegovom donošenju tako i prema ostalima koji nisu, a da se navedeno može na odgovarajući način primijeniti i na predstečajnu nagodbu. Predložio je primjenu odredbe čl. 65. st. 3 SZ-a. Naveo je da se izjave o prijeboju koje su dane nakon potvrde plana restrukturiranja mogu tumačiti samo u skladu s planom restrukturiranja kao i da je tužitelj bio osobni vjerovnik tuženika u vrijeme otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom kao dužnikom te da nije uvršten u predstečajnu nagodbu i da sukladno tome mora trpjeti pravne posljedice koje propisuje zakon. Tužitelj je uzvratio da se na predmetni pravni odnos Stečajni zakon ne primjenjuje budući da u vrijeme davanja izjave o prijeboju još nije bio na snazi. Istaknuo je da nije izvršeno umanjenje imovine tuženika, a niti da su prijebojem bili oštećeni drugi vjerovnici tuženika. Stranke su suglasno predložile zaključenje glavne rasprave.

5. U prethodno vođenom postupku valja istaknuti da je tužitelj, tužbom od 18. svibnja 2023. godine, zatražio proglašenje nedopuštenim pljenidbe novčanih sredstava od 16. veljače 2015. godine i prijenosa od 15. travnja 2015. godine na temelju tuženikovog zahtjeva za izravnom naplatom od 13. veljače 2015. godine, a sve na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci u predmetu poslovni broj R1- 96/2014 od 15. rujna 2014. godine. U tužbi je naveo da su stranke bile u poslovnim odnosima na temelju ugovora o okvirnom iznosu zaduženja ES 222/05 od 14. ožujka 2005. godine s osnova kojeg su sklopljeni: ugovor o izdavanju bankovne garancije br. 5401509062 od 21. travnja 2010. godine s Aneksom 1 i 2, ugovor o kratkoročnom revolving kreditu br. 5301990784 od 25. svibnja 2012. godine i ugovor o kratkoročnom kreditu br. 5001729196 od 9. siječnja 2012. godine. Po naznačenim ugovorima da je dospjela novčana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od nekih 29 milijuna kuna za koji je tužitelj pokrenuo ovršni postupak u kojem je donijeto rješenje o ovrsi od 18. prosinca 2014. godine pred Općinskim sudom u Vinkovcima, poslovni broj Ovr-277/2014. Tuženik da je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 15. rujna 2014. godine u predmetu R1-96/2014 stekao prema tužitelju potraživanje s osnova dosuđenih troškova u iznosu od 125.000,00 kn. Predmetno rješenje da je postalo ovršno s danom 13. listopada 2014. godine i da je na temelju toga tuženik podnio protiv tužitelja zahtjev za izravnom naplatom. U tom postupku tužitelj da je izjavio prijeboj dana 17. veljače 2015. godine za iznos od 131.328,77 kn stavljajući u prijeboj potraživanje s osnova ugovora o kratkoročnom kreditu br. 5001729196 od 9. siječnja 2012. godine. Tužitelj smatra da je zapljena novčanih sredstava po tuženikovom zahtjevu i prijenos novčanih sredstava koji je izvršen u korist tuženika nedopušten iz razloga predviđenih čl. 50. st. 1 toč. 9 OZ-a navodeći da je tražbina tuženika prestala prijebojem na dan 13. listopada 2014. godine kada je dospjela tuženikova tražbina prema tužitelju po rješenju R1-96/2014 odnosno kada je steklo svojstvo ovršnosti rješenje po kojem je tužitelj bio dužan tuženiku naknaditi troškove postupka. Naveo je da u trenutku prijenosa sredstava, 15. travnja 2015. godine, više nije postojala tražbina tuženika prema tužitelju s obzirom na izjavu o prijeboju od 17. veljače 2015. godine. Zbog toga smatra da je tuženik stekao bez osnove iznos od 17.746,68 EUR za koji je izvršen prijenos u korist tuženika.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, istaknuo je prigovor zastare te prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom da je tužitelj prenio svoje potraživanje i hipoteku na novog založnog vjerovnika B2 Kapital koje da je preuzelo i vođenje ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Vinkovcima u ovršnom predmetu Ovr-277/2014. Podredno, istaknuo je da je nad tuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe u sklopu kojeg je tužitelj prijavio razlučno pravo na temelju odredbe čl. 51. st. 3 Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi izjavivši da se ne odriče prava na odvojeno namirenje. Pozvao se na čl. 56. st. 1 Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kojim da je propisano da razlučni vjerovnici koji se nisu odrekli prava na odvojeno namirenje imaju pravo pokrenuti sudski ili javnobilježnički ovršni postupak radi prodaje stvari ili unovčenja prava zbog čega da tužitelj ima pravo namiriti svoje potraživanje samo iz predmeta na kojem je imao osnovano založno pravo, a što da znači da nije ovlašten namirivati svoje potraživanje na drugim predmetima odnosno drugim sredstvima naplate. Iznio je stajalište da se tuženikovo potraživanje može sagledati kao dio cjelokupnog troška predstečajnog postupka koji se može naplatiti isključivo iz predmeta zaloga.

7. Na ročištu održanom 24. siječnja 2024. godine tužitelj je istaknuo da je ugovor o ustupu potraživanja sklopljen između tužitelja i društva B2 Kapital dana 1. prosinca 2015. godine odnosno nakon izjave o prijeboju od 17. veljače 2015. godine. Istaknuo je da odredba čl. 56. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ne predstavlja relevantan propis i da tužitelj neovisno od statusa razlučnog vjerovnika zadržava pravo na prijeboj budući da niti jednom odredbom prijeboj nije zabranjen. Tuženik je ustrajao kod prigovora iznijetih u odgovoru na tužbu. Naveo je da potraživanja nisu bila kompenzabilna jer da je tražbina tužitelja ograničena na predmet ovrhe koji predstavlja nekretninu iz koje se isključivo mogao namirivati tužitelj. Pozvao se i na čl. 81. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u pogledu prigovora da je tužitelj ograničen samo na naplatu na imovini na kojoj je upisano založno pravo. Stoga da izjava o prijeboju ne proizvodi pravni učinak. Tuženik uostalom da ne smije dovesti preostale vjerovnike u nejednak položaj. Tužitelj je naveo da je tuženikova tražbina nastala nakon pravomoćnosti predstečajne nagodbe i da ne postoji odredba po kojoj bi izjavljeni prijeboj bio zabranjen.

8. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

10. Uvidom u zaključak Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-327/2023 od 27. travnja 2023. godine (str. spisa 8-13), utvrđeno je da je tuženik u svojstvu ovršenika upućen da u roku od 15 dana od pravomoćnosti pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih čl. 50. st. 1 toč. 9 OZ-a. Nesporna je okolnost da je tužba od 18. svibnja 2023. godine podnijeta unutar roka od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu.

11. Nesporna je okolnost postojanja potraživanja tužitelja prema tuženiku po ugovoru o izdavanju bankovne garancije br. 5401509062 od 21. travnja 2010. godine s Aneksom 1 i 2, ugovoru o kratkoročnom revolving kreditu br. 5301990784 od 25. svibnja 2012. godine i ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 5001729196 od 9. siječnja 2012. godine (str. spisa 22-36). Iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja na dan 21. prosinca 2012. godine proizlazi da se po kreditnoj partiji br. 5001729196 radilo o iznosu od 1.451.531,85 kn (str. spisa 107), a na dan 10. studenog 2014. godine 1.855.497,35 kn (str. spisa 43) koji po visini duga nisu sporni u ovom postupku.

12. Nesporna je i činjenica da je po ugovoru o kratkoročnom kreditu br. 5001729196 od 9. siječnja 2012. godine tužitelj izjavio dana 17. veljače 2015. godine prijeboj novčanog potraživanja do iznosa od 131.328,77 kn (str. spisa 58) koliko je iznosila tuženikova tražbina prema tužitelju nastala na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 15. rujna 2014. godine (str. spisa 37- 42) u vezi naplate dosuđenog troška postupka osiguranja u iznosu glavnice od 125.000,00 kn. Prema specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje FINA-e (str. spisa 68) radilo se o naplati glavnice u iznosu od 16.604,55 EUR i kamata u iznosu od 1.156,33 EUR, odnosno sveukupno iznosa od 17.746,68 EUR. Tuženikovo osporavanje dospijeća sud je ocijenio neutemeljenim budući da se čl. 7. ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/51012005-5001729196 od 9. siječnja 2012. godine tuženik obvezao otplatiti iznos kredita od 313.630,75 EUR (čl. 2. ugovora-str. spisa 32) u jednoj rati s dospijećem 30. lipnja 2012. godine ( str. spisa 32-35).

13. Nesporna je činjenica da je tužiteljeva izjava o prijeboju od 17. veljače 2015. godine (str. spisa 58) izjavljena nakon provedene zapljene novčanih sredstava od 16. veljače 2015. godine (str. spisa 64-67), a prije izvršenog prijenosa novčanih sredstava od 15. travnja 2015. godine u postupku pokrenutom po tuženikovom zahtjevu za izravnom naplatom od 13. veljače 2015. godine (str. spisa 61-62).

14. Sporno je postoje li okolnosti iz čl. 50. st. 1 toč. 9 OZ-a (NN 112/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/20,114/22) kojim je propisana mogućnost proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanje, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

15. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja s obzirom na činjenicu da je potraživanje prema tuženiku prenio na društvo B2 Kapital d.o.o. dana 1. prosinca 2015. godine i da je to društvo stupilo na mjesto ovrhovoditelja u ovršnom postupku (Ovr-455/19) prema ispravama na str. spisa 96-98, a u vezi tužiteljevog prijedloga za ovrhu, inicijalno podnijetog u predmetu Ovr-2117/14 (str. spis 44-49) u kojem je donijeto rješenje o ovrsi na nekretninama za koje je nesporno da su bile predmet zaloga (str. spisa 50).

16. Sporna je okolnost je li tužitelj imao pravo na prijeboj budući da je imao status razlučnog vjerovnika u postupku predstečajne nagodbe prema sadržaju obavijesti na str. spisa 99-104 i dao izjavu da se ne odriče prava na odvojeno namirenje za tražbinu po kreditnoj partiji broj 5001729196 po kojoj je i izjavio prijeboj (str. spisa 58). Sporno je od kakvog je utjecaja okolnost da je odobreno sklapanje predstečajne nagodbe prema rješenju Trgovačkog suda u Osijeu posl.br. Stpn-2/13 od 15. svibnja 2013. godine (str. spisa 133-165).

17. Zahtjev za povratom naplaćenog iznosa nije u zastari budući se radi o zahtjevu koji ovisi od proglašenja ovrhe nedopuštenom na koju parnicu sud upućuje stranku (rješenje od 27. travnja 2023. godine – str. spisa 8-13), zbog čega tijek zastare ne može početi teći od trenutka zapljene 16. veljače 2015. odnosno prijenosa 15. travnja 2015. godine, već može početi teći tek od eventualnog trenutka pravomoćnosti odluke kojom se ovrha proglašava nedopuštenom.

18. Tužitelj je aktivno legitimiran na podnošenje zahtjeva za proglašenjem zapljene i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga što u vrijeme zapljene od 16. veljače 2015. i prijenosa od 15. travnja 2015. godine novčanih sredstava s računa tužitelja u korist tuženika kao ovrhovoditelja još nije bio izvršen ustup potraživanja društvu B2 Kapital d.o.o.. Neosporena je naime okolnost da je prijenos izvršen tek 1. prosinca 2015. godine. Dakle, radilo se o novčanim sredstvima koja su naplaćena s računa tužitelja kao ovršenika, a kako to proizlazi iz specifikacije Fina-e na str. spisa 68 zbog čega tužitelj, po stavu ovoga suda, ima pravni interes i legitimaciju da zapljenu i prijenos proglasi nedopuštenom i posljedično tome traži povrat sredstava koja su skinuta s njegova računa. Stoga je sud odbio pribavu ugovora o ustupu potraživanja od 1. prosinca 2015. godine cijeneći takav dokazni prijedlog suvišnim i nepotrebnim.

19. Sud je u postupku utvrdio da u vrijeme zapljene novčanih sredstava 16. veljače 2015. godine nije bilo izjave o prijeboju. Izjava o prijeboju je sačinjena 17. veljače 2015. godine (str. spisa 58), a poslana tuženiku preporučenom pošiljkom 20. veljače 2015. godine (str. spisa 60) uz tužiteljev dopis od 19. veljače 2015. godine (str. spisa 59). Stoga je zapljena kao ovršna radnja u vrijeme njezina poduzimanja bila dopuštena. Kako je prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava sukcesivna ovršna radnja koja ovisi o zakonitosti i dopuštenosti pljenidbe koja se ocjenjuje na dan 16. veljače 2015. godine stav je ovoga suda da izjava o prijeboju od 17. veljače 2015. godine ne može proizvoditi pravni učinak na ocjenu dopuštenosti ovršnih radnji. Tijekom odvijanja ovršnog postupka ne može se isticati prigovor radi prijeboja zbog čega se na odgovarajući način tužitelj ne može pozivati ni na materijalnopravni prigovor prijeboja tijekom poduzimanja ovršnih radnji koji bi bio od utjecaja na tijek i dopuštenost ovršnih radnji. Stoga prijeboj od 17. veljače 2015. godine na izvršenu zapljenu i prijenos ne proizvodi pravni učinak. Svrha je ovrhe provesti je u hitnom postupku u uvjetima ispunjenja propisanih pretpostavki. Ni u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnom naplatom nije bilo izjave o prijeboju zbog čega nije bilo niti zapreka da se ovrha ne provede do kraja budući da su za to bile ispunjene sve formalne pretpostavke. U provođenju ovrhe ovrhovoditelj je taj koji bez pristanka ovršenika povlači u cijelosti ili djelomično prijedlog za ovrhu prema odredbi čl. 40. st. 1 OZ-a koja se na odgovarajući način ima primijeniti i na provedbu ovrhe na novčanim sredstvima koju provodi FINA. Stoga je za zaključiti da radnje ovršenika ne mogu utjecati na pravo ovrhovoditelja da provede ovrhu ako su za nju ispunjene sve pretpostavke. Uostalom tijelo koje provodi ovrhu postupalo je u potpunosti u skladu s tada vežećim Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10,112/12)

zbog čega ne postoji temelj da bi se ista proglasila nedopuštenom.

20. Iz zahtjeva za izravnu naplatu od 13. veljače 2015. godine (str. spisa 61-62) proizlazi da je tuženik, u svojstvu ovrhovoditelja zatražio prijenos novčanih sredstava. Odredbom čl. 11. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva (NN 91/10 i 112/12) bilo je propisano da ako je određen prijenos novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja ili drugi račun naveden u osnovi za plaćanje da se smatra da je nalog izvršen onda kada je banka teretila ovršenikov račun u skladu sa standardima korištenja bankovnih tehnologija. Pritom je nesporna okolnost da su sredstva s tužiteljevog računa zaplijenjena 16. veljače 2015. godine. Stoga je 16. veljače 2015. godine terećen tužiteljev (ovršenikov) račun. S obzirom na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da je nalog za prijenosom izvršen na dan terećenja ovršenikovog računa dana 16. veljače 2015. godine, prema stavu ovoga suda, došlo je do gašenja ovršenikove obveze prema ovrhovoditelju s osnova ovršne isprave iz predmeta R1-96/2014. Stoga tužiteljeva izjava o prijeboju od 17. veljače 2015. godine (str. spisa 58), upućena tuženiku dopisom od 19. veljače 2015. godine ne može proizvesti pravni učinak prijeboja u odnosu na tražbinu koja je već bila ugašena ovršnim radnjama.

21. Učinci prijeboja po čl. 196. st. 2 ZOO-a na koje se poziva tužitelj ne mijenjaju utvrđenje ovoga suda budući da je u vrijeme otpremanja izjave o prijeboju, tuženikovo potraživanje prema tužitelju bilo ugašeno terećenjem tužiteljevog računa. Stoga se tužitelj ne može u ovakvoj situaciji s uspjehom pozivati na postojanje okolnosti iz čl. 50. st. 1 toč. 9 OZ-a. Navedeno unatoč činjenici što je utvrđeno da u postupku osiguranja dokaza koji se kod Trgovačkog suda u Rijeci vodio pod posl.br. R1-96/2014, tužitelj više nije bio u mogućnosti isticati činjenicu postojanja protupotraživanja prema ovdje tuženiku.

22. Uzgred se ističe, iako na tome sud nije temeljio odluku, da sama činjenica da je tužitelj imao status razlučnog vjerovnika u postupku u kojem je odobrena predstečajna nagodba nad tuženikom kao dužnikom ( str. spisa 133-165) sama po sebi ne znači da razlučni vjerovnik ne bi imao pravo izjavljivati prijeboj dužniku budući da se radi o pravu kojim je razlučni vjerovnik ovlašten samostalno raspolagati. Ne postoji odredba po kojoj bi razlučnom vjerovniku izjavljivanje prijeboja bilo zabranjeno u ovoj pravnoj situaciji ni primjenom Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12,144/12,81/13, 112/13,71/15) koji je bio na snazi u vrijeme kada je odobreno sklapanje predstečajne nagodbe (str. spisa 133-165), a čije se odredbe primjenjuju primjenom odredbe čl. 442. st. 1 Stečajnog zakona (NN 71/15.104/17 i 36/22). Predstečajna nagodba ima učinak i snagu ovršne isprave za sve vjerovnike čije su tražbine utvrđene njome. Tužitelj nema status vjerovnika predstečajne nagodbe već ima status razlučnog vjerovnika koji se nije odrekao prava na odvojeno namirenje, a što je u ovom postupku nesporno (čl. 56. ZFPPN).

23. Ne radi se niti o radnji koja bi dovodila do nejednakosti među vjerovnicima kako to tvrdi tuženik u postupku. Naime, obveza je tuženika kao dužnika jednako postupati prema svim vjerovnicima istog položaja i ne poduzimati radnje koje bi za posljedicu imale dovođenje vjerovnika u nejednak položaj. Razlučni vjerovnik nije u istom položaju kao vjerovnici čije su tražbine utvrđene predstečajnom nagodbom. Zbog toga bi pravovremeno dana izjava o prijeboju, da je izjavljena prije trenutka uz koji zakon veže posljedicu namirenja mogla proizvesti pravni učinak. Postupak predstečajne nagodbe ne utječe na pravo odvojenog namirenja razlučnih vjerovnika, kako to propisuje odredba čl. 71. st 2 ZFPPN-a. Uostalom pravo odvojenog namirenja u vidu upisanog založnog prava na nekretninama (hipoteka) daje pravo založnom vjerovniku da ukoliko se ne uspije u cijelosti namiriti iz vrijednosti zaloga da mu je dužnik dužan namiriti razliku (čl. 336. st. 5 ZVDSP-a). Suprotnim argumentom valja zaštiti i založnog dužnika-u ovom slučaju tuženika, ujedno i osobnog dužnika tužitelja koji u toj ulozi ima pravo prigovarati iznosu tražbine, a zbog čega je prijeboj moguć i dopušten. Odredbe Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ne mijenjaju sadržaj pravnog instituta založnog prava koji je uređen ZVDSP- om. U tom se duhu treba tumačiti odredba čl. 81. st. 5 ZFPPN važeća u vrijeme sklapanja predmetne predstečajne nagodbe (str. spisa 133-165). Razlučni vjerovnici koji se nisu odrekli prava na odvojeno namirenje imaju pravo pokrenuti i voditi sudski ili javnobilježnički ovršni postupak radi prodaje stvari ili unovčenja prava i nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe (čl. 56. st.1 ZFPPN). Stoga nema temelja za zaključak da bi se radilo o nejednakosti među vjerovnicima jer vjerovnik iz predstečajne nagodbe nema istu vrstu prava kao nositelj razlučnog prava koji se nije odrekao prava na odvojeno namirenje. Stoga nema povrede načela jednakog postupanja prema vjerovnicima (čl. 22. ZFPPN), a niti mjesta primjeni odredbama čl. 62. SZ-a i 65. st.3 SZ-a niti na odgovarajući način.

24. S obzirom na iznijeta utvrđenja, valjalo je istaknute tužbene zahtjeve ocijeniti pravno neosnovanim te primjenom odredbe čl. 338.st.3 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23) odlučiti kao u točkama I.I i I.II. izreke presude.

25. U predmetnoj parnici ispitani su razlozi koje je istaknuo tužitelj u svojstvu ovršenika u ovršnom postupku, a u povodu kojih je i upućen na parnicu (čl. 55. st. 3 OZ-a), a kako to proizlazi iz sadržaja rješenja Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr- 327/2023 od 27. travnja 2023. godine (str. spisa 8-12).

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 1 i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik uspio u parnici, valjalo mu je priznati troškove zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za one radnje za koje je ocijenio da su bile potrebne za vođenje parnice; sastav odgovora na tužbu 500,00 EUR (T.br. 8.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 24. siječnja 2024. godine 500,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav podneska od 24. rujna 2025. godine 500,00 EUR, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 30. rujna 2025. godine 500,00 EUR (T.br.9.1.) i PDV 25% 500,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

27. U preostaloj zatraženoj razlici prema troškovniku na str. spisa 388 valjalo je zahtjev za nadoknadom troškova ocijeniti neutemeljenim. Navedeno iz razloga što je u žalbenom postupku su, svojim sadržajem i učinkom, ne opravdava odluku da se radi o trošku kojeg bi trebala snositi stranka koja je izgubila spor budući da nije riječ o troškovima nužnim za vođenje parnice. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke. Trošak pristojbe za odgovor na tužbu pada primjenom čl. 4. st.1 toč.2 Zakona o sudskim pristojbama na tužitelja zbog neuspjeha u sporu, dok pristojba za odgovor na žalbu tuženiku nije priznata budući da je suprotna strana uspjela sa žalbom.

U Rijeci, 10. studenoga 2025. godine

Sudac

Jasenka Pavišić Čačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.