Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: P-267/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivan Borić i Morana Kovač Stanić iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 26. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 10. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužiteljici ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 6.493,41 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:
na iznos od 1,32 € odnosno 9,94 kn od 10.07.2008. do isplate na iznos od 28,69 € odnosno 216,18 kn od 17.11.2008. do isplate na iznos od 8,77 € odnosno 66,05 kn od 27.12.2008. do isplate na iznos od 34,10 € odnosno 256,89 kn od 30.01.2009. do isplate na iznos od 37,99 € odnosno 286,22 kn od 20.02.2009. do isplate na iznos od 39,75 € odnosno 299,47 kn od 27.02.2009. do isplate na iznos od 34,90 € odnosno 262,95 kn od 25.03.2009. do isplate na iznos od 35,83 € odnosno 269,93 kn od 27.05.2009. do isplate na iznos od 28,41 € odnosno 214,06 kn od 30.06.2009. do isplate na iznos od 22,95 € odnosno 172,93 kn od 24.07.2009. do isplate na iznos od 24,40 € odnosno 183,87 kn od 21.08.2009. do isplate na iznos od 27,28 € odnosno 205,55 kn od 21.09.2009. do isplate na iznos od 27,03 € odnosno 203,66 kn od 23.10.2009. do isplate na iznos od 24,12 € odnosno 181,75 kn od 19.11.2009. do isplate na iznos od 29,58 € odnosno 222,87 kn od 22.12.2009. do isplate na iznos od 33,96 € odnosno 255,85 kn od 21.01.2010. do isplate na iznos od 40,18 € odnosno 302,75 kn od 19.02.2010. do isplate na iznos od 38,75 € odnosno 292,00 kn od 19.03.2010. do isplate na iznos od 47,20 € odnosno 355,65 kn od 19.04.2010. do isplate na iznos od 45,60 € odnosno 343,58 kn od 21.05.2010. do isplate na iznos od 48,72 € odnosno 367,11 kn od 23.06.2010. do isplate na iznos od 75,76 € odnosno 570,83 kn od 14.07.2010. do isplate na iznos od 70,20 € odnosno 528,89 kn od 12.08.2010. do isplate na iznos od 79,34 € odnosno 597,76 kn od 13.09.2010. do isplate na iznos od 73,99 € odnosno 557,49 kn od 12.10.2010. do isplate na iznos od 65,39 € odnosno 492,70 kn od 11.11.2010. do isplate na iznos od 83,53 € odnosno 629,39 kn od 13.12.2010. do isplate na iznos od 106,61 € odnosno 803,27 kn od 12.01.2011. do isplate na iznos od 90,27 € odnosno 680,15 kn od 17.02.2011. do isplate na iznos od 96,00 € odnosno 723,33 kn od 18.03.2011. do isplate na iznos od 88,71 € odnosno 668,41 kn od 12.04.2011. do isplate na iznos od 90,02 € odnosno 678,27 kn od 13.05.2011. do isplate na iznos od 120,96 € odnosno 911,37 kn od 13.06.2011. do isplate na iznos od 123,97 € odnosno 934,08 kn od 11.07.2011. do isplate na iznos od 149,82 € odnosno 1.128,83 kn od 10.08.2011. do isplate na iznos od 136,54 € odnosno 1.028,79 kn od 15.09.2011. do isplate na iznos od 122,01 € odnosno 919,28 kn od 13.10.2011. do isplate na iznos od 120,45 € odnosno 907,53 kn od 12.11.2011. do isplate na iznos od 119,33 € odnosno 899,09 kn od 12.12.2011. do isplate na iznos od 126,26 € odnosno 951,33 kn od 12.01.2012. do isplate na iznos od 132,31 € odnosno 996,87 kn od 13.02.2012. do isplate na iznos od 129,90 € odnosno 978,71 kn od 12.03.2012. do isplate na iznos od 125,82 € odnosno 947,97 kn od 11.04.2012. do isplate na iznos od 128,57 € odnosno 968,72 kn od 18.05.2012. do isplate na iznos od 130,46 € odnosno 982,92 kn od 15.06.2012. do isplate na iznos od 127,29 € odnosno 959,04 kn od 11.07.2012. do isplate na iznos od 128,12 € odnosno 965,32 kn od 13.08.2012. do isplate na iznos od 125,74 € odnosno 947,41 kn od 12.09.2012. do isplate na iznos od 120,61 € odnosno 908,70 kn od 12.10.2012. do isplate na iznos od 126,08 € odnosno 949,96 kn od 14.11.2012. do isplate na iznos od 128,71 € odnosno 969,76 kn od 12.12.2012. do isplate na iznos od 126,87 € odnosno 955,88 kn od 11.01.2013 do isplate na iznos od 116,54 € odnosno 878,05 kn od 14.02.2013. do isplate na iznos od 125,31 € odnosno 944,17 kn od 28.03.2013. do isplate na iznos od 126,08 € odnosno 949,95 kn od 30.04.2013. do isplate na iznos od 122,64 € odnosno 924,03 kn od 22.05.2013. do isplate na iznos od 111,94 € odnosno 843,43 kn od 27.06.2013. do isplate na iznos od 111,67 € odnosno 841,38 kn od 19.07.2013. do isplate na iznos od 114,30 € odnosno 861,17 kn od 23.08.2013. do isplate na iznos od 118,51 € odnosno 892,92 kn od 26.09.2013. do isplate na iznos od 124,34 € odnosno 936,88 kn od 25.10.2013. do isplate na iznos od 121,33 € odnosno 914,20 kn od 25.11.2013. do isplate na iznos od 123,47 € odnosno 930,26 kn od 23.12.2013. do isplate na iznos od 125,88 € odnosno 948,47 kn od 22.01.2014. do isplate na iznos od 110,18 € odnosno 830,18 kn od 20.02.2014. do isplate na iznos od 112,93 € odnosno 850,88 kn od 21.03.2014. do isplate na iznos od 112,03 € odnosno 844,10 kn od 16.04.2014. do isplate na iznos od 108,99 € odnosno 821,20 kn od 23.05.2014. do isplate na iznos od 108,02 € odnosno 813,85 kn od 18.06.2014. do isplate na iznos od 108,46 € odnosno 817,17 kn od 18.07.2014. do isplate na iznos od 111,91 € odnosno 843,17 kn od 12.08.2014. do isplate na iznos od 114,81 € odnosno 865,06 kn od 11.09.2014. do isplate na iznos od 34,83 € odnosno 262,43 kn od 14.10.2014. do isplate , sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, na iznos od 1.501,06 eura, isplatiti zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose od:
na iznos od 79,38 € odnosno 598,09 kn od 14.10.2014. do 30. rujna 2015. na iznos od 116,72 € odnosno 879,45 kn od 11.11.2014. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,43 € odnosno 892,31 kn od 16.12.2014. do 30. rujna 2015. na iznos od 117,42 € odnosno 884,73 kn od 13.01.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 13.02.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 16.03.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 13.04.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 29.05.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 29.06.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 23.07.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 26.08.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 22.09.2015. do 30. rujna 2015. na iznos od 118,79 € odnosno 895,06 kn od 30.09.2015. do 30. rujna 2015. , sve u roku od 15 dana.
III. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.
IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja koji glasi:
"Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 14,52 EUR s osnova negativne tečajne razlike, iznos od 2.133,48 EUR s osnova manje plaćene kamate i iznos od 1.501,06 EUR na iznos priznat Dodatkom o konverziji."
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknaditi tužiteljici JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak u iznosu od 1.570,75 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 10. studenog 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka, povišenje tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 1,39 €.
Obrazloženje
1. Tužiteljica ČJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje tužitelj) je 9. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb (dalje tuženik), radi isplate. U tužbi navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 178-50-4833886 od 21. travnja 2008. sklopljenom između tužitelja i tuženika, tužitelju je odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 100.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja s rokom otplate od 28 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća. Ugovor o kreditu opisan u točki I. je izmijenjen Aneksom ugovora broj KONV-01/2016 kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14od 9. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev- 2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju(Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF u odnosu na početno ugovorene uvjete ugovora preplatio ukupni iznos od 7.993,08 eura (60.223,86 kuna).
2. U svom odgovoru na tužbu od 13. studenog 2023. tuženik ne spori sklapanje predmetnog ugovora i isplatu iznosa od 100.400,00 CHF. Navodi kako je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ističe prigovor zastare, osporava visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako je sukladno ZIDZPK/15 izvršena konverzija kredita temeljem sporazuma stranaka te provođenjem konverzije su poništene sve možebitne ništetne i nepoštene odredbe te smatra da je radi istoga tužben zahtjev u cijelosti neosnovan i predlaže ga odbiti u cijelosti.
3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8-14 spisa), otplatni plan (stranica 15-42, 58-70, 72-90 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 43-54 spisa), Dodatak ugovora o kreditu (stranica 55-56, 129-133 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Lidiji Jurković.
4. Tuženik je predlagao saslušanje zaposlenice ČJD te je na ročištu od 12. prosinca 2024. odustao od njenog saslušanja.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Podneskom od 17. srpnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio za iznos od 1,39 €. Tako postavljeni tužbeni zahtjev dostavljen je tuženiku koji se nije protivio ovom povišenju pa je temeljem članka 190. stavak 4. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom 1.
7. Podneskom od 4. kolovoza 2025. tuženik je istakao prigovor radi prebijanja iznosa od 14,52 € s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika, iznos od 2.133,48 € na manje plaćene kamate i iznos od 1.501,06 € na iznos koji je tužitelju priznat Dodatkom o konverziji.
8. Na ročištu od 9. travnja 2024. tužitelj je istakao prigovor zastare u odnosu na u prigovoru prijeboja istaknutog zahtjeve tuženika.
9. Uvidom u Ugovor o kreditu 178-50-4833886 od 21. travnja 2008., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 100.400,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 1. ugovora), po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Radi se o stambenom kreditu za mlade. Čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit odobrava na 28 godina i otplata kredita će se vršiti u 336 mjesečnih anuiteta. Člankom 6. utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu.
10. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je željela kupiti obiteljsku kuću te je po preporuci prijatelja otišla kod tuženika radi podizanja kredita. Ona je došla u banku i rekla da treba kredit i oni su joj ponudili kredit u CHF-u. Rečeno joj je da je to kredit s kojim oni posluju i njoj se to činilo uredu te ga je prihvatila. Ona je viša medicinska sestra i nema posebnih ekonomskih znanja te joj nije ništa bilo poznato vezano uz odnos HNB-a prema CHF-u i EUR niti joj je bilo poznato da bi rata kredita mogla toliko rasti. Od strane djelatnika banke nije s time bila upoznata niti bi joj bilo tko govorio nešto u tom smjeru. Ona je za navedeni novac kupila obiteljsku kuću u kojoj živi i nema u istoj nekakvu tvrtku niti iznajmljuje tu kuću. Nadalje iskazuje da je ugovor o kreditu koji je potpisala bio na pripremljenog obrascu i ona nije mogla utjecati na niti jednu odredbu tog kredita niti o njoj pregovarati. Kasnije kada je ta rata kredita rasla, ona je čak imala i jedan prekid prije samog Aneksa ugovora, a kasnije je sama tražila da joj se izvrši konverzija, što je i učinjeno. Taj ugovor o konverziji bio na unaprijed ugovorenom obrascu koji je potpisala, smatra da tom konverzijom nije obeštećena za ovopredmetna potraživanja te kredit po provedenoj konverziji još uvijek otplaćuje. Nije znala što je to kredit sa valutnom klauzulom i što to znači u trenutku kada je potpisivala ugovor i ne sjeća se da li je koga u banci pitala što to znači. Pročitala je ugovor ali ne zna baš da je razumjela što tamo piše, no nije posebno nikoga ništa ispitivala vezano za isti. Pročitala je Dodatak o konverziji ali ga isto tako nije baš razumjela.
11. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru, npr. u svim točkama ugovora se spominje korisnik kredita, a ne osoba imenom i prezimenom).
13. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi se o adaptaciji kuće kao fizička osoba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.
14. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
15. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba kredita gdje se govori o korisniku kredita, a ne osobi imenom i prezimenom. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, mjesnoj nadležnosti) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.
16. Nadalje, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.
17. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da su banke u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
18. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
19. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 HJ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Č i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
20. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
21. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 98. ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
23. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, odnosno na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).
24. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.
25. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
26. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 SJ od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
27. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).
28. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2008., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
29. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 9. lipnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.
30. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Lidiji Jurković, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je tužitelj s tuženikom sklopio 21. travnja 2008. Ugovor o kreditu broj 178-50-4833886. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 100.400,00 CHF po srednjem tečaju banke, važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 28 godina i to kroz 336 jednakih mjesečnih rata i uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,95%. U zadatku je navedeno da se izračuna preplata kamate do 1. siječnja 2014. ali se treba konstatirati da preplate po razlici kamate nije bilo. Kao dokaz u prilogu 1 prikazano je usporedno početni plan otplate i stvarno plaćeni anuiteti. Po početnim uvjetima bilo bi potrebno za period otplate od 31. svibnja 2008. do 31.1 prosinca 2013. platiti 32.378,47 CHF kamate, a plaćeno je 28.800,74 CHF što je ukupno 3.577,72 CHF manje. Ako tu razliku iskaže po početnom tečaju onda će se dobiti da je ukupno plaćeno manje 16.074,74 kn ili po fiksnom tečaju 7,53450 plaćeno je manje 2.133,48 EUR-a kamate. Kredit je otplaćivan u skladu sa promjenama kamatne stope određene odlukom Kreditora. Do konverzije kredita 30. rujna 2015. na ime otplate kredita Korisnica je otplatila ukupno 49.106,22 CHF, i prema tečaju na dan dospijeća anuiteta Korisnica je otplatila 280.759,53 kn. Da su anuiteti plaćani po tečaju na dan isplate kredita Korisnica bi morala platiti ukupno 220.634,59 kn što je 60.124,94 kn manje nego što je platila. Preračunato u važeću valutu po fiksnom tečaju 7,53450 bilo bi potrebno platiti ukupno 7.979,95 EUR-a manje. Ovo predstavlja ukupnu tečajnu razliku za predmetni kredit i ona sadrži negativnu i pozitivnu tečajnu razliku. U periodu kada je tečaj na dan otplate anuiteta bio manji od tečaja na dan isplate kredita nastala je negativna tečajna razlike i ona za ovaj kredit iznosi 14.52 EUR-a. U periodu kada je tečaj na dan otplate anuiteta bio veći od tečaja na dan isplate kredita nastala je pozitivna tečajna razlika i ona iznosi ukupno 7.994,47 EUR-a Kako bi se utvrdilo da li je u postupku konverzije Korisnica kredita obeštećena i u kojoj mjeri potrebno je vidjeti kako je formirana nova glavnica EUR kredita nakon konverzije. Banka je sačinila simulirani obračun kredita u valuti EUR do dana 30. rujna 2015. i uvrstila sve uplate koje se odnose na podmirenje anuiteta u CHF. Stanje glavnice simuliranog kredita u eurima na dan 30. rujna 2015. navedeni su u dodatku ugovora koji je potpisan 20. veljače 2016. i u nastavku dajem usporedbu sa stanjem glavnice u CHF po početnim uvjetima na dan konverzije. Stanje glavnice konvertiranog kredita 54.600,76 EUR-a x 7,632078 = 416.717,26 kn. Stanje glavnice po početnim uvjetima 87.394,83 CHF x 4,493007 = 392.665,59 kn. Razlika neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. 24.051,67 kn / 3.151,38 €. priznata preplata na dan 30. rujna 2015. 11.456,24 kn / 1.501,06 €. više zaračunata glavnica od priznate preplate 12.595,43 kn / 1.650,32 €. Iz navedenog se izvodi zaključak da u slučaju priznavanja nepoštenog ugovaranja kredita, Korisnica kredita konverzijom nije obeštećena. U konverziji je izračunata veća glavnica novog EUR kredita u odnosu na kredit koji bi bio po početnim uvjetima na dan konverzije za 3.151,38 EUR-a, a obeštećena je za 1.501,06 EUR-a što je i dalje manje za 1.650,32 EUR-a.
31. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) sklopljen je Dodatak broj KONV- 01/2016 od 20. veljače 2016. Ugovora o kreditu (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, kojim ugovorne strane utvrđuju da je nedospjela glavnica na 30. rujna 2015. iznosi 85.049,94 CHF, broj preostalih rata 247, te stranke ugovaraju da početno odobrena glavnica kredita u kunama sa valutnom klauzulom u EUR je izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate iznosi 62.113,34 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 77.791,95 €. Ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR iznosi 37.256,65 EUR. Tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 1.501,06 EUR, preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 54.600,76 EUR. Navedenim ugovorom utvrđeno je da nastala razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 23.191,19 EUR. Ugovorne strane dogovaraju da ova neotplaćena glavnica za korisnika kredita prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru iznos od 54.600,76 EUR, sa 5,25% fiksnom kamatom. Člankom 8. stranke su dogodile da utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije koristi se za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi.
32. Tuženik je tijekom postupka istakao prigovor radi prijeboja preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverziju a po osnovi Dodatka broj 1. ugovora o kreditu i tražio je da se utvrdi navedeni iznos.
33. Nesporno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
34. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
35. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 J od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
36. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
37. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka, Dodatka ugovora o kreditu, vidljivo da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir manje plaćeno iz konverzije), postoji iznos s osnova valutne klauzule koje je tužitelj više platio, kao i razlika u glavnicama, slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO, a kako je utužio, dakle tužitelju je priznata razlika po osobni promjena tečaja CHF u odnosu da je plaćao anuitete po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen u iznosu od 7.994,47 EUR.
38. Iz članka 4. Dodatka ugovora o kreditu, kao i nalaza vještaka, jasno je vidljivo da je tužitelju s razlike ranijeg kredita i konverzije priznata pretplata u iznosu 1.501,06 EUR, te će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta (članak 8.). U odnosu na preplatu, a koja je tužitelju priznata Konverzijom, ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika pa sukladno navedenom u ovom dijelu odbijen je tuženik sa utvrđenjem tražbine i istaknutim prigovorom prijeboja. Radi se o činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru, odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat tužitelju i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju. Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužitelju, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja tražbina mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza. Isto tako iz provedenog vještačenja je nesporno utvrđeno i da je tužitelju obračunata ova razlika (članak 8. Dodatka ugovora o kreditu).
39. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, sud je umanjio potraživanje tužitelja i to prvenstveno od mjesečnih iznosa koji bi tužitelju pripali s osnova razlike vezane uz ništetnost valutne klauzule (7.994,47 EUR – 1.501,06 EUR = 6.493,41 EUR), tako da je odbijanje vršeno od najnovijih potraživanja.
40. Tuženik je isticao prigovor radi prijeboja i na tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 14,52 €, te na iznos od 2.133,48 € s osnova manje plaćene kamate. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da tzv. negativne razlike su nastale u razdoblju od svibnja 2008. do listopada 2008., a potraživanja s osnova manje plaćene kamate se odnosi na razdoblje od 31. svibnja 2008. do 31. prosinca 2013. pa kako je ovaj prigovor radi prijeboja stavljen najranije podnošenjem odgovora na tužbu (31. prosinca 2023.) jasno je da je od dospjelosti tih potraživanja prošlo 10 godina, pa je osnovan prigovor zastare tužitelja u odnosu na ova potraživanja pa je i u tom dijelu valjalo odbiti tuženika sa istaknutim prigovorom prijeboja.
41. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. (u odnosu na točku I., a u odnosu na točku II. izreke, tužitelju je dosuđena kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do izvršene konverzije, odnosno 30. rujna 2015.). Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
42. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u sporu 81,22%, a tuženik 18,78%, nakon što se prebiju uspjesi stranaka, tužitelju se priznaje 62,44% troška. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podneska od 29. kolovoza 2023., 11. siječnja 2024., 17. srpnja 2025, svako u iznosu od 250,00 €, zatim trošak zastupanja na ročištima od 9. travnja 2024., 12. prosinca 2024., te 26. rujna 2025., svako u iznosu od 250,00 €, te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, što ukupno iznosi 1.875,00 €, no kako je tužitelj uspio sa 62,44% troška, trošak iznosi 1.170,75 €.
43. Nadalje, neovisno o ishodu ovog spora, tuženik je sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP dužan tužitelju naknaditi trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €, u cijelosti, tako da ukupan trošak koji se priznaje tužitelju iznosi 1.570,75 €.
44. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Sisak, 10. studenog 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivan Borić i Morana Kovač Stanić iz Siska
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba
