REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-114/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravnog sljednika Splitske banke d.d. Split, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 20. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, nakon javne objave presude 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 12 stavak 2. Ugovora o kreditu br. 215825 između tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tužene Splitske banke d.d., sada OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao Banke, kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, ništetan.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 216,04 eura (slovima: dvije stotine šesnaest eura četiri centi) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. veljače 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura (slovima: tri stotine dvanaest eura pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 10. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 15,62 eura zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tužene, Splitskom bankom d.d. koja je s danom 30. studenog 2018. prestala s radom te je pripojena OTP banci Hrvatska dana 7. studenog 2005., potpisao Ugovor o kreditu br. 215825 dana 28. travnja 2014.

1.1. Člankom 2 tuženik se obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.000,00 eura prema srednjem deviznom tečaju HNB-a važećem za euro na dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa bila je 8,68 % godišnja, nepromjenjiva, u skladu s člankom 10 Ugovora, a način otplate ugovoren je u 120 mjeseci. U obrascu Ugovora o kreditu, Člankom 12. u podnaslovu "Prijevremena otplata kredita" formulirana je i ugovorena izlazna naknada na način da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan podnijeti pisani zahtjev te je stavkom 2 istoga članka ugovoreno da kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

1.2. Tužitelj navodi da je od tuženika zatražio obračun kredita s prijevremenom otplatom kredita, a tuženik da ga je izvijestio da je na dan 22. veljače 2018. naknada za prijevremenu otplatu kredita 1.612,71 kuna. Tužitelj je ukupan iznos kredita te naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.612,71 kuna platio dana 22. veljače 2018., a kako je na dan 22. veljače 2018. tečaj eura iznosio 1 euro = 7,44 kuna, navodi da je izlaznu naknadu platio tuženiku u iznosu 214,04 eura.

1.3. Tužitelj ističe da je razvidno iz Ugovora o kreditu da je tzv. izlazna naknada unaprijed formulirana u ugovoru te da tužitelj na nju i na njezinu visinu nije mogao imati niti je imao ikakav utjecaj. Nadalje da je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja te da se u vrijeme ugovaranja nije utvrdila čak niti visina te naknade, zbog čega je ona i neodrediva, a prilikom ugovaranja tužitelj nije mogao niti pretpostaviti kolika će ona biti.

1.4. Poziva se na stajališta iz sudske prakse, konkretno presudu Županijskog suda u Osijeku od 19. studenog 2020., poslovni broj: Gž-1516/2019 kojom je odlučeno o ništetnosti odredbe o izlaznoj naknadi za prijevremeno vraćanje kredita te je naloženo tuženiku vraćanje naplaćene naknade.

1.5. Dalje navodi da u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata izlazna naknada i kolika će ona biti. Ističe da je neravnoteža u pravima i obvezama stranaka znatna jer je neizvjestan iznos izlazne naknade kojeg dužnik ima vratiti banci. Dakle, da već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13.

1.6. Tužitelj ističe da je odredbom članka 1024 Zakona o obveznim odnosima određeno da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

1.7. Nastavno na navedeno, ističe da bi tužitelj imao obvezu plaćanja naknade za prijevremeno zatvaranje kredita ako je tuženi pretrpio štetu, a tuženik da nije pretrpio dodatne troškove uslijed prijevremene otplate, u smislu administrativnih troškova ili troškova osoblja, jer sve osoblje za svoj rad kod tuženog prima plaću.

1.8. Jednako tako ističe da tuženik nema pravo na naplatu negativnih kamata pa u slučaju da je tuženi obračunao negativne kamate kao naknadu za zatvaranje kredita da je njegova radnja nedopuštena u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe 1024 ZOO stavka 3 i 4. koje predviđaju dužnost korisnika kredita nadoknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti, tuženi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita

(objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženi trebao dobiti da nije bilo prijevremene ispate.

1.9. Poziva se na odredbu članka 323. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi stavka 2 .istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

1.10. Poziva se na odredbu članka 1111. ZOO-a prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.11. Ističe da Zakon o zaštiti potrošača (čl. 81.ZZP 2003 i čl. 96 ZZP 2007. formulacijom doslovno se prevodi čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993., presuda VTS Pž-7129/13-4, str.8) kao lex specialis propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dok je člankom 102. istoga Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna pa predlaže sudu donijeti odluku kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, ističe da su isti neosnovani te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenih parničnih troškova tuženiku.

2.1. Tuženik ne spori da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, osporava da bi pojedine odredbe Ugovora bile nepoštene, a time i ništetne. Ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima, a tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

2.1. Ističe prigovor zastare tužiteljeva potraživanja te navodi da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, da bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, smatra da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

2.2. Nadalje, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, da bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, da tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, da bi bilo nedopustivo primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.3. Dalje ističe da ukoliko bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, da je zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 28.04.2014. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. pa da bi dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (29.04.2014.), a tužba je podnesena 6. ožujka 2025.

2.4. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u članku 12. stavku 2. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora.

2.5. Dodaje da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Nadalje, da članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Nadalje, da je Ugovor o kreditu u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

2.6. Iz navedenog, ističe tuženik, proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela.

2.7. Dalje navodi da se ne može utvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva tvrdnja da bi mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije.

2.8. Tuženik ističe da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja, a ova operacija da se ne može izbjeći te da se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika jer je posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze da postaju ročno neusklađene, a upravo da je ovakvo stanje bilance zabranjeno te da se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti da će tuženiku izvjesno uzrokovati štetu.

2.9. Tuženik ističe da 2014. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi te da se nije mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a.

2.10. Dalje navodi da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba te da tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 272. stavka 1. ZOO- a, jer Odredba nije neodrediva pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita, a odluka da je interni akt tuženika koji je dostupan svima pa tako i tužitelju. Ističe da je činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva pa da je stoga promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti, a navedena naknada za prijevremenu otplatu da predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tuženik ima prijevremene otplate kredita da je definiran unaprijed iz razloga što bi stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

2.11. Poziva se na stajališta zauzeta u odlukama Županijskog suda u Puli posl.br. Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018. i Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U tijeku postupka stranke su u bitnom ostale kod svojih navoda.

3.1. Podneskom od 4. travnja 2025. tužitelj je označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.541,26 eura budući da točkom I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora (deklaratorni zahtjev), a točkom II. isplatu iznosa od 216,46 eura (kondemnatorni zahtjev).

3.2. U skladu sa odredbom članka Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je raspravnim rješenjem od utvrdio vrijednost predmeta spora (dalje: vps) u iznosu 216,04 eura budući da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vps-a, već se tada vps računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (pravno shvaćanje VSRH, Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., jednako i ŽS u Puli – Pola, Gž-915/2025-2 od 7. srpnja 2025. i ŽS u Zagrebu Gž- 1445/2024-2 od 21. svibnja 2024.).

3.3. Nadalje, premda je tužitelj u tužbi naveo, a tuženi nije osporio da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.612,71 kuna te da je tečaj eura u odnosu na HRK na dan isplate naknade 22. veljače 2018. bio 7,44 eura, što znači da je preračunato u eure tužitelju na dan 22. veljače 2018. naplaćen iznos od 216,76 eura. Međutim, kako tužitelj tužbom potražuje iznos od 216,04 eura (petit tužbenog zahtjeva) sud mu je postupajući u skladu sa odredbom članka 2. stavka 1.

ZPP-a dosudio iznos od 216,04 eura.

3.4. Za istaknuti je da je tužitelj u podnesku od 4. travnja 2025. predložio sudu utvrditi vps na pripremnom ročištu u iznosu 1.541,26 eura zbrajanjem deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, ali tužitelj tada nije intervenirao u petiti tužbenog zahtjeva kako je i sam obrazložio na pripremnom ročištu pa se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a sud je vezna zahtjevom koji je tužitelj stavio u postupku (tužbenim zahtjevom) koji nije mijenjan. Jednako tako, za istaknuti je da je punomoćnik tuženika niti u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu nije osporavao visinu naplaćene naknade, slijedom čega u postupku nije provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (obavijest tuženika od 3. svibnja 2024.) i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

4.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: 215825 od 28. travnja 2014. (str. 6-8 spisa) i obavijest tuženika od 3. svibnja 2024. (str. 10 spisa). U postupku je saslušan tužitelj IR kao stranka u svrhu dokazivanja (str.80-82). Tužitelj je na pripremnom ročištu odustao od dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem visine naplaćene naknade budući da tuženik istu nije osporavao.

4.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12 stavka 2 Ugovora o kreditu br. 215825 sklopljenog 28. travnja 2014. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 28. travnja 2014. sklopile Ugovor o kreditu broj: 215825 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 30.000,00 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 12. stavkom 2 Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju. 6.2. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu pa je tako iz Ugovora vidljivo da su tužitelj i tuženik dana 28. travnja 2014. predmetni Ugovor zaključili u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 eura uz ugovoreni rok otplate od 120 mjeseci te da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je u članku 12.2. Ugovora, ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

6.4. Iz članka 3 Ugovora je vidljivo da se radi nenamjenskom kreditu. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 12. Ugovora o kreditu i to stavka 2. toga članka te je tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u Splitskoj banci 2014. godine te da je 2018. došao do novčanih sredstava pa je odlučio zatvoriti preostali iznos kredita. U banci mu je rečeno da može zatvoriti kredit prije vremena, ali da mora platiti određeni trošak. Pristao je zatvoriti preostali iznos kredita i platiti trošak koji je bio koliko se sjeća 1% od iznosa glavnice kredita. U banci mu nije objašnjeno na što se točno odnosi trošak koji mu je naplaćen prilikom zatvaranja kredita i nije mu omogućeno pregovarati o visini te naknade.

Ugovor je pročitao kod javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora, uočio je odredbu o ulaznoj naknadi u visini od 1%, ali odredbu o izlaznoj naknadi nije uočio. Ugovor mu je predan tek kada ga je nosio na ovjeru kod javnog bilježnika tako da nije bilo dovoljno vremena za detaljnije proučavanje istoga. Da mu je ugovor dostavljen nekoliko dana ranije pročitao bi detaljnije. Ne sjeća se koliko je vremena prošlo od trenutka ponuđenog kredita do dana potpisivanja, a sama ponuda bila je u vidu usmenog razgovora. Ne sjeća se je li prilikom zatvaranja kredita morao podnijeti određeni zahtjev i je li dobio dopis u kojem je naznačena izlazna naknada. Zahtjev je dobio na stol prije zatvaranja kredita. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, životan i logičan.

10. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu je sadržana predmetna odredba.

10.1. Sud zaključuje, na temelju iskaza tužitelja i na temelju uvida u predmetni Ugovor da je navedena (sporna) odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, dok tuženik nije dokazao suprotno.

10.2. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a oni su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Zaključak je stoga da je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

10.3. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 12.2. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.4. Tuženik sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je imao bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

10.5. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

10.6. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

10.7. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je izlazna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe članka 12.2. Ugovora.

11.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz obavijesti tuženika od 3. svibnja 2024. (str. 10 spisa), premda ista nije niti bila sporna.

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Svojstvo potrošača tužitelja u postupku nije bilo sporno.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da mu u banci nije objašnjeno na što se točno odnosi trošak koji mu je naplaćen prilikom zatvaranja kredita i da nije mu omogućeno pregovarati o visini te naknade) sa sadržajem članka 12.2. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 12.2. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "izlazne naknade" odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 6. ožujka 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 216,04 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 83/84).

12.6. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. listopada 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 328,12 eura.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 4. travnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 25 bodova), za zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 20. listopada 2025 u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), za zastupanje na ročištu 8. listopada 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja iznos od 25,00 eura (Tbr.9. toč.5 Tarife, 12,50 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 10. studenog 2025. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 12,50 bodova, 25% nagrade), što ukupno iznosi 250,00 eura.

16.4. Navedenom iznosu od 250,00 eura treba dodati pripadajući PDV (Tbr.46 Tarife) u iznosu 62,50 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 312,50 eura. U preostalom dijelu, za iznos od 15,62 eura zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan jer je previsoko postavljen.

16.5. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 10. studenog 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 1.625,00 eura uvećano za sudske pristojbe. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 10. studenog 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku.