REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Pn-124/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju BF, dipl.iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Osijeku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 15. listopada 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnice tužitelja BF, dipl. iur. i zamjenika punomoćnika tuženika Tomislava Džepine, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave, 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], OIB: 22694857747, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], na ime naknade štete isplati iznos od 8.447,01 EUR (osam tisuća četiri stotine četrdeset u sedam eura i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz [adresa], za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 28. lipnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 8.447,01 EUR, a za razdoblje isplate obiteljske mirovine supruzi osiguranika tužitelja pokojnog OF od 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024.

1.1. Tužitelje je u tužbi naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. listopada 2002. u Velikoj Kopanici smrtno stradao OF iz [adresa], a koju prometnu nezgodu je skrivio osiguranik tuženika, osiguran policom osiguranja broj: 0809043050U, kojom je bio osiguran osobni automobil marke „VW Vento“, registarskih oznaka [registarska oznaka], vlasništvo JF iz [adresa]. Nadalje, tužitelj je naveo kako je u predmetnoj prometnoj nesreći smrtno stradali OF osiguranik tužitelja te je po toj osnovi tužitelj udovici i pokojnoj djeci osiguranika OF priznao pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem tužitelja broj: 16051 od 25. studenog 2002.

Tužitelj je naveo kako mu je tuženik podmirio sva obračunska razdoblja do 31. ožujka 2017., s tim da je odštetu za razdoblja od 2002. do 2014. godine tuženik tužitelju podmirio u mirnom postupku, dok su parnične stranke za razdoblje 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2016. vodile sudski postupak pred Trgovačkim sudom u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem: P-380/2018. Nadalje, za razdoblje 1. srpnja 2016. do 31. ožujak 2017. tuženik je tužitelju odštetu namirio u mirnom postupku.

1.2. Tužitelj je, nadalje, naveo kako je on sukladno propisima mirovinskog prava isplaćivao mirovinu dok su za to postojali zakonski uvjeti odnosno do 31. ožujka 2017. godine. Nadalje, tužitelj je rješenjem broj 16051 od 21. ožujka 2021. obustavio isplatu korisnicima obiteljske mirovine iz razloga što je korisnik ĐF završio redovito školovanje. Udovica UF nije ostvarivala pravo na obiteljsku mirovinu u razdoblju od 1. travnja 2017. do 6. svibnja 2019. jer nije ispunjavala zakonske uvjete. Tužitelj je naveo kako je 7. svibnja 2019. supruzi pokojnog osiguranika UF određena isplata obiteljske mirovina od 7. svibnja 2019. jer su ostvareni zakonski uvjeti za isplatu obiteljske mirovine.

Također, tužitelj je naveo kako je za obračunsko razdoblje od 7. svibnja 2019 do 30. lipnja 2021. u tijeku postupak kod ovoga suda, a koji se vodi pod poslovnim brojem Pn-192/2021.

1.3. Tužitelj je naveo i kako je on temeljem odredbe članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013) pozvao tuženika da mu naknadi štetu mirnom postupku, a što tuženik nije učinio, nego je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete. S tim u svezi tužitelj je naveo i kako se isplata obiteljske mirovine udovici OF, osiguranici tužitelja UF vrši i nadalje, stoga tužitelj smatra da mu je nastala nova šteta koju je tuženik dužan nadoknaditi. Tužitelj je naveo kako je uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i nastale štete nesporno utvrđena u ranijim postupcima, te je utvrđen i doprinos tužiteljeva osiguranika nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%.

Tužitelj je naveo kako njegovo potraživanje na ime štete iznosi 8.447,01 EUR, a sastoji se od isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. U svezi s tim tužitelj je naveo kako navedena šteta predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Tužitelj je naveo kako predmetni iznos od 8.477,01 EUR za tužitelja predstavlja štetu za koju odgovara tuženik temeljem odredbe članka 161. Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16. 18/18, 62/18 i 115/18,102/19,84/21 i 119/2022).

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao tužbu i tužbeni zahtjev, te je osporavao kako osnovu tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pri tome nije osporavao činjenicu da se 6. listopada 2002. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo registarske oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

2.1. Tuženik je naveo kako je u konkretnom slučaju obvezu tuženika potrebno prosuđivati primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a u smislu predmetne odredbe utuženo potraživanje ne predstavlja štetu. Tuženik je naveo kako se pasivna legitimacija tuženika u konkretnoj pravnoj stvari temelji na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a koji ugovor su vlasnici vozila dužni sklopiti s nekim od osiguravajući društava u Republici Hrvatskoj prije stavljanja vozila u promet, dakle, prije uporabe vozila u prometu što je uređeno odredbama članka 2. stavak 2. u svezi s člankom 4. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. S tim u svezi tuženik je naveo kako je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu i uvjetima osiguranja. Naime, tuženik je naveo kako da nema predmetnog ugovora on ne bi bio pasivno legitimiran, pa tuženik stoga smatra da postojanje i opseg obveze tuženika na naknadu štete koja je predmet konkretnog postupka regulirana odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik je naveo kako je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu jedini Zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika kao osiguravajućeg društva glede naknade štete, a s obzirom na tuženikov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

2.2. S tim u svezi tuženik je naveo da njegova obveza postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos obiteljske mirovine koju tužitelj isplaćuje udovici i djeci pokojnog osiguranika tužitelja OF bio veći od razmjernog iznosa obiteljske mirovine, dok tuženik ističe kako stvarne štete (obveze) u konkretnom slučaju i nema. Tuženik je s tim u svezi naveo kako je tužitelj u tužbi naveo da on već isplaćuje udovici i djeci pokojnog osiguranika NF obiteljsku mirovinu zbog stradavanja u prometnoj nesreći, stoga tuženik smatra da tužitelj treba pružiti dokaze da postoji razlika između obiteljske mirovine utvrđene tim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iste mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju zbog povrede na radu, a sve to u smislu odredbe članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. S tim u svezi tuženik je naveo kako takve razlike niti nema, odnosno tuženik smatra da ne postoji stvarna šteta koju bi tuženik kao osiguravajuće društvo bio u obvezi platiti tužitelju.

Nadalje, tuženik je naveo kako tužitelj ne može visinu štete utvrđivati svojim obračunom za isplatu mirovine od 2. svibnja 2024., a ukoliko tužitelj smatra suprotno tada je sukladno pravilima o teretu dokazivanja, dužan to i dokazati.

2.3. Tuženik se u prilog svojih navoda pozvao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-66/2022-2 od 1. veljače 2022., Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021., Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023., Rev-1148/2022-2 od 25. siječnja 2023., Rev-1254/2022-2 od 17. siječnja 2023. U svezi s navedenim tuženik je naveo kako je Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenom odlukama izrazio pravna shvaćanja, a u kojim odlukama je revizijski sud meritorno odlučio povodom revizija izjavljenih temeljem članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da se radi materijalno pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, stoga tuženik navodi da predmetne odluke predstavljaju i sui generis izvor materijalnog prava.

2.4. Tuženik stoga smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti te naveo kako iz samog rješenja tužitelja od 26. lipnja 2019. proizlazi da štete nema jer tužitelj već isplaćuje zbog smrti svog osiguranika obiteljsku mirovinu pa tuženik smatra da ne može biti razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i obiteljske mirovine zbog smrti osiguranika , a koja bi bila utvrđena u istom slučaju. Nadalje, tuženik je osporavao i činjenične navode tužbe vezano za tvrdnje o izvršenoj isplati, s tim u svezi naveo je kako tužitelj utuženo potraživanje temelji na odredbama članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju kojim je propisano da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete zbog isplaćenih novčanih davanja, dok tuženik osporava da bi tužitelj isplatio utuženo potraživanje u iznosu 8.447,01 EUR. U tom smislu naveo je kako priloženom dokumentacijom uz tužbu tužitelj nije dokazao da je uistinu isplatio utuženo potraživanje udovici i djeci tužiteljevog pokojnog osiguranika NF za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. u iznosu od 8.447,01 EUR, jer predočeni dokumenti nisu javna isprava. S tim u svezi tuženik je naveo kako se radi o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak nije adekvatno ovjerena odgovarajućim pečatima, a tužitelj nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platnom prometu, pa nije jasno s kojeg računa i na koje račune su navodna plaćanja izvršena, pa je u tom smislu tuženik istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

3. Tužitelj se u tijeku postupka podneskom od 23. listopada 2024. očitovao na navode odgovora na tužbu osporavajući iste u cijelosti.

Tužitelj je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj je naveo kako je u mirnom postupku postignuta suglasnost da je predmetnoj prometnoj nesreći pokojni OF doprinio u omjeru od 30% jer je bio pod utjecajem alkohola. Također je naveo kako je još 2002. godine tuženik priznao odgovornost svojega osiguranika kao i uzročno-posljedičnu vezu, a što je bilo prije stupanja na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te je naveo kako je tuženik i posljednji odštetni zahtjev u mirnom postupku od 31. siječnja 2019. tuženik podmirio prema postavljenom zahtjevu sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju. Nadalje, naveo je kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o štetnom događaju sa smrtnom posljedicom i polici o osiguranju sklopljenoj prije 2006. godine i stupanja na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kada je osiguranik tuženog bio u cijelosti osiguran za štete nastale tužitelju sukladno važećim Zakonom o mirovinskom osiguranju i Zakonom o osiguranju kojim je u članku 86. propisano da društvo za osiguranje obvezno je pravnoj osobi koja obavlja poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.

3.1. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete u punom iznosu isplaćene mirovine, sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju izravno od tuženika bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, i to sukladno članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, te je naveo da je sukladno odredbi članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju za utvrđivanje visine stvarne štete, u odnosu na tuženika, mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je naveo kako je prema tuženikovim navodima, a stupanjem na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osiguranik tuženika preko noći stupanjem na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu preostao biti osiguran za štete nastale tužitelju. U tom smislu naveo je i kako je različita sudska praksa utvrdila da se primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u primetu ne može utvrditi stvarna šteta tužitelju, odnosno primjenom navedene odredbe smanjen je opseg odgovornosti osiguravatelja, koji nije u skladu s važećom policom o odgovornosti, te je osiguranik tužene došao u teži pravni položaj nego što je bio na dan 6. listopada 2002.

3.2. Tužitelj je, nadalje, naveo kako primjenom nevažećeg članka 86 Zakona o osiguranju (po kojem je sklopljena polica o osiguranju) tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 6.335,36 EUR, a primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu 0 EUR, dok je primjenom važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju dužan platiti utuženi iznos od 8.447,01 EUR. Tužitelj smatra kako se primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu izravno pogoduje tuženiku na štetu tužitelja i osiguranika tuženika, a za što tužitelj smatra da je protivno svim pravnim načelima.

Tužitelj je nadalje naveo kako se ne može izračunati pretpostavljena starosna mirovina jer OF nije nikada ostvario minimalni radi staž od 15 godina, osim toga Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specijalis za mirovinska prava ne poznaje termin pretpostavljena starosna mirovina. Tužitelj smatra da se opseg odgovornosti tuženika ne može smanjiti samom promjenom zakona. Nadalje, naveo je kako tuženik nije dostavio potvrdu da je obavijestio svog osiguranika da uslijed promjene promijene Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno stupanja Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nije dužan snositi štetu tužitelju, odnosno da raskida ugovor o osiguranju. Tuženik je dužan izvijestiti svog osiguranika o svakoj promjeni, a ako to ne učini smatra se da je pristao na izmijenjene uvijete primjenu važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj smatra da izričite odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ne mogu biti derogirane drugim zakonom, kojim nije ni predviđeno način obračuna, te jedino mogu biti dopunjene drugim propisima u onim situacijama koje istim zakonom nisu uređene. U prilog svojih navoda da mu pripada pravo na naknadu štete tužitelj se pozvao i na pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2530/2018-2 od 8. siječnja 2020.,a koje je zauzeto u navedenim situacijama dvojbe primjene mjerodavnog prava: Rev 5292/2019 od 16.06.2020., Revd 4101/2020 od 19.01.2021.

3.3. Tužitelj je osporavao i navode tuženika u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva i navoda da obračuni tužitelja nisu javne isprave. U tom smislu naveo da je prema odredbi članka 141. Zakona o mirovinskom osiguranju Zavod je javna ustanova na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako tim Zakonom nije drukčije uređeno, te u skladu sa člankom 145. stavak 1. i 2. točke 5. istoga Zakona Zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, te obavlja i druge poslove u vezi s provedbom i ostvarivanjem prava iz mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je on u okviru tih zakonskih ovlaštenja, utvrdio visinu tužbenog zahtjeva prema važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju, na način određen odredbama članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranje e (“Narodne novine” broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21,119/22) i to u iznosu isplaćenog novčanog davanja po osnovi priznatog prava na mirovinu, te je o tome izdao Obračun koji se prema članku 159. Zakona o općem upravnom postupku smatra javnom ispravom. Nadalje, naveo je kako su predmetne isprave izdane u propisanom obliku od strane javne ustanove u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom, te isprave imaju značenje javnih isprava u smislu članaka 230. Zakona o parničnom postupku, te dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje. Stoga je tuženiku obzirom na članak 230. stavak 3. Zakona o parničnom postupku dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Također, tužitelj je naveo kako je osim obračuna dostavio i pravomoćno rješenje na temelju kojeg se vrši isplata obiteljske mirovne, kao i ispis iz banke doznačenih mirovinskih primanja iz kojih je evidentno da se mirovina isplaćuje. U prilog svojih navoda da se predmetne isprave javne isprave tužitelj se pozvao i na sudsku praksu – presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 386/2018-2 od 29. siječnja 2020.

3.4. Tužitelj je, nadalje, naveo kako se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o subrogacijskom zahtjevu iz članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, nego se radi o regresnom zahtjevu iz članka 161. u vezi s člankom 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. S tim u svezi naveo je kako tužitelj nije oštećenoj osobi, neposredno naknadio štetu iz štetnog događaja, prometne nesreće, već je ista nastala plaćanjem iznosa obiteljske mirovine zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći, pa je na strani tužitelja došlo do štete iz razloga što se radi o troškovima i nastaloj obvezi tužitelja do kojih ne bi došlo da oštećenik OF nije stradao o predmetnoj prometnoj nesreći. Tužitelj smatra kako je pravo regresa tužitelja prema tuženiku, u konkretnoj pravnoj stvari, izvorno pravo tužitelja na naknadu štete koju je pretrpio ispunjavajući zakonsku obvezu isplate invalidske mirovine priznate kao direktna posljedica ozljeda iz prometne nesreće koju je uzrokovao osiguranik tuženika. Tužitelj je, s tim u svezi naveo kako i pravo subrogacije i pravo regresa imaju gotovo pa istovjetan sadržaj, a to je pravo da se potražuje nešto što je isplaćeno, no ne radi se o sinonimima ( istoznačnim pojmovima) jer se potraživanja temelje na različitim pravnim osnovama. Tužitelj je naveo kako je kod subrogacije u pitanju prijelaz određenih prava sa jednog subjekta obveznog odnosa na drugi (izvedeno pravo), dok je regres izvorno pravo na naknadu štete nastalo ispunjavajući zakonsku obvezu.

3.5. Tužitelj je naveo kako u konkretnoj pravnoj stvari uopće ne postoje pretpostavke za primjenu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer ne postoji niti može postojati razmjerni iznos mirovine propisan odredbom članka 27. stavak 3. istoga zakona, a i osiguranik tuženika nema policu sklopljenu sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

Tužitelj je posebno istaknuo da je donositelj predmetnog zakona Hrvatski sabor jasno istumačio obvezu naknade štete tužitelju i da je riječ o autentičnom tumačenju, koje pravno obvezuje kao i svaka druga norma istoga tvorca lex posterior derogat legi priori.

3.6. Tužitelj je naveo i kako on smatra da je u nadležnosti suda utvrditi koji su propisi na snazi i u primjeni na konkretni slučaj, a ako je više propisa na snazi ocijeniti njihovu međusobnu usklađenost, utvrditi vremensko važenje propisa, kao i svrhu i cilj norme koju je donio zakonodavac te odlučiti koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. Također, tužitelj je naveo da je prilikom usporedbe odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu važno voditi računa da je sustav mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti reguliran odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, i ima sljedeća bitna pravna obilježja: on je javan (njime upravlja država, odnosno od nje ovlaštena tijela), on je obvezan (država obvezuje osiguranike na plaćanje doprinosa iz kojih se financiraju mirovine, temelji se na definiranim davanjima (mirovine su unaprijed zadane mirovinskom formulom, a država jamči njihovu isplatu), utemeljen je na osiguranju zaposlenih, a što znači da se obvezno mirovinsko osiguranje utemeljeno na generacijskoj solidarnosti provodi na načelima javnog prava.

Tužitelj, također, smatra da bi u slučaju stroge i doslovne primjene članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koja je ujedno u sukobu s člankom 27. stavak 1. istog zakona, došlo do situacije da osiguravajuća društva nikada ne nadoknađuju štetu tužitelju, te bi tužitelja ostao trajno oštećen unatoč činjenici da je Zakonom o mirovinskom osiguranju jasno propisano kada i u kojim slučajevima tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od osiguravajućih društava.

4. Tužitelj se u prilog svojih navoda pozivao na sudsku praksu različitih sudova, a koja sudska praksa je oprečna sudskoj praksi na koju se pozivao tuženik, ovo stoga jer je ranije bilo prihvaćeno pravno stajalište da se na subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje pravno shvaćanje je promijenjeno recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na način da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate.

5. Odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari sud je utvrdio čitanjem materijalnih dokaza koje su stranke dostavile uz tužbu i odgovor na tužbu, odnosno do zaključenja prethodnog postupka, i to: rješenje tužitelja br. 0016051 od 25. studenog 2002. (stranica spisa 4-7), rješenje tužitelja KLASA: UP/1 140-03/17- 01/03386542620, UR BROJ: 341-16-05/3-17-020889 broj 1605 od 21. ožujka 2017. (stranica spisa 8-9), rješenje tužitelja KLASA: UP/1 140-03/19-01/03386542620, UR BROJ: 34116-05/3-19-16971 od 30. studenog 2019. (stranica spisa 10-15), rješenje tužitelj KLASA: UP/1 140-03/19-01/03386542620, UR BROJ: 341-16-05/3-1916971 od 30. studenog 2019. (stranica spisa 16-21), presudu Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 1/P-380/2018. od 10. siječnja 2019. (stranica spisa 28-32), zapisnik Županijskog suda u Požegi od 6. listopad 2002. poslovni broj Kir-628/02 (stranica spisa 33-35), obračun isplata na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 2. svibnja 2024. (stranica spisa 36), banka podataka doznačenih mirovinskih primanja za UF za razdoblje 2021.-2024. (stranica spisa 37-56), odštetni zahtjev podnesen izvansudskim putem od 3. svibnja 2024. s povratnicom (stranica spisa 57-59), odgovor tuženika -utemeljeni odgovor od 5. lipnja 2024. (stranica spisa 60-61), obavijest tuženika od 29. kolovoza 2005. o pravnoj osnovanosti štetnog događaja od 6. listopada 2002. za UF i dr. (stranica spisa 113-114), odštetni zahtjev tužitelja od 31. siječnja 2019. (stranica spisa 115), obavijest tuženika od 15. ožujka 2019. o pravno osnovanom zahtjevu tužitelja zaprimljenom 4. veljače 2019. (stranica spisa 114), izračun naknade štete — razmjerni iznos po članku 86. ZOO od 22. listopada 2024. (stranica spisa 117-118a), presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-296/04-8 od 11. studenog 2004. (stranica spisa 180-187), presuda Županijskog suda u Požegi broj Gž-171/04-4 od 18. siječnja 2005. (stranica spisa 188-189), te je saslušana svjedokinja UF.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud utvrdio je da je zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 11. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. supruzi osiguranika pokojnog OF kojoj je tužitelj rješenjem KLASA: UP/1 140- 03/19-01/03386542620, UR BROJ: 341-16-05/3-1916971 od 30. studenog 2019. priznao pravo na obiteljsku mirovinu od 7. svibnja 2019. (nakon stjecanja uvjeta za mirovinu).

7.1. Riječ je o subrogacijskom zahtjevu tužitelja za isplatom tzv. kapitalizirane štete, pri čemu tužitelj takav zahtjev temelji na materijalnopravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredbe članka 160. i članka 163. Zakona o mirovinskom osiguranju

8. Između stranaka u postupku nije bila sporna činjenica nastanka štetnog događaja - prometne nezgode od 6. listopada 2002. činjenica da je prometnu nezgodu prouzročio osiguranik tuženika upravljajući vozilom registracijske oznake [registarska oznaka] koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dakle nesporna je pasivna legitimacija tuženika, činjenica da je vozač vozila osiguranog kod tuženika kriv za nastanak predmetnog štetnog događaja, činjenica da je osiguranik tužitelja OF smrtno stradao u predmetnoj prometnoj nesreći te je nakon smrti osiguranika njegovoj supruzi priznato pravo na obiteljsku mirovinu, da je tuženik naknadio štetu tužitelju za prethodna utužena razdoblja, uključujući i razdoblje u kojemu su korisnici obiteljske mirovine bila i udovica i djeca pokojnog OF, zaključno sa 31. ožujka 2017. sukladno pravomoćnim sudskim presudama te sporazumom u mirnom postupku te da je u međuvremenu došlo do promjene pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede primjene prava u sporovima koje pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika na način da se ima primijeniti odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme izvršenih isplata slijedom čega je sporno pravo tužitelja na naknadu štete nakon 31. ožujka 2017., odnosno nakon 30. lipnja 2021. (koji postupak je u tijeku).

8.1. Dokaze predložene na nesporne činjenice, sud nije posebno cijenio jer bi isto bilo u suprotnosti sa odredbom članka 221. stavak 1. ZPP.

8.2. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. listopada 2025. sud je na raspravni zapisnik donio rješenje da se u dokaznom postupku neće vršiti uvid u ovosudni spis poslovni broj K-382/03 koji je usvojen na pripremnom ročištu jer je isti postupka ustupljen Općinskom sudu u Požegi i vodio se pod poslovnim brojem K- 296/04, a koji predmet je uništen te će se stoga izvršiti uvid u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-296/04-8 od 11. studenog 2004. i presuda Županijskog suda u Požegi broj Gž-171/044 od 18. siječnja 2005. Također, sud je odlučio da se neće izvoditi dokaz uvidom u cijelokupni spis predmeta Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-52/2021 nego će se pročitati pravomoćna presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-52/2021-24 od 2. siječanj 2024. i presuda Županijskog suda u Puli Gž-206/2024-2 od 17. lipnja 2024. koje je sud pribavio putem e-spisa i priložen je ovosudnom spisu poslovni broj: Pn-124/2024. Također je sud odlučio da se neće izvoditi dokaz uvidom u dopis Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO 576/02-13 od 5. runa 2023. jer je isti nepotreban. Iz istoga razloga sud nije provodio ni prometno vještačenje koje je tužitelj predlagao u podnesku od 23. listopad 2024., a koji dokaz tužitelj nije posebno predlagao na pripremno ročištu. Sve navedeno iz razloga jer je na temelju dokaza koje je sud izveo sud ocijenio da je izvođenje navedenih dokaza, priklapanje navedenih spisa kao i vještačenje suvišno u korelaciji s utvrđenim činjeničnim stanjem, i kao takvi nepotrebni za meritornu odluku, jer su u tijeku postupka među strankama bile nesporne odlučne činjenice, dok je sporna bila primjena materijalnog prava.

Naime, daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke

9. Među parničnim strankama sporno je ima li tužitelj pravo potraživati naknadu štete zbog isplate obiteljske mirovine udovici svojeg pokojnog osiguranika OF, sporno je u kojem iznosu je tužitelj isplatio obiteljsku mirovinu, a u tom smislu je sporno i jesu li obračuni tužitelja javne isprave, sporno je treba li se u konkretnoj pravnoj stvari primijeniti odredbe članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ili odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, slijedom čega je sporna i aktivna legitimacija.

10. Uvidom u rješenja tužitelja i to rješenje br. 0016051 od 25. studenog 2002., rješenje tužitelja KLASA: UP/1 140-03/17-01/03386542620, UR BROJ: 341-16-05/3- 17-020889 broj 1605 od 21. ožujka 2017., rješenje tužitelja KLASA: UP/1 140-03/19- 01/03386542620, UR BROJ: 34116-05/3-19-16971 od 30. studenog 2019., rješenje tužitelj KLASA: UP/1 140-03/19-01/03386542620, UR BROJ: 341-16-05/3-1916971 od 30. studenog 2019., sud je utvrdio da je obitelji tužiteljeva umrlog osiguranika OF, i to supruzi UF, te djeci FF, PF, HF i HF počevši od 6. listopada 2002. priznato pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 1.017,58 kuna mjesečno. Nadalje, razvidno je da je osiguranik tužitelja OF imao ostvaren ukupni staž osiguranja 11 godina, 2 mjeseca i 2 dana. Nadalje, razvidno je da je tužitelj predmetnim rješenjem od 21. ožujka 2017. utvrdio prestanak prava na obiteljsku mirovinu UF i FF s danom 12. ožujka 2017. dok je isplata obustavljena s danom 31. ožujka 2017., navedeno iz razloga što je ĐF s danom 12. ožujka 2016. završio redovito školovanje, a nije dostavio potvrdu o nastavku školovanja dok UF nije navršila 50 godina života. Iz rješenja tužitelja od 30. studenog 2019. razvidno je da je tužitelj UF, kao bračnom drugu hrvatskog branitelja-dragovoljca iz Domovinskog rata odredio mirovinu od 7. svibnja 2019. u svoti od 1.388,13 kuna mjesečno, te joj je određena najniža mirovina u svoti od 2.105,12 kuna mjesečno, tako da od 1. srpnja 2019. mirovina iznosi 2.156,15 kuna mjesečno, a koja mirovina joj pripada od 7. svibnja 2019. i isplaćivat će ju tužitelj iz sredstava državnog proračuna.

10.1. Navedena rješenja, a s obzirom da ih je donio tužitelj u propisanom obliku kao državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, sud je prihvatio u cijelosti i iste cijenio vjerodostojnim, jer u smislu odredbe članka 230. stavak 1. ZPP predmetna rješenja predstavljaju javne isprave, stoga sud uzima da one dokazuju istinitost onoga što se njima utvrđuje, a tuženik nije osporavao vjerodostojnost istih.

11. Iz obračuna isplata na teret tužitelja za NF od 2. svibnja 2024. i banke podataka doznačenih mirovinskih primanja za UF za razdoblje 2021. - 2024. razvidno je da je tužitelj udovici pokojnog osiguranika OF u razdoblju do 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. isplatio 70% utvrđenog iznosa od 12.067,15 EUR, a što iznosi 8.447,01 EUR.

11.1. Sud je navedeni obračun i banku podataka prihvatio u cijelosti i iste cijenio kao vjerodostojne. S tim u svezi sud je utvrdio neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da nije dokazao koliki iznos je isplatio udovici pokojnog OF, jer predmetni obračun nije javna isprava. U tom smislu valja istaknuti kako ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih mirovinskih i invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima, pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu mirovine isplaćene nasljednicima svog osiguranika, odnosno dostavi u spis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima dodatno ukazuje da su mirovine nasljednicima osiguranika doista isplaćene u svotama navedenim u priloženom obračunu, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje), u smislu gore citiranih zakonskih odredbi (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske broj:

Rev-x 386/2018 od 29. siječnja 2020; u Rev-x 827/15-2 od 7. veljače 2017.; Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014., Revt 139/16-2 od 15. veljače 2017.).

12. Saslušana kao svjedok UF u svom je iskazu navela da je ona udovica pokojnog OF koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći 6. listopada 2022. Nadalje, iskazala je da su nakon smrti njezina supruga, ona i njihovo četvero djece ostvarili pravo na obiteljsku mirovinu kod tužitelja koja im se isplaćivala sve dok su djeca bila maloljetna odnosno dok su se školovala. S tim u svezi iskazala je da je najmlađe dijete 1999. godište i ono je postalo punoljetno 2017. i od njegove punoljetnosti više ne primaju obiteljsku mirovinu. Svjedokinja je iskazala kako je obiteljska mirovina koju su primali, a koliko se sjeća, iznosila cca 2.400,00 kuna i isplaćivana je na njezin račun, redovito, nikada nije izostala isplata i isplata je vršena u skladu s rješenjem tužitelja kojim je priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Nadalje, iskazala je kako je ona trenutno u mirovini jer je navršila 50 godina života, korisnica je obiteljske mirovine koja joj se isplaćuje u iznosu od 503,00 EUR. Nadalje, iskazala je kako je njezin pokojni suprug OF u trenutku smrtnog stradavanja bio u radnom odnosu, nije sigurna, ali misli da je tada imao 9 godina radnog staža.

12.1. Iskaz svjedokinje UF sud je prihvatio u cijelosti i isti je cijenio iskrenim, uzimajući pri tome da je UF korisnica predmetne obiteljske mirovine i kao takva ima neposredna saznanja o načinu i iznosu isplate. Njezin iskaz većim dijelom je u suglasju s materijalnim dokazima koji prileže spisu, manja odstupanja sud uoačava u dijelu u kojemu je svjedokinja iskazivala o iznosu mirovine i ostvarenom radnom stažu supruga, ali sud navedena odstupanja cijeni životnima jer je iz rješenja tužitelja razvidno da se iznos obiteljske mirovine tijekom vremena mijenjao, a suprug svjedokinje smrtno je stradao prije više od 23 godine pa je zbog proteka vremena razumno da se svjedokinja ne može sjećati svih detalja, poput točnih godina radnog staža koje je njezin suprug imao u trenutku prometne nesreće.

13. Tuženik je u tijeku postupka isticao kako se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Po ocijeni ovoga suda, uistinu su ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje ZOOP) jer se isplata mirovine odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju izraženom u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. poziva se na raniju odluku br. Rev-x388/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zaključeno slijedeće: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev- 5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020. prema kojemu je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

13.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd 3181/2021- 2 od 14. rujna 2022. godine izraženo je pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Također je potrebno ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, da taj Zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju kako to smatra tužitelj.

13.2. U potonjoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj pravnoj stvari ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. izmijeni odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem Zakona o mirovonskom osiguranju stave izvan snage odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje nisu usklađene s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju u pogledu odgovornosti osiguratelja.

13.3. Sukladno ranije citiranim pravnim shvaćanima Vrhovnog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2., i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama.

13.3.1. S obzirom na citirana pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud smatra važnim istaknuti da sukladno odredbama članka 116. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

13.4. U konkretnim slučajevima to znači da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. članka 27. ZOOP-a smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske/obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske/obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Naime, prema odredbi članka 27. ZOOP opseg štete koja je tužitelju nastala predstavlja eventualna razlika između invalidske/obiteljske i starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja ostvario da nije bilo štetnog događaja pa bi tako tužitelj trpio štetu samo u slučaju ako bi iznos starosne/obiteljske mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja bio manji od iznosa koji isplaćuje, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne mirovine.

14. Drugim riječima temeljem odredbe članka 27. ZOOP-a, koje reguliraju subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji (stavak 2.).Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), time da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranja za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog i sličnog osiguranja (stavak 4.).

14.1. Dakle, opseg štete koju je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) dužno naknaditi tužitelju određuju citirane zakonske odredbe (koje definiraju stvarnu štetu), između ostalog, kao razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji, koja se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenje Zavoda, odnosno, ovdje tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14.2. U konkretnom slučaju, osim navedene situacije, u razdoblju nakon što bi osiguranik tužitelja, odnosno, član njegove obitelji ostvario pravo na starosnu mirovinu, stvarnu štetu predstavljala bi razlika između invalidske odnosno obiteljske mirovine točnije, stvarne štete i starosne mirovine, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud, naravno, ukoliko takva razlika postoji. (isto Županijski sud u Splitu poslovni broj: Gž-2585/2025-3 od 29. listopada 2025.)

15. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da tužitelj ničim nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, naveedni prigovor sud smatra neosnovanim. Naime, tužitelj je dostavio obračun i banku podataka za osiguranika OF, a koje dokaze je sud kao javne isprave prihvatio. Pored toga činjenicu isplate obiteljske mirovine svojim iskazom je potvrdila i svjedokinja UF. Pri tome valja istaknuti, da je u pogledu ocjene osnovanosti tuženikova prigovora glede visine tražbine tužitelja, teret dokaza visine tražbine, odnosno odlučne činjenice postoji li gore navedena razlika između visine invalidske i starosne/obiteljske mirovine na tuženiku kao i kolika je visina te razlike koja predstavlja štetu za tužitelja.

15.1. U svezi s navedenim valja istaknuti kako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci poslovni broj: Rev 4176/2019- 2 od 10. listopada 2023. teret dokaza ove odlučne činjenice je na tuženiku: "…U slučajevima subrogacijskih zahtjeva nositelja mirovinskog i socijalnog osiguranja, HZMO, kada društvo za osiguranje prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu mirovinu teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi HZMO prema redovnom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva je na tuženiku jer je tuženik stranka o čijem uspjehu u parnici ovisi dokazivanje te činjenice i jer on snosi štetne posljedice neuspjeha da se njegova činjenična pretpostavka ne utvrdi kao činjenica u postupku u potrebnom stupnju izvjesnosti…"

15.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1055/2021- 2 od 5. ožujka 2024. reafirmirano je naprijed navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 4176/2019-2 od 10. listopada 2023. da je teret dokaza postojanja razlike u iznosima mirovine koja bi predstavljala obvezu tuženika u skladu sa odredbom članka 27. ZOOP-a na tuženiku pa kako tuženik u ovom postupku nije predložio izvođenje nikakvih dokaza na okolnosti da je visina mirovine koju tužitelj prema redovnom tijeku stvari bio dužan isplaćivati svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, primjernom pravila o teretu dokaza iz članka 221 a ZPP-a sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer tuženik nije dokazao osnovanost svog prigovora.

15.3. Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221.a ZPP- a, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Ovaj sud smatra s tim u svezi važnim istaknuti da su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a.

15.4. S obzirom da tuženik nije dokazao osnovanost svog prigovora kojim je dovodio u pitanje visinu naknade koju zahtijeva tužitelj, a tužitelj je istu dokazao obračunom isplata izvršenih na ime obiteljske mirovine u spornom razdoblju, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio neosnovanim prigovor tuženika i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku naložio da tužitelju isplati zahtijevane novčane iznose, što je sukladno izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske čija je ustavna zadaća, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, osiguravanje jedinstvene primjene prava i ujednačavanja sudske prakse. (isto Županijski sud u Splitu poslovni broj: Gž-2585/2025-3 od 29. listopada 2025.)

16. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 12. stavka 6. ZOOP, kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 5. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Dok je u stavku 5. istoga članka propisano da je odgovorni osiguratelj dužan isplatiti iznos naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora kao predujam u roku od 15 dana od dana slanja obrazložene ponude ili utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 od dana primitka odštetnog zahtjeva.

Citirana zakona odredba je lex specialis u odnosu na odredbe o kamatama koje sadrži Zakon o obveznim odnosima, koje su lex generali.

16.1. Iz stanja spisa, i to odštetnog zahtjeva podnesenog izvansudskim putem od 3. svibnja 2024. s povratnicom (stranica spisa 57-59) razvidno je da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom na naknadu štete u utuženom iznosu, a koji zahtjev je tuženiku dostavljen 10. svibnja 2025. što proizlazi iz dostavnice koja prileži stranici spisa 59. Tuženik nije izvršio obvezu isplate naknade štete ili nespornog dijela naknade štete u roku propisanom odredbom članka 12. stavka 5. ZOOP pa je odlučeno kao u izreci presude. Naime, tužitelj imao pravo na zakonsku zateznu kamatu u smislu odredbe članka 12. stavak 6. ZOOP od podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od isteka paricijskog roka za ispunjenje obveze. Kako je, dakle, u konkretnoj pravnoj stvari odštetni zahtjev tuženiku dostavljen 10. svibnja 2024., te je pozvan na dobrovoljno ispunjenje u roku 15 dana, a tuženik u tom roku nije ispunio svoju obvezu, to je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu od 26. svibnja 2024., što je sud tužitelju kao osnovano i dosudio.

17. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je u cijelosti uspio u parnici, ali isti nije potraživao naknadu troškova postupka, dok je tuženik popisao troškove u ukupnom iznosu od 875,00 EUR uvećano za trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (stranica spisa 223). Međutim, kako bi sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP tuženik trebao tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka, a koje troškove tužitelj nije popisao niti potraživao, to je valjalo kao neosnovan odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

18. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 2. svibnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, [adresa] - neposredbno

2. Tuženik Euroherc osiguranje d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Osijeku –e-oglasnom pločom