Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-494/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 2. listopada 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 10. studenog 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.741,66 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
- na iznos od 5,86 EUR-a od 01.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 32,70 EUR-a od 01.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 32,72 EUR-a od 01.01.2011. do plaćanja;
- na iznos od 30,42 EUR-a od 01.02.2011. do plaćanja;
- na iznos od 31,81 EUR-a od 01.03.2011. do plaćanja;
- na iznos od 31,88 EUR-a od 01.04.2011. do plaćanja;
- na iznos od 36,13 EUR-a od 01.05.2011. do plaćanja;
- na iznos od 45,16 EUR-a od 01.06.2011. do plaćanja;
- na iznos od 55,44 EUR-a od 01.07.2011. do plaćanja;
- na iznos od 66,34 EUR-a od 01.08.2011. do plaćanja;
- na iznos od 48,71 EUR-a od 01.09.2011. do plaćanja;
- na iznos od 42,78 EUR-a od 01.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 43,18 EUR-a od 01.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 44,00 EUR-a od 01.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 49,11 EUR-a od 01.01.2012. do plaćanja;
- na iznos od 50,65 EUR-a od 01.02.2012. do plaćanja;
- na iznos od 48,98 EUR-a od 01.03.2012. do plaćanja;
- na iznos od 48,72 EUR-a od 01.04.2012. do plaćanja;
- na iznos od 49,57 EUR-a od 01.05.2012. do plaćanja;
- na iznos od 51,05 EUR-a od 01.06.2012. do plaćanja;
- na iznos od 49,21 EUR-a od 01.07.2012. do plaćanja;
- na iznos od 48,70 EUR-a od 01.08.2012. do plaćanja;
- na iznos od 44,18 EUR-a od 01.09.2012. do plaćanja;
- na iznos od 48,07 EUR-a od 01.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 49,89 EUR-a od 01.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 48,68 EUR-a od 01.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 47,24 EUR-a od 01.01.2013. do plaćanja;
- na iznos od 46,74 EUR-a od 01.02.2013. do plaćanja;
- na iznos od 46,23 EUR-a od 01.03.2013. do plaćanja;
- na iznos od 49,82 EUR-a od 01.04.2013. do plaćanja;
- na iznos od 44,53 EUR-a od 01.05.2013. do plaćanja;
- na iznos od 43,67 EUR-a od 01.06.2013. do plaćanja;
- na iznos od 44,18 EUR-a od 01.07.2013. do plaćanja;
- na iznos od 43,64 EUR-a od 01.08.2013. do plaćanja;
- na iznos od 45,58 EUR-a od 01.09.2013. do plaćanja;
- na iznos od 46,83 EUR-a od 01.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 47,44 EUR-a od 01.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 49,62 EUR-a od 01.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 47,42 EUR-a od 01.01.2014. do plaćanja;
- na iznos od 49,19 EUR-a od 01.02.2014. do plaćanja;
- na iznos od 50,52 EUR-a od 01.03.2014. do plaćanja;
- na iznos od 49,36 EUR-a od 01.04.2014. do plaćanja;
- na iznos od 47,69 EUR-a od 01.05.2014. do plaćanja;
- na iznos od 48,05 EUR-a od 01.06.2014. do plaćanja;
- na iznos od 49,25 EUR-a od 01.07.2014. do plaćanja;
- na iznos od 50,20 EUR-a od 01.08.2014. do plaćanja;
- na iznos od 50,44 EUR-a od 01.09.2014. do plaćanja;
- na iznos od 51,46 EUR-a od 01.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 52,92 EUR-a od 01.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 53,20 EUR-a od 01.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 53,41 EUR-a od 01.01.2015. do plaćanja;
- na iznos od 53,30 EUR-a od 01.02.2015. do plaćanja;
- na iznos od 53,30 EUR-a od 01.03.2015. do plaćanja;
- na iznos od 53,30 EUR-a od 01.04.2015. do plaćanja;
- na iznos od 53,30 EUR-a od 01.05.2015. do plaćanja;
- na iznos od 185,89 EUR-a od 01.06.2015. do plaćanja;
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.675,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 2.743,69 EUR, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. U tužbi je navela da je kao korisnik kredita 4.5.2005. sa Zagrebačkom bankom d.d., sklopila Ugovor o kreditu za adaptaciju obiteljske kuće solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 6.5.2005. pod brojem OU-682/05. Navela je da u članku 1. Ugovora o kreditu stoji "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti
od
22.600,00
CHF
(slovima: dvadesetdvijetisućešestošvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke d.d.". U članku 2. stoji "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 22.600,00 CHF (slovima: dvadesetdvijetisućešestošvicarskihfranaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,50% godišnje (slovima: petzarezpedeset posto) interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U članku 7. Ugovora stoji: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 243,78 CHF(slovima: dvijestočetrdesettri i 78/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Nadalje je navela da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013. pod poslovnim brojem P-1401/2012,u točki 1. utvrđeno je da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pozvala se na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Navela je da predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Navela je tako nije imala potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik nije na primjeren način objasnio niti ju informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tvrdi da ju tuženik nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR te da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Navela je da nije bila upozorena da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute te da je ta valuta vrlo rizična za dužnike. Tvrdi da je riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Tvrdi i da je riječ o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a. Navela je da je predmetni kredit otplatila uz primjenu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranim odlukama tužene i uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 2.743,69 EUR-a/20.672,31 kuna, sukladno izračunu Vlaste Santo Olđa koja je obzirom da nema stručnih znanja, izradila obračun. Tvrdi da je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, te potražuje vraćanje preplaćenog iznosa od 2.743,69 EUR, s pripadajućim zakonskim kamatama pojedinačne mjesečne iznose preplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, navodeći da tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po predmetnom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo do strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba, te da bi stoga tužiteljica mogla potraživati navodno preplaćene iznosa koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Naveo je da iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja kredita između ostalog vršene od strane Zrinski d.d. Pozvao se na odluku Ustavnog suda RH broj U - III-3176/2007 i predložio odbaciti tužbu u tom dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Istaknuo je osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Naveo je da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načela utvrđenja iz kolektivne parnice i da je na tužiteljici teret dokaza da je potrošač, kao i da je na njoj teret dokaza vezano za primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, s obzirom da se tužiteljica poziva na odredbe čl.502.c. ZPP-a. Istaknuo je prigovor zastare u smislu odredbe čl.126. ZZP-a u vezi s odredbama čl.230. ZOO-a i naveo da kad bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.4.2012. došlo do prekida zastare, potraživanje tužiteljice bi opet bi bilo u zastari. Osporio je pravilnost i zakonitost odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. , posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Istaknuo je da je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina te da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno da je tužiteljica bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Istaknuo je da su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja te da je to razvidno iz činjenice da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Istaknuo je da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je istaknuo i da bi zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio neosnovan. Usprotivio se provođenju financijskog vještačenja, a ako sud odluči izvoditi dokaz financijskim vještačenjem predložio je da vještak izračuna novčani iznos, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i da izračuna razliku između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama. Tuženik se usprotivio zahtjevu tužiteljice za isplatu troškova vještačenja čije je provođenje samostalno ugovorila neovisno od tijeka ovog postupka navodeći da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. U konačnici je predložio odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane, te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove postupka.
3. Tužiteljica je osporila prigovor nedostatka aktivne legitimacije kao neosnovan. Navela je da je Zrinski d.d. bio njezin poslodavac te da je riječ o uplatama vršenim ustegom s njezine plaće. Navela je da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, radi adaptacije obiteljske kuće tj. za privatne potrebe te da njezin status potrošača nije upitan. Osporila je osnovanost prigovora zastare navodeći da njezino potraživanje proizlazi iz ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, za što zastara nastupa 14.6.2023. Tvrdila je da su ispunjene pretpostavke ništetnosti ugovornih odredbi s posljedicom njezinog prava na povrat preplaćenih anuiteta, te navela da je tuženik bio nepošten već na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da joj pripadaju zakonske zatezne kamate od svake neosnovano primljene uplate.
4. Tuženik je u podnesku od 12.12.2024. istaknuo prigovor radi prijeboja, navodeći da ako sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 213,19 EUR kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Predložio je konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Tužiteljica je na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025. predložila da se financijskim vještačenjem utvrdi koliko je platila tuženiku više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Dakle , tužiteljica je preložila da se uzmu u obzir negativne tečajne razlike, za koje je tuženik predložio izvršiti prijeboj s tražbinom tužiteljice.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204737298 od 2.5.2005. solemniziran po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec pod brojem OU-682/05-1 6.5.2025. sa izvatkom iz zemljišne knjige (stranica 7-14 spisa), otplatni plan (stranica 26-30 spisa), promete po kreditu/specifikacija uplate (stranice 31-41 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102695697 (stranica 42 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis (stranica 75 spisa), promete po kreditu/Specifikacija uplate (stranica 99-110 spisa), odabir valute (stranica 135 spisa), odluku Hrvatske narodne banke (stranica 139 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplate (stranica 243-253, 255-265 spisa). Izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i saslušana je tužiteljica. Tužiteljica je na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025. izjavila da nije potrebno pribavljati drugu knjigovodstvenu dokumentaciju koja je kao neodređeni dokazni prijedlog navedena u tužbi. Na preliminarnom izračunu stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa (stranica 15-23, 43-53 spisa) koji je tužiteljica priložila uz tužbu sud nije temeljio svoju odluku.
6. Valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 13. lipnja 2025. (stranica 282-284 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Nataliji Jambrečić. Tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 2.741,66 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Dakle, sama tužiteljica je uzela u obzir tzv. negativne tečajne razlike koje je i tuženik predložio uzeti u obzir i za koje je tuženik tvrdio da ima pravo na iste.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 3204737298. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je 2.5.2005. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204737298 između Zagrebačke banke d.d. Zagreb i JR ( sada GR) kao korisnika kredita i OR, kao sudužnika, da je kredit odobren na iznos 22.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dana sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 10 godina, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 243,78 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Nije bilo sporno da je kredit otplaćen. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužiteljice, status potrošača tužiteljice, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare i osporio je zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zateznih kamata, kao i pravo tužiteljice na naknadu troškova preliminarnog vještačenja.
9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom o odredbi ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, odnosno odredbi o valutnoj klauzuli. Iskazala je joj nije spominjan termin valuta utočišta niti joj je ukazivano na neke rizike vezane uz valutu CHF. Čula je da su krediti s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj EUR, a da ne štiti tečaj CHF. Namjena kredita je bila adaptacija kuće. Nije vlasnica obrta i nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost u toj kući. U toj kući još uvijek živi. Pročitala je ugovor prije potpisivanja. Na upit je li uočila odredbu ugovora o valutnoj klauzuli i je li postavljala kakva pitanja, s obzirom da je ekonomist po struci, odgovorila je da je to propustila. Odgovorila je da nikad nije radila u struci, već je tada radila u tiskari Zrinski, kao radnica u proizvodnji, no sada više ne radi jer je dobila otkaz kao tehnološki višak, jer se firma zatvorila i sada je nezaposlena.
10. Što se tiče iskaza tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti tužiteljica sklopila kao potrošač u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03). Također, na temelju iskaza tužiteljice, povezujući ga sa sadržajem Prometa po kreditu/Specifikacija uplate iz kojeg proizlazi da je kod pojedinih uplata po predmetnom kreditu kao platitelj naznačen Zrinski d.d., odnosno bivši poslodavac tužiteljice, sud je ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim. Naime, tužiteljica je u podnesku od 16. veljače 2024. pojasnila da joj je Zrinski d.d. bio poslodavac te da su te uplate kredita vršene ustegom s plaće tužiteljice. Stoga se istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim, uz naglasak da je tužiteljica bila korisnica kredita, a kako to proizlazi iz Ugovora o kreditu.
11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
12. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
13. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužiteljica i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 4. svibnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
14. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelj ice sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj ica platila u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita.
15. Prema čl.104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( odredba istovjetna čl.323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima- NN broj 35/05, dalje ZOO/05), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, odnosno čl.1111. ZOO/05. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Valja reći i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 110. ZOO/91, odnosno čl.328. ZOO/05), pa se utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi može tražiti čak i za ugovore koji su ispunjeni.
16. U postupku je na prijedlog tužiteljice određeno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na srednji tečaj HNB-a koji je vrijedio za tu valutu na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu pa do konačne otplate. Dakle, iz zadatka proizlazi da je vještakinji dan nalog i da u obzir uzme tzv. negativne tečajne razlike. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu te da su svi brojčani iznosi u nalazu izraženi u valuti HRK i EUR (tečaj konverzije 7,53450), osim tamo gdje je izričito navedeno drugačije. Vještakinja je navela je da je uvidom u promete po kreditu utvrđeno da je kredit isplaćen 10.5.2005. po tečaju koji je iznosio 4,742118. Vještakinja je obrazložila primijenjenu metodologiju i navela da će se specificirati pojedinačni iznosi više plaćenog samo po osnovi promjene tečaja CHF. Iz zaključka stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljica zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita (uz uzimanje u obzir tzv. negativne tečajne razlike) više platila 2.741,66 EUR. Specificirala je pojedinačne mjesečne iznose preplate kao i datume dospijeća.
17. Tužiteljica je kako je već rečeno u cijelosti bila suglasna sa nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić iz kojeg proizlazi da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita (uz uzimanje u obzir i tzv. negativnih tečajnih razlika) više platila 2.741,66 EUR. Tuženik je u podnesku od 16. lipnja 2025. naveo da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice, iz razloga koji je iznio u dosadašnjem tijeku postupka. Nije posebno specificirao prigovor radi prijeboja, već je isticao da ima potraživanje prema tužiteljici iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Međutim tu se ponavlja da je sama tužiteljica u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uzela u obzir tzv. negativne tečajne razlike , odnosno negativne tečajne razlike su uzete u obzir u ovoj pravnoj stvari.
18. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 2. listopada 2025. Valja napomenuti i da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji joj je odredio sud, uz izračun tzv. negativnih razlika i tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Slijedom navedenog sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan.
19. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2012. poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., tako da od donošenja te presude počinje teći zastara tog potraživanja. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim, uz napomenu da tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom niti nije preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, već je isti smanjila za 2,03 EUR.
20. Slijedom navedenoga sud je konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.741,66 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 104. stavak 1. ZOO/91( čl. 323. st. 1. ZOO/05), u vezi s člankom 210. ZOO/91 (čl.1111. ZOO/05), sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO/05, s obzirom da je odredbom članka 214. ZOO/91 (čl.1115. ZOO/05) propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Valja reći da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe, koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Valja ponoviti da je tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na preplatu po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u cijelosti u skladu s nalazom i mišljenjem, stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, koja je uzela u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.
21. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.741,66 EUR(konačno postavljeni tužbeni zahtjev) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav obrazloženih podnesaka od 16.2.2024. i 13.6.2025. u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR, za svaki, te za zastupanje na ročištima održanim 6.3.2025. i 2.10.2025. imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 25.3.2025. uz koji tužiteljica samo dostavlja dokaz da je uplatila predujam za financijsko vještačenje. Naime prema stajalištu suda bilo je dovoljno samo dostaviti dokaz o uplati predujma, a ne radi toga i sastavljati podnesak koji se zapravo i sastoji i samo od jedne rečenice: "Sukladno rješenju od dana 06.03.2025. tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje.". Na priznati trošak u iznosu od 1.100,00 EUR, valja obračunati i PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 275,00 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato ukupno 1.375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i zatraženi trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić u iznosu od 300,00 EUR. Tužiteljici nije priznat troška preliminarnog vještačenja u zatraženom iznosu od 100,00 EUR, s obzirom da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci REV-1011/2024-2 od 6.11.2024. proizlazi da taj trošak nije nužan za vođenje postupka i ovaj sud smatra da trošak tog vještačenja nije trošak koji bi bio osnovan za naknadu na teret protivne stranke, a i značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo onaj nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u postupku odredio sud. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.675,00 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.
22. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 10. studenog 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o.,
odvjetnicima u Zagrebu
