REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1222/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sutkinji Vesni Horvath, na prijedlog sudskog savjetnika Domagoja Balentina u pravnoj stvari tužiteljice RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Skerlevu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Željka Velić-Dvoršćak & Silvije Skerlev i partneri, j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012, zastupanog po punomoćnici Anamariji Zelić, odvjetnici u Odvjetničkom društva Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 1. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Tomislava Skerleva, odvjetnika i punomoćnice tuženika Anamarije Zelić, odvjetnice, te presude javno objavljene 10. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012, isplatiti tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.408,19 eura bruto sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, na pojedine iznose kako slijedi:

- iznos od 35,95 EUR od 15.09.2018.,

- iznos od 36,10 EUR od 15.10.2018.,

- iznos od 36,10 EUR od 15.11.2018.,

- iznos od 36,10 EUR od 15.12.2018.,

- iznos od 36,10 EUR od 15.01.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.02.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.03.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.04.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.05.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.06.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.07.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.08.2019.,

- iznos od 37,18 EUR od 15.09.2019.,

- iznos od 38,09 EUR od 15.10.2019.,

- iznos od 38,09 EUR od 15.11.2019.,

- iznos od 38,09 EUR od 15.12.2019.,

- iznos od 38,09 EUR od 15.01.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.02.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.03.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.04.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.05.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.06.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.07.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.08.2020.,

- iznos od 38,85 EUR od 15.09.2020.,

- iznos od 39,02 EUR od 15.10.2020.,

- iznos od 39,02 EUR od 15.11.2020.,

- iznos od 39,02 EUR od 15.12.2020.,

- iznos od 39,02 EUR od 15.01.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.02.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.03.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.04.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.05.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.06.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.07.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.08.2021.,

- iznos od 40,59 EUR od 15.09.2021.,

- iznos od 40,76 EUR od 15.10.2021.,

- iznos od 40,76 EUR od 15.11.2021.,

- iznos od 40,76 EUR od 15.12.2021.,

- iznos od 40,76 EUR od 15.01.2022.,

- iznos od 38,90 EUR od 15.02.2022.,

- iznos od 38,89 EUR od 15.03.2022.,

- iznos od 40,76 EUR od 15.04.2022.,

- iznos od 40,76 EUR od 15.05.2022.,

- iznos od 32,76 EUR od 15.06.2022.,

- iznos od 42,40 EUR od 15.07.2022.,

- iznos od 42,40 EUR od 15.08.2022.,

- iznos od 42,40 EUR od 15.09.2022.,

- iznos od 42,57 EUR od 15.10.2022.,

- iznos od 45,13 EUR od 15.11.2022.,

- iznos od 45,13 EUR od 15.12.2022.,

do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na pojedine iznose kako slijedi:

- iznos od 41,03 EUR od 15.01.2023.,

- iznos od 45,13 EUR od 15.02.2023.,

- iznos od 45,13 EUR od 15.03.2023.,

- iznos od 15,17 EUR od 15.04.2023.,

- iznos od 30,91 EUR od 15.04.2023.,

- iznos od 48,35 EUR od 15.05.2023.,

- iznos od 48,35 EUR od 15.06.2023.,

- iznos od 48,35 EUR od 15.07.2023.,

- iznos od 48,35 EUR od 15.08.2023.,

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 2.408,19 eura, kao neosnovan.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012 isplatiti tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 854,92 EUR sa zateznim kamatama od 8.9.2018. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012 isplatiti tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 759,84 EUR sa zateznim kamatama od 8.10.2020. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012 isplatiti tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 929,06 EUR sa zateznim kamatama od 17.12.2022. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

IV Nalaže se tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012, troškove parničnog postupka u iznosu 461,30 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Muzeji Ivana Meštrovića, Split, Meštrovićevo šetalište 46, OIB: 49483564012, naknaditi tužiteljici RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 300,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u radnom odnosu s tuženikom kao poslodavcem i to na radnom mjestu "blagajnik-čuvar" odnosno "voditelj muzejskog dućana" koji radni odnos je zasnovan na temelju Odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 6. rujna 1983. koja je donesena od strane Galerije Grada Zagreba kao osnovne organizacije udruženog rada, koja je pravni prednik tuženika. Galerija Grada Zagreba je prema tada važećem Zakonu o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" br. 53/76) imala svojstvo organizacije udruženog rada koja se kao takva financirala iz društvenih sredstava. Po donošenju Zakona o "Fundaciji Ivana Meštrovića" ("Narodne novine" broj 9/1991) propisano je da danom početka rada Fundacije, "Atelje Meštrović", stručna radna jedinica "Galerije Grada Zagreba" osnovana 1958. odlukom NO Grada Zagreba nastavlja rad kao radna jedinica Fundacije pod nazivom "Fundacija Ivana Meštrovića". Nadalje, dana 31. srpnja 2007. stupio je na snagu Zakon o Muzejima Ivana Meštrovića ("Narodne novine" broj 76/07) kojim je u članku 16. propisano da Fundacija Ivana Meštrovića nastavlja s radom kao Muzeji Ivana Meštrovića. Prema tome, tuženik je pravni sljednik Fundacije Ivana Meštrovića, koja je pravni sljednik Galerije Grada Zagreba koji je 6. rujna 1983. donio Odluku kojom je zasnovan radni odnos s tužiteljicom.

Radni odnos tužiteljice s tuženikom je uređen Zakonom o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu: ZOR), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 56/2022, dalje u tekstu: Temeljni kolektivni ugovor), Granskim kolektivnim ugovorom za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna ("Narodne novine" broj 46/2018, dalje u tekstu: Granski kolektivni ugovor) te Pravilnikom o radu Muzeja Ivana Meštrovića. Tužiteljica ističe da pored redovitih prava radnika ima i pravo na dodatke na plaću i to dodatak za uspješnost u radu, dodatak na osnovnu plaću te pravo na jubilarnu nagradu. Tužiteljica smatra da su joj postupanjem tuženika povrijeđena prava zajamčena ZOR-om (pravo na godišnji odmor), Temeljnim kolektivnim ugovorom (pravo na jubilarnu nagradu) i Granskim kolektivnim ugovorom (pravo na dodatke na plaću) te da joj je uslijed takvog postupanja tuženika povrijeđeno i pravo na dostojanstvo stavljanjem u nepovoljniji položaj po osnovama koje su propisane Zakonom o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12, dalje u tekstu: ZSD).

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u vrijeme podnošenja tužbe u radnom odnosu kod tuženika 39 godina te joj je unatoč neprekidnom radnom stažu uskraćena isplata jubilarne nagrade za zaposlenika s 35 godina radnog staža shodno čl. 67. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora. Tužiteljica navodi da se obratila tuženiku sa zahtjevom radi isplate jubilarne nagrade, a koji je odbijen uz obrazloženje da se rad tužiteljice kod prednika tuženika do 1991. godine ne može smatrati radom u javnoj službi zbog toga što je Atelje Meštrović do te godine bio u sastavu Galerije Grada Zagreba, a tek od tada ustanova od interesa za Republiku Hrvatsku. Takvo stajalište tužiteljica smatra neprihvatljivim s obzirom da je u trenutku podnošenja ove tužbe, kao i dugi niz godina pa i u trenutku navršavanja 35 godina rada zaposlena na istom radnom mjestu koje se smatra javnom službom, a ona javnim službenikom. Povrh iznijetog, tužiteljica ukazuje da se i njezin staž u spornom razdoblju od 1983. do 1991. ima smatrati neprekinutim radom u javnoj službi s obzirom na to da je pravni oblik tuženikovog prednika predstavljao organizaciju udruženog rada koja se financirala iz ondašnjih društvenih sredstava. Visina iznosa jubilarne nagrade za 35 godina rada iznosi 3 osnovice od 1.800,00 kn odnosno 238,90 eura neto, stoga tužiteljica po toj osnovi potražuje od tuženika iznos od 716,70 eura sa zateznim kamatama od 08.09.2018. do isplate.

1.2. Tužiteljica u tužbi također navodi da radi u preraspodjeljenom radnom vremenu te rad obavlja u šestodnevnom radnom tjednu, pri čemu četiri dana radi u punom radnom vremenu, dok preostala dva dana (subotu i nedjelju) radi u nepunom radnom vremenu po četiri sata dnevno. Sukladno odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora, Granskog kolektivnog ugovora i Pravilnika, tužiteljica razmjerno radnom stažu ostvaruje pravo na godišnji odmor u trajanju od 30 dana. Međutim, tuženik je tužiteljici prilikom utvrđivanja rasporeda godišnjih odmora u posljednjih 5 godina redovito u trajanje godišnjeg odmora uračunavao i nedjelju uz obrazloženje kako je tužiteljica prema rasporedu radnog vremena radila i nedjeljom u nepunom radnom vremenu (4 sata). Tužiteljica smatra da joj je takvim postupanjem tuženika povrijeđeno pravo na godišnji odmor što je u suprotnosti s tumačenjem Komisije za tumačenje Granskog kolektivnog ugovora za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna, i to tumačenjima br. 4/20 od 8. srpnja 2020. i br. 6/20 od 8. listopada 2020., iz kojih nedvojbeno proizlazi da se radniku sa šestodnevnim radnim tjednom računa pet iskorištenih radnih dana godišnjeg odmora po tjednu korištenog godišnjeg odmora. Neovisno o tome što tužiteljica radi i nedjeljom, a pravo na tjedni odmor ostvaruje ponedjeljkom, nedjelja se ne uračunava u trajanje godišnjeg odmora. Tužiteljica ističe da je u tako preraspodjeljenom radnom vremenu radila u 2018., 2019. i 2020. godini, dok je u 2021. i 2022. radila u petodnevnom radnom vremenu. S obzirom da ostvaruje pravo na godišnji odmor u trajanju od 30 dana odnosno 6 tjedana, tužiteljica ističe da je zakinuta za 6 dana godišnjeg odmora u 2018., 2019. i 2020. godini odnosno za ukupno 18 dana. S obzirom da satnica tužiteljice iznosi 9,07 eura pa naknada za svaki neiskorišteni dan godišnjeg odmora iznosi 72,56 eura, to tužiteljica po ovoj osnovi prema tužbenom zahtjevu istaknutim u tužbi potražuje od tuženika iznos od 1.306,08 eura sa zateznim kamatama.

1.3. Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi da je dana 16. prosinca 2022. kod tuženika donesena Odluka o isplati dodatka za uspješnost u radu kojom je određena isplata dodatka za uspješnost u radu radnicima tuženika, u iznosu od 7.000,00 kn. U točki IV. određuje se kako dodatak neće biti isplaćen, među ostalim niti tužiteljici i to zbog primitka Opomene zbog odbijanja izvršavanja radnih zadataka nakon preseljenja Atelijea Meštrović. Protiv navedene Odluke tužiteljica je izjavila prigovor iz kojeg proizlazi da opomenu nije nikada zaprimila. Osim opomene, tužiteljica navodi da je sporna i ocjena vrednovanja rada tužiteljice iz koje je razvidno da nije predložena za isplatu dodatka za uspješnost u radu za 2022. godinu zbog odbijanja izvršavanja dodijeljenih zadataka. Tužiteljica navodi da je netočno da je ona odbijala izvršavati dodijeljene joj radne zadatke tijekom 2022. godine kada je Atelijer Meštrović bio zatvoren za posjetitelje što je utjecalo na opseg i sadržaj njezinih radnih zadataka, a sve kako je detaljno opisano u tužbi. Shodno navedenom, tužiteljica na temelju Odluke o isplati dodatka za uspješnost u radu od 16.12.2022. potražuje neosnovano uskraćeni iznos nagrade od 929,06 eura zajedno sa zateznim kamatama.

1.4. Tužiteljica u tužbi isto tako ističe da joj je nezakonito uskraćena i isplata dodatka na plaću. Naime, prema odredbi čl. 17. st. 5. Granskog kolektivnog ugovora, zaposlenicima, osim onih iz stavka 3. alineje 1. do 7. ovog članka, u administrativnim, financijskim i tehničkim službama, uključujući i zaposlenike na poslovima čišćenja i održavanja prostora, pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću od 5%. Tužiteljica navodi da je zatražila isplatu navedenog dodatka na plaću za kojeg smatra da je pravno osnovan te joj pripada i bez promjene obveza iz radnog odnosa, ali joj isti nikada nije isplaćen. Na temelju obračunske liste za isplatu plaće, tužiteljica je samostalno izračunala da njezina tražbina po osnovi dodatka na plaću iz čl. 17. st. 5. Granskog kolektivnog ugovora iznosi 48,34 eura mjesečno, a s obzirom na to da joj predmetni dodatak nije bio isplaćen posljednjih pet godina, tužiteljica potražuje po toj osnovi ukupni iznos od 541,50 eura godišnje odnosno 2.900,40 eura sa zateznim kamatama od 15.09.2018. do isplate.

Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 18. srpnja 2025., tužiteljica predlaže sudu po provedenom postupku naložiti tuženiku isplatiti joj iznos od 854,92 eura s osnova prava na jubilarnu nagrada, iznos od 759,84 eura s osnova naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora, iznos od 929,06 eura s osnova dodatka za uspješnost u radu, te iznos od 2.408,19 eura s osnova dodatku na plaću, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, i to kako osnov tako i visinu te ističe prigovor zastare, pri čemu ne osporava činjenicu da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica u radnom odnosu s tuženikom kao pravnom osobom od dana 11. srpnja 1991. kada je osnovana Fundacija Ivana Meštrovića, kao pravni prednik tuženika. Tuženik ne osporava da je Atelijer Meštrović u Zagrebu, kao stručna jedinica Galerije Grada Zagreba, odnosno raniji poslodavac tužiteljice bila organizacija udruženog rada, no ističe da je to bila organizacija na gradskoj, mjesnoj razini za koju su se sredstva na načelima socijalizma osiguravala ne u republičkom fondu već u gradskom odnosno mjesnom fondu te isti u pravnom smislu nije prednik tuženika, a sve kako je to detaljno opisano u odgovoru na tužbu. Tuženik ističe da tužiteljici kontinuitet radnog staža kod istog poslodavca, radi ostvarivanja neoporezivih naknada, kao što je ovdje slučaj, nije priznat niti zajamčen niti jednim dokumentom.

Tuženik navodi da je odredbom čl. 48. Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike u javnim službama propisano da se kao staž kod istog poslodavca računa neprekidni staž u javnim službama, bez obzira na promjenu poslodavca i bez obzira na ugovoreno radno vrijeme iz čega proizlazi da je pravno potpuno pravno irelevantno postoji li pravni slijed između konkretno RZZ i tuženika, već je jedino bitno da li je tužiteljica u razdoblju od 6. rujna 1983. pa do 10. srpnja 1991. obavljala javnu službu, a što ovdje nije slučaj. Tuženik ističe da rad koji je tužiteljica obavljala u Galeriji Grada Zagreba od 6. rujna 1983. pa do 1991. nije bio niti se može smatrati radom u javnoj službi iz razloga što se Galerija Grada Zagreba nije financirala iz republičkog fonda, već iz gradskog – mjesnog te je ista predstavljala organizaciju gradske razine. Za razliku od radne organizacije Galerije grada Zagreba, odnosno njegove stručne jedinice "Atelje Meštrović" koja je osnovana od strane Grada Zagreba, Fundacija Ivana Meštrovića osnovana je 1991. godine od strane Republike Hrvatske te se ista financira iz državnog proračuna, slijedom čega tek od tada radnici Fundacije dobivaju status javnih službenika.

2.2. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je neutemeljen zahtjev tužiteljice kojim potražuje od tuženika s osnova naknade štete zbog povrede prava na godišnji odmor u 2018., 2019. te 2020. godini. Tuženik ističe da nikada nije uvodio preraspodjelu radnog vremena slijedom čega tužiteljica svoj rad nije nikada obavljala u preraspodjeljenom radnom vremenu. U spornom razdoblju od 2018. do 2020., tužiteljica je radila u tjednom rasporedu radnog vremena od utorka do nedjelje, sukladno radu Atelijera Meštrović u Zagrebu, i to na način da je od utorka do petka radila od 10:00 h do 18:00 h, a subotom i nedjeljom od 10:00 h do 14:00 h. Tužiteljica je, dakle, radila 6 dana u tjednu pri čemu je nedjelja bila normalan radni dan. Tuženik smatra kako je ratio odredbe čl. 84. Zakona o radu, kao i čl. 12 GKU jest da se nedjelja, kao niti blagdani, ne uračunava u godišnji odmor ako je neradna, a budući da je tužiteljica u spornom razdoblju radila nedjeljom i to je bio njezin redovan radni dan, po kojoj osnovi je dobivala tri dodatna dana godišnjeg odmora, nedjelja joj se u takvom šestodnevnom rasporedu radnog vremena uračunavala u godišnji odmor. Od 2021. godine tužiteljica radi po tjednom rasporedu radnog vremena od ponedjeljka do petka, od 08:00 h do 16:00 h, te joj se nedjelje više ne računaju u godišnji odmor jer su neradne. Tuženik nadalje napominje da je odredbom čl.12. st. 5. GKU, kao i odredbom čl. 37. TKU, jasno i nedvosmisleno propisano da ukupno trajanje godišnjeg odmora ne može trajati niti iznositi više od 6 tjedana, odnosno 30 radnih dana. Tužiteljici je svake godine u spornom razdoblju odlukom utvrđeno da ima pravo na godišnji odmor ukupnom trajanju od 30 radnih dana te tuženik smatra da tužiteljica ne može ostvarivati više od 30 radnih dana godišnje jer kada bi se prihvatio stav tužiteljice to bi značilo da ostvaruje pravo na ukupno trajanje godišnjeg odmora od 36 radnih dana, a što je potvrđeno od strane Povjerenstva za tumačenje TKU kao i resornog ministarstva.

2.3. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje iznos od 929,06 eura na ime neisplaćenog dodatka za uspješnost na radu, tuženik navodi da isti osporava kao neosnovan i pravno promašen. Tuženik ističe da se predmetni dodatak za uspješnost na radu isplaćuje na temelju i sukladno kriterijima propisanim Pravilnikom o načinu korištenja vlastitih prihoda Muzeja Ivana Meštrovića od dana 16. prosinca 2019. i to ne iz proračunskih sredstava, već iz vlastitih prihoda tuženika koji isti ostvaruje na tržištu od obavljanja osnovnih i ostalih djelatnosti Muzeja, a samu odluku o isplati dodatka donosi ravnatelj tuženika i to temeljem kriterija za obračun i isplatu propisanih u članku 6. Pravilnika (stručnost, kreativnost i samoinicijativnost u obavljanju poslova, kvaliteta i opseg obavljanih poslova te pridržavanje zadanih rokova u obavljanju poslova, poštivanje odluke o radnom vremenu i poštivanje ugleda Muzeja i odnos prema kolegama). Zbog činjenice da je u jednoj od kategorija prema Pravilniku tužiteljica ocjenjena s „ne zadovoljava“ (kvaliteta i opseg obavljenih poslova te pridržavanje zadanih rokova) budući da nije postupala po nalozima i odlukama poslodavca, tuženik ističe da tužiteljica nije ostvarila pravo na obračun i isplatu dodatka za uspješnost na radu u 2022., a sve sukladno razlozima kako je to podrobno opisano u odgovoru na tužbu. Tuženik nadalje navodi da odluka poslodavca da li je radnik i kako odrađivao svoje radne zadatke predstavlja diskrecionu odluku jer je jedino poslodavac taj koji može procijeniti da li neki radnik i kako obavlja svoje radne zadatke te sud ne može ulaziti u ocjenu da li je radnik zaslužio dobiti bonus ili ne.

2.4. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu dodatka od 5% na svoju osnovnu plaću temeljem odredbe čl. 17. st. 5. Granskog kolektivnog ugovora, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu Voditelj muzejskog dućana/upravni referent, a koje radno mjesto nije kao takvo posebno predviđeno Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, već potpada pod jedinstveni naziv radnog mjesta III. vrste za koje je propisana srednja stručna sprema. Tuženik ističe kako je ratio odredbe čl. 17. GKU-a predvidjeti uvećanje osnovne plaće za sva radna mjesta, neovisno jesu li i kako predviđena Uredbom, samo što uvećanje osnovne plaće po toj osnovi nije isto za sva radna mjesta. Uvećanje po čl. 17. st. 2. od 10% (ono koje pripada tužiteljici) predviđeno je za sva radna mjesta koja su predviđena Uredbom (izuzev ona I vrste), kao i za druga radna mjesta koja nisu predviđena Uredbom kao zasebno radno mjesto, ali potpadaju pod određenu vrstu radnog mjesta iz Uredbe, dok je s druge strane uvećanje po čl. 17. st. 5. GKU-a od 5% predviđeno za radna mjesta u administrativnim, financijskim i tehničkim službama, uključujući i zaposlenike na poslovima čišćenja i održavanja prostora, a koja kao takva nisu predviđena Uredbom niti bi se mogla svrstati pod neku od četiri vrste radnih mjesta u ustanovama kulture. Tuženik ističe da tužiteljica već ostvaruje uvećanje plaće po čl. 17. st. 2. i ne može ostvariti dodatno uvećanje i po st. 5. istog članka. Odredba st. 5. čl. 17. štiti radnike na radnim mjestima u administrativnim, financijskim i tehničkim službama, uključujući i zaposlenike na poslovima čišćenja i održavanja prostora, a koja se ne bi mogla podvesti pod st. 2 istog članka.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu donošenje presude kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužiteljica je u daljnjem tijeku postupka podneskom od 14. studenog 2024. dodatno obrazložila svoje potraživanje na način da je istaknula kako činjenica što je tužiteljica sklopila 7.9.1983. Ugovor o radu s Galerijom Grada Zagreba, ne znači da je Galerijom Grada Zagreba upravljala općinska samoupravna interesna zajednica (SIZ) te ukazuje na odredbu čl. 17. Zakona o fondovima za kulturu ("Narodne novine" broj 47/1990; dalje u tekstu: ZFK), iz koje proizlazi da su, pri prijelazu na organizaciju državne uprave odnosno lokalne i regionalne samouprave, sredstva, prava i obveze općinskih samoupravnih interesnih zajednica kulture, odnosno Udružene samoupravne interesne zajednice kulture Grada Zagreba, preuzeli organi uprave nadležni za kulturu općina, odnosno Gradske zajednice općina Zagreb, a sredstva, prava i obveze Republičke samoupravne interesne zajednice kulture, preuzelo Ministarstvo prosvjete i kulture. Tužiteljica navodi da su temeljem čl. 17. ZFK i čl. 2., 6. i 8. Zakona o Fundaciji Ivana Meštrovića sredstva, prava i obveze koje je preuzelo Ministarstvo za kulturu i prosvjetu prema odredbama ZFK-a, prethodno predstavljale sredstva, prava i obveze Republičke samoupravne interesne zajednice, a ne sredstva, prava i obveze Udružene samoupravne interesne zajednice Grada Zagreba. S obzirom na to da je Republički SIZ financiran sredstvima iz Republičkog fonda, koji je u kontekstu prijašnjeg uređenja identičan državnom proračunu, proizlazi da je i uz primjenu danas važeće odredbe ZPJS-a kojom je definiran pojam javne službe, ispunjen uvjet na temelju kojeg se rad tužiteljice od 1983. do 1991. kvalificira kao javna služba slijedom čega postoji kontinuitet rada tužiteljice u javnoj službi.

U odnosu na navode tuženika u dijelu koji se odnosi na računanje godišnjeg odmora, konkretno u odnosu na pitanje uračunavanja nedjelje u trajanje godišnjeg odmora, tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 37. st. 3. GKU-a, kojom je propisano da se u dane godišnjeg odmora ne uračunavaju nedjelje, blagdani i neradni dani određeni zakonom te subote sukladno rasporedu radnog vremena iz čl. 4. GKU-a iz koje nedvosmisleno proizlazi da se nedjelja nipošto ne uračunava u dane godišnjeg odmora, pa čak i ako je radna prema rasporedu radnog vremena pri čemu nema nikakve zapreke da ostvari pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od 30 dana. Nadalje, tužiteljica navodi da su netočne tvrdnje tuženika da je ucjenjivala poslodavca uvjetovanjem obavljanja poslova isplatom dodatka na plaću od 5% na koji ima pravo neovisno o dodijeljenim radnim zadacima. Tužiteljica navodi da joj tuženik nije niti zadao nikakav radni zadatak koji bi izlazio iz opsega poslova njezinog radnog mjesta pa nije niti mogla odbiti radne zadatke koje bi joj dodijelio tuženik. Tužiteljica smatra kako tuženik pogrešno tumači odredbu čl. 17. GKU-a iz koje bi proizlazilo da se dodaci na plaću propisani tim člankom međusobno isključuju tako da radnik koji ostvaruje pravo na dodatak na plaću po jednoj osnovi iz tog članka, ne bi mogao ostvarivati dodatak na plaću po nekoj drugoj osnovi iz tog članka istovremeno, a za što nema nikakvog uporišta u spomenutoj odredbi GKU-a te takvo tumačenje nije u duhu odredaba GKU-a.

4. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na navode tužiteljice isticao da su isti neosnovani jer iz predmetnih navoda tužiteljice u kojima se poziva na odredbe Zakona o fondovima za kulturu, proizlazi samo da postoji razlika između "općinskih i gradskih" SIZ-ova u odnosu na "republičke" te u tom kontekstu ističe da je Atelijer Meštrović kao stručna jedinica Galerija Grada Zagreba izgubila svoj raniji status samostalne pravne osobe te da nije niti došlo do njihove pretvorbe u smislu Zakona o poduzećima, niti je došlo do "preuzimanja" u smislu Zakona o fondovima za kulturu. Tuženik u tom smislu navodi da Atelijer Meštrović, kao stručna jedinica tada Galerije Grada Zagreba dok je postojala kao samostalna pravna osoba nije bila financirana iz Republičkog fonda već iz gradskog. Upravo iz tog razloga donesen je Zakon o fundaciji Ivana Meštrovića kako bi se zbirke tj. fundusi, koji su prije bili u okviru zasebnih pravnih osoba pod gradskom vlašću, formalno-pravno stavili pod istu pravnu osobu na državnoj razini. Tuženik ističe da Fundacija Ivana Meštrovića nema pravnog prednika, dok Muzeji Ivana Meštrovića imaju pravnog prednika i to je upravo Fundacija.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Odluku o zasnivanju radnog odnosa od 6.9.1983. (str. 69-70 spisa), ugovore o radu od 29.3.1996., od 19.4.2004. i od 29.2.2008. (str. 71-76 i str. 108-109 spisa), radnu knjižicu (str. 77-78 spisa), Odluku o isplati dodatka za uspješnost u radu od 16.12.2022. (str. 31-32 spisa), Pravilnik o načinu korištenja vlastitih prihoda Muzeja Ivana Meštrovića (str. 33-35 spisa), Odluku tuženika od 2.5.2022. (str. 45 spisa), Tumačenje br. 4/20 od 8.7.2020. i Tumačenje br. 6/20 od 8.10.2020. Komisije za tumačenje Granskog kolektivnog ugovora za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna (str. 64- 66 spisa), Tumačenja br. 147/2019, br. 11/2014, br. 31/24, br. 220/20, br. 221/20, br. 275/20, br. 287/20, br. 288/20 i br. 289/20 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (str. 139-140, str. 249, str. 258-261 spisa), Obavijesti o korištenju godišnjeg odmora (str. 141-148 spisa), Odluku tuženika od 1.3.2022. (str. 175 spisa), Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada te sistematizaciji radnih mjesta tuženika od prosinca 2014. (str. 187-238 spisa), obračunske isprave za isplatu plaća za 2018., 2019. i 2020. godinu (str. 284-350 spisa), e-mail korespondenciju stranaka, proveo dokaz saslušanjem svjedoka OZ (str. 275-277 spisa), saslušanjem tužiteljice kao parnične strane (str. 277-279 spisa) i saslušanjem zz tuženika OZZ (str. 280- 281 spisa) te je proveo financijsko vještačenje po vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. (str. 361-369 spisa) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju i sudsku praksu koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom jubilarne nagrade za 35 godina radnog staža u iznosu od 854,92 eura, naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora u 2018., 2019. i 2020. godini u iznosu od 759,84 eura, isplatom dodatka za uspješnost na radu u 2022. godini u iznosu od 929,06 eura te isplatom dodatka na plaću u visini od 5% na osnovnu plaću za razdoblje od kolovoza 2018. do srpnja 2023. u ukupnom iznosu od 2.408,19 eura.

8. Među strankama je nesporno da je tužiteljica od 6. rujna 1983. bila u radnom odnosu kod poslodavca Galerije Grada Zagreba, te je od dana 11. srpnja 1991. nastavila s radom u "Fundaciji Ivana Meštrovića", a stupanjem na snagu Zakona o Muzejima Ivana Meštrovića dana 31. srpnja 2007. nastavila je s radom kod tuženika. U postupku je sporno ostvaruje li tužiteljica pravo na isplatu jubilarne nagrade za 35 godina radnog staža, pripada li tužiteljici naknada za šest neiskorištenih dana godišnjeg odmora u 2018., 2019. i 2020. godini, pripada li tužiteljici pravo na dodatak za uspješnost na radu u 2022. godini te dodatak na plaću u visini od 5% na osnovnu plaću za razdoblje od kolovoza 2018. do srpnja 2023., kao i visina tužbenog zahtjeva.

9. Na ročištu 5. veljače 2025. saslušana je svjedokinja OZ koja u svom iskazu (str. 275 - 277 spisa) navodi da je u utuženom razdoblju bila neposredno nadređena tužiteljici. Svjedokinja je iskazala da je nakon potresa i preseljenja Atelijera Meštrović na drugu lokaciju posao tužiteljice bio sistematizirati spise unutar naslova skulptura i kronološki posložiti dokumentaciju unutar naslova, a nakon toga je bilo potrebno unijeti tu dokumentaciju u excel tablicu po kategorijama koju je ona prethodno pripremila. Prema iskazu svjedokinje, tužiteljici je bilo sporno radi li ona posao kustosa te je zahtijevala da se razgraniči sadržajna obrada od formalne obrade. Kao osoba koja je bila nadređena tužiteljici, svjedokinja je od nje zahtijevala da radi samo formalnu obradu navedene dokumentacije jer je imala srednju stručnu spremu. Svjedokinja je iskazala da je tužiteljica odbijala izvršavati te poslove jer je smatrala da je to posao kustosa. Nadalje, svjedokinja je izjavila da je tužiteljica obavljala poslove pakiranja prema Odluci o rasporedu poslova od 1.3.2022. dok preostale poslove prema Odluci od 2.5.2022., a koji se odnose na unošenje podataka u excel tablice tužiteljica nije obavljala. Svjedokinja je pojasnila da poslovi koji su navedeni u Odluci od 2.5.2022. ne predstavljaju posao kustosa. Dalje svjedokinja je navela da tužiteljica nije trebala obavljati poslove prema Odluci od 2.5.2022. koji se odnose na unos podataka u program S++ koji su navedeni u točki 2. e) Odluke te pojašnjava da program S++ ne predviđa obradu ekspertiza. Svjedokinja je u svom iskazu na upit pun. tužitelja navela da svi poslovi iz Odluke poslodavca od 2.5.2022. predstavljaju poslove formalne obrade te da je ona kao nadređena osoba davala tužiteljici isključivo poslove koji se odnose na formalnu obradu dokumentacije vezane uz ekspertize koju je tužiteljica kao osoba sa srednjom stručnom spremom mogla obavljati. Svjedokinja je isto tako navela da je tužiteljica poslove formalne obrade dokumentacije radila i ranije.

10. Tužiteljica RZ saslušana je u svojstvu parnične stranke na ročištu dana 5. veljače 2025. (str. 277-279 spisa) te u svom iskazu u bitnome navodi da joj nije poznato je li bilo još djelatnika zaposlenih prije 1991. godine koji bi primali jubilarnu nagradu za 35 godina rada. Isto tako tužiteljica iskazuje da joj je uskraćeno 6 dana godišnjeg odmora u 2018., 2019. i 2020. godini iz razloga što je poslodavac kao dan godišnjeg odmora uračunavao i nedjelju te pojašnjava da je i u prethodnim razdobljima nedjelja bila radni dan na pola radnog vremena, ali da se nije uračunavala u dane godišnjeg odmora. Nadalje, tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2022. godine donijeta odluka da će se ići na preseljenje i adaptaciju te je tom prilikom dobivala usmene naloge od nadređene OZ. Tužiteljica je iskazala da je prije preseljenja obavljala većinom poslove čišćenja, a nakon 1.5.2022. i preseljenja na novu lokaciju je obavljala sve poslove prema dobivenim uputama poslodavca. Navodi da nije točno da joj je nadređena osoba davala poslove koji se odnose na formalnu obradu podataka te za to nije dobila nikakav nalog. Isto tako tužiteljica je izjavila da joj je poznato da je poslodavac donio Odluku 2.5.2022. o obavljanju dodatnih poslova te joj je bilo poznato i da će biti raspoređena na nove poslove, no da prije toga te poslove nije obavljala. Budući da joj nadređena osoba nije davala upute o načinu izvršavanja poslova, tužiteljica je izjavila da ona sama nije znala kako te poslove obavljati. Isto tako tužiteljica je izjavila da nije nikada dobila ekspertize koje bi trebala obrađivati te nije znala gdje se one fizički nalaze. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je ranije, a i nakon Odluke poslodavca od 2.5.2022. tražila dodatak na plaću prema članku 17. stavku 5. Granskog kolektivnog ugovora. Tužiteljica je izjavila da nikada ranije nije odbijala niti uvjetovala izvršavati radne zadatke te dodaje da je dobila radne zadatke prema Odluci od 2.5.2022. da bi iste i izvršavala bez obzira na traženi dodatak. Vezano za e-mail od 10.6.2022. koji je tužiteljica poslala tuženiku u kojem navodi "I na kraju da ne duljim više, pristajem odraditi te poslove kako sam i obećala, ali samo uz odgovarajući dodatak na plaću", na upit pun. tuženika na koje se to poslove odnosi tužiteljica je odgovorila da se odnosi na sve poslove.

11. Na ročištu održanom 13. ožujka 2025. saslušana je zakonska zastupnica tuženika OZZ koja u svom iskazu (str. 280-281 spisa) u bitnome navodi da tuženik nije mogao isplatiti tužiteljici jubilarnu nagradu za navršenih 35 godina rada budući da mu je resorno ministarstvo odgovorilo da se ne radi o kontinuitetu rada u javnoj službi. Isto tako navodi da se navedeni način računanja godišnjeg odmora primjenjivao na sve radnike koji su radili u šestodnevnom radnom tjednu i još se uvijek primjenjuje prema dogovoru s resornim ministarstvom. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu dodatka za uspješnost u radu zz tuženika je izjavila da navedeni dodatak nije bio isplaćen tužiteljici iz razloga što nije izvršavala zadatke koji su joj bili dodijeljeni, a koji zadaci su obuhvaćali poslove popisa arhivskog materijala u muzeju i unošenje podataka u excel tablicu te pojašnjava da se to odnosilo samo na unos brojeva i naziva sadržaja arhivske kutije, ali nije obuhvaćalo stručnu obradu arhivske građe budući da tužiteljica za to nije imala kompetencije. Navodi da je o tome ona obavijestila i nadležno ministarstvo te dobila obavijest da će tužiteljica biti raspoređena na radu u neki drugi muzej, ali se to nije dogodilo. Nadalje, zz tuženika je izjavila da ona smatra da tužiteljici ne pripada utuženi dodatak na plaću od 5%, iako se navedeni dodatak isplaćuje voditelju muzejskog dućana u Splitu, no pojašnjava da on radi poslove skladišta za sve muzejske jedinice, primke i izdatnice te sabire podatke o broju posjetitelja svih muzejskih jedinica, dok tužiteljica te poslove nije obavljala te joj iz tog razloga nije bio isplaćen navedeni dodatak.

12. Sud je u cijelosti ocijenio iskaz zz tuženika i iskaz svjedokinje OZ kao vjerodostojnima, budući da su isti uvjerljivi, međusobno suglasni, podudaraju se, te odgovaraju priležećoj dokumentaciji u spisu, pa je tako temeljem njihovih iskaza sud utvrdio da tužiteljica nije u potpunosti odrađivala poslove koji su joj bili dodijeljeni od strane poslodavca nakon preseljenja muzeja na drugu lokaciju. Sud nije u potpunosti prihvatio iskaz tužiteljice RZ i to u dijelu u kojem navodi da joj nadređena osoba nije dodjeljivala poslove koji se odnose na formalnu obradu podataka kao i to da nije odbijala niti uvjetovala odrađivati dodijeljene joj poslove bez obzira na traženi dodatak budući da je isto u suprotnosti s iskazima svjedokinje i zz tuženika, kao i iz dokumentacije u spisu i to korespondencije s tuženikom putem elektronske pošte od 10. lipnja 2022. u kojem tužiteljica navodi da pristaje odrađivati dodijeljene joj poslove, ali samo uz odgovarajući dodatak na plaću.

Svu priloženu dokumentaciju sud je također ocijenio vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu osporavale. Iz provedenih dokaza i priloženih isprava, a s obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga sud je utvrdio da činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

13. Radi utvrđivanja visine potraživanja, sud je proveo financijsko vještačenje po vještakinji Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o., koja je u svom nalazu i mišljenju od 20. lipnja 2025. temeljem dokumentacije koju je pregledala, a to su obračunske liste plaća tužiteljice utvrdila da bi jubilarna nagrada za 35 godina neprekidnog rada iznosila 854,92 eura bruto, odnosno 716,70 eura neto. Nadalje, vještakinja je utvrdila da naknada za 6 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2018., 2019. i 2020. godinu iznosi ukupno 759,84 eura bruto i to: 264,22 eura za 2018., 238,21 eura za 2019. i 257,41 eura za 2020. godinu. U svom mišljenju vještakinja navodi da dodatak na plaću propisan odredbom čl. 17. st. 5. Granskog kolektivnog ugovora za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna, a da je bio obračunavan, isti bi iznosio u razdoblju od 1.8.2018. do 31.7.2023. ukupno 2.408,19 eura bruto prema mjesečnim iznosima navedenim u tabeli iz točke 3. nalaza.

14. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 18. srpnja 2025. postavila konačni tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

15. Tuženik se podneskom od 10. srpnja 2025. očitovao da također ne prigovara tehnici i metodologiji izračuna sačinjenoj od strane vještaka, ali navodi da i nadalje osporava pravni osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tuženik je nadalje u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev istaknuo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjev koje je tužiteljica učinila predmetnim podneskom u odnosu na točke II. i IV. tužbenog zahtjeva, te da se isto tako protivi i preinaci tužbenog zahtjeva odnosno povećanju u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva.

16. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka budući je isti izrađen stručno, jasno i obrazloženo, te u skladu s pravilima struke, a stranke ga nisu osporavale.

17. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje: Galerija Grada Zagreba donijela je Odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme s tužiteljicom dana 6.9.1983., dana 29.3.1996. sklopljen je Ugovor o radu između poslodavca "Fundacija Ivana Meštrovića" i tužiteljice u kojem u čl. 4. stoji da je zaposlenik otpočeo s radom dana 11.7.1991., dana 29.2.2008. sklopljen je Ugovor o radu između poslodavca Muzeji Ivana Meštrovića i tužiteljice za radno mjesto voditelj muzejskog dućana, tuženik je donio Odluke kojima je utvrđeno pravo tužiteljice na godišnji odmor u ukupnom trajanju od 30 dana za 2018., 2019. i 2020. godinu, tuženik je dana 1.3.2022. donio Odluku o zatvaranju Atelijera Meštrović radi provođenja postupka konstruktivne obnove, tuženik je dana 2.5.2022. donio Odluku u kojoj je utvrđen popis poslova i radnih zadataka tužiteljice nakon zatvaranja Atelijera Meštrović, tuženik je dana 16. prosinca 2022. donio Odluku o isplati dodatka za uspješnost u radu u kojoj je navedeno da se predmetni dodatak neće isplatiti tužiteljici zbog odbijanja izvršavanja radnih zadataka nakon preseljenja Atelijera Meštrović.

18. Prema odredbi članka 17. stavka 5. Granskog kolektivnog ugovora za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna ("Narodne novine" broj 46/2018, 35/2024 - dalje u tekstu: GKU) propisano je da zaposlenicima, osim onih iz stavka 3. alineje 1. do 7. ovog članka, u administrativnim, financijskim i tehničkim službama, uključujući i zaposlenike na poslovima čišćenja i održavanja prostora, pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću od 5%. U vremenskom razdoblju od 1. kolovoza 2018. do 31. srpnja 2023. u kojem potražuje navedeni dodatak na plaću, sud je utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu voditelj muzejskog dućana, a što između stranaka nije sporno. Člankom 17. stavkom 3. GKU-a navedene su određene kategorije zaposlenika koje su isključene od prava na dodatak na osnovnu plaću od 5%. Uvidom u opis poslova radnog mjesta tužiteljice "Voditelj muzejskog dućana/upravni referent" navedenog u Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada te sistematizaciji radnih mjesta razvidno je da radno mjesto tužiteljice potpada pod kategoriju zaposlenika koji ostvaruju pravo na navedeni dodatak na plaću. Isto tako nije utvrđeno da bi njezino radno mjesto bilo obuhvaćeno kategorijama zaposlenika taksativno navedenih u stavku 3. koje ne ostvaruju pravo na predmetni dodatak na osnovnu plaću od 5%.

Pravo na uvećanje osnovne plaće za 10% koje je predviđeno st. 2 je različito od prava na dodatak na osnovnu plaću od 5% koje je predviđeno st. 5. čl. 17. GKU-a. Imajući u vidu da odredbom čl. 17. GKU-a nije izričito navedeno da se dodaci na plaću međusobno isključuju, nije osnovana tvrdnja tuženika da tužiteljica time što ostvaruje uvećanje plaće po čl. 17. st. 2. GKU-a ne može ostvariti dodatno uvećanje po st. 5. istog članka. Prema shvaćanju ovog suda smisao odredbe čl. 17. st. 5. GKU-a je omogućiti što većem broju zaposlenika ostvarivanje prava na dodatak na osnovnu plaću od 5%, osim onih iz st. 3. koji su izričito i taksativno isključeni. S obzirom da matematički izračun visine tužbenog zahtjeva nije bio sporan među strankama, sud je usvojio tužbeni zahtjev u ovom dijelu te dosudio tužiteljici s osnove dodatka na plaću ukupan bruto iznos od 2.408,19 eura za razdoblje od kolovoza 2018. do srpnja 2023. zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. u mjesecu za potraživanje u prethodnom mjesecu do isplate.

Slijedom navedenoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

19. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu jubilarne nagrade za 35 godina rada u javnoj službi, valja istaknuti kako je odredbom članka 67. stavka 1. točke 7. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj: 56/2022, 127/2022, 58/2023 i 128/2023; dalje: TKU) propisano da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za navršenih 35 godina u visini tri osnovice iz stavka 2. ovog članka. Odredbom čl. 48. st. 1. TKU propisano je da se kao staž kod istog poslodavca računa neprekidni staž u javnim službama, bez obzira na promjenu poslodavca i bez obzira na ugovoreno radno vrijeme (puno ili nepuno). Zajedničko Povjerenstvo za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora na sjednici održanoj 12. studenog 2019. dalo je Tumačenje br. 147/19 u kojem stoji da se u neprekidni staž u javnim službama, bez obzira na promjenu poslodavca, računa staž ostvaren u javnim ustanovama odnosno drugim pravnim osobama kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama ("Narodne novine" broj 155/23), propisano je da su javne službe pravne osobe koje su kao proračunski korisnici državnog proračuna navedeni u Registru proračunskih i izvanproračunskih korisnika. Isto tako, odredbom članka 2. ranijeg Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj: 27/01 i 39/09) bilo je propisano da su javne službe u smislu ovoga Zakona javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Za ostvarivanje prava tužiteljice na jubilarnu nagradu, relevantno je u ovoj pravnoj stvari utvrditi kontinuitet rada tužiteljice u javnoj službi u razdoblju od 35 godina. Između stranaka nije bila sporna činjenica da se rad tužiteljice od 1991. pa nadalje smatra radom u javnoj službi, dok je sporno može li se rad tužiteljice u razdoblju od 6. rujna 1983. do 10. srpnja 1991. smatrati javnom službom. Iz istih propisa proizlazi da je tužiteljica trebala dokazati da su se njezinom ranijem poslodavcu, Galerije Grada Zagreba, sredstva za plaće zaposlenika osiguravala u državnom odnosno republičkom proračunu. Naime, prema odredbi čl. 135. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, u daljnjem tekstu: ZOR) u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

Istu činjenicu tužiteljica nije dokazala, iako je bila izričito osporena tijekom postupka. Tužiteljica se tijekom postupka pozvala na odredbu čl. 17. tadašnjeg Zakona o fondovima za kulturu ("Narodne novine" 47/1990), kao i na odredbe čl. 2., 6. i 8. Zakona o fundaciji Ivana Meštrovića iz kojih tužiteljica zaključuje da su sredstva, prava i obveze koje je preuzelo Ministarstvo za kulturu i prosvjetu prema odredbama ZFK-a, prethodno predstavljale sredstva, prava i obveze Republičke samoupravne interesne zajednice kulture, a ne sredstva, prava i obveze Udružene samoupravne interesne zajednice kulture Grada Zagreba. Međutim, prema stajalištu ovog suda, isto nije dokaz iz kojeg se nedvojbeno može zaključiti da su se tadašnjem poslodavcu tužiteljice, Galerije Grada Zagreba, sredstva za plaće u razdoblju od 1983. do 1991. osiguravala u državnom odnosno republičkom proračunu.

Slijedom navedenog, sud je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

20. Što se tiče potraživanja tužiteljice za šest dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2018., 2019. i 2020. godinu valja istaknuti da je rad tužiteljice u tom razdoblju bio organiziran u šestodnevnom radnom tjednu s rasporedom rada od utorka do nedjelje, pri čemu joj je nedjelja bila redovan radni dan, a tjedni odmor je koristila ponedjeljkom, što između stranaka nije sporno. Tužiteljici je odlukama poslodavca bilo utvrđeno za 2018., 2019. i 2020. godinu trajanje godišnjeg odmora od 30 dana, što također između stranaka nije sporno. Sporno je pitanje uračunava li se nedjelja u trajanje godišnjeg odmora. Odredbom čl. 79. st. 2. ZOR-a propisano je da se blagdani i neradni dani određeni zakonom, razdoblje privremene nesposobnosti za rad koje je utvrdio ovlašteni liječnik te dani plaćenog dopusta, ne uračunavaju u trajanje godišnjeg odmora, dok je st. 3. istog članka propisano da iznimno od odredbe st. 2., ako bi po rasporedu radnog vremena radnik na dan blagdana ili neradnog dana određenog zakonom trebao raditi, a tog dana koristi godišnji odmor, u trajanje godišnjeg odmora uračunava se i taj dan. Prema shvaćanju ovog suda, u pogledu uračunavanja nedjelje u dane godišnjeg odmora, jest da se nedjelja kao niti dani blagdana ne uračunavaju u godišnji odmor ako su isti neradni po rasporedu radnog vremena. S obzirom da je rad tužiteljice bio organiziran tako da joj je nedjelja bila redovan radni dan, a po kojoj osnovi je dobivala tri dodatna dana godišnjeg odmora, sud je utvrdio da je tuženik ispravno postupio u ovom slučaju utvrđujući pravo tužiteljice na 30 dana godišnjeg odmora. Okolnost da se tužiteljica pozvala na tumačenja Komisije za tumačenje Granskog kolektivnog ugovora za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna prema kojima se nedjelja ne uračunava u trajanje godišnjeg odmora te da se radniku sa šestodnevnim radnim tjednom računa pet iskorištenih radnih dana po tjednu godišnjeg odmora značilo bi da osoba kojoj je organiziran rad na način kao što je to bio tužiteljici, ostvaruje pravo na tridesetšest radnih dana godišnjeg odmora. Navedeno je u suprotnosti s tumačenjem broj 146/2019 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama prema kojem ukupno trajanje godišnjeg odmora ne može iznositi više od trideset radnih dana, iako se radi o radnicima sa šestodnevnim radnim tjednom. Slijedom naprijed navedenog, sud je utvrdio da je tuženik ispravno utvrdio tužiteljici za 2018., 2019. i 2020. godinu pravo na trideset dana godišnjeg odmora što predstavlja maksimalno trajanje godišnjeg odmora u smislu odredaba ZOR-a, TKU-a i GKU-a te je stoga odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.

21. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje dodatak za uspješnost na radu u iznosu od 929,06 eura za 2022. godinu sud je utvrdio da je isti neosnovan. Prije svega valja istaknuti da se navedeni dodatak isplaćuje se na temelju i sukladno kriterijima propisanim u Pravilniku o načinu korištenja vlastitih prihoda Muzeja Ivana Meštrovića od dana 16. prosinca 2019. Predmetni dodatak ne isplaćuje se iz proračunskih sredstava, već iz vlastitih prihoda tuženika koji isti ostvaruje na tržištu od obavljanja osnovnih i ostalih djelatnosti Muzeja, a samu odluku o isplati dodatka donosi ravnatelj tuženika i to temeljem kriterija za obračun i isplatu propisanih u čl. 6. Pravilnika, i to stručnost, kreativnost i samostalnost u obavljanju poslova, kvaliteta i opseg obavljanja poslova te pridržavanje zadanih rokova u obavljanju poslova, poštivanje odluke o radnom vremenu i poštivanje ugleda Muzeja i odnos prema kolegama. Nadalje, prema čl. 8. Pravilnika propisano je da se dodatak za uspješnost na radu ne može isplatiti radnicima koji ostvare barem jednu ocjenu „ne zadovoljava“, bez obzira na to jesu li u ostalim kriterijima ostvarili ocjene „vrlo uspješan“ ili „uspješan“. Uvidom u Odluku tuženika "Obrazac za vrednovanje rada radnika" od 16. prosinca 2022. utvrđeno je da je tužiteljica u kategoriji kvaliteta i opseg obavljenih poslova te pridržavanje zadanih rokova u obavljanju poslova ocijenjena s ocjenom "ne zadovoljava".

Ocjena poslodavca o tome da je li pojedini radnik i kako odrađivao svoje radne zadatke, prema stajalištu ovog suda, predstavlja diskrecionu odluku poslodavca. Poslodavac ima autonomno pravo ocijeniti da li neki radnik i kako obavlja svoje radne zadatke. U ovom slučaju tuženik je prilikom donošenja navedene odluke vezan jedino kriterijima propisanim u čl. 6. Pravilnika o načinu korištenja vlastitih prihoda Muzeja Ivana Meštrovića, a u konkretnom slučaju tuženik je u dovoljnoj mjeri obrazložio razloge donošenja navedene odluke. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da potraživanje tužiteljice za isplatom neisplaćenog dodatka za uspješnost na radu nije osnovano, jer se navedeni dodatak isplaćuje prema autonomnoj odluci poslodavca, stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtjeva isplatu iznosa od 929,06 eura na ime dodatka za uspješnost na radu odbijen kao neosnovan.

22. Vezano za tuženikov istaknut prigovor zastare, valja istaknuti kako je isti neosnovan, iz razloga što je sukladno odredbi članka 139. ZOR-a propisano kako potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 6. rujna 2023., a kako najranije potraživanje tužiteljice dospijeva 15. rujna 2018., razvidno je kako nije nastupila zastara, budući da se svakom radnjom pred sudom zastara prekida i ponovno počinje teći, pa se ista nije mogla navršiti.

Neosnovani su i navodi tuženika kojim ističe prigovor zastare na potraživanje specificirano podneskom tužiteljice od 18. srpnja 2025. obzirom da je podnošenjem tužbe dana 6. rujna 2023. došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Budući da tužiteljica nije istaknula nikakav novi tužbeni zahtjev, prigovor tuženika da je u tom smislu nastupila zastara je neosnovan.

23. U odnosu na navode tuženika da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na točke II. i IV. te preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na točku I., isto sud smatra neosnovanim budući da se u navedenom slučaju radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a ne o povlačenju tužbe u smislu odredbe čl. 193. ZPP-a niti o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a. Naime, sud smatra da tužiteljica prilikom podnošenja tužbe nije mogla istaknuti potpuno određeni tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari obzirom da ista ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za precizno utvrđivanje točne visine tužbenog zahtjeva te je za utvrđivanje visine bilo potrebno provođenje financijskog vještačenja.

Sud je stajališta da se u postupcima radi isplate potraživanja iz radnog odnosa kada tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka potražuje manje od inicijalne vrijednosti koju potražuje tužbom, isto ne smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što je potreban pristanak tuženika, jer bi navedeno u protivnom predstavljalo pretjerani formalizam i onemogućavalo tužiteljima pravo na pristup sudu i pravično suđenje, koje je pravo zajamčeno člankom 6. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, kao i člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, te bi navedeno predstavljalo i prekomjeran teret za radnike u pogledu snošenja troškova postupka razmjerno uspjehu prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.

24. Do trenutka isplate nije u potpunosti dospjela na naplatu bruto razlika plaća (doprinosi, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i neto plaća) budući porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaća što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate (mišljenje Središnjeg ureda Ministarstva financija od 20.07.2007.; Klasa: 410-01-07-01/632, Ur. broj: 513-07-21- 01/07-2), dok su zakonske zatezne kamate dospjele na naplatu neto plaća. Stoga su tužiteljici dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa razlike bruto plaće, ali s izuzetkom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak zbog čega je odbijen zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

25. Odluka o zateznoj kamati temelji se na članku 29. stavak 2. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na zastupanje stranaka po punomoćniku i uspjeh stanaka u parnici, pa je sud cijenio uspjeh tužiteljice i tuženika u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu kao i uspjeh u cijelosti u sporu.

26.1. Sud je utvrdio da je tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjela s 48,63% (2.408,19 eura u odnosu na 4.952,01 eura), dok je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspjela s 25 %, s obzirom da je od četiri postavljena zahtjeva tužiteljici usvojen jedan zahtjev, dok su preostala tri odbijena. Dakle tužiteljica je sveukupno uspjela u omjeru od 36,82 %. Tuženik je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio s 51,37%, a u pogledu osnove tužbenog zahtjeva sa 75%, dakle ukupno 63,18%.

Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a parnični trošak određuje se na način da se od postotka uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici oduzima postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, te se zatim stranci koja je u većoj mjeri uspjela dodjeljuju priznati i svrhoviti troškovi u postotku koji preostane nakon navedenog obračuna. Slijedom navedenoga sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženik ima pravo na 26,36% (63,18% umanjeno za 36,82%) priznatih troškova.

26.2. Tako su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), a čiji trošak se sastoji od sastava odgovora na tužbu - 100 bodova po Tbr. 8/1, pristupa na ročište dana 20.11.2024., dana 5.2.2025., dana 13.3.2025. i dana 1.10.2025. - svako po 100 bodova po Tbr. 9/1, sastav obrazloženog podneska od 19.11.2024. te sastav obrazloženog podneska od 10.7.2025. – svaki po 100 bodova po Tbr. 8/1, dakle ukupno 700 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.) i uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.750,00 eura. S obzirom da uspjeh tuženika u sporu iznosi 26,36% valjalo je naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u navedenom omjeru odnosno u iznosu od 461,30 eura.

26.3. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 29. kolovoza 2025. budući da je predmetne navode mogao iznijeti i na ročištu za što mu je priznat trošak zastupanja, te isti prema stavu ovog suda nije bio nužan za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tuženiku isto tako nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu budući da uvidom u spis nije utvrđeno da je tuženik platio sudsku pristojbu za odgovor na tužbu, o čemu će ovaj sud odlučiti posebnim rješenjem po pravomoćnom okončanju postupka.

27. Sud je utvrdio da tužiteljici pripada trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura s obzirom da je provođenje ovog dokaza bilo nužno za ishod parnice.

28. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

29. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. studenog 2025.

Sutkinja:

Vesna Horvath

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku