Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: Pr-49/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HUDEK-TRGOTRANS d. o. o. Biljevec, OIB:66718146008, Biljevec 77, Maruševec, zastupanog po punomoćniku Marku Hreljcu, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marijanu Fosinu i Božici Petak-Vujec, odvjetnicima iz istoimenog Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Varaždina, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave 10. listopada 2025., održane u nazočnosti direktora tužitelja PB uz punomoćnika te tuženika uz punomoćnika, na ročištu za objavu i uručenje presude 10. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"I.) Nalaže se tuženiku, RB iz [adresa], 42 243 Maruševec, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju HUDEK-TRGOTRANS d.o.o. Biljevec, Biljevec 77, 42 243 Maruševec, OIB: 66718146008, na ime naknade štete zbog neodrađenog otkaznog roka, isplati iznos od 10.000,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sa zakonskim zateznim kamatama po stopi, u visini, uvećanja kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II.) Tuženik, RB iz [adresa], 42 243 Maruševec, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je tužitelju HUDEK-TRGOTRANS d.o.o. Biljevec, Biljevec 77, 42 243 Maruševec, OIB: 66718146008, nadoknaditi parnični trošak prema određenju suda.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HUDEK-TRGOTRANS d. o. o. Biljevec, OIB:66718146008, Biljevec 77, Maruševec, da tuženiku RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.250,00 eura (tisućudvijestopedeseteura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, po punomoćniku, podnio je tužbu protiv tuženika radi naknade štete, navodeći da je tuženik bio zaposlenik tužitelja, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, od 21. srpnja 2015., na radnom mjestu voditelja skladišta i autoradione, da je 2. ožujka 2023., tuženik, obavijestio poslodavca da otkazuje predmetni ugovor o radu s danom 2. ožujka 2023., međutim otkazni rok u trajanju od 60 dana ugovoren između radnika i poslodavca, člankom 8. Ugovora o radu, radnik nije odradio, da je prestao raditi 24. ožujka 2023., da su člankom 8. st. 2., Ugovora o radu, stranke unaprijed ugovorile iznos naknade štete u iznosu od 10.000,00 EUR, ukoliko radnik ne odradi ugovoreni otkazni rok.

2. U odgovoru na tužbu (list 12-14 spisa), po punomoćniku, tuženik je naveo da je točno da je bio zaposlenik tužitelja temeljem Ugovora o radu, međutim da se netočno tužitelj poziva na Ugovor o radu od 21.07.2015. godine jer da iz samog Ugovora o radu kojeg je uz tužbu priložio tužitelj, proizlazi da se radi o Ugovoru o radu zaključenom između stranaka 21.07.2012., da je točno da je tuženik 02. 03. 2023. podnio zahtjev za raskid Ugovora o radu, međutim tuženik je radio kod tužitelja do 31. 03. 2023., a da to proizlazi iz odjave Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz koje je vidljivo da je tuženiku prestalo svojstvo osiguranika 31. 03. 2023., a koje svojstvo je prethodno imao temeljem radnog odnosa sa tužiteljem – poslodavcem HUDEK-TRGOTRANS d.o.o. Biljevec 77 pa da nisu točni navodi tužitelja kako je tuženiku radni odnos prestao 24.03.2023. godine, te kako nije odradio otkazni rok u trajanju od 60 dana, ugovoren između radnika i poslodavca. Tuženik je naveo da što se Ugovorom o radu ugovorenog trajanja duljine otkaznog roka da ova ugovorna odredba nije ni od kakovog značaja, budući da se radi o kategoriji iz radnog prava, koja je regulirana zakonom. Dakle odredbom čl. 122. Zakona o radu ugovoreno je najmanje trajanje otkaznog roka, a koje se u konkretnom slučaju ne može točno odrediti, budući da se iz priloženog Ugovora o radu i činjeničnih navoda tužbe ne može zaključiti koje razdoblje je tuženik proveo na radu kod tužitelja. Naime ako se uzme u obzir podatak koji proizlazi iz Ugovora o radu da je Ugovor o radu zaključen dana 21.07.2012. godine, tada bi u trenutku prestanka radnog odnosa tuženik kod tužitelja ostvario 10,5 godina radnog staža, pa bi se na tu situaciju odnosila odredba čl. 122. st. 1. toč. 5. Zakona o radu. Međutim ukoliko se uzme u obzir podatak iz tužbe da je Ugovor o radu zaključen 21.07.2015. godine, tada bi se imala primijeniti odredba st. 4. istog zakonskog propisa. U trenutku kada je zaključivan Ugovor o radu stranke nisu mogle predvidjeti kada će radni odnos tuženika kod tužitelja prestati, pa nisu mogle niti predvidjeti duljinu trajanja otkaznog roka, čija je duljina trajanja regulirana zakonskom odredbom, istaknuo je kako valja uzeti u obzir činjenicu da je tuženik odradio kod tužitelja 4 tjedna u otkaznom roku, odnosno 30 dana, što znači polovicu otkaznog roka, da je odredba sadržana u Ugovoru o radu, kojom je ugovorena paušalna naknada štete, samo paušalne prirode i da nema nikakav značaj tako dugo dok se ne dokaže postojanje zakonom propisanih pretpostavki za ostvarenje prava na naknadu štete: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, kao i protupravnost pa da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete prije svega mora dokazati da mu je ta šteta nastala, a da iz tužbe nije vidljivo u čemu se sastoji šteta, a po mišljenju tuženika činjenicom da tuženik nije odradio otkazni rok u cijelosti nego samo djelomično, za tužitelja nije nastala nikakova šteta. Naime već za vrijeme trajanja otkaznog roka tužitelj je svog zaposlenika NB rasporedio na radno mjesto tuženika, te ga je tuženik uveo u posao, tako da je isti nakon odlaska tuženika počeo odmah samostalno obavljati poslove koje je prethodno obavljao tuženik pa da tužitelju otkazom radnog odnosa tuženika i neodrađivanjem otkaznog roka u cijelosti nego samo djelomično nije nastala nikakova šteta, budući da je njegovo radno mjesto odmah „pokrio“ novim rasporedom postojećih zaposlenika; tužitelj nije dokazao niti postojanje uzročno posljedične veze između navodne radnje štetnika i štete, kao niti protupravnost pa da ni u kom slučaju ne proizlazi pravo tužitelja na naknadu ugovorene paušalne visine štete automatizmom, dakle samim prestankom radnog odnosa tuženika prije isteka otkaznog roka te da je tome tako može se zaključiti i iz činjenice što Ugovorom o radu nije ugovorena i obrnuta situacija, tj. koju bi štetu trebao tužitelj isplatiti svom zaposleniku, za slučaj da mu otkaže Ugovor o radu i onemogući odrađivanje otkaznog roka. Ta situacija koja je itekako moguća u stvarnom životu, nije obuhvaćena Ugovorom o radu, pa se iz ovoga zaključuje kako je ista ugovorna odredba samo paušalne prirode, i ne polučuje automatski pravo na naknadu štete samim ugovaranjem, a sve s obzirom na činjenicu da je odredbama Zakona o obveznim odnosima propisano da oštećeni ima pravo na naknadu štete ukoliko se prethodno dokažu pretpostavke odgovornosti za štetu koje su prethodno navedene. Naposlijetku iz odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima proizlazi da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan nadoknaditi istu, ako se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u konkretnom slučaju ne postoji niti je u činjeničnom opisu naznačeno u čemu se šteta tužitelja sastoji, pa se samim time ne može niti govoriti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, slijedom čega je predlagao tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, a tuženiku dosuditi pravo na naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u Ugovor o radu od 21. 07. 2012. (?) na listu 16-18 spisa, tuženikovu izjavu o raskidu Ugovora o radu (list 4 spisa), prijavu HZMO o prestanku osiguranja (list 19 spisa), mail (list 34 spisa), podatke HZMO, Područna služba u Varaždinu (list 37 spisa) te je saslušao svjedoke GB, ZB, HB, RBI i KB, te direktora tužitelja PB i tuženika, kao stranke u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je u ovom postupku tražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00 eura, zbog neodrađenog otkaznog roka tuženika.

5. Nesporno je (iako je tužitelj u spis priložio Ugovor o radu datiran sa 21. 7. 2012. na listu 16-18 spisa) da je tuženik bio zaposlenik tužitelja temeljem ugovora o radu od 21. 7. 2015.. Nesporno je, a što proizlazi prema podacima HZMO-a na listu 19 spisa, da je tužitelj 31. 3. 2023., tuženika odjavio sa obveznog mirovinskog osiguranja.

6. Nesporno je da su čl.8. Ugovora o radu stranke ugovorile otkazni rok u trajanju 60 dana, kao i da u slučaju da radnik napusti radno mjesto prije isteka otkaznog roka dužan je poslodavcu naknaditi štetu u paušalnom iznosu od 10.000,00 eura (tada u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske).

7. Sporno je koliko je dana tuženik odradio otkazni rok kod tužitelja i je li tužitelju uslijed neodređenog otkaznog roka nastala šteta.

8. Prema odredbi čl.107. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23-dalje:ZR), radnik koji na radu i u vezi s radnom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu dužan je štetu nadoknaditi. Prema čl.108. st.1. ZR-a ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo nerazmjerne troškove, može se unaprijed za određene štetne radnje previdjeti iznos naknade štete, dok je st. 2. istog članka propisano da štetne radnje i naknade mogu se previdjeti Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu.

9. Prema priležećoj izjavi (list 4 spisa), tuženik je ugovor o radu na radnom mjestu nabava i skladište raskinuo sa 02. 03. 2023. U iskazu je naveo da je tu izjavu tužitelju predao u tajništvu i odnio direktoru na stol, nakon čega je poslao mail sa svojeg maila na mail firme i direktora tužitelja PB, a na što mu nije odgovoreno. Tuženik je iskazao da je napisao da može raditi otkazni rok do 24. 3. ili najkasnije do 31. 3. 2023., ali da ga je 27. 3. 2023. direktor PB potjerao iz firme.

10. Prema čl.115. st.4. ZR-a, radnik može otkazati Ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog.

11. Analizirajući iskaz tuženika te sadržaj njegove izjave (list 4 spisa), sud je utvrdio da je tuženik ugovor o radu raskinuo sa 02. 03. 2023.

12. Uvidom u prijavu o prestanku osiguranja (list 19 spisa), utvrđeno je da je datum prestanka svojstva osiguranika (ovdje tuženika) 31. 03. 2023. te je kao razlog prestanka naveden – redoviti otkaz radnika (članak 114. i 115. stavak 4. ZOR).

13. Dakle, tužitelj je kao poslodavac tuženikov otkaz ugovora o radu akceptirao sa 31. 03. 2023.

14. Prema čl.121. st.1. ZR-a, otkazni rok počinje teći od dana dostave otkaza ugovora o radu.

15. Prema čl.122. st. 7. ZR-a, ako radnik otkazuje ugovor o radu, otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana, ako on za to ima osobito važan razlog.

16. Prije svega, valja reći, da je u radnopravnom odnosu stranaka niz nelogičnosti jer tužitelj, s jedne strane, tvrdi da je tuženik prestao raditi 24. ožujka 2023. (u činjeničnom opisu tužbe), potom istog odjavljuje sa 31. 03. 2023., dok tuženik, s druge strane, tvrdi da ga je direktor tužitelja 27. 3. 2023. potjerao iz firme jer da nema što raditi obzirom da njemu završava radni odnos kako je to tuženik naveo u svojem mailu.

17. U tom kontekstu, sud je cijenio tuženikov iskaz da je odradio otkazni rok od 2. 3. 2023. do 31. 3. 2023., kao što je napisao. Obzirom na njegov iskaz da ga je direktor potjerao iz firme 27. 3. 2023., nelogično je da bi odradio otkazni rok do 31. 3. 2023., kako je to tvrdio.

18. Dalje, iako su se stranke čl.8. Ugovora o radu sporazumjele da otkazni rok bude 60 dana, obzirom na ponašanje tuženika koji izjavom od 2. 3. 2023. raskida ugovor o radu i poslodavac ga odjavljuje 31. 3. 2023., sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o otkazu ugovora o radu sa otkaznim rokom koji ne može biti duži od mjesec dana, kako je to određeno čl.122. st.7. ZR-a. U prilog tom zaključku govori činjenica da je tuženik radni odnos kod novog poslodavca započeo 01. 04. 2023., kako to proizlazi iz dopisa HZMO-a, Područna služba u Varaždinu (list 37 spisa). Stoga je novo zaposlenje, kod drugog poslodavca, a na što je ukazivao i direktor tužitelja PB, saslušan kao zastupnik tužitelja, tuženiku bio osobito važan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu naprijed navedene zakonske odredbe.

19. Uvažavajući vremenski slijed, tuženik nije odradio ugovoreni otkazni rok od 60 dana, ali nije odradio niti rok od mjesec dana, kako to određuje čl.122. st.7. ZR-a. Naime, sud nije prihvatio uvjerljivim tuženikov razlog da ga je potjerao direktor firme, obzirom na činjenicu da tužitelj ima dva zastupnika-dva direktora, a sa drugim direktorom, tuženik nije komunicirao.

20. Sporno je da li je tužitelju zbog neodrađenog otkaznog roka nastala šteta.

21. Naime, činjenica da su u članku 8. Ugovora o radu, stranke ugovorile naknadu štete u paušalnom iznosu od 10.000,00 eura, ne podrazumijeva odgovornost i visinu štete radnika za štetu nastalu poslodavcu, u smislu odredbe čl.1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO), prema kojem je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

22. Tuženik je osnovano prigovorio da tužitelj nije dokazao opće pretpostavke za štetu i odgovornost u smislu čl.1045. ZOO-a.

23. Tako je tuženik tvrdio da tužitelju nije nastala šteta jer je njegove radne zadatke odrađivao radnik tužitelja KB, a koji je, saslušan kao svjedok, potvrdio da ga je tuženik podučavao poslu skladištara, čemu ga je uputio direktor tužitelja da se nauči poslu jer da kad RB ode, svjedok će biti skladištar te je nakon tuženikovog odlaska iz firme tužitelja, svjedok nastavio raditi na radnom mjestu skladištara. Da je KB "naslijedio" poslove tuženika, u iskazu je potvrdio svjedok GB, radnik tužitelja, a da je ovdje tuženik pokazivao KB što treba raditi i da je KB doista nastavio raditi na radnom mjestu na kojem je radio tuženik, u iskazu je potvrdio svjedok ZB, sada bivši zaposlenik tužitelja. O činjenici da je KB učio kod tuženika u skladištu, da je vidio da KB odlazi kod RB u skladište i radili su par dana, po čemu je zaključio da će isti vjerojatno raditi tuženikov posao, iskazivao je svjedok HB, zaposlenik tužitelja. Također je i svjedok RBI, bivši zaposlenik tužitelja, potvrdio da je KB nastavio posao tuženika kada je tuženik otišao od tužitelja. Iskaze navedenih svjedoka sud je prihvatio jer su isti iskazivali suglasno glede relevantne činjenice da je KB nastavio posao tuženika, a nakon što je tuženik prestao raditi kod tužitelja.

24. Direktor tužitelja je na upit kakva je šteta tužitelju nastala zbog neodrađenog otkaznog roka, odgovorio da nije imao kompetentnog čovjeka kakav je bio tuženik, jer ipak je isti radio od 21. 7. 2015. i učio se godinama, a da se ne može čovjeka kvalitetno obučiti za dva tjedna (ili kada je tuženik bio na zasluženom godišnjem odmoru ili kada je odlazio na utakmice ili sl.).

25. Analizirajući iskaz direktora tužitelja, a obzirom da u spisu ne prileži dokumentacija o visini eventualno nastale štete tužitelju, niti je tužitelj predložio dokaze radi utvrđivanja iznosa štete koja bi mu nastala zbog neodrađivanja otkaznog roka od strane tuženika, a što je, u smislu odredbe čl.7. i 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), tužitelj bio dužan učiniti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

26. Glede maila o godišnjem odmoru tuženika, valja reći da je tuženik u iskazu naveo da je mailom od 24. 3. 2023. u 11,04 sati tražio da mu se odobri godišnji odmor od 27.

3. do 31. 3. 2023., a na koji mu nije odgovoreno pa je došao na posao 27. 3. 2023. i rekao direktoru tužitelja da ne treba godišnji. Stoga isti nije relevantan za donošenje odluke u ovom predmetu.

27. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23-dalje:Tarifa).

28. Sud je, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl.155. ZPP-a, tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8.1. Tarife, u iznosu od 250,00 eura, trošak zastupanja na ročištima 06. 02. 2025., 2. 4. 2025., 22. 5. 2025. i 10. 10. 2025., prema Tbr. 9. 1. Tarife, svaki u iznosu od 250,00 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr.46. Tarife, a što čini ukupni trošak tuženika u iznosu od 1.250,00 eura, koji trošak je tuženiku dosuđen i platež naložen tužitelju.

29. Sud tuženiku nije priznao traženi trošak sastava podneska od 18. 4. 2023., obzirom da je točne podatke za svjedoka mogao dostaviti na provedenim ročištima, traženi trošak sastava podneska od 31. 3. 2025. jer je dostavljenu pisanu korespondenciju- mail, tuženik mogao predati na ročištima, kao i traženi trošak sastava podneska od 11. 4. 2025. jer je navode istog tuženik mogao iznijeti na ročištima održanim u ovom predmetu.

30. Tuženiku nije priznat traženi trošak kilometrine punomoćnika za dolazak na ročišta te izbivanje iz ureda jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka, obzirom je tuženik mogao angažirati punomoćnika u sjedištu Stalne službe.

31. Valja dodati da je ročište 4. srpnja 2025. odgođeno zbog iznenadne spriječenosti raspravnog suca i traženi trošak pristupa punomoćnika tuženika i tuženika ne može biti na teret tužitelja.

Ivanec, 10. studenoga 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1 . Marko Hreljac, odvjetnik u Varaždinu

2. Marijan Fosin, odvjetnik iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak-Vujec iz Varaždina