REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-791/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja UH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u OD Borić & Toš iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja – Valentina Lovrić, odvjetnika iz OD Borić & Toš iz Zagreba i punomoćnice tuženika – Ane Bago Martić, odvjetnice u OD Metelko, Knežević & Partneri, 10. studenog 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000, ZAGREB, OIB 92963223473 da tužitelju TH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.149,56 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.7.2015., a od 1.8.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

II O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.238,29 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. pa do isplate kao neosnovanim.

III O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 773,06 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000, ZAGREB, OIB 92963223473, da tužitelju TH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 2.000,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. studenog 2025. do isplate, a koja se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

V O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom Zagrebačka banka d.d. zaključio 12.6.2006. Ugovor o kreditu broj 3206712306/06 (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 67.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne su, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P- 1401/2012 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno je da je tužena, Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 1.4.2005 do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. Ugovor o kreditu 3206712306/06 od 12.6.2006. ispunjava uvjete iz navedenih presuda i to: 1. sklopljen je 12.6.2006.; 2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. 29.1.2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru (dalje u tekstu – Dodatak), odnosno tzv. konverziju (dalje u tekstu – konverzija) glavnog ugovora od 12.6.2006. kojim su izmijenile odredbe vezane za valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita i sporazum o raspolaganju preplatom. Navedenom konverzijom glavnog ugovora tužena je priznala tužitelju preplatu temeljem ništenih odredbi vezanja glavnice za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 23.765,08 kn. Tužitelj ističe da navedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen te mu je tužena uz navedeni priznati iznos preplate dužna izvršiti povrat ostatka preplaćenog iznosa od 52.158,48 kn odnosno 6922,62 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenja svake uplate. Zaključenjem Dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. Zakonom o parničnom postupku NN 70/2019, u članku 502.c propisano je sljedeće:“ Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaj sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

1.1. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 22. srpnja 2025. (list 672-673 spisa), tužitelj potražuje isplatu iznosa od 8.387,85 € s kamatom od 1.10.2015. koji se sastoji od iznosa ostatka glavnice od 6.149,56 € i manje obračunatog iznosa preplate od konverzije od 2.238,29 €, kao i troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu zaprimljenog kod ovoga suda 19. veljače 2024. (list 487-501 spisa) tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja te osporava status tužitelja kao potrošača, ističe prigovor zastare, ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), osporava tijek zateznih zakonskih kamata, te konačno predlaže da sud odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu (list 10-17 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 18-27), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 28), obavijest o prihvatu izračuna konverzije (list 29), obavijest o promjeni visine kamatne stope (list 30-32), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 504-514), prometi po kreditu/specifikacija uplata (list 517-527), u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj TH osobno, te je provedeno vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. (list 612-622).

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršene podneskom tužitelja od 22. srpnja 2025. kojom je povišen tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi te je istaknuo prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev.

5. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 22. srpnja 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

6. Tuženik se također protivio i djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o namjenskom kreditu 12. lipnja 2006.

7.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 67.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovorena je i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,90 % godišnje. Namjena kredita je kupnja stana. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 526,55 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.

8. Između stranaka je nesporno da su 29. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

9. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj TH iskazao je da su supruga i on čini mu se 2004. ili 2005. podigli stambeni kredit kod tuženika, kao rješenje svojeg stambenog pitanja za kupnju stana, a u kojem stanu i danas stanuje sa svojom suprugom budući da dijete više ne živi sa njima. Taj stan je uvijek i isključivo bio za podmirenje njihovih stambenih potreba. Niti supruga niti on u vrijeme podizanja kredita nisu bili niti tada vlasnici obrta, a niti sada već su uredno cijelo vrijeme zaposleni u svojim matičnim poduzećima. U banci mu je bilo preporučeno da uzme stambeni kredit u CHF jer je on za njega kao najpovoljniji što je na njihovu preporuku i prihvatio. Taj ugovor je pročitao, te su mu poznati pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali mu nije do kraja razumljiv njihov sadržaj bio niti onda a niti sada. Bili su uvjereni da je CHF sigurna i stabilna valuta te su kod bankara takav ugovor i zaključili. Tijekom otplate je došlo do promjene tečaja CHF, te je navedena rata kredita postala veliko financijsko opterećenje za njih, tako da im je jedini izlaz bio u tome da se zaključi dodatak ugovoru o kreditu tzv. konverzija, koju im je banka ponudila. Od banke je dobio popis preostalih rata po tom ugovoru i to je bilo nekih 50 ili 60 stavaka, s time da su oni u tom ugovoru također obračunali ono što im je do trenutka zaključenja tog ugovora više platio, pa su taj višak prebili sa preostalim ratama i na taj način zatvorili kredit jer je za to dostajalo dovoljno novaca. Pri zaključenju osnovnog ugovora nitko ih u banci nije upozorio da može doći do takvog enormnog rasta rate. Nisu bili informirani o tome da HNB štiti tečaj kune u odnosu na eur, dok u odnosu na CHF to nije slučaj. Pri zaključenju ugovora o konverziji djelatnici banke njih nisu obavijestili da vezano uz takve predmete postoji kakav sudski spor, pa oni o tome ništa nisu znali. U vrijeme zaključenja ugovora nije mu bio jasan, ali sada mu je jasan. Naveo je da je pročitao dodatak ugovoru o kreditu, te da je njemu jedino rješenje bilo da se toga kredita riješi, tako da ne može tvrditi da je u cijelosti taj ugovor razumio, a jedino mu je bilo bitno da se sa tom konverzijom taj ugovor zatvara sa preplatom koju je banka izračunala do trenutka same konverzije.

10. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

10.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., U,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

10.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužitelj nije bio upozoren na eventualne rizike, a predmetni kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o.

19.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.252,18 EUR ako se uzmu u obzir samo pozitivni iznosi. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po naprijed navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.670,75 EUR (6.670,75 EUR glavnice). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: -razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.992,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) (svi iznosi); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po naprijed navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.149,56 EUR (6.149,56 EUR glavnice). Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnim tečajem na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.238,29 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

21. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

21.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije ni izričito osporavao pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istog.

22. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem, te je tužitelj tužbeni zahtjev, a s obzirom da je vještak već napravio obračun kamata na iznose preplata zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na HRK te napravio prijeboj navedenih kamata s priznatim preplatama konverzije, specificirao na način da potražuje ostatak glavnice od 6.149,56 € i manje obračunat iznos preplate kod konverzije od 2.238,29 € odnosno ukupan iznos od 8.387,85 € s kamatom od 1.10.2015.

23. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.149,56 € koji iznos je već sudski vještak prebio sa iznosom zateznih kamata na tečajne razlike s priznatim preplatama kod konverzije, radi čega je valjalo presuditi kao u izreci pod I. Tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata na navedeni iznos koja teče od 1. listopada 2015. (dan nakon izračuna konverzije).

24. Nedospjela glavnica utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu potpisanog zakonom. Tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. Tužitelj ne tvrdi da je odredbom kojom je konverzijom utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

24.1. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice ili utvrđenog manjka nije posljedica ništetnosti odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu u iznosu od 2.238,29 €, radi čega je odbijen kao u izreci pod II.

25. Usklađenim tužbenim zahtjevom tužitelj je snizio tužbeni zahtjev, a prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio pisanim putem.

25.1. S obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 773,06 € kao u izreci pod III, a koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi (6.922,62 €) i sniženog tužbenog zahtjeva (6.149,56 € + 2.238,29 €).

26. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO-a i 1115 ZOO-a.

27. U odnosu na paušalni prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

28. Prigovor zastare zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe po kojoj se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan vraćanja nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

28.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

28.2. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev u tužbi, a podnošenjem tužbe došlo je do prekida tijeka zastare.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom II i III obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

29.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 10.5.2024. i 23.7.2025.., te zastupanja na ročištu 10.1.2025., 26.2.2025. i 7.10.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 €, odnosno ukupno 1.500,00 €.

29.2. Tužitelju su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 500,00 €.

29.3. Na opisani način tužitelju je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

30. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 10. studenog 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Valentin Lovrić

2.OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.