Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-452/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-755/2019 od 30. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 10. studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

I Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-755/2019 od 30. prosinca 2024. u točki I. i II. izreke te odluka o troškovima sadržana u točki IV. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.929,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. prosinca 2024. do isplate.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-755/19 od 30. prosinca 2024. u točki

III. i IV. izreke i sudi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 758,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate kao i zahtjev za naknadu parničnog troška iznad 2.929,03 eura odnosno za daljnji iznos od 10,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 30. prosinca 2024. do isplate.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.073,86 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 41,18 € od 16.08.2007 do isplate,

na iznos od 40,97 € od 18.09.2007 do isplate,

na iznos od 40,13 € od 16.10.2007 do isplate,

na iznos od 41,12 € od 16.11.2007 do isplate,

na iznos od 40,34 € od 16.12.2007 do isplate,

na iznos od 37,24 € od 16.01.2008 do isplate,

na iznos od 69,54 € od 16.03.2008 do isplate,

na iznos od 71,40 € od 04.04.2008 do isplate,

na iznos od 70,99 € od 16.04.2008 do isplate,

na iznos od 68,63 € od 17.05.2008 do isplate,

na iznos od 69,36 € od 16.06.2008 do isplate,

na iznos od 68,76 € od 16.07.2008 do isplate,

na iznos od 68,41 € od 16.08.2008 do isplate,

na iznos od 68,58 € od 16.09.2008 do isplate,

na iznos od 70,96 € od 16.10.2008 do isplate,

na iznos od 72,71 € od 16.11.2008 do isplate,

na iznos od 70,30 € od 16.12.2008 do isplate,

na iznos od 78,84 € od 16.01.2009 do isplate,

na iznos od 78,87 € od 16.02.2009 do isplate,

na iznos od 77,02 € od 16.03.2009 do isplate,

na iznos od 77,26 € od 16.04.2009 do isplate,

na iznos od 77,46 € od 16.05.2009 do isplate,

na iznos od 76,33 € od 16.06.2009 do isplate,

na iznos od 76,79 € od 16.07.2009 do isplate,

na iznos od 80,44 € od 16.08.2009 do isplate,

na iznos od 81,38 € od 16.09.2009 do isplate,

na iznos od 80,32 € od 16.10.2009 do isplate,

na iznos od 81,11 € od 16.11.2009 do isplate,

na iznos od 80,80 € od 16.12.2009 do isplate,

na iznos od 82,62 € od 16.01.2010 do isplate,

na iznos od 83,68 € od 16.02.2010 do isplate,

na iznos od 83,39 € od 16.03.2010 do isplate,

na iznos od 84,75 € od 16.04.2010 do isplate,

na iznos od 86,78 € od 16.05.2010 do isplate,

na iznos od 86,96 € od 16.06.2010 do isplate,

na iznos od 89,73 € od 16.07.2010 do isplate,

na iznos od 89,68 € od 16.08.2010 do isplate,

na iznos od 94,59 € od 16.09.2010 do isplate,

na iznos od 91,59 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 92,28 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 77,09 € od 16.12.2010 do isplate,

na iznos od 77,29 € od 16.01.2011 do isplate,

na iznos od 71,09 € od 16.02.2011 do isplate,

na iznos od 71,59 € od 16.03.2011 do isplate,

na iznos od 71,81 € od 16.04.2011 do isplate,

na iznos od 73,22 € od 16.05.2011 do isplate,

na iznos od 62,61 € od 16.06.2011 do isplate,

na iznos od 65,54 € od 16.07.2011 do isplate,

na iznos od 69,31 € od 16.08.2011 do isplate,

na iznos od 49,52 € od 16.09.2011 do isplate,

na iznos od 48,04 € od 16.10.2011 do isplate,

na iznos od 48,10 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 48,35 € od 16.12.2011 do isplate,

na iznos od 49,47 € od 16.01.2012 do isplate,

na iznos od 55,44 € od 16.02.2012 do isplate,

na iznos od 54,92 € od 16.03.2012 do isplate,

na iznos od 54,85 € od 16.04.2012 do isplate,

na iznos od 55,10 € od 16.05.2012 do isplate,

na iznos od 55,35 € od 05.07.2012 do isplate,

na iznos od 54,88 € od 16.07.2012 do isplate,

na iznos od 54,62 € od 16.08.2012 do isplate,

na iznos od 53,58 € od 16.09.2012 do isplate,

na iznos od 54,60 € od 16.10.2012 do isplate,

na iznos od 54,94 € od 16.11.2012 do isplate,

na iznos od 54,57 € od 16.12.2012 do isplate,

na iznos od 54,08 € od 16.01.2013 do isplate,

na iznos od 53,96 € od 16.02.2013 do isplate,

na iznos od 53,69 € od 16.03.2013 do isplate,

na iznos od 54,64 € od 16.04.2013 do isplate,

na iznos od 53,16 € od 16.05.2013 do isplate,

na iznos od 52,95 € od 16.06.2013 do isplate,

na iznos od 52,97 € od 16.07.2013 do isplate,

na iznos od 47,59 € od 16.08.2013 do isplate,

na iznos od 47,98 € od 16.09.2013 do isplate,

na iznos od 48,27 € od 16.10.2013 do isplate,

na iznos od 48,36 € od 16.11.2013 do isplate,

na iznos od 48,78 € od 17.12.2013 do isplate,

na iznos od 48,26 € od 16.01.2014 do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.530,13 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 0,17 € od 16.06.2006 do isplate,

na iznos od 0,56 € od 18.07.2006 do isplate,

na iznos od 1,32 € od 16.09.2006 do isplate,

na iznos od 0,99 € od 16.10.2006 do isplate,

na iznos od 3,74 € od 16.11.2008 do isplate,

na iznos od 17,31 € od 16.01.2009 do isplate,

na iznos od 17,45 € od 16.02.2009 do isplate,

na iznos od 11,15 € od 16.03.2009 do isplate,

na iznos od 12,02 € od 16.04.2009 do isplate,

na iznos od 12,77 € od 16.05.2009 do isplate,

na iznos od 8,94 € od 16.06.2009 do isplate,

na iznos od 10,59 € od 16.07.2009 do isplate,

na iznos od 7,70 € od 16.08.2009 do isplate,

na iznos od 10,79 € od 16.09.2009 do isplate,

na iznos od 7,41 € od 16.10.2009 do isplate,

na iznos od 10,07 € od 16.11.2009 do isplate,

na iznos od 9,13 € od 16.12.2009 do isplate,

na iznos od 15,13 € od 16.01.2010 do isplate,

na iznos od 18,68 € od 16.02.2010 do isplate,

na iznos od 17,82 € od 16.03.2010 do isplate,

na iznos od 22,31 € od 16.04.2010 do isplate,

na iznos od 29,03 € od 16.05.2010 do isplate,

na iznos od 29,69 € od 16.06.2010 do isplate,

na iznos od 38,88 € od 16.07.2010 do isplate,

na iznos od 38,81 € od 16.08.2010 do isplate,

na iznos od 54,95 € od 16.09.2010 do isplate,

na iznos od 45,25 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 47,62 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 59,29 € od 16.12.2010 do isplate,

na iznos od 60,24 € od 16.01.2011 do isplate,

na iznos od 56,58 € od 16.02.2011 do isplate,

na iznos od 58,94 € od 16.03.2011 do isplate,

na iznos od 60,04 € od 16.04.2011 do isplate,

na iznos od 66,51 € od 16.05.2011 do isplate,

na iznos od 82,50 € od 16.06.2011 do isplate,

na iznos od 98,89 € od 16.07.2011 do isplate,

na iznos od 119,92 € od 16.08.2011 do isplate,

na iznos od 90,00 € od 16.09.2011 do isplate,

na iznos od 79,55 € od 16.10.2011 do isplate,

na iznos od 80,24 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 82,32 € od 16.12.2011 do isplate,

na iznos od 90,64 € od 16.01.2012 do isplate,

na iznos od 92,67 € od 16.02.2012 do isplate,

na iznos od 89,59 € od 16.03.2012 do isplate,

na iznos od 89,42 € od 16.04.2012 do isplate,

na iznos od 91,26 € od 16.05.2012 do isplate,

na iznos od 93,17 € od 05.07.2012 do isplate,

na iznos od 90,35 € od 16.07.2012 do isplate,

na iznos od 88,93 € od 16.08.2012 do isplate,

na iznos od 82,50 € od 16.09.2012 do isplate,

na iznos od 89,43 € od 16.10.2012 do isplate,

na iznos od 91,93 € od 16.11.2012 do isplate,

na iznos od 89,76 € od 16.12.2012 do isplate,

na iznos od 86,93 € od 16.01.2013 do isplate,

na iznos od 86,33 € od 16.02.2013 do isplate,

na iznos od 84,96 € od 16.03.2013 do isplate,

na iznos od 91,41 € od 16.04.2013 do isplate,

na iznos od 82,05 € od 16.05.2013 do isplate,

na iznos od 80,98 € od 16.06.2013 do isplate,

na iznos od 81,38 € od 16.07.2013 do isplate,

na iznos od 81,53 € od 16.08.2013 do isplate,

na iznos od 84,75 € od 16.09.2013 do isplate,

na iznos od 87,29 € od 16.10.2013 do isplate,

na iznos od 88,21 € od 16.11.2013 do isplate,

na iznos od 91,66 € od 17.12.2013 do isplate,

na iznos od 88,18 € od 16.01.2014 do isplate,

na iznos od 87,80 € od 16.02.2014 do isplate,

na iznos od 90,64 € od 16.03.2014 do isplate,

na iznos od 88,38 € od 16.04.2014 do isplate,

na iznos od 85,45 € od 16.05.2014 do isplate,

na iznos od 85,79 € od 16.06.2014 do isplate,

na iznos od 88,25 € od 16.07.2014 do isplate,

na iznos od 89,17 € od 16.08.2014 do isplate,

na iznos od 89,96 € od 16.09.2014 do isplate,

na iznos od 91,81 € od 16.10.2014 do isplate,

na iznos od 94,46 € od 16.11.2014 do isplate,

na iznos od 94,66 € od 16.12.2014 do isplate,

na iznos od 94,83 € od 16.01.2015 do isplate,

na iznos od 94,79 € od 16.02.2015 do isplate,

na iznos od 94,79 € od 16.03.2015 do isplate,

na iznos od 94,79 € od 16.04.2015 do isplate,

na iznos od 94,80 € od 20.05.2015 do isplate,

na iznos od 94,79 € od 16.06.2015 do isplate,

na iznos od 94,78 € od 16.07.2015 do isplate,

na iznos od 94,79 € od 16.08.2015 do isplate,

na iznos od 94,79 € od 16.09.2015 do isplate

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 758,27 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10. 2015. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.939,03 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. prosinca 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

1.2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 1.896,75 eura.

2. Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Navodi da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i ispravama u spisu predmeta, na koji način je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Sadržajem svoje žalbe u pretežnom dijelu ponavlja navode iznijete tijekom postupka, te u bitnome, tvrdi da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, jer sud pogrešno zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe da su odredbe ugovora o kreditu bile jasne tužiteljici, da je ugovaranje promjenjive kamatne i valutne klauzule bilo dopušteno te ustraje kod istaknutog prigovora zastare. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže da sud drugoga stupnja žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te tužiteljici naloži da tuženiku nadoknadi parnični trošak uvećan za trošak žalbe, a podredno sa se pobijana presuda ukine te predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s odredbama čl. 8. i 338. ZPP, na koju žalbom sadržajno ukazuje tuženik, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane čl. 338. st. 4. ZPP te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. S tim u vezi neosnovani su žalbeni navodi tuženika da sud nije propisno ispitao navode i prigovore tuženika iznesene u tijeku postupka te da je time povrijeđeno načelo zakonitosti te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti joj utužene iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je ovaj iznos tuženik od nje neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 911143279 sklopljenog 11. travnja 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, odnosno preplaćenog iznosa glavnice zbog učinka konverzije, a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.

7. Dokazima provedenim tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice (čl. 8. ZPP) i to:

- da je tužiteljica s tuženikom 11. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 911143279 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 89.481,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje, koji je odobren za kupnju stambenog objekta;

- da se predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora;

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naniže pa naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,35%;

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj br. 9011143279 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dana 07. prosinca 2015. sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice kao korisnice kredita kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je tužiteljici prema simuliranome EUR kreditu tako utvrđena i priznata preplata u iznosu iznosi 2.509,97 EUR (na dan 30.09.2015.);

- da se prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama sadržanim u dijelu čl. 4 i čl. 7. nije pregovaralo s time da iz sadržaja ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu i dodatku ugovora o kreditu;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da je tuženik u razdoblju od lipnja 2006. pa do rujna 2015. primio ukupno novčani iznos od 5.073,86 EUR na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 5.530,13 EUR na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu; te da je tužiteljici prilikom konverzije priznata preplata i umanjena glavnica za 2.509,97 EUR a da je tužiteljica prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita preplatila 3.268,24 EUR na dan 30.09.2015. te da iznos od 758,27 EUR predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziju.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice pobliže opisan kao u izreci, prihvatio je kao osnovan, zaključujući, u bitnom, da je spornim Ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za valutu CHF, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao potrošača. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, te da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope, čime da je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO. Pritom, sud se pozvao na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP, čl.118. ZZP ("Narodne novine" broj: 41 /14., 110/15., 14/19). koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl.126 ZZP ("Narodne novine" broj: 19/22.) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, budući da je i tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi te je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 11. travnja 2006. a tuženik na kojem je teret dokaza u smislu odredbe čl. 81. st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo.

8.1. Pri tome je sud kao neosnovan otklonio tuženik prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020 sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, sve to u smislu odredbe članka 241. ZOO pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 08. svibnja 2019. potraživanje tužiteljice po oba osnova nisu zastarjela, jer je zastara za više plaćenu kamatu počela teći od 13. lipnja 2014. a zastara s osnova ugovorene valute od 14. lipnja 2018. te je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. ZOO).

8.2. Također, sud je zaključio da okolnost da je predmetni kredit konvertiran ne utječe na osnovanost zahtjeva tužiteljice, jer je odredbom čl. 40. st. 1., 2. i 3. ZZP/14 propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača te da je tužiteljica potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača konkretno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove. Pritom je prvostupanjski sud otklonio prigovor tuženika da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice navodeći kako nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu radi čega smatra da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Zaključno, prvostupanjski sud navodi da postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe, u kom pravcu se poziva i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 i Rev-2868/18.

9. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita, osim u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa od 758,27 EUR na ime nedovoljno umanjene glavnice u konverziji, jer je odlučujući o tom dijelu zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, što će biti obrazloženo u nastavku.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

10.1. Naime, prema odredbi članka 502.c. ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka pozivala na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica kao potrošač u potpunosti bila upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužiteljici bile jasne sporne ugovorne odredbe.

10.2. Pritom, navesti je da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori (a o čemu je prvostupanjski sud odlučivao kao o prethodnom pitanju) nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora (ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

10.3. Kraj činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno odredbama ZOO, da je tužiteljica pristala na takvu ugovornu odredbu, da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO, pa da sporne ugovorne odredbe s pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to u trenutku podnošenja tužbe 8. svibnja 2019. petogodišnji zastarni rok (čl. 225. ZOO) nije protekao, odnosno zastara nije nastupila.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezano za izvršenu konverziju ugovora kreditu sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, upirući pritom na članak 19.a, 19.b i 19.c Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. - dalje: ZID ZPK) te stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Ovo iz razloga jer sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora te je konverzija izvršena temeljem ZID ZPK, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl.19.c toč. 6. ZID ZPK, na način kako to nalaže Zakon.

12.1. Međutim, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

12.2. Žalitelj neosnovano navodi kako tužiteljica nema pravo na obeštećenje jer da je sklapanjem Dodatka ugovora temeljem ZID ZPK nastala potpuno nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu zbog čega usvajanje tužbenog zahtjeva dovodi tuženika u poziciju da ispuni dvostruku obvezu spram tužiteljice te da je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi pa da je u toj situaciji sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika, pozivajući se na presudu suda EU i u njoj izraženo stajalište u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. prema kojem se Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje u predmetima s konvertiranim kreditima jer da je isključenje primjene pravila iz te direktive opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.

12.3. Naime, odgovoriti je tuženoj, kako sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužiteljice na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP, ZOO i ZID ZPK i to na pravilan način kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ima svoje izvorište u zakonu i banke su bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). Nije sporno da tužiteljica nije zatražila utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu te da je prihvatila po tuženiku ponuđeni izračun konverzije. Međutim, to ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik, da bi se tužiteljica kao potrošač na neki način odrekla ili izgubila pravo na obeštećenje time što je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu s ciljem da prekine situaciju dužničke krize nastale nepoštenom praksom tuženika kao kreditne institucije.

12.4. Pri tome, valja reći kako je zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

12.5. Dakle, kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

12.6. Kada bi se prihvatilo tumačenje tuženika, da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

13. Tuženik se, pri sporenju prava tužiteljice na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Naime, navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenom odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora).

14. Neosnovano tuženik navodi da nakon provedene konverzije u njegovoj imovini nema imovine tužiteljice koju bi isti stekao bez pravne osnove, jer je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje pune restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

15. Da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu 7. prosinca 2015. nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljičine pretplate jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da je tužiteljica na ime kamata, do konverzije više uplatila 5.073,86 EUR te je na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 5.530,13 EUR, koja preplata joj nije priznata prilikom konverzije pa stoga tužiteljica ima i dalje otvorena dospjela potraživanja u navedenom iznosu.

15.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je u predmetnom slučaju vještačenje provedeno na pogrešnoj premisi da bi kamata i tečaj ostali na razini početno ugovorene kamate i tečaja, valja reći da je zadatak vještaku pravilno dan. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Zbog toga je prvostupanjski sud kao mjerodavnu za izračun preplate mogao uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita pa je zadatak vještaku da preplatu izračuna na temelju tih početnih elemenata, pravilan.

16. Budući sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice kao potrošača jer prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa sklapanjem navedenog Dodatka nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je s ove osnove u imovini tuženika ostao ovaj preplaćen iznos od 5.073,86 EUR zbog jednostrane promjene kamatne stope te iznos od 5.530,13, EUR na ime tečajnih razlika do konverzije, i po ocjeni ovog suda tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu navedenih preplaćenih iznosa jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO u vezi s čl.1111. st. 1. ZOO, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti navedeni novčani iznos u visini koja predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužiteljice, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (čl.1115. ZOO).

17. Međutim, žalitelj u žalbi osnovano ukazuje da u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 758,27 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 7. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011143279, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

17.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica je sklapanjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost. O visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa stoga tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već joj, kako je i to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to i prethodno obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž 29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.).

18. U pravu je žalitelj da je izreka presude u dijelu koji se odnosi na trošak postupka kontradiktorna obrazloženju presude jer se u izreci tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici iznos od 2.939,03 EUR a u točki 59. obrazloženja navodi se da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 2.929,03 EUR, čime je u tom dijelu ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP. Međutim tu je povredu sanirao ovaj sud na temelju ovlaštenja iz čl. 381. st.1. u vezi s čl. 373.a st.1. ZPP Naime, tužiteljici na temelju čl. 155. ZPP pripada trošak za sastav tužbe, zastupanje za četiri ročišta i za sastav četiri obrazložena podneska (od 4. svibnja 2020., 6. listopada 2020., 20. svibnja 2024. i 27. lipnja 2024.) za svaku od navedenih radnji po 100 bodova prema Tbr. 8.1. i Tbr.9.1. u vezi s Tbr.7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.), ukupno 900 bodova odnosno 1.800,00 EUR (Tbr.54.), uvećano za PDV (Tbr.46.) u iznosu od 450,00 EUR, trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 179,03 EUR, ukupno u iznosu od 2.929,03 EUR. Kako tužiteljica djelomičnim preinačenjem pobijane presude sa tužbenim zahtjevom nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi to je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP tuženiku valjalo naložiti da tužiteljici isplati na ime parničnog troška iznos od 2.929,03 EUR dok je u preostalom dijelu za iznos od 10,00 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je kao djelomično osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i pobijanu presudu djelomično preinačiti pod točkom III. izreke i u odluci o parničnom trošku pod točkom IV. izreke te na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč.3. ZPP odlučiti kao u izreci pod točkom II ove presude, odnosno na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč.2. ZPP kao u izreci pod točkom I ove presude.

20. Obzirom da je tuženik, cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh, uspio sa neznatnim dijelom svoje žalbe, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP).

Pula - Pola, 10. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte