REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu Zagreb,

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-630/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja AUTO - NOVAKOVIĆ d.o.o. [adresa], OIB: 68621794820, kojeg zastupa punomoćnica Melita Bebića, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., [adresa], OIB: 26187994862, radi isplate , nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 9. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, s danom objave presude 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

1. ) Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju AUTO – NOVAKOVIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 68621794820, zastupano po članu uprave ŠK [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 106,25 eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, u roku od 15 dana.

2. ) Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 106,25 eur od 01. srpnja 2024. do isplate preko stope dosuđene pod točkom 1. ) izreke presude.

3. ) Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju AUTO – NOVAKOVIĆ d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 68621794820, zastupano po članu uprave ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 339,54 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koje teku od dana presuđenja 10. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

4. ) Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na trošak parničnog postupka tekućih od dana presuđenja 10. studenog 2025. do isplate po stopi preko stope dosuđene u točki 3. ) izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 21. veljače 2025. podnio tužbu u kojoj je naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 14. lipnja 2024. godine nastala je šteta na vozilu, marke i tipa HYUNDAI I30, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 01. srpnja 2024. godine pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 21-AK-24722/2024. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Kao dokaz tužitelj predlaže po potrebi pribavljanje police kasko osiguranja oštećenika ugovorene kod tuženika, dostavlja izvid štete tuženika, broj: 21- AK-24722/2024, predlaže prometno tehničko vještačenje na okolnost cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e, saslušanje oštećenika LK iz [adresa], te saslušanje z.z. tužitelja.Nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke.

2. Tužitelj navodi da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „..Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. U dokaz navedenog tužitelj je dostavio smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. godine, te smjernice HANFE ( putem e-mail komunikacije ) od dana 03. srpnja 2015. godine. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 1755-21340-1, a koji račun u ukupnom iznosu od 484,99 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 378,74 EUR. Razliku od 106,25 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. U dokaz navedenog tužitelj dostavlja račun popravka tužitelja, br. 1755-21340-1, tuženikovu obavijest o procijeni štete vozila od dana 03. srpnja 2024. godine, tuženikovu obavijest o isplati osigurnine od dana 29. srpnja 2024. godine, tuženikovu obavijest o isplati osigurnine od dana 16. listopada 2024. godine, uplatu tuženika oštećeniku proslijeđenu tužitelju od dana 15. listopada 2024. godine i 11. studenog 2024. godine, te email korespondenciju.

3. Prema stavu tužitelja , tuženik je platio iznos od sveukupno 378,74 eur po računu, međutim nije platio iznos od 106,25 eur te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, dok je tužitelj likvidirao njegov rad na 52,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 52,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. DOKAZ: službeni cjenik radionice – tužitelja. III. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost.

4. Tužitelj navodi da je takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Sudske prakse u istovrsnim predmetima (i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) Visokog trgovačkog suda RH koji je u pravomoćnoj presudi, posl. broj: Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) nedvojbeno proizlazi „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj: Pž-1749/2023 od dana 12. siječnja 2024. godine prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”. Nadalje, stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove, ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud RH u presudi posl. broj: Pž-387/2024 od dana 06. veljače 2024. godine prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. broj: Pž-3971/2023- 2 od dana 29. veljače 2024. godine, kao i u presudi posl. broj: Pž-914/2024-2 od dana 18. ožujka 2024. godine. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U dokaz navedenog tužitelj ukazuje sudsku praksu ; presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj:

Pž-3749/12 od dana 30. srpnja 2015. godine, presudu Vrhovnog suda RH, posl. broj:

Rev-818/11 od dana 04. lipnja 2014. godine, presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-1749/2023-2 od dana 12. siječnja 2024. godine, presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-387/2024-2 od dana 06. veljače 2024. godine, - presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-3971/2023-2 od dana 29. veljače 2024. godine i presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-914/2024-2 od dana 18. ožujka 2024. godine. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034- 08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...” a u dokaz navedenog tužitelj ukazuje na smjernice AZTN, KLASA: 034-

08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. godine.

5. Tužitelj navodi da s obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 21. siječnja 2025. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 106,25 eur na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Tužitelj je na navedenu okolnost dostavio i dokaz ; Ugovor o ustupanju od dana 21. siječnja 2025. godine, s notifikacijom od dana 21. siječnja 2025. godine i potvrdu o njenom slanju, te uvid u izvid štete tuženika. Zaključno tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te traži i naknadu troška ; sve s kamatama.

6. U svom odgovoru na tužbu od 10. travnja 2025. tuženik je naveo kako priznaje se da je automobil reg. oznake [registarska oznaka] u vrijeme nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika po polici osiguranja automobilskog kaska broj 004211151092, kao i nastanak samog štetnog događaja. Tuženik navodi kako je dana 01. srpnja 2024. godine zaprimio zahtjev za isplatu osigurnine te je po obradi zahtjeva, temeljem procjene i dokumentacije iz štete, na ime naknade imovinske štete na automobilu reg. oznake [registarska oznaka] isplatio iznos od 378,74 eur . Isplatom navedenog iznosa, tuženik smatra kako je u cijelosti ispunio svoju obvezu zbog čega se svako daljnje potraživanje tužitelja kako na ime glavnice tako i na ime zateznih kamata smatra neosnovanim. Tuženik nastavno u prilogu, kao primjer za usporedbu cijena, dostavlja račun Opel servisa Kašnar.

7. Tuženik osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva koji tužitelj temelji na ugovoru o ustupu potraživanja (cesiji) s oštećenikom LK. Tuženik ističe kako je u konkretnoj situaciji izvršen ustup tražbine radi ispunjenja, pri čemu tuženik, sukladno čl. 88. st. 4. Zakona o obveznim odnosima kao dužnik može svoju obvezu ispuniti prema ustupitelju potraživanja, čak i kad je obaviješten o ustupanju. S tim u vezi, tuženik smatra kako tužitelj u potpunosti neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa, budući da je tuženik po samom zakonu imao pravo izbora kome će ispuniti svoju tražbinu, odnosno tuženik je ispunjenjem tražbine prema oštećeniku u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari. Isto tako tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata kako ih potražuje tužitelj u tužbenom zahtjevu, iz razloga što je tuženik isplatom u mirnom postupku u cijelosti ispunio svoju obvezu te u skladu s navedenim nije niti pao u zakašnjenje. Tuženik također osporava naznačenu stopu zatezne kamate, jer ista nije određena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

8. Nastavno podneskom od 21. srpnja 2025. tuženik je naveo kako priznaje tužbeni zahtjev u dijelu glavnice i utuženi tijek zatezne kamate i to po visini zakonske zatezne kamatne stope određene za ostale obveznopravne odnose sukladno Zakonom o obveznim odnosima. Preko priznate stope zateznih kamata tuženik se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa i priznanja tuženika.

9. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis i to : Račun tužitelja br. 1755-21340-1 od 14. listopada 2024. ( list 9 spisa); Oznaka štete tuženika br. 21- AK-24722/24 vezano za Izvid štete od 01. srpnja 2024. ( list 10 spisa); dopis tuženika tužitelju od 29. srpnja 2024. i 16. listopada 2024. ( list 12 -13 spisa) s dokazima uplate ( list 14-17 spisa), cjenik usluga tužitelja na dan 01. veljače 2024. (list 19 spisa); Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja zaključen dana 21. siječnja 2025. između MK kao ustupitelja i Š tužitelja kao primatelja , s notifikacijom o ustupanju tražbine ( list 20 – 22 spisa), obavijest o navedenom ustupu tražbine tužitelja tuženiku ( e-mail dopisi) od 04. veljače 2025 ( list 23 spisa); dopis/ mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja vezano za problematiku autoservisne djelatnosti u poslovnoj suradnji s osiguravajućim društvima od 20. veljače 2020 ( list 60 – 63 spisa); račun dostavljan po tuženiku za Opel servis Kašnar iz rujna 2023 ( list 71 spisa) ; Račun društva AMC Međimurje d.o.o. iz svibnja 2024. , račun Autolimarije 24. d.o.o. iz ožujka 2024., dostavljeni po tužitelju ( list 75 – 78 spisa); održao je dva ročišta te je zamolbenim putem po Općinskom sudu u Slavonskom Brodu proveo i dokaz saslušanjem svjedoka MK.

10. U svom iskazu danom na ročištu 26. lipnja 2025. svjedok MK je naveo da se štetni događaj dogodio na parkingu u Plodinama kad je izlazio iz trgovine i primijetio da je njegov auto oštećen i to na prednjem braniku, da je o šteti izvijestio osiguravatelja i da je auto odveo kod tužitelja gdje je došao i djelatnik osiguravajuće kuće odnosno tuženika, da je kod tužitelja obavljen popravak vozila i za isto mu je izdan račun, da ga je on platio djelomično no da nije platio 106,00 eura, da je ustupio tražbinu iz navedenog računa tužitelju te je naveo da je bio zadovoljan s izvršenim popravkom vozila po tužitelju.

11. Nije proveden po tuženiku predložen dokaz za provođenjem prometnog vještačenja na okolnost je li oštećeni mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u računu tužitelja na području Brodsko-posavske županije , odnosno koje su prosječne cijene rada na tom području od strane neovlaštenih servisa te je li isplaćenim iznosom bio moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih autoservisera na tom području. Naime, izvođenje tih predloženih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđenja spornih, a odlučnih činjenica između stranaka te bi provođenje tih dokaza bilo neekonomično i pridonijelo bi nepotrebnom odugovlačenju postupka te povećanju troškova postupka. Odluka o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari može se donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza posebno kada se u vidu ima sadržaj podneska tuženika od 21. srpnja 2025.

12. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013. i 89/2014, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti u pogledu glavnog potraživanja, a djelomično osnovan u pogledu zateznih kamata.

13. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 106,25 eur koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje po računu broj 1755-21340-1 od 14. listopada 2024. na ukupan iznos od 484,99 eura. Između stranaka nije sporno da se štetni događaj dogodio, da je oštećenik osiguranik tuženika, je tužitelj izvršio popravak oštećenog vozila i oštećeniku ispostavio račun navedenog broja na iznos od 484,99 eura te da je tuženik u mirnom postupku isplatio iznos od 378,74 eur. Također, nije sporno da se preostali iznos od 106,25 eur odnosi na cijenu radnog sata tužitelja, odnosno razliku između cijene radnog sata koju je tužitelj naplatio za popravak vozila i cijene radnog sata koji priznaje tuženik.

14. Između stranaka je bilo sporno je li isplatom iznosa u mirnom postupku (iznos od 378,74 eur ) tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu. Sporan je i tijek zateznih kamata. Uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 21. siječnja 2025. sud je utvrdio da je navedeni ugovor sklopljen između MK kao ustupitelja i AUTO-NOVAKOVIĆ d.o.o. (ovdje tužitelj) kao primatelja. Iz navedenog ugovora proizlazi da je ustupitelj ustupio tužitelju svoje potraživanje koje ima prema tuženiku na temelju računa broj 1755-21340-1 i temeljem izvida štete broj 21-AK-24722/2024 Iz navedenog Ugovora o ustupu tražbine razvidno je da je ustupljen iznos od 106,25 eura a da je popravak štete prema navedenom računu iznosio 484,99 eura, a uvidom u spis je utvrđeno da je o ustupu tražbine tuženik obaviješten odnosno da mu je dostavljena Notifikacija što tuženi i ne spori.

15. Odredbom članka 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. (članak 81. stavak 1. ZOO). Sukladno članku 82. ZOO za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi članka 84. stavak 1. ZOO primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

16. Iz izvida štete (oznaka štete 21-AK-24722/24 od 01. srpnja 2024. ) je razvidno da je tuženik u povodu prometne nesreće koja se dogodila dana 14. lipnja 2024. napravio izvid štete dana 01. srpnja 2024. te između ostalog utvrdio da su naznačeni kao radovi lakiranje prednjeg branika s lakirerskim potrošnim materijalom od 127,99 eura s radnim vremenom za popravak lima, meh, tap, plast, elek za vrijeme od 1,20 sati i 3,80 sati. U odnosu na navode tuženika da je cijelosti naknadio štetu oštećeniku isplaćuju sud ističe da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu, kako to smatra tuženik. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku (objavljen 1. veljače 2024.) navedeno da je cijena radnog sata servisa 65,00 eur po satu (u cijenu uključen PDV) te cijena radnog sata – limar/lakirer 65,00 eur po satu (u cijenu uključen PDV). Upravu tu cijenu tužitelj je naplatio oštećeniku MK prema navedenom računu od 14. listopada 2024. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente. Zahtjev tuženika da oštećeniku popravljaju vozilo samo u određenim servisima koji imaju najjeftinije cijene, a ne u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu, nema temelj u niti jednom propisu. Da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj će cijeni radnog sata treće osobe obavljati posao u radionici, kao i da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja, mišljenje je i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020.

17. Slijedom svega navedenoga, iz isprava u spisu proizlazi da je tuženik povodom prometne nezgode koja se dogodila 14. lipnja 2024. pregledao oštećeno vozilo te sačinio izvid štete u kojem je specificirani dijelovi za zamjenu, dijelovi za popravak ili kontrolu, dijelovi za lakiranje, vrijednost potrošnog materijala kao i radno vrijeme popravka.

18. Račun koji je tužitelj izdao vlasniku vozila dana 14. listopada 2024., s dospijećem plaćanja 29. listopada 2024. odnosi se na rad koji je potreban obaviti te su na navedenom računu naznačeni i radovi i materijal koji je korišten kod popravka vozila. Kako je navedeno, uvidom u Cjenik tužitelja sud je utvrdio da visina cijene radnog sata 65,00 EUR (u cijenu uključen PDV). Stoga, tužiteljeva cijena radnog sata u navedenom računu obračunata je sukladno Cjeniku tužitelja koji je u primjeni od 1. veljače 2024. Cjenik tužitelja je ovjeren pečatom i potpisom tužitelja. Slijedom svega navedenoga, imajući u vidu da je cijena sata rada u računu ispostavljena u skladu s tužiteljevim Cjenikom, i to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe članka 1085. stavak 1. i 4. i odredbe članka 84. stavak 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki 1.) izreke ove presude. Navedeni iznos od 106,25 eura predstavlja razliku po računu tužitelja od 14. listopada 2024. za ukupan iznos od 484,99 eura od kojeg je tuženik nesporno platio 378,74 eura te sud smatra da je radi svega navedenog tuženik nesporno dužan taj iznos tužitelju, a što tuženik i ne spori kako to proizlazi iz njegovog podnesak od 21. srpnja 2025.

19. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. 21. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. U odnosu na prigovor tuženika vezano za stopu zateznih kamata sud navodi da se isto primjenjuje na ostale odnose te da je ista određena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO. Naime, u konkretnom se slučaju radi o isplati iznosa kojeg je tuženik kao osiguratelj bio dužan isplatiti temeljem police osiguranja svom osiguraniku, a koju tražbinu je osiguranik cedirao na tužitelja. Prema tome, iako se spor vodi između dvije pravne osobe, ne radi se o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora da bi bilo mjesta primjeni kamatne stope koja se primjenjuje na takve odnose. Stoga, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu zateznih kamata preko dosuđene stope te je odlučeno kao u točki 2.) i 4. ) izreke presude.

20. Budući je tužitelj uspio u sporu to mu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova ovog postupkas određenom kamatom prema čl. 29 ZOO. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.), a priznati se trošak odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik prema vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe od 21. veljače 2025. na iznos od 50,00 eura temeljem Tbr.7/1 Tarife HOK-a ; sastav podnesak od 18. travnja 25. u iznosu od 50,00 eura temeljem Tbr.8/1 Tarife HOK-a, zastupanje na ročištu dana 05. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 eura temeljem tbr. 9/1 Tarife HOK-a; zastupanje na ročištu dana 26. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOK-a, te zastupanje na ročištu 09. listopada 2025. u iznosu od 50,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOK-a , što ukupno iznosi 250,00 eura, a na navedeni iznos tužitelju je i priznat zatraženi PDV prema Tbr. 46. Tarife HOK-a u iznosu od 62,50 eur. Tužitelju je priznat i zatraženi iznos sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos troška od 339,54 eura.

U Zagrebu, 10. studenog 2025. g.

Sudac:

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dna.

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku na adr.