Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-97/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u pravnoj stvari tužiteljice IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Nataši Ružički, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, 5. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'' I. Tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nalaže se da tužitelju IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule i razlike  glavnice i eventualno drugih tražbina koje će se utvrditi provedbom vještačenja isplati novčanu tražbinu koju će tužitelj odrediti nakon što mu pristigne sva dokumentacija zahtijevana u manifestacijskom zahtjevu, kao i po provedbi  financijskog  knjigovodstvenog  vještačenja,  zajedno  sa pripadajućim  zateznim  kamatama  koje  se  obračunavaju  na pojedinačne mjesečne iznose preplate i to počam od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim  trgovačkim  društvima  izračunate  za  referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

II  Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.''

II

Nalaže se tužiteljici IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da naknadi troškove parničnog postupka tuženoj  Addiko  bank  d.d.,  Zagreb,  Slavonska  avenija  6,  OIB: 14036333877, u iznosu od 1.513,27 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužiteljice IP od 2. svibnja 2023. da sud donese rješenje kojim bi naložio tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb da joj dostavi prvi otplatni plan, kao i sve druge otplatne planove, knjigovodstvenu karticu kredita, sve anekse ugovoru o kreditu, pregled promjena kamatne stope, pregled svih uplata, sve vezano za kredit broj 136-110/2007.

Obrazloženje

1. Tužiteljica IP u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tužene banke i to s Hypo Alpe Adria bank d.d., zaključila Ugovor o kreditu broj 136-110/2007 (dalje Ugovor o kreditu). Tim ugovorom je pravni prednik tužene, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, kredit od 47.647,32 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tužene. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužiteljice.

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u toč. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena koja je tada poslovala pod nazivom HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Uz navedeno, tužiteljica u tužbi ističe da prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.3. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tužene banke iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru o kreditu se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tužena dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tužena banka je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršila u kunama. Tužena pri tome za plasiranje ovog kredita nije imala, niti je morala imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dala tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirala tužiteljici. Ono što je tužena banka napravila jest to da je pošto je kune plasirala tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirala, odnosno valutnom klauzulom vezala uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestila, niti upozorila kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudila tužena je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužiteljici se usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tužena banka je postupila i formirala ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tužena postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnula odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tužena banka ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužiteljice ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati.

1.4. Tužiteljica smatra da kada se takav mehanizam Ugovora o kreditu s nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužena je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužiteljica plaćala anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

1.5. Tužiteljica u tužbi navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

1.6. Tužiteljica smatra da je temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tuženoj banci preplatila znatne iznose koje međutim pri podnošenju tužbe ne može odrediti jer joj je tužena odbila predati dokumentaciju koja je tužiteljici potrebna za vršenje izračuna.

1.7. Zaključno tužiteljica u tužbi navodi da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., to je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Stoga, tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te da mu se dosude troškovi parničnog postupka.

2. Tužena banka Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Prvenstveno, tužena banka osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužiteljici teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopila u poslovne već privatne svrhe. U prilog navedenom, tužena se poziva na stav Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, FP protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan 2 svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“

2.1. Tužena ističe da je iz Ugovora o kreditu, i to članka 2. vidljivo da je tužiteljica koristila kredit za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljicine profesionalne djelatnosti, u konkretnom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužiteljica poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tužena ističe da se zbog gornje argumentacije tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit. Tužena osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužiteljici osporava svojstvo potrošača.

2.2. Nadalje, u odgovoru na tužbu se navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku.

2.3. Tužena banka smatra da bi se odredba o valutnoj klauzuli utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tužena banka napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi.

2.4. Tužena je ozbiljno i potpuno informirala tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Ističe da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužiteljice, te se uvjerio da tužiteljica ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi.

2.5. Nadalje, tužena u odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica u svakom trenutku imala mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tužena kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužiteljica je kao korisnik kredita bila ovlaštena u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tužena aktivno udovoljavala i odobravala ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Tužena ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tužene banke da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od iste da isključivo ona snosi valutni rizik. Tužiteljici je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.

2.6. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice, tužena ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tužena ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno, ističe se da je tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tužena u cijelosti osporava.

2.7. Slijedom navedenoga, tužena predlaže da sud tužbeni zahtjev tužiteljice odbije te obveže tužiteljicu da naknadi tuženoj troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-656/2024-3 od 3. veljače 2025. ukinuta je presuda Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-499/2023-11 od 15. ožujka 2024. u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovljenom postupku izvedeni su dokazi i to: izvršen je uvid u dopis Addiko banke od 14. svibnja 2019. (str. 9), Ugovor o kreditu br. 136-110/2007 (str. 11-13), izjava svjedoka IPB ovjerena kod Javnog bilježnika u Zagrebu (str. 26-29), tablica kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 31-34), zapisnik sjednice kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Varaždin (str. 43-44), kreditni prijedlog (str. 45-48), Zahtjev za kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije (str. 49-54), prometna dozvola za traktor reg. oznake [registarska oznaka], prometna dozvola za vozilo reg. oznake [registarska oznaka], te su pročitani iskazi svjedoka AP, MP i ČP, te iskaz tužiteljice IP, u zapisnik od 1. listopada 2025. o saslušanju tužiteljice na okolnosti plaćanja obroka kredita (str. 114-115), u preslike naloga za plaćanje (str. 117-138).

5. Tužiteljica IP tijekom postupka (str. 37-40) ističe kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, te da ona ima status potrošača. Smatra da se pravilno tijekom ovog postupka poziva na recentnu sudsku praksu zauzetu u kolektivnom sporu. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP-a.

5.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužiteljice Vrhovni sud RH je u odluci od 20. ožujka 2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženu banku glede odredaba o valutnoj klauzuli postala pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je ista podnesena unutar zastarnog roka, pa je takav prigovor tužene banke neosnovan.

5.2. U konkretnoj situaciji, tužena je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja većeg anuiteta za kredit, na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tužena u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

5.3. Tužiteljica smatra da je podigla kredit kao fizička osoba, ne radi se o ekonomskom društvu ili pravnom društvu ili bilo kojem drugom većem ili manjem društvu koje ima službe za pravne poslove, službe za ekonomske poslove i slično koje bi onda mogle upozoriti tužiteljicu na rizičnost valutne klauzule CHF.

6. Tužena Addiko bank d.d. tijekom postupka (str. 41-54, 57-61) navodi da sporni Ugovor o kreditu nije potrošački, a navedeno proizlazi već iz namjene Ugovora o kreditu opisane u članku 2. navedenog Ugovora prema kojoj se kredit odobrava za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, a predmet kreditiranja bio je traktor. Ističe da je tužiteljica kao poljoprivrednica bila nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, te da navedeno proizlazi iz kreditnog prijedloga.

6.1. Da se tužiteljici u konkretnom slučaju ne može priznati svojstvo potrošača, proizlazi i iz sudske prakse: “da nije životno logično da osoba koja posjeduje OPG te je nositelj istog, novu poljoprivrednu mehanizaciju isključivo koristi u osobne, privatne svrhe, ne za potrebe OPG u okviru kojih traktor i priključci predstavljaju neizostavne radne strojeve za obavljanje djelatnosti poljoprivrede.“

6.2. Tužena se poziva na odredbu članka 2. točke 5. Zakona o poljoprivredi ("Narodne novine" br. 66/01, 83/02), koji je bio na snazi u vrijeme realizacije kredita prema kojoj je bilo propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, dok je člankom 32. tog Zakona bilo propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo definirano člankom 2. toga Zakona osnovni oblik proizvodnog organiziranja u poljoprivredi. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP-a potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga tužena banka smatra da se ne može govoriti da se u predmetnom sporu radi o potrošačkom ugovoru, budući da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s ciljem ostvarivanja njegove poslovne, odnosno poduzetničke aktivnosti, pa tužiteljica ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu u skladu s odredbom čl. 502 c ZPP-a, pozivajući se pri tome na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 663/2017-10 od 14. lipnja 2018., niti se na njega mogu primijeniti odredbe članka 96. i 97. ZZP-a.

7. Predmet spora je novčana tražbina tužiteljice s osnove pretplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 136-110/2007 (dalje u tekstu – Ugovor o kreditu) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica IP kao korisnica kredita s pravnim prednikom tužene Addiko bank d.d. (Hypo Alpe Adria bank d.d.) kao kreditorom 11. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu te da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju obvezu iz predmetnog ugovora – odnosno da je otplatila kredit.

9. Uzimajući u obzir navode tužene banke, spornim se nalazi potrošačko svojstvo tužiteljice i potrošačka namjena ugovora o kreditu, a podredno i primjena utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tužena, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Posljedično je sporna i visina utuženog potraživanja kao i nalazi li se potraživanje tužiteljice u zastari.

10. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: pročitan je dopis Addiko banke od 14. svibnja 2019. (str. 9), Ugovor o kreditu br. 136-110/2007 (str. 11-13), izjava svjedoka IPB ovjerena kod Javnog bilježnika u Zagrebu (str. 26-29), tablica kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 31-34), zapisnik sjednice kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Varaždin (str. 43-44), kreditni prijedlog (str. 45-48), Zahtjev za kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije (str. 49-54), prometna dozvola za traktor reg. oznake [registarska oznaka], prometna dozvola za vozilo reg. oznake [registarska oznaka], te su pročitani iskazi svjedoka AP, MP i ČP, te iskaz tužiteljice IP, kao i ponovno saslušanje tužiteljice na okolnost o plaćanju obroka kredita odnosno da li je iste plaćala preko žiroračuna OPG-a ili putem općih uplatnica te tko je naveden kao obveznik plaćanja: tužiteljica kao fizička osoba ili OPG tužiteljice (str. 114-115), te je izvršen uvid u naloge za plaćanje (str. 117-138).

11. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju odredbe članka 8. Zakona o praničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92, 112/99,117/03, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/2022, 155/23, dalje u tekstu - ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su tužiteljica i prednik tužene zaključili Ugovor o kreditu broj 136- 110/2007 11. travnja 2007., kojim Ugovorom je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku potrošački kredit u iznosu 47.647,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok vraćanja od 5 godina, te je navedeni kredit isplaćen na račun trgovačkog društva Agria d.o.o.,

- da je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila nositeljica Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (dalje OPG) i da je zatražila kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije – traktora,

- da su tužiteljica i njezina obitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u sklopu svog OPG-a obrađivali poljoprivredno zemljište i to oko 35 ha površine,

- da je OPG tužiteljice na svom poljoprivrednom zemljištu tada proizvodio duhan i kamilicu, dok se sada bavi samo proizvodnjom kamilice,

- da je OPG tužiteljice proizvedeni duhan i kamilicu prodavao trgovačkim društvima Jan Spider i Virdžinija čime su ostvarivani prihodi,

- da je Ugovor o kreditu bio namjenski radi kupnje novog traktora marke New Holland, iz 2007. godine,

- da je tužena banka odobreni novac po kreditu isplatila na račun trgovačkog društva Agria d.o.o. od kojeg je tužiteljica kupila predmetni traktor,

- da su OPG tužiteljice i njezina obitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu radi kupnje novog traktora, u vlasništvu i posjedu imali još dva traktora i to IMT 577 i IMT 539,

- da je kao vlasnik predmetnog traktora (reg. oznake [registarska oznaka]) u prometnoj dozvoli upisana tužiteljica IP.

13. Kako je tužena banka osporila potrošačko svojstvo tužiteljici i potrošačku namjenu Ugovora o kreditu, sud je o tome odlučio kao o prethodnom pitanju.

14. Prema članku 3. točki 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje - ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (11. travnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., I, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

15. Nesporna je činjenica da je tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila nositeljica OPG-a. Prema Zakonu o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu isto predstavlja organizacijski oblik gospodarskog subjekta poljoprivrednika fizičke osobe koji radi stvaranja dohotka samostalno i trajno obavlja djelatnost poljoprivrede i s njom povezane dopunske djelatnosti, a temelji se na korištenju vlastitih i/ili unajmljenih proizvodnih resursa te na radu, znanju i vještinama članova obitelji.

16. Dakle, zadaća je ovog suda utvrditi na što je u svom rješenju posl. br. Gž- 656/2024-3 od 3. veljače 2025. prvostupanjskom sudu ukazao Županijski sud u Rijeci je li tužiteljica bila potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP-a.

17. Radi utvrđenja potrošačkog svojstva tužiteljice, sud je izveo dokaze saslušanjem same tužiteljice i svjedoka AP, MP i ČP.

17.1. Tužiteljica IP u svom iskazu (str. 63-64) navodi da je nositeljica OPG-a koje je 2007. godine obrađivalo oko 30-ak jutara zemlje. Proizvodili su duhan i kamilicu. Navedenu proizvodnju OPG je prodavao tvrtkama Jan Spider i Virdžinija. Ne sjeća se kolike prihode su ostvarivali tada od proizvodnje, ali to je bio izvor prihoda za njihovo kućanstvo. Navedeni kredit je podigla od tužene banke za potrebe kupovine traktora New Holland, znači kredit je bio namjenski. Novac od kredita tužena banka je isplatila direktno tvrtki Agria od koje su i kupili traktor. Tužiteljica navodi da je traktor kupila za osobne potrebe, a ne za potrebe OPG-a. Obradu zemlje za OPG su tada odrađivala druga dva traktora (IMT 577 i IMT 539). Traktor koji je kupila predmetnim kreditom je inače stajao i nikada nije obrađivao zemlju OPG-a. On je služio samo za prijevoz drva jer su imali centralno grijanje, renovirali su kuću pa su ga koristili i za takve radove, prevozili su građu i drugi repromaterijal. Isto tako, taj traktor im je znao poslužiti i za prijevoz životinja koje su služile za osobne potrebe. Navedeni traktor i dalje ima u vlasništvu i on i dalje služi samo za spomenuti prijevoz. Tužiteljica ističe da kada je kupila navedeni traktor za njega nisu imali potrebne priključke za obradu zemlje, tako da istim nisu niti mogli obrađivati zemlju. Napominje da je navedeni traktor korišten samo za osobne potrebe i ta svrha je od samog početka.

17.2. Svjedok AP, suprug tužiteljice u svom iskazu (str. 64-65) navodi da su predmetni traktor koji je kupljen novcem od kredita vidjeli na sajmu u Gudovcu i tada su kontaktirali tvrtku Agria d.o.o. koja se bavila prodajom tih traktora, a oni su ih dalje usmjerili na Addiko banku i s njima su sklopili predmetni ugovor o kreditu. Svjedok navodi da navedeni traktor služi njihovom kućanstvu za prijevoz drva, a to je godišnje oko 50-60 kubnih metara jer imaju centralno grijanje, a poslužio je i za prijevoz repromaterijala kada su renovirali kuću. Njihov OPG obrađuje sada oko 37 ha poljoprivredne površine, a 2007. godine je obrađivao isto otprilike toliko. Predmetni traktor nikada nije služio, a niti služi za obradu te poljoprivredne površine jer imaju druga dva traktora, a navedeno potvrđuje i činjenica da traktor New Holland sada na satu ima oko 6.600 sati, a da je obrađivao njihovu zemlju imao bi puno više. Navedeni traktor je cijelo vrijeme u funkciji. Kada su kupili navedeni traktor nisu imali priključke za obradu zemlje pa on nije mogao istu niti obrađivati, a takve priključke za njega nemaju niti danas. Cijelo to vrijeme imaju priključke za druga dva spomenuta traktora, IMT 577 i IMT 539. Kupljeni traktor New Holland osim za sam prijevoz drva služi i za izvlačenje drva iz šume kada ista izrade pa odvoze za vlastite potrebe, odnosno potrebe njihovog kućanstva.

17.3. Iz iskaza svjedoka MP (str. 65), proizlazi da mu je poznato da se tužiteljica IP i njezina obitelj bave poljoprivredom i da ima OPG. Isto tako zna da njezin OPG proizvodi kamilicu, a prije se bavio i proizvodnjom duhana. Sjeća se da su tužiteljica IP i njezin suprug AP prije imali dva manja traktora IMT 577 i IMT 539, a kasnije su kupili i novi traktor, no ne zna koje je on marke ali zna da je plave boje. Poznato mu je da navedenim traktorom pretežno upravlja AP i to za prijevoz, najčešće drva za njihove osobne potrebe. Nikada nije vidio da bi netko iz obitelji AP tim traktorom obrađivao poljoprivredne površine njihovog OPG-a, a za navedeni traktor, koliko je njemu poznato, nemaju niti priključke za obradu zemlje. Između ostalog, AP je navedenim traktorom vršio prijevoz šljunka i drva iz šume, kada bi iste izvlačili nakon izrađivanja.

17.4. Svjedok ČP u svom iskazu (str. 65-66), navodi da mu je poznato da se tužiteljica i njezina obitelj bave poljoprivredom, a misli da imaju OPG od kojeg je nositeljica IP. Njihov OPG proizvodi kamilicu, a prije su se bavili i proizvodnjom duhana. Od poljoprivredne mehanizacije, konkretno traktora, zna da imaju dva manja IMT-a i jedan veći koji su kupili 2007. godine, a radi se o traktoru marke New Holland, plave boje. Navedenim traktorima pretežno upravlja AP, a znaju ih voziti i BP i UP. Poznato mu je da traktor New Holland obitelj UP koristi isključivo u privatne svrhe, kao što je prijevoz drva iz šume, prijevoz građevinskog materijala i slično. Nikada nije vidio da navedeni traktor obrađuje poljoprivredno zemljište OPG-a IP, a redovito prolazi pokraj većine poljoprivredne površine koju obrađuje OPG IP i nikad nije na toj zemlji vidio spomenuti "plavi traktor".

18. Uzimajući u obzir zainteresiranost tužiteljice za ishod ovog postupka nakon što je tužena banka tijekom postupka istakla prigovor da tužiteljica nije imala svojstvo potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, sud smatra da iskazi tužiteljice IP i saslušanih svjedoka AP, MP i ČP nisu vjerodostojni te ih nije prihvatio. Naime, nije životno da osoba koja posjeduje OPG te je nositelj istog, novu poljoprivrednu mehanizaciju (traktor u vrijednosti 47.647,32 CHF) isključivo koristi u osobne svrhe, a ne za potrebe OPG-a.

18.1. Svi saslušani svjedoci iskazuju u bitnome isto kada navode da OPG tužiteljice obrađuje ''puno'' poljoprivredne površine (oko 35 ha), da u vlasništvu ima dva starija traktora marke IMT i traktor New Holland, međutim da traktor New Holland koji je kupljen predmetnim kreditom tužiteljica i njezin OPG ne koriste za obradu zemlje, već za prijevoz drva i životinja za vlastite potrebe, za vožnju i slično. Sud navedene iskaze nije prihvatio te ih smatra neuvjerljivima, pristranima i prilagođenima u korist tužiteljice.

18.2. U pogledu iskaza tužiteljice IP i njezinog supruga AP da navedeni traktor New Holland kupljen podignutim kreditom od tužene banke ne koriste u poslovne svrhe OPG-a jer za isti nisu imali, a nemaju niti sada potrebne priključke, sud smatra nevjerodostojnim, posebno iz razloga što je neživotno da tužiteljica ima u vlasništvu dva traktora marke New Holland, (kako to proizlazi iz prometnih dozvola str. 68-70, jedan kupljen 2007., a drugi 2023.), a da za traktor New Holland kupljen 2007. predmetnim kreditom i dalje nema potrebne traktorske priključke za obradu poljoprivredne površine. Uz navedeno, irelevantno je ima li tužiteljica i njezin OPG u vlasništvu i posjedu navedene priključke s obzirom da se navedene pokretnine mogu i posuditi ili unajmiti. U iskazu koji je tužiteljica dala na ročištu dana 1. listopada 2025. gdje je ostala kod svih svojih navoda danih 23. veljače 2024. navodi kako nije imala izbora osim prihvatiti ili ostaviti ponuđeni krediti koji je bio u CHF, da nije imala mogućnost pregovaranja niti je mogla utjecati na sadržaj ugovora te zbog rasta tečaja CHF odlučila isti otplatiti odjednom, a tvrtka Agria na sajmu u Gudovcu budući da je željela kupiti predmetni traktor ista tvrtka je ponudila mogućnost kredita, ali samo preko njihove banke tada Hypo Alpe Adria Banka odnosno današnja Addiko banka. Iz dostavljenih naloga za plaćanje uplate banci je vršila tužiteljica putem općih uplatnica.

18.3. U ponovljenom postupku sud je dopunski saslušao tužiteljicu na ročištu dana 1. listopada 2025. gdje je tužiteljica u cijelosti ostala kod svih navoda iz ranijeg iskaza od 23. veljače 2024. te istaknula kako je tvrtka Agria na sajmu u Gudovcu gdje su željeli kupiti predmetni traktor ponudila mogućnost kredita, ali samo preko njihove banke sadašnje Addiko banke te istaknula kako nije bila u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita te je isti otplaćivala od 2007. do 2009. te kako je CHF u međuvremenu rastao od nasljedstva u kojem je dobila određeni iznos novca odlučila je isti kredit otplatiti odjednom.

19. Analizirajući navedeni iskaz tužiteljice, uplatnice tužiteljice, predmetni ugovor o kreditu broj 136-110/2007 kao i zapisnik broj HBVZ2-000102-2007 od 10. travnja 2007. sud nalazi da tužiteljica kao nositelj OPG-a nema status potrošača te se ne može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz ranije navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu neovisno o tome što je u samom ugovoru od 11. travnja 2007. u čl. 2. navedeno kako se radi o potrošačkom kreditu.

20. Ovo tim više što iz odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu proizlazi i da je isti odobren tužiteljici za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, a takav stav ističe i Županijski sud u Vukovaru u presudi posl. broj Gž-303/2024-3 od 20. listopada 2025. navodeći kako se presude donijete u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti u potrošačkom kreditu u kojem je u ugovoru navedeno da je isti odobren radi kupnje poljoprivredne mehanizacije te po mišljenju tog suda ta mehanizacija koristila se i za potrebe OPG-a.

21. S obzirom da je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu te tijekom davanja iskaza pred sudom u ovom postupku, prema vlastitom priznanju, nositelj je OPG-a, valja ukazati da je odredbom članka 2. točka 4. Zakona o poljoprivredi (NN 66/01, 83/02), koji je bio na snazi u vrijeme realizacije kredita, bilo propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, dok je člankom 32. tog Zakona bilo propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo definirano člankom 2. ovoga Zakona osnovni oblik proizvodnog organiziranja u poljoprivredi, da se seljačka gospodarstva ili obiteljska poljoprivredna gospodarstva razvrstavaju u ciljne skupine - korisnike mjera poljoprivredne politike prema sljedećim kriterijima:

1. korištena poljoprivredna površina,

2. radna aktivnost u poljoprivredi,

3. vrsta poljoprivredne proizvodnje,

4. vrijednost prodaje poljoprivrednih proizvoda i

5. dohodak gospodarstva.

22. Dakle, fizička osoba, koja je nositelj OPG-a, nije uvijek i samo fizička osoba (jednako kao ni obrtnik), a iz spisu priloženih isprava, točnije kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije (str. 45-54) proizlazi da je tužiteljica podnijela kreditni prijedlog kao nositeljica OPG Cafuta Blaženka, za kupnju poljoprivredne mehanizacije, po kojem kreditnom prijedlogu joj je i odobren predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, u kreditnom prijedlogu je navedeno i da tužiteljica ima prijavljen OPG od 2003., da je u tom OPG-u zaposlena, da je sto posto vlasnik OPG-a IP, da je vrsta kredita kredit za kupnju motornih vozila – poljoprivredna mehanizacija, kao i da je svrha kredita kupovina poljoprivredne mehanizacije te je kao instrument osiguranja pod toč. 1. dužnik navedeno IP, poljoprivrednik, OPG IP od 2003., a redovni primitak ostvaruje po ugovorima o poslovnoj suradnji s poduzećem Jan - Spider d.o.o. Pitomača i poduzećem Hrvatski duhani d.d. Virovitica.

23. U pogledu uplata koje je tužiteljica vršila vezano za predmetni ugovor o kreditu sud ističe da se uplate vlasnika OPG-a ujedno i uplate tužiteljice jer OPG je nepravna osoba tj. nije pravni subjekt koji je odvojen od svog vlasnika, što znači da vlasnik OPG-a i sam OPG predstavljaju istu fizičku osobu u pravom i poreznom smislu osim ako OPG nije upisan kao obrt ili poslovni subjekt s obvezom pdv-a te se uplate tužiteljice ne mogu promatrati kao uplate fizičke osobe odnosno odvojene od OPG-a tužiteljice jer kako je to već navedeno sam OPG predstavlja istu fizičku osobu, stoga tužiteljica kao fizička osoba i tužiteljica kao nositeljica OPG-a predstavlja isti subjekt.

24. Nadalje sudu je također neprihvatljivo, nelogično i neživotno da bi tužiteljica kupovala poljoprivrednu mehanizaciju predmetnim ugovorom o kreditu samo za potrebe svoje obitelji, bez da ta mehanizacija nije bila korištena u svrhe obavljanja poljoprivredne djelatnosti koju tužiteljica obavlja kao svoje zanimanje, odnosno kao vlasnica OPG-a, već da bi se traktor koji je kupljen predmetnim kreditom koristio samo za potrebe obitelji dok bi se sva ostala zemlja obrađivala ranije kupljenim traktorima. Nadalje, nova mehanizacija se kupuje upravo sa svrhom lakše i brže obrade zemlje, tim više što je poljoprivredna djelatnost koju OPG tužiteljice obavlja njezin jedini izvor prihoda, stoga sud smatra da je zaista neživotno i nelogično da se predmetni traktor nije koristio za potrebe OPG-a.

25. Nakon provedenog dokaznog postupka, smatra da na strani tužiteljice nedostaje potrošačko svojstvo, a samim time ne postoji niti pravni osnov tužbenog zahtjeva i zbog navedenih razloga sud nije provodio dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem kao niti druge dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

26. Slijedom svega navedenog, a zbog nedostatka svojstva potrošača na strani tužiteljice, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/2012, 103/14 i 118/14, 37/22, 138/23 dalje - Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13), te je tužiteljici, koja je izgubila parnicu, naloženo da tuženoj banci naknadi troškove postupka.

27. Tužena banka je uspjela u postupku u cijelosti, pa joj je tužiteljica dužna naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka. Tuženoj banci je kao potreban priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u visini 200,00 eura, te sastava podnesaka od 22. prosinca 2023., od 14. veljače 2024., od 25. rujna 2025. i 31. listopada 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u visini 200,00 eura za svaki, ukupno 800,00 eura, sastav odgovora na žalbu od 7. lipnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u visini 200,00 eura. Na osnovano zatraženi trošak parničnog postupka ukupno 1.200,00 eura sud je na temelju Tbr. 46. Tarife zaračunao PDV od 25% u visini 300,00 eura što ukupno iznosi 1.500,00 eura te istom trošku treba pridodati i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 eura.

28. Tuženoj je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.513,27 eura, koji trošak joj je tužiteljica dužna nadoknaditi zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude. Uz navedeno, tuženoj na dosuđeni trošak parničnog postupka pripada zatezna kamata na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a.

29. Iz svih obrazloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

30. S obzirom da sud nije odlučivao o visini tužbenog zahtjeva, smatra se nesvrsishodno udovoljiti manifestacijskom zahtjevu tužiteljice da se tuženoj banci naloži dostava dokumentacije vezane uz Ugovor o kreditu broj 136-110/2007, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Virovitici 5. studenoga 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužiteljicu - OD Volić&Ružička&Cabadaj Cafuta d.o.o.

2. Za tuženu – OD Kožul & Petrinović d.o.o.