REPUBLIKA HRVATSKA

P-1112/2025

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stalna služba u Drnišu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stalna služba u Drnišu, po sucu ovog suda Lovranki Grabić-Abramac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Jošku Atlagiću, odvjetniku u [adresa], protiv tužene OTP banke Hrvatska d.d., OIB:52508873833, [adresa], zastupana po OD Marinović i partneri j.t.d., Zadar, Plemića Borelli 1, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ĐĐ, odvjetničke vježbenice u OD Marinović i partneri j.t.d., Zadar, dana 10. studenog 2025. godine,

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se prigovor tuženika radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 129,84 EUR, kao nepravodoban.

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 42676/06 od dana 18. svibnja 2006. godine, kojeg su sklopili EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:52508873833, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:52508873833, tužitelju EĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčani iznos od 503,12 eura/3.790,77 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,62 eura/56,97 kuna od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 7,65 eura/57,64 kuna od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 8,66 eura/65,22 kuna od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 7,05 eura/53,14 kuna od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 8,02 eura/60,46 kuna od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 8,20 eura/61,81 kuna od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 12,69 eura/95,63 kuna od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 14,71 eura/110,86 kuna od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 13,95 eura/105,07 kuna od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 16,96 eura/127,78 kuna od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 18,41 eura/138,74 kuna od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 22,80 eura/171,81 kuna od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 25,91 eura/195,19 kuna od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 21,89 eura/164,89 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 33,60 eura/253,18 kuna od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 28,52 eura/214,88 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 29,34 eura/221,06 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 34,04 eura/256,50 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 41,56 eura/313,12 kuna od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 33,40 eura/251,67 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 35,84 eura/270,04 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 32,73 eura/246,59 kuna od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 39,62 eura/298,52 kuna od 31.05.2011. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.996,54 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prikazao ovom sudu tužbu dana 15. studenog 2022. godine, u kojoj navodi kako su tužitelj i tužena dana 18. svibnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 42676/06, kojim je tužena, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.625,00 CHF prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita bio šezdeset mjeseci kroz otplatu jednakih mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti od 210,29 CHF. Tužitelj navodi kako označeni kredit nije konvertiran u valutu EUR, da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa, koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 6,99 % godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tužitelj navodi kako tužena prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tečaj CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita porastao i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, da je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tužene, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao što je ugovorena i odredba kojom je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj navodi kako su navedene odredbe ugovora o kreditu protivne načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl.81. i čl.82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.), te čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.102. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj dodaje kako su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je u toč.I potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tužena sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužna vratiti sve što primila na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina, kako prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl.1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“. Sukladno st.3. istog članka, „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Tužitelj ukazuje na odredbu čl.1115 ZOO-a, koja propisuje kako u situaciji kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona, te je postavio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 42676/06 od 15. svibnja 2006. godine, te nalaže tuženoj isplatiti tužitelju novčani iznos od 4.000,00 kuna, zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. Tužena je u svom odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništenosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno utuženih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u CHF), prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, ističući da je tužba neuredna i nepodobna za daljnje postupanje, te kako se u cijelosti se protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima, osporavajući pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te predlažući da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani, tj. podredno kao takvi odbace, uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku. Tuženik navodi kako je njegovo nesporno sjedište u [adresa], te je temeljem odredbe čl.48. st.1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu. Ukazuje kako tužitelj prethodno mora dokazati u ovom predmetu da je on doista bio potrošač, te da sukladno odredbi čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) mora dokazati dva uvjeta, prvi da se radi o fizičkoj osobi i drugi da ona sklapa pravni posao ili djeluju na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već isključivo u osobne nekomercijalne svrhe. Ističe kako tužitelj nema više pravni interes za vođenje ove parnice, jer je on u cijelosti vratio predmetni kredit predniku tuženiku sukladno odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, zbog čega je zasnovani pravni odnos između ugovornih stranaka okončan, jer je prestao ispunjenjem ugovornih obveza, radi čega podnesenu tužbu tužitelja treba u ovom predmetu odmah odbaciti, te kako se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer je odredbom čl.118. ZPP-a propisano da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a, zbog čeg bi se potraživanje iz tužbe podnesene tek dana 15. studenoga 2022. godine smatralo da je u zastari. Nadalje dodaje kako je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. godine tužitelj s prednikom tuženika nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, kamati kao i načinu na koji ona može ubuduće utjecati na njegovu visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja, a prednik tuženika ga je čak i posebno obavještavao o svakoj promjeni njezine visine za vrijeme trajanja povrata njegove novčane mjesečne obveze, pa prednik tuženik doista nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je tada imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu, a kako je tužitelj želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike tako ugovorene valutne klauzule, te je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima je predmetni ugovor sklopljen, a što je potvrdio i solemnizacijom ugovora o kreditu. Nadalje tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamati, promjenjivoj kamatnoj stopi i drugo jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti, a kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Zaključno tuženik ističe da, suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično, te kako ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Tužena predlaže da se tužbeni zahtjev, kao i svi podredno postavljeni kumulirani zahtjevi tužitelja, po svim osnovama u cijelosti odbiju kao neosnovani, uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Po zaprimanju odgovora na tužbu tužitelj je naveo kako u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a kako u konkretnom slučaju tužitelj ima prebivalište u [adresa]. Navodi kako temeljem Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP, govori kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, zbog čega se ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu čl.3. Direktive, te tužitelj naglašava kako se u konkretnom slučaju nije posebno pregovaralo. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelj ističe kako se u ovoj pravnoj stvari radi se o stjecanju bez osnove u kojemu je zastarni rok pet godina (čl.225. Zakona o obveznim odnosima), te ističe i činjenicu da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa („slučaj Franak“) dana 4. travnja 2012. godine prekinut tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora 13. lipnja 2014. godine u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći iznova, o čemu je riješeno u Odluci Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Tužitelj ističe kako njegovo potraživanje navedeno u tužbi proizlazi kao posljedica pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, kao i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, te je istaknuo protivljenje dokazima predloženim od strane tuženika. U odnosu na prigovor radi prebijanja tužitelj ističe da se istome protivi, budući ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju a opreza radi tužitelj ističe prigovor zastare u odnosu na eventualnu tuženikovu tražbinu koju želi staviti u prijeboj, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Po zaprimanju podneska tužitelja od 14. prosinca 2022. godine, tuženik je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te je naveo kako se pozivajući na sudsku praksu navedenu u odgovoru na tužbu, a koju tužitelj paušalno osporava, isključivi teret dokazivanja da je tužitelj potrošač u smislu odredbi ZPP-a i ZP-a je na samom tužitelju. Tuženik je za istaknuti prigovor prijeboja naveo kako se radi o procesno- pravnom prigovoru, kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženik ističe uvjetno postojanje svoje tražbine, ukoliko sud ocijeni osnovanim postojanje njegove tražbine.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je uredio toč.II tužbenog zahtjeva, te potraživao isplatu ukupnog iznosa od 503,12 eura/3.790,77 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, uvećano za trošak parničnog postupka.

6. Tuženik je nakon uređenja tužbenog zahtjeva istaknuo kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev, te je naveo kako ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, ustraje u prigovoru radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 129,84 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos do isplate.

7. Odlučujući o prigovoru tuženika da je uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj preinačio tužbu, sud je utvrdio kako se ne radi o objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva iz čl.190. i čl.191. ZPP-a, budući da označavanje iznosa kojeg tužitelj potražuje nakon provedenog vještačenja ne predstavlja promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva kako smatra tuženik, a niti je zahtjev povećan, zbog čega ovaj sud nije trebao odlučivati o dopustivosti preinake tužbe. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na zapisniku sa sjednice održane dana 27. svibnja 2024. godine broj Su-IV-123/2024-5, potrošači kao tužitelji imaju pravo nakon vještačenja povećati zahtjev za obeštećenje sukladno izračunu sudskog vještaka, te imaju pravo dobiti povećani dio tužbenog zahtjeva, budući zastare potraživanja za povećani dio obeštećenja nema.

8. U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 1.320,00 eura, te se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe čl.457. -čl.467.a Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), postupak u sporovima male vrijednosti.

9. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je donio Rješenje i presudu poslovni broj P-2288/2022 dana 11. srpnja 2024. godine, kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, odnosno kojom presudom je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 42676/06 od 18. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 503,12 EUR/3.790,77 HRK, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz obvezu tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak.

10. Po žalbi tuženika Županijski sud u Rijeci Rješenjem poslovni broj Gž- 1217/2024 od 7. svibnja 2025. godine uvažio je žalbu tuženika i ukinuo Presudu Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2288/2022 od 11. srpnja 2024. godine, ispravljeno Rješenjem tog suda od 15. srpnja 2024. godine, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu postavio prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine sa tražbinom tuženika, a koji je prigovor u odgovoru na tužbu bio paušalne naravi, bez jasno izražene visine protutražbine tuženika, a precizirani zahtjev za prebijanje tražbine tužitelja naveden je u podnesku zaprimljenom u sudu dana 1. veljače 2024. godine i definiran iznosom od 129,84 EUR za pojedine iznose koji su dospijevali od 10. lipnja 2006. do 10. prosinca 2008. godine, što je tuženik učinio nakon zaključenja prethodnog postupka 13. rujna 2023. godine. Sud je ovaj prigovor odbacio, jer je podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka, a i zbog zastare, jer se prebijanje traži za period od 10. lipnja 2006. do 10. prosinca 2008. godine, a osim toga, traženo potraživanje nije moguće prebiti, s obzirom da kolektivna tužba za zaštitu potrošača ne prekida zastaru potraživanja tuženika, zbog čega je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja je utemeljen u cijelosti.

13. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 42676/06 od 18. svibnja 2006. godine (list spisa 6-9), Otplatnog plana (list spisa 10- 13), Knjigovodstvene kartice kredita (list spisa 14-21), Nalaza i mišljenja Vještačenja Bijelić od 30. studenog 2023. godine (list spisa 234-239), saslušanjem tužitelja (list spisa 210- 211), Uvjerenja o vlasništvu vozila Centra za vozila hrvatske d.d., Stanica za tehnički pregled vozila H-149 CVH STP "EuroDrniš" Klasa:034-03/25-01/17638, Urbroj:251-763-049/1257-25-1 od 18. lipnja 2025. godine (list novog spisa 18), Dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Šibensko-kninska, Policijska postaja Drniš Klasa:211-02/25-07/1308, Urbroj:511-13-09-25-2 od 16. rujna 2025. godine sa prilozima (list novog spisa 25-36), Ugovora o darovanju motornog vozila (list novog spisa 37-38), te Dopisa Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Šibenik, Ispostava Knin Klasa:410-01/25-01/84, Urbroj:513-07-15-02-25-2 od 17. rujna 2025. godine (list novog spisa 39).

14. Nesporno je među strankama:

- kako su tužitelj i tuženik u [adresa] dana 18. svibnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 42676/06, kojim ugovorom je tužitelju, kao korisniku kredita, tužena, kao kreditor, odobrila kredit u iznosu od 10.625,00 CHF, bez određene namjene, s rokom otplate na šezdeset mjeseci, promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 6,99% godišnje;

- kako je tužitelj zadnju otplatnu ratu kredita podmirio dana 30. svibnja 2011. godine;

- kako je tužitelj u svom stranačkom iskazu naveo kako je u poslovnici prednika tuženika u [adresa] zaključio predmetni ugovor o kreditu, da ga je u poslovnici primila službenica banke i kazala da je najpovoljnija valutna klauzula tečaja u odnosu CHF, te da se radi o povoljnijem kreditu u odnosu na ostale, kako mu nije ništa objašnjavala niti iskazivala upozorenja na eventualne rizike sklapanja ugovora u CHF, a kako on nema financijskih znanja i kako nije bio obaviješten o rizicima ugovaranja tog tečaja. Naveo ej kako je kredit podigao kako radi kupnje osobnog vozila, za osobne potrebe, da nije nikada imao obrt, poduzeće ili slično, da mu je početna rata bila nekih 850,00 do 900,00 kuna, što mu je tad bilo prihvatljivo, s obzirom na njegovu plaću, a kako je tijekom otplatnog razdoblja taj iznos porastao u znatnoj mjeri, tako da mu je rata jedno vrijeme dosezala iznos od 1.200,00 do 1.300,00 kuna, te da je znao za to povećanje, ne bi sklopio ugovor u CHF. Tužitelj je dodao kako je mjesečne anuitete plaćao on osobno, odnosno dok je bio na radu u Njemačkoj, njegova sestra u Splitu, kako prije potpisivanja ugovora o kreditu isti nije pročitao, da je bio svjestan eventualnog povećanja mjesečnog anuiteta, ali ne u iznosima koji su bili povećani, jer da je to znao, odustao bi od sklapanja ugovora po uvjetima iz istog;

- kako je vještak " [obrt]", obrt za usluge vještačenja [adresa], u svom Nalazu i mišljenju od 30. studenog 2023. godine naveo kako je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu s uključenim takozvanim negativnim razlikama ili pojedinačno po mjesecima iznosi 503,12 eura (3.790,77 kuna).

15. Sporno je među strankama da li tužitelju pripada zaštita potrošača od korištenja ugovorenih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, odredbi kojom je ugovorom redovna kamatna stopa utvrđena promjenjivom kroz tužiteljevu obvezu plaćanja kreditnih anuiteta, sukladno jednostranom odlukom tuženika, te da li je došlo do pretplate iznosa kreditnih anuiteta na ime kamate uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 42676/06 od 18. svibnja 2006. godine.

16. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/03), a odredbom čl.81. tog Zakona je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, odnosno u ovom slučaju banke.

17. Odredbom čl.84. Zakon o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorene odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je pravomoćno potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Presudom Pž-6637/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđena je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta vezana za glavnicu u CHF, utvrđeno kako u situaciji da je izvršena konverzija kredita, odnosno da je sklopljen dodatak ranije sklopljenom ugovoru, tužitelju pripada pravo na isplatu razlika s osnova ništetnih odredbi do sklapanja dodatka i to iz razloga što sukladno Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine tužitelju je kao potrošaču zajamčena apsolutna zaštita i potpuna restitucija u pogledu isplate koristi koju je tuženik kao kreditor stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra da je odredba ugovora o kreditu o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini kamatne stope ništetna, s obzirom da je takvom odredbom došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, za što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, s tim da je odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 47/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovane postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl.118. ZZP-a, koji je Zakon bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utvrđeno je kako je zastara potraživanja tužitelja prekinuta dana 4. travnja 2012. godine podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, dok je počela teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke povodom te tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. godine, a imajući u vidu da je tužba podnesena dana 15. studenog 2022. godine i uzevši u obzir zastarni rok od pet godina, utvrđeno je kako u ovoj pravnoj stvari nije zastario niti jedan dio potraživanja tužitelja.

21. Odredbom čl.115. ZOO-a propisan je opseg vraćanja, te se navodi kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Odredbom čl.323. st.1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora smaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Odredbom čl.1111. st.1. ZOO-a propisano je da kad jedan dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3. istog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Odredbom čl.502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te je u tom slučaju sud vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a člankom 6. st.3. Zakona o sudovima ("NN" broj 28/13) je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

25. Sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz " [obrt]", obrt za usluge vještačenja [adresa], kao stručan i objektivan, odnosno izrađen sukladno pravilima financijsko-računovodstvene struke, a na temelju dokumentacije koja je dostavljena u sudski spis, a u kojem nalazu je vještak utvrdio da ukupno preplaćene kreditne obveze tužitelja u razdoblju otplate kredita od 24. svibnja 2006. do konačne otplate kredita 30. svibnja 2011. godine u odnosu na kamate i razlike tečaja iznose 503,12 eura/3.790,77 kuna.

27. Na traženje suda podataka o kupoprodajnom ugovoru ili drugoj ispravi temeljem koje je došlo do promjene vlasništva vozila marke "Volkswagen Golf 1.9D TDCL", godina proizvodnje 1995., broj šasije [broj šasije], Policijska postaja Drniš je dostavila kupoprodajni ugovor i popratnu dokumentaciju, iz koje je razvidno da je vlasnik navedenog vozila bio DĐ, [adresa], registarske oznake [registarska oznaka], a da je promjena registarske oznake [registarska oznaka] uslijedila na ime EĐ, [adresa], te promjena prava vlasništva nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji motornog vozila između DĐ i EĐ **.**.2006.. Uz dopis su dostavljeni podaci o vozilu i tehničkom pregledu, knjižica vozila na vlasnika DĐ i EĐ, te Ugovor o darovanju motornog vozila od 24. svibnja 2016. godine između EĐ iz [adresa] i UĐ iz [adresa].

28. Slijedom iznijetog, sud je u cijelosti prihvatio osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 503,12 eura/3.790,77 kuna, s obzirom da se radi o stjecanju bez osnova i budući je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika, a sukladno odredbi čl.346. u svezi čl.349. i čl.1085. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), budući su ugovorne odredbe ugovora o nenamjenskom kreditu utvrđene ništetnim, što ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, kako bi ostvarila pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, te je o istom odlučeno kao u toč.I i II izreke ove presude.

29. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl.183. st.1., a u svezi čl.29. ZOO-a.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, u svezi čl.155. ZPP-a, a sud je prihvatio opravdanim zahtjev tužitelja za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe 100,00 eura, sastav podneska od 14. prosinca 2022. godine, od 19. siječnja 2023. godine, od 6. rujna 2023. godine, od 5. prosinca 2023. godine, od 11. siječnja 2024. godine, svaka radnja po 100,00 eura, pristup na ročište 14. rujna 2023. godine, 4. listopada 2023. godine, 4. lipnja 2024. godine, sastav podneska od 25. kolovoza 2025. godine, pristup na ročište 10. rujna 2025. godine i 14. listopada 2025. godine, svaka radnja po 100,00 eura, ukupno 1.200,00 eura, uvećano za PDV od 25%, što iznosi 300,00 eura, sveukupno 1.500,00 eura, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 eura, trošak sudske pristojbe na presudu od 13,27 eura i trošak vještačenja od 470,00 eura, sveukupno 1.996,54 eura, o čemu je riješeno kao u toč.III izreke ove presude.

U Drnišu, 10. studenog 2025. godine

S U D A C:

Lovranka Grabić-Abramac

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranka, a o žalbi odlučuje županijski sud iz čl.4. st.4. i čl.5. st.1. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" 67/18) i čl.50. st.4. Pravilnika o radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. odvj. Joško Atlagić, [adresa],

2. OD Marinović i partneri j.t.d., Zadar, Plemića Borelli 1