P-13044/2019-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice ŽHJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Impuls-Leasing d.o.o., OIB 65918029671, Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Ane Golaši Comisso, odvjetnice i punomoćnika tuženika Karla Golubića, odvjetnika, a po objavi presude dana 10. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa 188,99 EUR.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 01220 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 4.9.2008., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute Ugovora, uz koju je vezana glavnica za švicarski franak u dijelu koji glasi:

"Svi novčani iznosi navedeni u ovom zahtjevu/ugovoru o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti (valuta ugovora) predstavljaju novčane iznose u valuti švicarski franak (CHF)."

II. Nalaže se tuženiku Impuls-Leasing d.o.o., OIB 65918029671, da tužiteljici ŽHJ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.440,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 0,30 EUR od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 2,16 EUR od 11.11.2008. do isplate

- na iznos od 19,79 EUR od 11.11.2008. do isplate

- na iznos od 13,25 EUR od 04.12.2008. do isplate

- na iznos od 26,54 EUR od 09.02.2009. do isplate

- na iznos od 27,14 EUR od 12.03.2009. do isplate

- na iznos od 29,27 EUR od 12.03.2009. do isplate

- na iznos od 27,40 EUR od 16.04.2009. do isplate

- na iznos od 27,43 EUR od 15.05.2009. do isplate

- na iznos od 21,49 EUR od 16.06.2009. do isplate

- na iznos od 16,93 EUR od 10.07.2009. do isplate

- na iznos od 19,53 EUR od 21.09.2009. do isplate

- na iznos od 23,66 EUR od 12.10.2009. do isplate

- na iznos od 22,32 EUR od 13.11.2009. do isplate

- na iznos od 20,30 EUR od 10.12.2009. do isplate

- na iznos od 23,66 EUR od 18.01.2010. do isplate

- na iznos od 24,47 EUR od 18.02.2010. do isplate

- na iznos od 29,08 EUR od 16.03.2010. do isplate

- na iznos od 27,92 EUR od 16.04.2010. do isplate

- na iznos od 32,12 EUR od 17.05.2010. do isplate

- na iznos od 31,47 EUR od 14.06.2010. do isplate

- na iznos od 33,87 EUR od 15.07.2010. do isplate

- na iznos od 48,81 EUR od 17.08.2010. do isplate

- na iznos od 45,50 EUR od 17.09.2010. do isplate

- na iznos od 59,23 EUR od 19.10.2010. do isplate

- na iznos od 52,43 EUR od 15.11.2010. do isplate

- na iznos od 46,07 EUR od 10.12.2010. do isplate

- na iznos od 63,28 EUR od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 72,84 EUR od 19.01.2011. do isplate

- na iznos od 63,39 EUR od 18.02.2011. do isplate

- na iznos od 65,29 EUR od 17.03.2011. do isplate

- na iznos od 61,34 EUR od 12.04.2011. do isplate

- na iznos od 62,21 EUR od 12.05.2011. do isplate

- na iznos od 80,54 EUR od 14.06.2011. do isplate

- na iznos od 79,40 EUR od 13.07.2011. do isplate

- na iznos od 97,20 EUR od 16.08.2011. do isplate

- na iznos od 95,84 EUR od 16.09.2011. do isplate

- na iznos od 83,57 EUR od 11.10.2011. do isplate

- na iznos od 82,53 EUR od 18.11.2011. do isplate

- na iznos od 78,78 EUR od 13.12.2011. do isplate

- na iznos od 84,39 EUR od 14.01.2012. do isplate

- na iznos od 87,69 EUR od 19.02.2012. do isplate

- na iznos od 88,52 EUR od 12.03.2012. do isplate

- na iznos od 86,19 EUR od 13.04.2012. do isplate

- na iznos od 86,93 EUR od 16.05.2012. do isplate

- na iznos od 89,01 EUR od 14.06.2012. do isplate

- na iznos od 87,10 EUR od 11.07.2012. do isplate

- na iznos od 87,83 EUR od 15.08.2012. do isplate

- na iznos od 85,38 EUR od 15.09.2012. do isplate

- na iznos od 82,33 EUR od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 85,73 EUR od 19.11.2012. do isplate

- na iznos od 87,31 EUR od 13.12.2012. do isplate

- na iznos od 87,30 EUR od 13.01.2013. do isplate

- na iznos od 82,17 EUR od 18.02.2013. do isplate

- na iznos od 85,06 EUR od 18.03.2013. do isplate

- na iznos od 86,86 EUR od 11.04.2013. do isplate

- na iznos od 84,41 EUR od 10.05.2013. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 11.06.2013. do isplate

- na iznos od 77,77 EUR od 10.07.2013. do isplate

- na iznos od 80,48 EUR od 18.08.2013. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.040,10 EUR sa zateznim kamatama tekućim taj iznos od 2.9.2013. pa do isplate kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Impuls-Leasing d.o.o., OIB 65918029671, da tužiteljici ŽHJ, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.123,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. studenog 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 597,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. studenog 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 4. rujna 2008. sklopila Ugovor o operativnom leasingu broj 01220, svrha kojeg kredita je financiranje troškova kupnje osobnog automobila te je ugovoren iznos naknade za leasing od 20.484,44 CHF te ostatak vrijednosti od 8.462,20 CHF koji se isplaćuje sa posljednjom otplatnom ratom, a koji odobreni iznos se isplaćuje trgovcu u kunama, sve na rok od 60 mjeseci. Tuženik nije izvršio isplatu ugovorenog iznosa u CHF, već u kunama, dok je tužiteljici rata anuiteta bila vezana uz švicarski franak, koja je uplatu vršila svaki mjesec u protuvrijednosti u kunama. Tužiteljica drži da je tuženik protivno odredbi čl. 3. i čl. 4. Zakona o bankama zaključio sa tužiteljicom "Ugovor o kreditu". Kako tuženik nije niti jedna od osoba navedenih u čl. 4. Zakona o bankama, isti nije mogao sklopiti ugovor o kreditu sa tužiteljicom, a posebno ne sa valutnom klauzulom u drugoj valuti, različitoj od domicilne valute. Tuženik je trgovačko društvo, ali ne i kreditna institucija, slijedom čega je isti sklopivši ugovor o kreditu sa tužiteljicom u stranoj valuti postupio protivno kogentnim normama Zakona o bankama kojima su taksativno navedene osobe koje mogu pružati bankarske usluge. Tužiteljica drži kako je ugovaranje valutne klauzule kao zaštitne klauzule, u konkretnom slučaju ugovoreno protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti. Svrha valutne klauzule je zaštita vjerovnika ukoliko dođe do većih poremećaja vrijednosti domaće valute u odnosu na referentne valute, no tuženik nije kreditna institucija već trgovačko društvo sa ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u [adresa] pa stoga ne postoji nikakva posljedica za tuženika u promjeni tečaja švicarskog franka u odnosu na domicilnu valutu. Nije sporno da je isplatu ugovorenog iznosa kredita izvršena u kunama, a ne u švicarskim francima. Ugovorne odredbe se imaju tumačiti u skladu sa pravom voljom ugovornih stranaka, ali i sadržajem i smislom zakonskim odredaba. U konkretnom slučaju radi se o tekstu ugovora koji je naprijed sa otisnutim sadržajem pripremio i predložio tuženik, koji po svojoj namjeni predstavlja i opće uvjete ugovora, čime je tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, imajući u vidu čl. 296. i čl. 320. st. 1. ZOO-a. Tužiteljica ističe kako nikada sa tuženikom nije pojedinačno pregovarala o odredbama ugovora, već je na potpis dobila unaprijed sastavljeni obrazac ugovora, koji je mogla samo ili potpisati ili ne. Slijedom navedenog nedvojbeno je da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora koji je predložio tuženik po principu "uzmi ili ostavi". Tuženik je opisanim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita između ostalog i predmetni Ugovor broj 01220, koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kako trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti. Sklapanjem ugovora o kreditu u švicarskim francima tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik tužiteljicu nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužiteljicu kao potrošača o četiri činjenice, i to o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone potpuno izvjestan, o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valute klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica je s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, nije imala izbora osim sklopiti ugovor kojim je glavnica vezana za CHF. Slijedom navedenog, ništetne su odredbe "Ugovora o kreditu" broj 01220 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, bez konkretnih parametara i uvjeta koja je u suprotnosti sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specijalis, prema kojoj odredbi je dug tužiteljice postao promjenjiva kategorija na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredbu o operativnom leasingu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 42.716,96 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1.Tužiteljica je u podnesku od 25. travnja 2025., a nakon provedenog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, smanjila tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potraživala isplatu. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen predmetni podnesak tužitelja nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe, to se temeljem čl. 193. st. 2. ZPP smatra kako je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe pa je riješeno kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe da je predmet ovog spora Ugovor o operativnom leasingu, a ne Ugovor o kreditu te da se na tuženika ne primjenjuju odredbe tada važećeg Zakona o kreditnim institucijama (NN 159/13) jer nije kreditna institucija. Ukazuje da tuženik nije kreditna institucija već trgovačko društvo koje, između ostalog, ima registriranu i djelatnost kreditiranja, zbog čega se na njega ne primjenjuju odredbe na koje se tužiteljica poziva. Ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužiteljice o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Zakon o obveznim odnosima izričito dozvoljava ugovaranje valutne klauzule. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO koji propisuje slobodu uređivanja ugovornih odnosa. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO. Valja istaknuti kako članak 22. stavak 1. ZOO ne razlikuje pojedine strane valute, već je temeljem naprijed citirane odredbe dozvoljeno ugovarati valutnu klauzulu u bilo kojoj stranoj valuti. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu se različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. U odnosu na tužbene navode prema kojima je tuženik tužiteljicu propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene u potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik navodi kao su svi navodi tužiteljice netočni. Tužiteljica ne spominje da je prije sklapanja Ugovora zaprimila Informativnu ponudu za operativni leasing s ostatkom vrijednosti - 5591 od 20. kolovoza 2008., sastavljenu od tadašnje zaposlenice tuženika gospođe ŽH, sestre tužiteljice, u kojoj je detaljno i jasno obrazložen otplatni plan. Teško je za pretpostaviti da bi gospođa ŽH najbližem članu obitelji, ovdje tužiteljici sastavila ponudu kojom bi ju oštetila. Iz priložene informativne ponude je kao datum izdavanja vidljiv 20. kolovoza 2008., na kojoj se i temelji sam Ugovor, dakle 15 dana prije sklapanja Ugovora. Navedeno upućuje na to da se tužiteljica u razdoblju od najmanje 2 tjedna raspitivala za različite mogućnosti financiranja. Sam protek vremena u trajanju od 2 tjedna od izdavanja informativne ponude do zaključenja Ugovora govori u prilog tvrdnji kako se tužiteljica informirala o svim elementima i uvjetima mogućih oblika financiranja koji se nalaze u ponudi tuženika i ostalim pružateljima sličnih usluga te se nakon pažljivog razmatranja odlučio za financijski proizvod operativnog leasinga s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti iz primjenu valutne klauzule u CHF. Tužiteljica nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenute presude donesenih u okviru Kolektivnog spora. Obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužiteljica temelji svoju tužbu više ne postoje, tužiteljica nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Zahtjev/ Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti br. 01220 (stranica 7-8 spisa), potvrdu tuženika od 2.12.2014. (stranica 9 spisa), račun R1 101896-1-1 od 3.9.2013. (stranica 10 spisa), pregled uplata (stranica 11-13 spisa), odluku o financiranju (OL) (stranica 37 spisa), informativnu ponudu za operativni leasing s ostatkom vrijednosti -5591 (stranica 38 spisa), stručni članak autora mr. sc. ČH, dipl. iur. .."Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", Pravo i porezi, br. 9/18 (stranica 39-51 spisa), dopis tuženika od 12.6.2019. upućen tužiteljici (stranica 173 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.,proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao primateljica leasinga, i tuženik, kao davatelj leasinga, zaključili navedeni Ugovor o operativnom leasingu, čiji je objekt motorno vozilo marke Škoda Fabia, nabavne vrijednosti 19.817,81 CHF plus 4.359,92 CHF na ime PDV, s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti plus 6.936,23 CHF plus 1.525,97 CHF na ime PDV, mjesečni obrok leasinga iznosi 279,02 CHF plus 61,38 CHF na ime PDV, a troškovi zaključenja Ugovora iznosili su 49,54 CHF plus 10,90 CHF na ime PDV. Ukupna naknada za leasing iznosila je 20.484,44 CHF (s uključenim PDV-om). Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta (švicarski franak) te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

6. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, na koju se tužiteljica poziva, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora. Osnovana je tvrdnja tuženika da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no međutim, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je cijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja pa je tako učinjeno i u ovom konkretnom slučaju. Suprotno tvrdnjama tuženika, tužiteljica kao primateljica leasinga ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, u svezi odredbe čl. 324. ZOO. Ovo i iz razloga jer je tuženik osporio u cijelosti pravnu osnovu tužbe. Točna je tvrdnja tuženika da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o operativnom leasingu, a ne ugovor o kreditu te da tuženik nije banka već trgovačko društvo koje, između ostalog, ima registriranu i djelatnost kreditiranja, zbog čega se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o bankama. Pri tome valja imati u vidu i odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;-u daljnjem tekstu: ZOO), a kojom je propisano kako se ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno navedenoj odredbi davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o operativnom leasingu kojim je tuženik dao tužiteljici objekt leasinga na korištenje uz naknadu.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi ugovora sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala kako je u rujnu 2008. odlučila "kupiti" novo vozilo marke Škoda Fabia koje je prethodno pronašla u autokući Škoda Štasni na Jankomiru. U toj autokući su joj ponudili sklapanje ugovora o leasingu upravo kod tuženika kao davatelja leasinga jer su sa njima surađivali. Poslovnica tuženika je bila udaljena doslovno 300 m od spomenute autokuće. Ona je prethodno imala ugovor o kreditu u EUR za vozilo koje je ranije koristila, također se radilo o Škodi Fabia i tu je sve bilo uredu pa je i u poslovnici tuženika to navela, odnosno napomenula kako bi voljela da leasing bude u valuti EUR. Ostalo joj je doslovno urezana u sjećanje rečenica djelatnika tuženika da sada svi uzimaju kredite odnosno leasinge u CHF i da bi bilo ludo i da ona tako ne učini budući da je tečaj doslovno bio u pola povoljniji od onog što je ona željela, odnosno leasinga u EUR. Nitko joj u autokući, a niti u poslovnici tuženika nije spominjao bilo kakve rizike glede sklapanja ugovora o leasingu u valuti CHF, odnosno o mogućem povećanju tečaja te valute. Vozilo je koristila za svoje vlastite potrebe. Na pitanje da li je u to vrijeme tuženik nudio sklapanje ugovora i u drugim valutama, konkretno u EUR tužiteljica je odgovarila kako je ona tražila sklapanje ugovora u EUR, no međutim rečeno joj je da svi sada sklapaju ugovore u valuti CHF jer je tečaj povoljniji te da razmisli o tome. Napominje kako je odluka na kraju bila njezina. Na pitanje, a nakon što joj je predočen dio zahtjeva koji prileži listu 7 spisa, a iz kojeg proizlazi da je sklapanje ugovora bilo moguće i u ostalim valutama navedenim u zahtjevu, da li je kod tuženika bilo moguće sklapanje ugovora i u ostalim valutama, tužiteljica odgovara kako jest, no kako je ona osoba koja nije u potpunosti financijski informirana i upućena, tada je prvi puta čula za mogućnost sklapanja ugovora u CHF te je na temelju ponude djelatnika zaključila da bi to za nju bila povoljnija opcija.

7.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22;-u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor zaključen 4. rujna 2008. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti kojim je tuženik dao tužiteljici na korištenje objekt leasinga (motorno vozilo marke Škoda Fabia), da se tužiteljica kao primateljica leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga obvezala plaćati tuženiku davatelju leasinga određenu naknadu u valuti CHF. Nadalje, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno i da je tečaj CHF u razdoblju plaćanja te naknade rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta (švicarski franak) te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo je i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je naknada za korištenje bila vezana. Također je utvrđeno i da je Predmetni Ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju plaćanja naknade za korištenje, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa naknade za korištenje objekta leasinga koju tužiteljica mora plaćati tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak, a vezano za plaćanje naknade za korištenje. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Na takva utvrđenja suda bez utjecaja su navodi tuženika kako sam protek vremena u trajanju od 2 tjedna od izdavanja informativne ponude do zaključenja Ugovora govori u prilog tvrdnji kako se tužiteljica informirala o svim elementima i uvjetima mogućih oblika financiranja koji se nalaze u ponudi tuženika i ostalim pružateljima sličnih usluga te da se nakon pažljivog razmatranja odlučila za financijski proizvod operativnog leasinga s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti iz primjenu valutne klauzule u CHF jer ta činjenica ne dokazuje da je tuženik pregovarao sa tužiteljicom o spornim odredbama i upozorio je na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je naknada za korištenje bila vezana.

11. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor utvrđeno da je tuženik tim ugovorom dao tužiteljici na korištenje objekt leasinga (motorno vozilo marke Škoda Fabia). Tužiteljica je objekt leasinga koristila za svoje osobne potrebe, a ugovor je zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa na ime naknade za korištenje objekta leasniga, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan zaključenja ugovora i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos s naslova naknada za korištenje objekta leasinga s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku zaključenja ugovora uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužitelja glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod zaključenja ugovora i tečaja za valutu CHF na dan obračuna tuženika u odnosu na obveze za leasing po prodajnom tečaju Karlovačke banke d.d. za devize, iznosi ukupno 41.292,98 kn. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao primjedbi navodeći da je vještak iznos ostatka vrijednosti objekta leasinga uračunao pri utvrđivanju tečajne razlike, no da se navedeni iznos ne odnosi na korisnika leasinga obzirom je prodaja objekta leasinga izvršena trećoj osobi. U svom usmenom saslušanju od 6. listopada 2025. vještak je naveo kako u odnosu na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje koje je izradio, a koje su sadržane u podnesku od 25.2.2021. navodi da se radi o pravnom pitanju te je u zaključku nalaza i u nalazu prikazao razliku s naslova obveza za leasing rate u CHF-u po računima tuženika i kakve bi iste bile da se primjenjivao tečaj na dan zaključenja ugovora te u odnosu na predmet prodaje leasinga je posebno u stupcu pod toč. 3., na stranici 3. prikazao da iznos od 8.637,06 CHF predstavlja naknadu za prodaju vozila te je ista posebno iskazana s naslova promjene tečaja od 15.371,17 kn te ako se ista uzme u obzir ukupno iznosi razlika od 41.292,98 kn te ako sud smatra da se ista ne treba primijeniti iznos razlike se umanjuje za iskazanih 15.371,17 kn, a svi mjesečni iznosi su posebno iskazani. Na pitanje da li su u nalazu iskazane negativne razlike u razdoblju kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog, odgovara da u predmetnom ugovoru za razdoblja otplate nije bilo razdoblja s manjim tečajem odnosno negativnom tečajnom razlikom. Naprijed navedeni prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka je pravne prirode. Ovdje valja napomenuti kako je operativni leasing ugovor o najmu kojem je osnovni smisao korištenje predmeta leasinga u njegovom najboljem vijeku trajanja bez stjecanja vlasništva, ali i sa mogućnošću da korisnik leasinga otkupi predmet leasinga nakon isteka ugovora po ugovorenoj cijeni. Svrha ugovora o dugoročnom najmu vozila (operativni leasnig) je u korištenju (uporabi) predmeta (vozila) najma uz plaćanje za to ugovorene najamnine, a ne u stjecanju vlasništva na predmetu leasniga, jer po prestanku ugovora (istekom vremena, otkazom) najmoprimac - korisnik leasniga vraća vozilo vlasniku (najmodavcu - davatelju leasniga). Među ostalim, odredbama čl. 52. st. 1. i 3. Zakona o leasnigu ("Narodne novine" broj: 141/13; dalje u tekstu: ZL) propisan je i obavezni sadržaj ugovora o operativnom leasingu, dok je odredbom čl. 52. st. 7. ZL povjereno HANFA-i detaljnije pravilnikom propisati sadržaj ugovora o operativnom leasingu, što je i učinjeno Pravilnikom o sadržaju i obliku ugovora o leasingu te metodologiji izračuna efektivne kamatne stope ("Narodne novine" broj: 66/2014; dalje u tekstu: Pravilnik). Prema odredbi čl. 52. st. 3. t. 2. ZL, ugovor o operativnom leasingu obvezno sadrži i odredbu o ostatku vrijednosti objekta leasinga, a taj je pojam definiran odredbom čl. 12. Pravilnika kao “sporazumom utvrđena vrijednost objekta leasinga po isteku ugovorenog trajanja ugovora o operativnom leasingu, a koja utječe na izračun visine mjesečnih obroka”. Iz računa broj R1 101896-1-1 od 3. rujna 2013. koji je tužitelj izdao klijentu-kupcu JH proizlazi da je došlo do unovčenja motornog vozila po isteku ugovora o operativnom leasingu, odnosno da je objekt leasniga prodan trećoj osobi- JH za iznos od 54.082,70 kn, a ne tužiteljici, a u spisu nema podataka da bi upravo tužiteljica kupila pa i platila kupoprodajnu cijenu za objekt leasniga pa prema stavu ovog suda, glede zahtjeva za isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o leasingu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, tužiteljica nema pravo i na preplatu s osnove plaćenog ostatka vrijednosti vozila u iznosu od 54.082,70 kn jer nema dokaza da je ona platila taj iznos, niti to proizlazi iz analitičke kartice. Prema tome, osnovano tuženik ukazuje da je prodaja objekta leasinga izvršena trećoj osobi jer nema dokaza da bi tužiteljica platila kupoprodajnu cijenu s osnove prodaje objekta leasniga. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i usmeno očitovanje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine, osim u dijelu koji se odnosi na matematički izračun iznosa od 2.040,10 EUR (15.371,17 kn), a koji pak iznos predstavlja razliku u tečaju koja je se odnosi na kupoprodajnu cijenu s osnove prodaje objekta leasniga. Za taj iznos tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen (toč. III. izreke).

13.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru iznos od ukupno 3.440,42 EUR. Na taj iznos dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

14. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o operativnom leasnigu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su- IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

15. Glede odluke o troškovima parničnog postupka valja napomenuti kako je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je tužiteljica odbijena jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu (tako i Žs u Zagrebu u Gž- 3917/2022-4 od 28. ožujka 2023.). Uostalom, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema pravilima sadržanim u čl. 154. st. 2. ZPP narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016., odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017., odluka VSRH Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju temeljem iznijetog donijeta drugačija odluka o troškovima postupka, suprotno odredbi čl. 154. stavka 2. ZPP te je tužiteljici u cijelosti dosuđen trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 30.1.2020., 24.2.2020., 9.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 31.8.2020. i 6.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Priznat joj je trošak pristupa na ročište održano 17.2.2020. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, odnosno 25 % nagrade iz Tbr 7. toč. 1. Tarife, budući da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužiteljica odbijena. Priznat joj je i trošak sastavljanja podneska od 25.4.2025. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife, odnosno 25 % nagrade iz Tbr 7. toč. 1. Tarife, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kategoriji "ostalih" podnesaka u parničnom postupku, budući da istim tužiteljica dio tužbenog zahtjeva za isplatu iskazuje u valuti EUR. Sa preostalim zahtjevom za nadoknadom troška za sastavljanje navedenog podneska tužiteljica je odbijena. Za svaku navedenu radnju tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 103,13 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 101,26 EUR te trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

15.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 4.6.2020. i 9.3.2021. jer u tim podnescima ponavlja navode iznijete tijekom postupka pa ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

U Zagrebu, 10. studenog 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 101,26 EUR

2. tuženiku po punomoćniku