Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-87/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, III Pile 23, protiv tuženika GRAD ZADAR, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 24. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja KC te punomoćnice tuženika BC, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 10. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima Ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke, klasa:

Up/I-363-01/13-01/171, urbroj: 2198/01-1/4-13-3, od 9. ožujka 2013., te Ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke, klasa: Up/I-363-01/18-01/225, urbroj: 2198/01-2-8-13, od 2.siječnja 2019., zaključeni između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao Grada, pa stoga ti ugovori ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku GRADU ZADRU, Zadar, Narodni trg 1 (OIB: 09933651854), isplatiti tužitelju ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1 (OIB: 61238079664), iznos od 3.676,48 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 95,08 EUR od 8. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 3. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 27. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 3. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 8. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 30. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 7. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 23. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 13. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 380,33 EUR od 19. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 158,43 EUR od 27. srpnja 2023. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku GRADU ZADRU, Zadar, Narodni trg 1 (OIB: 09933651854), naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 624,83 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 9. ožujka 2013. i 2. siječnja 2019. zaključio dva ugovora o postavljanju i isticanju reklamne poruke, a da je tim ugovorima određeno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog panoa reklamne površine 11,94 m2 na zemljištu oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane u posjedovni list iste k.o. i to u iznosu od 31,69 eura (ranije 238,80 kuna) mjesečno, a za koju nekretninu tvrdi da je u privatnom vlasništvu. Pojašnjava da tuženik nije razlikovao situaciju kada se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe od situacije kada se ista reklama postavlja na nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, iako se u oba slučaja plaća naknada tuženiku regulirana ugovorom nakon što isti izda odgovarajuće rješenje.

Međutim, usprkos tome tuženik nije ovlašten naplaćivati naknadu za postavljanje reklama na nekretninama u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba jer to ne ulazi u djelokrug komunalnih poslova, te ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj: 30/95 i dr. – dalje ZKG), a niti iz odredbi Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ili propisa koji reguliraju financiranje jedinica lokalne i područne samouprave. Iz navedenog proizlazi da je tuženik zapravo neosnovano tužitelju obračunao i naplatio naknadu. U tužbi tužitelj se poziva i na pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ali i na odredbe Ustava Republike Hrvatske koji jamče poduzetničku i tržišnu slobodu te ravnopravnost u obavljanju registrirane djelatnosti. Prema shvaćanju tužitelja, ovakva tuženikova praksa ograničava poduzetničku slobodu budući da tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu, pri čemu to ograničenije nije propisano zakonom kako to traži čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske već podzakonskim aktom tuženika. Tužitelj smatra da su ranije spomenuti ugovori sklopljeni protivno zakonima i Ustavu, zbog čega je tuženik tužitelju naplatio i iznos od 3.676,48 eura na temelju ništetnog ugovora, odnosno bez pravne osnove.

2. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (str. spisa 28-30) navodi kako tužitelj neosnovano upire na ništetnost ugovora spomenutih u tužbi, pri čemu ne dokazuje ni jednu zakonsku pretpostavku ništetnosti nekog ugovora. Tvrdi i da reklamni pano nije postavljen na privatnoj nekretnini, već na zemljištu s upisanim pravom vlasništva u korist pravnog prednika ovdje tuženika. Nadalje, ističe da su ugovori zaključeni na temelju važećih Odluka o reklamiranju na području Grada [adresa], odnosno njenih izmjena (Glasnik Grada Zadra broj 28/10, 4/11, 4/12, 14/13, 4/18 i 7/18 – dalje Odluka Grada Zadra). Pritom naglašava da se presuda Visokog upravnog suda RH koju prilaže tužitelj uz tužbu ne može automatski odnositi i na Odluku Grada [adresa] na koju se poziva tuženik. Ističe da tužitelj niti ne navodi, a niti dokazuje da bi navedenu Odluku Grada [adresa] ikada osporavao u odgovarajućem upravnom ili sudskom postupku. Također ukazuje da tužitelj u tužbi ne ukazuje niti na jednu konkretnu odredbu zakona na koje se poziva a kojoj bi odredbi bile protivne odredbe spornih ugovora.

Konačno, tuženik smatra da ugovori nisu u suprotnosti niti s Ustavom Republike Hrvatske, da ni na koji način ne ograničavaju poduzetničku slobodu, a što da je vidljivo iz činjenice da je tužitelj za vrijeme trajanja ugovora nesmetano obavljao svoju djelatnost.

Ističe i prigovor zastare.

3. Na ročištu od 24. rujna 2025. tužitelj, u bitnome osporava navode odgovora na tužbu, te u prilog utvrđenja činjenice vlasništva spornih nekretnina dostavlja izvadak iz nacrta ZK uloška u postupku obnove zemljišnih knjiga za k. o. [katastarska općina], a uz koji prilog navodi da se postupak obnove zemljišnih knjiga vodi od 2018.

S druge strane tuženik i nadalje prigovara činjeničnim navodima tužitelja i priloženim dokazima ustrajući u tvrdnji da zemljište na kojem su bile postavljene reklame nije vlasništvo trećih osoba već upravo tuženika odnosno njegovog pravnog prednika. Na tom ročištu tuženik ukazuje da bi tužitelj uredno plaćao ugovorenu naknadu, ali i da su ovdje parnične stranke sporazumno raskinuli ugovor o postavljanju i isticanju reklamnih poruka i to 28. lipnja 2023., a da se radi upravo o ugovoru koji je predmet ovog postupka, slijedom čega smatra da nema uvjeta za vođenje parnice o utvrđenju ništetnosti ugovora kojega su stranke raskinule.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu i to: ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke od 9. listopada 2013. (str. spisa 6-8), ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke od 2. siječnja 2019. (str. spisa 9-11), posjedovni list (str. spisa 12), knjigovodstvenu karticu tužitelja (str. spisa 13-14), ZK izvadak (str. spisa 31), knjigovodstvenu karticu tuženika (str. spisa 32), odluku o reklamiranju na području Grada Zadra od 3. kolovoza 2010. (str. spisa 33-44, dalje Odluka), izvadak iz nacrta zemljišno knjižnog uloška (l.s. 50), izlist podataka o ZK predmetu (l.s. 51), sporazumni raskid ugovora o postavljanju i isticanju reklamnih poruka od 28. lipnja 2023. (l.s. 52), račune (str. spisa 53-54), bjanko zadužnica (str. spisa 56-58), Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o reklamiranju na području Grada [adresa] od 7. travnja 2011. (l.s. 59-60) i Odluku o reklamiranju na području Grada [adresa] od 11. svibnja 2023. (l.s. 62-73).

Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući da je činjenično stanje u dostatnoj mjeri razjašnjeno da bi se mogla donijeti odluka, pri čemu se napominje da je odbijen tužiteljev prijedlog za saslušanjem svjedoka OC.

U odnosu na dokazni postupak sud napominje da je tužitelj u spis u prilog svojih tvrdnji dostavio i sudsku praksu, odnosno odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti dva ugovora o postavljanju i isticanju reklamne poruke, koje su ugovore ovdje parnične stranke zaključile 9. listopada 2013. i 2. siječnja 2019., kao i zahtjev za isplatu iznosa od 3.676,48 eura koji je iznos tužitelj tuženiku platio na osnovu tih ugovora, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

9. U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da su ugovori navedeni u tužbenom zahtjevu zaključeni, nije sporan njihov sadržaj, kao ni činjenica da je, temeljem tih ugovora, tužitelj tuženiku isplatio utuženi iznos. Također između stranaka nije sporno niti da je međusobni ugovor iz 2019. sporazumno raskinut.

10. Ono što je u postupku sporno jest valjanost navedenih ugovora s obzirom na tvrdnju tužitelja da su oni sklopljeni na temelju tuženikove Odluke o reklamiranju na području Grada [adresa] od 7. travnja 2011. i njenih izmjena i dopuna objavljenih u Glasniku Grada Zadra broj 28/10, 4/11, 4/12, 14/13, 4/18, 7/18 i 2/20. Ovo stoga jer tužitelj u tužbi tvrdi da je navedena odluka protivna ZKG-u, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakonu o financiranju jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, ali i Odredbama Ustava Republike Hrvatske.

11. Pregledom priloženih isprava sud je utvrdio da su stranke najprije 9. listopada 2013. zaključile ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke prema kojem ugovoru je tužitelj kao korisnik na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] postavio reklamni pano dimenzija 6x1,99 m, te se za razdoblje od 5 godina obvezao plaćati naknadu taksativno određenu u čl. 2. ugovora.

Nadalje, iz priloženih isprava proizlazi da su stranke 2. siječnja 2019. zaključile novi ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke, koji i zapravo po svom predmetu predstavlja produljenje odnosno nastavak ranije spomenutog ugovora iz 2013.

Iz priloženih knjigovodstvenih kartica, što uostalom između stranaka nije sporno proizlazi da je tužitelj tuženiku isplatio ugovorenu naknadu.

Pregledom posjedovnog lista za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] proizlazi da su posjednicima upisane fizičke osobe i to KCJ, OC i SC.

Nastavno na prethodno utvrđenje proizlazi da iz evidencije stanja zk predmeta, te izvatka iz nacrta zemljišnoknjižnog uloška slijedi da je u odnosu na k. o. [katastarska općina] u tijeku obnova zemljišnih knjiga kako to tvrdi i tužitelj, da se taj postupak u odnosu na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vodi od 2018. te da su u nacrt zk uloška kao vlasnici upisani upravo ranije navedeni posjednici.

Da je sporni ugovorni odnos stranaka raskinut 28. lipnja 2023. slijedi iz priloženog sporazumnog raskida ugovora.

Prema priloženoj Odluci Grada Zadra slijedi da je postupak zaključenja ugovora o postavljanju i isticanju reklamnih poruka regulirano odredbama čl. 50. do 59. navedene Odluke Grada [adresa] iz sadržaja kojih odredbi proizlazi da su točni navodi tužitelja (koje tuženik ne spori) da su sporni pravni poslovi zaključeni upravo na temelju tog akta tuženika.

Pregledom Odluke o reklamiranju na području Grada [adresa] od 11. svibnja 2023. proizlazi da prethodna Odluka na temelju koje su zaključeni ugovori ovdje parničnih stranaka nije na snazi od svibnja 2023. Isto tako vidljivo je da je ta Odluka od 3. kolovoza 2010. mijenjana i dopunjavana, te objavljena u Glasniku Grada Zadra broj 4/11, 4/12, 14/13, 4/18, 7/18 i 2/20.

12. Iz činjeničnih navoda stranaka tijekom postupka, osim valjanosti Odluke Grada [adresa], sporno je pitanje zastare, kao i pitanje vlasništva kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odnosno pitanje dopuštenosti tužbe u ovoj pravnoj stvari s obzirom na raskid ugovornog odnosa. Konačno, proizlazi i da je sporno ovlaštenje parničnog suda preispitivati akt tuženika temeljem kojega su sporni ugovori zaključeni, konkretno Odluku o reklamiranju na području Grada [adresa].

12.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za ukazati je da on nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj zapravo potražuje iznos kojega je tuženik uplatio na temelju ništetnog pravnog posla. U tom slučaju, a radi se zapravo o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojim je pravni posao utvrđen ništetnim.

12.2. Što se tiče dopuštenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti pravnih poslova iz tužbenog zahtjeva, za istaknuti je da je tužitelj svakako ovlašten isticati takav zahtjev jer za to ima pravni interes. Takav njegov interes postoji bez obzira što je ugovorni odnos prestao sporazumnim raskidom iz 2023. Međutim, u tom je dijelu bitna činjenica što ništetnost ima za posljedicu, da se zapravo, smatra da ugovor nije niti zaključen, odnosno da je pravni posao ništetan od dana njegova zaključenja, što je za tužitelja odlučna činjenica, jer upravo na toj činjenici zasniva svoj zahtjev za isplatu. Dakle, utvrđenjem da su sporni ugovori ništetni, u pravnom odnosu stranaka zapravo dolazi do situacije da oni nisu niti postojali.

12.3. Što se tiče vlasništva kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] provedeni dokazi ukazuju na zaključak da je ta nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina, a kao organ upravljanja upisan je pravni prednik tuženika. Međutim, isto tako provedenim je dokazima utvrđeno da je u tijeku postupak obnove zemljišnih knjiga za k. o. [katastarska općina], te da su u nacrtu novog zemljišnoknjižnog upisa, vlasnicima označene tri fizičke osobe, a koje su upisane i kao posjednici u katastarskom operatu. Uz navedeno, da ovdje tuženik nije vlasnik te nekretnine proizlazi i iz samih ugovora koji su predmet spora, ali i sporazumnog raskida tih ugovora iz 2023., u kojim je pravnim poslovima izričito navedeno da je vlasnik označene nekretnine fizička osoba, konkretno GC iz [adresa], a iz čega sud zaključuje da se reklamni pano iz ugovora stranaka nalazio na zemljištu u vlasništvu upravo GC, a ne ovdje tuženika.

12.4. U odnosu na ovlaštenje parničnog suda da preispituje ranije spomenutu Odluku tuženika od bitnog je utjecaja je li ta Odluka na snazi. Pregledom isprava utvrđeno je da je ovdje tuženik u svibnju 2023. donio Odluku o reklamiranju na području Grada [adresa], kojom je izvan snage stavljena Odluka iz 2010. na kojoj se temelje sporni ugovori. U konkretnom slučaju to znači da parnični sud ima ovlaštenje preispitati zakonitost odluke iz 2010. koja predstavlja opći akt, a s obzirom da taj opći akt više nije na snazi (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-2550/2019 od 29. kolovoza 2023., Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev-901//2022 od 19. listopada 2022.).

Primjerice u predmetu poslovni broj Rev-901/2022 odgovoreno je na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija, a koje glasi: ''U slučaju da nisu ispunjenje pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti tog akta, te je li redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost?''.

Odgovarajući na to pitanje u citiranoj je odluci izneseno pravno shvaćanje pozivom na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojima je utvrđena povreda odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i prava na pristup sudu zbog propusta suda da u povodu prigovora podnositelja o nezakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave, u skladu s odredbom čl. 83. st. 2. Zakona o upravnim sporovima uputi zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

Dakle, u okolnostima kada upravni akt više nije na snazi sud koji vodi postupak dužan je ispitati zakonitost odluka na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i to na način kako bi to, da taj upravni akt u međuvremenu nije stavljen izvan snage, učinio upravni sud, odnosno mora odlučiti o zakonitosti tuženikove Odluke temeljem koje su zaključeni sporni ugovori i od tužitelja naplaćena sporna naknada.

13. Sporna tuženikova Odluka o reklamiranju na području Grada [adresa] predstavlja opći akt, koji je donesen u smislu odredbi ZKG-a, a koje utvrđenje stranke niti ne spore. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo, općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte u skladu sa svojim statutom, pri čemu se opći akt obvezno objavljuje u službenom glasilu jedinice i stupa na snagu najranije osmi dan od njegove objave. Sporna Odluka tuženika donesena je u skladu s istom odredbom.

13.1. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ovog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

13.2. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II- 2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

13.3. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž- 1736/2014 od 18. rujna 2024. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

14. Nastavno na navedeno sud je ispitao zakonitost Odluke tuženika iz kolovoza 2010. koja je više puta dopunjena i izmijenjena, kako je to ranije izneseno, dok u svibnju 2023. nije stavljena izvan snage. Očito je da bi ta Odluka bila donesena na temelju odredbe čl. 14. (čl. 16.) ZKG-a koja glasi:

''(1) U cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno je donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje.

(2) Odlukom o komunalnom redu iz stavka 1. ovoga članka propisuju se naročito odredbe o:

1. uređenju naselja,

2. održavanju čistoće i čuvanju javnih površina,

3. korištenju javnih površina

4. skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom,

5. uklanjanju snijega i leda,

6. uklanjanju protupravno postavljenih predmeta,

7. mjere za provođenje komunalnog reda i

8. kaznene odredbe.''.

U konkretnom slučaju, tužitelj je na zemljištu imao postavljen reklamni pano definiran čl. 12. Odluke tuženika, a koji predstavlja reklamu. Postupak postavljanja i isticanja reklamnih poruka reguliran je odredbama čl. 50. do 59. Odluke, a u postupku je ovdje tužitelj bio dužan podnijeti zahtjev u smislu odredbe čl. 50., ishoditi rješenje, odnosno ugovor na temelju čl. 51. i čl. 52., te platiti naknadu u smislu odredbi čl. 55., čl. 56., čl. 57. i čl. 58.

U ovom dijelu posebno je bitno ukazati na odredbu čl. 50. Odluke Grada [adresa] prema kojemu je ovdje tuženik propisao i mogućnost postavljanja reklamnih poruka na zemljište ili objekt koji nije u vlasništvu Grada Zadra, ali za koji također naknadu naplaćuje tuženik, na isti način, po istim kriterijima i u istoj visini kao na javnim površinama, odnosno nekretninama koje su u njegovom vlasništvu.

Prema odredbama ZKG-a tuženik, kao jedinica lokalne samouprave dužan je donijeti Odluku o komunalnom redu i druge opće akte kojima će urediti pitanje uređenja naselja, pa i pitanja koja se tiču postavljanja reklamnih poruka. Stoga za sud nije sporno da je tuženik ovlašten takvom odlukom urediti i ovdje sporna pitanja vezana uz postavljanje reklamnih poruka, ali je sporno može li on (tuženik) svojim aktom urediti pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

15. Prema shvaćanju ovog suda tuženik nema ovlaštenje za takvo postupanje, odnosno za reklame postavljene na nekretninama koje su u privatnom vlasništvu, naknadu korisniku te nekretnine koji je postavio reklamni pano, naknadu ne može naplatiti tuženik. Ovakvo njegovo ovlaštenje ne proizlazi ni iz odredbi Zakona o financiranju jedinica lokalne, područne (regionalne) samouprave koje definiraju način financiranja jedinica lokalne samouprave, pa i samog tuženika. Navedeni zakon definira vlastite izvore sredstava općine i grada i to kao prihode od vlastite imovine, gradske poreze, novčane kazne i oduzetu imovinsku korist za prekršaje koje sami propišu, upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te druge prihode utvrđene posebnim zakonom.

15.1. Iz navedenih odredbi, međutim ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom (a to sporna Odluka Grada [adresa] svakako jest) urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu. Čak štoviše, u pravilu korisnik plaća zakupninu vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos (u odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade VSRH je pod brojem Revd-2054/20 dopustio podnošenje revizije).

16. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da tuženik na temelju svoje odluke iz kolovoza 2010. nema ovlaštenje naplaćivati naknadu za postavljanje reklamnih panoa na nekretninama koje su vlasništvo fizičkih osoba, a što je učinio u konkretnom slučaju. I bez obzira što je spomenuta Odluka stavljena izvan snage 2023., ona je u utuženom razdoblju proizvodila pravne učinke između parničnih stranaka.

17. S obzirom na navedeno, ali i odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.- dalje ZOO) kojom je određeno da je ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, sud ocjenjuje da su sporni ugovori ovdje parničnih stranaka ništetni i ne proizvode pravne učinke, pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

18. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

19. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

20. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje Tarifa) i to Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9, Tbr.52. t. 1. i 2. i Tbr. 54. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku trebalo je dosuditi naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav tužbe i pristup na ročište od 24. rujna 2025. svaka radnja u iznosu od 200,00 eura, uvećano za PDV, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od ukupno 124,83 eura, tako da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 624,83 eura.

22. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 10. studenog 2025.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz poziv za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku

- u spis