Poslovni broj 19 P.129/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja VĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Herceg, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika Željane Kosović, odvjetnice u Dubrovniku, 10. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011769214, solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl.br. OU 888/2006 od 9. kolovoza 2006. sklopljen između parničnih stranaka u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.465,08 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,11 EUR od 28. rujna 2009. godine,

- na iznos od 12,71 EUR od 28. listopada 2009. godine,

- na iznos od 10,51 EUR od 30. studenog 2009. godine,

- na iznos od 14,80 EUR od 28. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 22,70 EUR od 01. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 21,52 EUR od 29. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 27,78 EUR od 28. travnja 2010. godine,

- na iznos od 26,49 EUR od 28. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 29,52 EUR od 28. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 48,46 EUR od 28. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 44,73 EUR od 30. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 55,61 EUR od 28. rujna 2010. godine,

- na iznos od 51,97 EUR od 28. listopada 2010. godine,

- na iznos od 44,76 EUR od 29. studenog 2010. godine,

- na iznos od 59,42 EUR od 28. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 77,17 EUR od 28. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 64,95 EUR od 28. veljače 2011. godine,

- na iznos od 69,29 EUR od 28. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 63,31 EUR od 28. travnja 2011. godine,

- na iznos od 64,68 EUR od 30. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 88,71 EUR od 28.lipnja 2011. godine,

- na iznos od 90,74 EUR od 22. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 115,52 EUR od 22. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 123,24 EUR od 3. listopada 2011. godine,

- na iznos od 90,34 EUR od 2. studenog 2011. godine,

- na iznos od 89,23 EUR od 1. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 87,97 EUR od 9. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 91,71 EUR od 1. veljače 2012. godine,

- na iznos od 97,82 EUR od 1. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 97,69 EUR od 29. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 94,51 EUR od 2. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 95,39 EUR od 1. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 98,29 EUR od 2. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 95,28 EUR od 1. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 95,98 EUR od 12. rujna 2012. godine,

- na iznos od 89,83 EUR od 2. listopada 2012. godine,

- na iznos od 89,73 EUR od 5. studenog 2012. godine,

- na iznos od 94,45 EUR od 5. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 93,12 EUR od 5. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 96,20 EUR od 5. veljače 2013. godine,

- na iznos od 89,35 EUR od 5. veljače 2013. godine,

- na iznos od 96,38 EUR od 17. travnja 2013. godine,

- na iznos od 96,38 EUR od 17. travnja 2013. godine,

- na iznos od 92,62 EUR od 14. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 84,74 EUR od 12. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 85,24 EUR od 12. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 86,71 EUR od 29. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 89,62 EUR od 29. kolovoza 2013. godine,

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2024. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 6.535,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 944,64 EUR-a, sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 9. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011769214 potvrđen kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku, posl.br.OU 888/2006. Ugovoreni iznos kredita je 29.135,23 CHF sa rokom isplate od 84 mjeseca. Tvrdi kako je od sklapanja Ugovora plaćao mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. O navedenim promjenama tužitelj nije uredno obaviješten niti je upoznat sa posljedicama koje iz toga proizlaze, niti je bio upoznat sa mogućnošću takvih promjena.

1.2. Ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno ukazuje da su banke iz navedene odluke (uključujući tuženika) nudeći na tržištu najniže ugovorene kamate upravo za ugovore u kojima je glavnica vezana za švicarski franak, postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji direktno ide na štetu potrošača, koji ga nije bio svjestan.

1.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a da ni prije ni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac, i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu egzaktno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara, što bi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, tj. on je vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe istog među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih odredbi. Sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

1.5. Obzirom na navedeno, navodi da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF-a. Budući da tužitelj kao građanin nije puno znao o valutnoj klauzuli, stavljajući njegovo nepoznavanje te materije u korelaciju prema banci kao trgovačkom društvu koje se bavi kreditiranjem, te činjenicom da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, predlaže najprije da sud usvoji dio zahtjeva u kojem će utvrditi ništetnima ugovorne odredbe o vezanosti glavnice i načina otplate za valutu CHF, potom obvezati tuženika na isplatu iznosa od 10.001,00 EUR sa pripadajućim kamatama, kao i parničnog troška, također sa pripadajućom kamatom. Navodi da zadržava pravo tužbeni zahtjev urediti nakon provođenja vještačenja.

1.6. Tužitelj je podneskom predanom na ročištu 7. svibnja 2025. (stranica 102-103 spisa) uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, na način da točkom II. sada zahtijeva isplatu iznosa od 3.465,08 EUR na ime pretplate tečaja, s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. lipnja 2023. prvenstveno ističe prigovor zastare i osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, a radi se o ugovoru koji je u cijelosti prestao isplatom kredita. Praksa na koju se tužitelj poziva odnosi se na stambene kredite, dok je tužiteljev kredit bio onaj za kupnju vozila, koji je uz to u cijelosti otplaćen. Sukladno odredbama ZZP-a interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. istog postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a u trenutku podnošenja tužbe takve povrede (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđivanja i otklanjanja povrede koje nema, te tužbu ocjenjuje u cijelosti promašenom budući da ponašanja tuženika koje tužitelj neosnovano smatra protupravnim više nema, odnosno nikada nije ni postojalo. Dalje navodi da iz odredbe čl. 138. a ZZP-a i 502. ZPP-a proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama radi naknade štete, a u konkretnom slučaju se ne radi o parnici radi naknade štete već radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Osim navedenog, ugovorne odredbe u ugovoru koji je potpisao tuženik nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe individualni potrošač se ne može pozivati na presudu niti bi to imalo smisla, slijedom čega proizlazi da je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja.

2.2. Tuženik dalje navodi da se tužbenim zahtjevom kojim se traži utvrđenje ništetnim u cijelosti ugovor sa valutnom klauzulom zapravo negira valutna klauzula i gospodarska realnost u državi, u kojoj 80% građana štedi u stranoj valuti. Valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima, nije ničija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti, jer za plasiranje kredita banka mora imati pokriće u toj valuti. U ugovoru sklopljenom sa tužiteljem jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih obroka plativo u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Dakle kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj, nigdje i nikada nisu iskomunicirani sa klijentom, niti informacije i izračuni koji su dio dokumentacije vezano za sklapanje ugovora navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju jer ona djeluje isto prema svim sudionicima, i njen smisao je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena tom klauzulom. Kako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, tuženik smatra da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati, što proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Vs-Rev-1990/91, Ustavnog suda U-I-1746/2006. Također, HNB kao regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavalo niti podržava ukidanje valutne klauzule, kao ni Vlada RH.

2.3. Tuženik kao bitnu ističe i činjenicu da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, čime su njegove odredbe odraz volje ugovornih strana, a kako je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora je neosnovan. Tome u prilog ide sudska praksa iz odluke VSRH Rev-895/2003 od 9. veljače 2005. Tužitelj je poslovno sposobna osoba, te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja u pogledu svojih ugovornih obveza ili pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, pa konačno i javnog bilježnika, te se onda (smatra tuženik) sa pravom može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je sam ocjenio da mu sukladno njegovim potrebama i mogućnostima taj najviše odgovara. Iz svega toga se nameče zaključak da su mu bile jasne ugovorne odredbe, prava i obveze, što sve proizlazi iz potpisanog i solemniziranog ugovora. Smatra da tužitelj vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ako je vidi na način da ga je tuženik trebao prisiliti na pregovaranje o pojedinim odredbama i to nakon što je on sam donio odluku da ga zaključi upravo takvog, te je k tome bez daljnjih pitanja kod javnog bilježnika potpisao i solemnizirao isti, čime bi banka bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost (i za sebe i za poslovno sposobnu drugu stranu), što svakako ne bi bilo fer postupanje. Tuženik ne može preuzimati odgovornost za potrošača, već mu samo ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Iluzorno je i nemoguće, smatra tuženik, s obzirom na specifičnost usluge očekivati da će banka pregovarati sa svakim potrošačem o svakoj ugovornoj odredbi, jer bi to dovelo do jako dugog i skupog procesa. Zato banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda, od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati prema svojim potrebama i realnim mogućnostima. Naglašava ponovno da je potrošač poslovno sposobna osoba, koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, a ugovor mu je prilikom solemnizacije ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika. Presuda Županijskog suda u Puli Gž.2658/12 jasno govori da niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru nisu ništetne, neodređene ili neodredive, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, dok je solemnizacijom ugovora stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat sa svim ugovornim klauzulama.

2.4. U odnosu na zahtjev za isplatom jedino što nedvojbeno proizlazi iz zahtjeva tužitelja po tuženiku jest da je on zasnovan na promašenoj premisi da je tečaj trebalo fiksirati kroz cijelo promatrano razdoblje, odnosno na pogrešnom tumačenju odluke VTS Pž.6637/17 koju interpretira na način da bi svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Kako tužitelj smatra da ima pravo na utuženi iznos samo iz razloga što se mijenjao tečaj, tuženik se tome izričito protivi kao i dostavljenom izračunu od strane tužitelja, jer je napravljen prema njegovim instrukcijama i time nevjerodostojan. Smatra i da je, s obzirom da tužitelj tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, na njemu teret dokaza o promjeni tečaja i o iznosu koji bi po toj osnovi bio nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Ističe da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi ni iz tužbe, niti iz tužbi priložene dokumentacije, a konačno tužitelj ne može osnovanost tužbenog zahtjeva dokazati niti ostalim dokazima koje predlaže. Protive se izvođenju dokaza koje tužitelj predlaže.

2.5. Završno ističe i prigovor zastare, te predlaže tužitelja odbiti sa njegovim zahtjevom i obvezati da da tuženiku naknadi troškove postupka.

2.6. U podnesku koji je sudu dostavljen dana 22. studenog 2023. (stranica 43-45 spisa) tuženik navodi da se osvrće na pitanje zastare potraživanja, te da se tužiteljeva teorija po tom pitanju ne podudara sa zakonskim odredbama o zastari, jer se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o općem zastarnom roku iz čl. 225 ZOO-a. Smatra da se po ni jednom propisu podnošenjem kolektivne tužbe ne prekida zastara za neko konkretno potraživanje, time ni tužiteljevo. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka navodi da on počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako se ovdje radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok teče za svaku od isplata od dana kada je nastupila i završava pet godina nakon. Iz zakonskih odredbi, sudske prakse i teorije (koju navodi i citira) tuženik smatra da jasno proizlazi da se zastara prekida samo i isključivo radnjom vjerovnika, ne i neke druge osobe koja nije sudionik obveznog odnosa, poduzetom pred sudom ili nekim drugim nadležnim tijelom, kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju takva radnja je poduzeta nakon što je zastara već nastupila, pa je prigovor zastare, uvažavajući sve argumente koje je tuženik iznio ranije, osnovan. Osim toga smatra i da se potrošač u pojedinačnoj parnici može pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu ali to ne znači da je u svakom sporu i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojemu se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora. Ponovno se protivi izvođenju svih od strane tužitelja predloženih dokaza, a u slučaju da sud ipak odluči provesti dokaz financijskim vještačenjem predlaže da se da u zadatak vještaku da u obzir uzme i razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu br.9011769214 potvrđen kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku, posl.br.OU 888/2006 (stranica 5-10 spisa), Plan otplate (stranica 11-15 spisa),

sudske odluke posl.br.P.1725/2015 ovog suda (stranica 16-21), Gž.794/2020 Županijskog suda u Splitu (stranica 22-26 spisa), izveo dokaze provođenjem financijsko-računovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlici (nalaz i mišljenje stranica 62-68 spisa), saslušao vještakinju (iskaz stranica 101 spisa) te tužitelja (iskaz stranica 107-108 spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev pretežito osnovan, odnosno osnovan je u pogledu osnove, dok je djelomično osnovan u pogledu visine istog.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke dana 9. kolovoza 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj: 9011769214 potvrđen kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku, posl.br.OU 888/2006, na ugovoreni iznos od 29.135,23 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita i rokom isplate od 84 mjeseca (u tekstu: Ugovor o kreditu), kojeg je tužitelj u cijelosti otplatio, da je u čl. 7. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se navedeni kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora.

6. Sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog promjenjive kamatne stope i ugovorenog tečaja CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

11.1. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

12. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

12.1.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

12.2.Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao da je zaključio ugovor o kreditu s tuženikom, u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe. Banku tuženika su mu sugerirali u auto-kući U banci su mu preporučili kredit u CHF koji je tada bio najpovoljniji te se za njega odlučio, sjeća se da su mu djelatnice banke rekle da postoji i kredit u eurima, ali da je CHF za njega povoljnija opcija. Rečeno mu je da je franak što se tiče tečaja najpovoljniji i da je to najstabilnija valuta, a i da su kamate na takav kredit najpovoljnije. Ugovor o kreditu je pročitao, razumio je odredbe koje se tiču roka otplate i iznosa rate, a nakon svega što se dogodilo čini mu se da nije razumio preostale ugovorne odredbe. Nitko od djelatnika banke mu nije pojasnio značenje odredbe o valutnoj klauzuli, a on je imao povjerenja u ono što mu je rečeno pa je tada smatrao da mu nisu ni potreba dodatna pojašnjenja. Ugovor je bio koncipiran od strane banke i mogao ga je ili prihvatiti ili ne. Procedura sklapanja nije trajala dugo, svega par dana. Prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika mu nisu posebno rastumačene odredbe ugovora. Rata je bila stabilna vrlo kratko, već nakon dva mjeseca je počela rasti, imao je problema sa otplatom, čak je došlo i do ovrhe. Početna rata je bila oko 400,00 kuna, a kasnije je narasla preko iznosa od 700,00 kuna što je njemu bilo nepodnošljivo. Navodi da mu nitko nije pojasnio koje se sve promjene mogu dogoditi u vremenu u kojem je trebao otplatiti kredit i da je vjerovao objašnjenjima koja je dobio zbog čega je mislio i da je razumio odredbe ugovora. Za samu odredbu o valutnoj klauzuli navodi da je okvirno razumio što znači

– vezanost za tečaj druge valute, međutim mislio je da to znači da je tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora taj koji će se primjenjivati cijelo ugovoreno vrijeme otplate.

14. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana te u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I. izreke presude.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

15.1. Također, u odnosu na prigovor tuženika o prekluziji prava jer je predmetni ugovor prestao isplatom, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

16. Prigovor zastare nije osnovan.

16.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

16.3. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika više preplaćeni iznos temeljem tečajne razlike u iznosu od najprije 10.001,00 EUR, a kasnije 3.465,08 EUR-a (prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu), a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a).

16.4. S obzirom da je tužba podnesena dana 3. ožujka 2023. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

17. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

18.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu broj: 9012019114 u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u pojedinačnom i ukupnom iznosu, kao i prikazati eventualne negativne razlike, te u slučaju postojanja negativnih razlika napraviti izračun u kojem će iste uračunati u pozitivne razlike primjenom pravila uračunavanja istovjetnih tražbina, napraviti drugi obračun u kojem neće uzeti u obzir negativne razlike, te u izračunu prikazati i datume (unutar svakog mjeseca) kada je izvršeno plaćanje anuiteta kredita.

18.2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Jelene Ćurlica proizlazi da je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 3.465,08 EUR-a ako se uračunavaju negativne razlike, 3.628,52 EUR ako se u obzir uzimaju samo pozitivne razlike.

18.3. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tuženik je imao primjedbe ali se iste nisu odnosile na sam nalaz i mišljenje već na uopće provođenje vještačenja i zadatak koji je dan vještaku, smatrajući da se temelji na pogrešnoj premisi i da na njemu sud ne može temeljiti svoju odluku.

19. Tužitelj je podneskom od 7. svibnja 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te potražuje isplatu kako je navedeno pod točkom 1.6. obrazloženja. Navedenim uređenjem tužbe tužitelj je obuhvatio iznos koji je nalazom i mišljenjem vještakinja utvrdila kao razliku između iznosa koji su bili naplaćeni tužitelju i iznosa koji bi mu bili naplaćeni primjenom početnog tečaja CHF-a sa uračunatim negativnim razlikama. Tuženik je uredno zaprimio podnesak tužitelja na ročištu istog dana i na navedeni se očitovao podneskom od 9. svibnja 2025. U kojem se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, ostaje pri dosadašnjim navodima iznesenim u postupku, te traži naknadu troška jer o istina treba odlučiti primjenom čl. 158. st.1. ZPP-a sukladno obračunu koji će biti specificiran prilikom zaključenja glavne rasprave.

20. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Jelene Ćurlica, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, te na istog nije bilo konkretnih prigovora, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 3.465,08 EUR-a. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka.

21.1. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

21.2. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točkama I. i II. presude.

22. Visina tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari na početku postupka (u tužbi) naznačena je na iznos od 10.001,00 EUR, a nakon što je vještakinja izvršila obračun preplaćenih iznosa tužbeni zahtjev je uređen na način da se sada potražuje iznos od 3.465,08 EUR. Smanjenje/sniženje tužbenog zahtjeva ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, kojemu se tuženik, sukladno analognoj primjeni odredbi čl.193.ZPP-a može protiviti. Kako tuženik u ovom predmetu nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je dužan odlučiti o tom dijelu zahtjeva, te je stoga tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 6.535,92 EUR, kao u toč.III. izreke.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

23.1. Tužbenim zahtjevom u ovom postupku traži se utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata iznosa na ime stečenog bez osnove (u iznosu od 10.001,00 EUR). U prvom dijelu, odnosno toč.I. tužbenog zahtjeva tužitelj je u cijelosti uspio, dok je u drugom dijelu njegov uspjeh 36%. Računajući u odnosu na cjelokupne troškove postupka tužitelju pripada 50% naknade troška na ime potpunog uspjeha u odnosu na osnovu, te 36% od druge polovnine koja se odnosi na visinu, dakle 18%, što ukupno daje iznos od 68% ukupnog troška.

23.2. Tužitelju se priznaje trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podneska od 7. svibnja 2025.. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištima od 15. siječnja 2024., 7. svibnja 2025. i 2. listopada 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), što iznosi ukupno 500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.000,00 EUR, a uzevši u obzir postotak obračunat u toč. 23.1. istom pripada 680,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastava dvaju podnesaka (nisu naznačeni datumi) jer jedina dva preostala podneska tužitelja u spisu predstavljaju dostavu uplatnice i obavijest punomoćnika da ne može doći na zakazano ročište, dakle ne radi se o podnescima koji su bitni za vođenje spora i za koje bi naknada iznosila 200,00 EUR svaki. PDV na priznati iznos nije zatražen, te da sud nije obračunavao.

23.3. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja koji je iznosio 389,17 EUR, te uzimajući u obzir postotak uspjeha u parnici istom pripada naknada iznosa od 264,64 EUR.

23.4. Tužitelju je time priznat trošak od ukupno 944,64 EUR-a. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 10. studenog 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika