Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2579/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Jelene Rajić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. B. iz Z., koju zastupa opunomoćenik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3564/2021-8 od 22. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2023.
I Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3564/2021-8 od 22. travnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-363-03/20-03/162, URBROJ: 531-07-01-02/03-21-2 od 10. rujna 2021. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II izreke).
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/16-006/355, URBROJ: 251-13-31-1/007-20-4 od 27. kolovoza 2020., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za oslobođenjem od obveze plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor površine 37,65 m2, na adresi …, u Z..
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da je u zahtjevu za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade sadržan i zahtjev za umanjenje naknade iz kojeg razloga je upravno tijelo bilo dužno sagledati sve činjenice i sve pravne osnove primjenjive na konkretan slučaj. Pozivajući se na presudu poslovni broj: Us-3437/2011 od 20. veljače 2013. ističe da se prema uobičajenoj praksi upravnog sudovanja komunalna naknada plaća kad se prostor može koristiti, a što ne znači da mora biti posebno opremljen, međutim da mora imati minimalne uvjete za korištenje, koji se utvrđuju u svakom konkretnom slučaju. Iznosi da je iz navedenog razloga obrazloženje presude neosnovano, budući je tijekom postupka utvrđeno kako je prostor u potpunosti devastiran, uništen i opljačkan, s oštećenim i neupotrebljivim instalacijama i priključcima infrastrukture te se u njemu ne može obavljati nikakva djelatnost, dakle nema uvjeta za bilo kakvo korištenje.
2.1. Neuvjerljivim smatra obrazloženje suda zašto radnju treće osobe ne priznaje kao "višu silu" budući i u samoj Odluci o komunalnoj naknadi popis razloga za oslobođenje od plaćanja naknade završava s "…i slično…", dakle nije riječ o taksativnom nabrajanju već su mogući i drugi razlozi. Pojašnjava da radnja treće osobe koja iznenada devastira i uništi nečiji prostor nije zavisna od volje tužiteljice niti se unaprijed može predvidjeti i spriječiti stoga po svemu ima karakter "više sile" te da tužiteljičino pravo na naknadu štete nema nikakve međusobne veze s obvezom plaćanja komunalne naknade. Iako je Zakonom o komunalnom gospodarstvu i Odlukom izričito predviđena mogućnost umanjenja komunalne naknade za prostor koji se ne koristi više od 6 mjeseci godišnje, sud nije uopće obrazložio zašto tužiteljici nije podredno priznao pravo na umanjenje komunalne naknade ako joj već nije priznato pravo na potpuno oslobođenje od plaćanja iste.
2.2. Pojašnjava da Odluka o komunalnoj naknadi Grada Zagreba, kao akt nižeg ranga, nije u suglasnosti sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu u dijelovima koji se odnose na reguliranje plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor, kao i odredbama koje se odnose na ograničenja koeficijenta namjene. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti rješenje tuženika te dosuditi tužiteljici troškove postupka i podnesene žalbe.
3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda RH i 29/17., 110/21., dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje nijedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.
6. Odredbom članka 22. stavka 3. ovdje mjerodavnog Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine", broj: 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14. i 36/15., dalje: ZKG) te odredbom članka 4., tada važeće, Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik grada Zagreba", broj: 19/01, 23/03, 22/09, 18/10, 25/13. i 6/16., dalje: Odluka), određeno je da komunalnu naknadu plaćaju vlasnici, odnosno korisnici: stambenog prostora, garažnog prostora, poslovnog prostora, građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađenoga građevinskog zemljišta.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljici prvostupanjskim rješenjem KLASA: UP/I-363-03/2014-03/0132 URBROJ: 251-13-01/01-2014-01 od 17. siječnja 2014. utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor površine 40,00 m2 na adresi … u Z.. Zahtjevom podnesenim prvostupanjskom tijelu 18. veljače 2015., tužiteljica je, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. Odluke zatražila oslobođenje od plaćanja navedene naknade temeljeći istog na zapisniku o očevidu od 26. travnja 2007., provedenom u parničnom postupku, iz kojeg je vidljivo da je predmetni poslovni prostor devastiran i opljačkan od strane prethodnog zakupca.
8. Navedenom odredbom članka 8. stavka 1. Odluke propisano je da se obveznika komunalne naknade za poslovni prostor, na njegov zahtjev može osloboditi plaćanja komunalne naknade u visini do 80 %, ako mu je zbog više sile (poplava, potres ili slično) znatnije oštećen poslovni prostor u kojem se obavlja poslovna djelatnost, odnosno ako mu je poslovni prostor potpuno uništen, oslobodit će ga se u potpunosti.
9. Predmetno prvostupanjsko rješenje od 27. kolovoza 2020., doneseno je u ponovljenom postupku. Ovo uz obrazloženje da nakon što su prethodno dva puta poništavana prvostupanjska rješenja, osim što je pogrešno bila obračunata površina predmetnog poslovnog prostora da je prvostupanjsko tijelo odlučilo o zahtjevu za smanjenje obveze komunalne naknade iako je tužiteljica podnijela zahtjev za oslobođenjem od plaćanja komunalne naknade te da samo o tako podnesenom zahtjevu tužiteljice treba odlučiti u ponovnom postupku. Stoga je postupajući po uputi danoj u prethodnim rješenjima tuženika, prvostupanjsko tijelo odbilo zahtjev za oslobođenjem od plaćanja komunalne naknade, imajući u vidu, prethodno citiranu, odredbu članka 8. stavka 1. Odluke.
10. Potvrđujući zakonitost rješenja tuženika, kojim je odbijena žalba tužiteljice protiv prethodno citiranog prvostupanjskog rješenja, prvostupanjski je sud s obzirom na spisu priležeću dokumentaciju utvrdio da je predmetni poslovni prostor devastiran od strane treće osobe, koje djelovanje ne predstavlja "višu silu", stoga da niti ne postoji pravni temelj za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade u smislu odredbe članka 8. stavka 1. Odluke.
11. Prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog suda ovaj Sud je suglasan s utvrđenjem da budući je u konkretnom predmetu riječ o odgovornosti za štetu počinjenu od strane treće osobe, radi se o obvezno pravnom odnosu odnosno zahtjevu koji tužiteljica može ostvarivati u parničnom postupku radi naknade štete protiv štetnika (zakupnika predmetnog poslovnog prostora). Takvo djelovanje se, suprotno stajalištu tužiteljice, ne može podvesti pod pojam "više sile" koja se veže uz nepredviđene prirodne događaje i koji bi kao takvi eventualno mogli dovesti do oslobođenja od plaćanja komunalne naknade sukladno odredbi članka 8. stavka 1. Odluke.
12. Tužiteljica upire na odredbu članka 10. stavka 1. Odluke koja predviđa mogućnost umanjenja iznosa komunalne naknade u slučaju da se poslovni prostor ne koristi, međutim, činjenica je da je tužiteljica takav zahtjev postavila tek u podnesenoj tužbi, i to alternativno, pored zahtjeva za oslobođenje od plaćanja komunalne naknade. Naime, predmet upravnog spora u smislu odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a je ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) pa je osnovano prvostupanjski sud ocijenio rješenje tuženika zakonitim budući su rješenja javnopravnih tijela donesena prema činjeničnom stanju kakvo je postojalo u vrijeme njihovog donošenja, odnosno prema podnesenom zahtjevu za oslobođenjem od plaćanja komunalnog doprinosa. Kao što je prethodno navedeno, za vrijeme upravnog postupka, rješenjima tuženika od 9. rujna 2015. i 19. travnja 2016. dva su puta poništavana prvostupanjska rješenja i predmet je vraćan na ponovni postupak upravo zato što je prvostupanjskim rješenjima (od 13. travnja 2015. i 4. veljače 2016.) bilo odlučeno o zahtjevu tužiteljice za umanjenjem naknade, a koji zahtjev nije uopće bio podnesen. Stoga je neosnovan prigovor da je tužiteljici podredno trebalo priznati pravo na umanjenje komunalne naknade, budući takav zahtjev tužiteljica za vrijeme trajanja upravnog postupka nije ni istaknula.
13. Pozivanje na presudu poslovni broj: Us-3437/2011 od 20. veljače 2013. nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, jer nije riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
14. Zaključno, valja istaknuti da prigovore koji se odnose na zakonitost općeg akta nije moguće s uspjehom isticati u konkretnom upravnom sporu.
15. Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I izreke, a odluka o troškovima spora (točka II izreke) utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. istog zakona, jer tužiteljica sa žalbom nije uspjela.
U Zagrebu 4. listopada 2023.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek v.r.